26. travnja 2014.
Što je žena ženi?
Ako ćemo dati za pravo  Hobbesu da je priroda čovjeka egoistična i da je "čovjek čovjeku vuk",  u tom slučaju žena ženi nije vučica, prije će biti da je žena ženi Tyrannosaurus Rex. Prije nego skočite na mene radi ovako radikalne izjave, moram naglasiti da me užasno boli uopće izreći tako nešto jer, tokom godina, iskreno sam vjerovala u univerrzalni sestrinski osjećaj, žensku solidarnost i razumijevanje. No, to je bilo u godinama prije interneta i u godinama kada su mlade žene čitale "Strah od letenja" i prepoznavale situacije u kojima se junakinja nalazila, solidarizirale se s tuđim životnim pričama, umjesto osuđivanja. I bez interneta bilo je tračeva, zločestoća, podmetanja, ali ne u mjeri u kojoj je danas dozvoljeno svakoj budali s brzom internet vezom prosipati žuč i osobne frustracije.  Kao žena, zasigurno idealističkog pogleda na vlastiti spol, teškog srca moram priznati da nema tog muškarca koji jednakom strašću i entuzijazmom može izvrijeđati, poniziti i umanjiti vrijednost nekoj ženi, kao što to može druga žena.

Nema toga što vam druga žena neće zamjeriti. Ako je žena lijepa ili barem ljepša od tebe, zasigurno je glupa i površna, opsjednuta izgledom i nema ništa kvalitetno ispod te površine. Ako je žena koja ima upješnu karijeru mogućnosti su ili da je neka muškarača kojoj nije stalo do pravih vrijednosti kao što su obitelj, majčinstvo i koja zapravo živi u iluziji da je uspješna ili za slučaj da pristojno izgleda, tada je zasigurno imala pomoć nekog muškarca u karijeri ili je jednostavno preko kreveta stigla do zvijezda. Žene zadovoljne time da su majke i domaćice također nisu pošteđene kritike, to su žene bez ambicija, neemancipirane, skoro bez osobnosti. Žene koje se bave svojim tijelom i izgledom su površne glupače, žene koje se ne žele šminkati ili farbati kosu ili depilirati svaku dlaku sa svog tijela, su neuredne i šlampave i ne zaslužuju ničiju pažnju, žene koje su predebele su kitovi ili prasice koje ne drže do sebe i radi prežderavanja su takve ... kako god okrenete, koji god tip žene odaberete, jedino u što možete biti 100% sigurni je da će se naći barem jedna žena koja će istu bez pardona popljuvati, daleko otrovnije i bolnije nego bi to bilo koji muškarac uspio riječima učiniti.

Povod ovom tekstu su dva momenta, jedan iz osobnog iskustva, jedan je vezan uz celebrityje. Najprije priča iz stvarnog života. Prije 2 tjedna konačno sam uspjela organizirati da na pletački susret dođe i jedna prijateljica kojoj sam još prije godinu dana naručila knjige iz Kine. Kako razgovor uvijek krene u vode koje nemaju puno veze s pletenjem, na temi depilacije G. izjavi kako je odustala od depiliranja, na bazen ide u sportskom kostimu stila kratkih hlačica, ljeti podšiša dlake pod pazuhom i jednostavno se ne želi maltretirati čupanjem i brijanjem dlaka koje joj samo pravi probleme. Po meni, njeno je legitimno pravo da sa svojim dlakama radi što hoće i nakon tjedan dana, na novom susretu,  ostala sam iznenađena da princip "živi i pusti druge da žive" nije univerzalno pravilo u grupi žena s kojima se sastajem. Tjedan dana kasnije, 10 godina mlađa prijateljica A. našla je shodnim primijetiti da je sva sreća što muž moje prijateljice G. radi kao biolog, stručnjak za primate u rimskom zoološkom vrtu!? Reći da sam ostala zatečena tako glupom i tako seksistički ne-ženskom izjavom je nedovoljno. Umjesto da neudatoj 35-godišnjakinji sa prevelikim BMI jedna  realizirana žena s uspješnim brakom i pozitivnim stavom prema vlastiom tijelu bude uzor, ona se našla sa istom sprdati. Čemu? Moja prijateljica G. nije nikome nametala svoj stav, uredna je žena, ugodne pojavnosti, iako se odbija farbati, uspješnog braka, voli plesti i heklati i ničim ne ugrožava ženu mlađu od sebe 10 godina i unatoč tome što joj nije nikakva prijetnja, dobila je "kompliment" da ju muž voli jer su mu specijalnost (dlakavi) majmuni!

Nije da nešto posebno volim Pierca Brosnana, ali otkako sam imala prilike čitati napadaje na njegovu suprugu, Pierce Brosnan se popeo na sami vrh rang liste celebritiya koji zaslužuju moje puno poštovanje. Komentari ispod slika njegove supruge  s jedne strane odražavaju, uglavnom žensku, opsjednutost vanjskim izgledom, s druge strane pokazuju žensku licemjernost u punom sjaju. Tipkati o ženskom licemjerju me boli preko svake mjere, ja ne želim loše misliti o drugim ženama i duboko sam uvjerena da tiha većina u sebi krije ono pravo i iskonsko žensko biće, koje ima pametnijeg posla u životu, pa nema vremena prosipati žuč ispod slika žena koje ne odgovaraju trenutačnim standardima ljepote. Dakle, licemjerno je prigovarati muškarcima da su površni, da nikad ne gledaju dalje od pojavnosti, a onda kada jedan od tih alfa mužjaka, zgodan i bogat, na red carpet izađe sa suprugom koja se udebljala i kojoj je jedini grijeh višak kilograma jer je idalje dotjerana i u lijepoj opravi, sloboda govora se pretvori u verbalne dijareje i poziv na lomaču ... treba i riječima ubiti, dokrajčiti ženu nevrijednu njegove alfa muževnosti! Slike sa plaže gdje se vidi da gospođa bez pardona obuče kupaći kostim, pliva i na kraju na suncu uživa u poljupcima i intimnosti sa svojim suprugom, umjesto da pobude pozitivne osjećaje, jer na kraju krajeva, više nas je onih koje smo nesavršene, od  onih koje su zategnutih tijela i visokih jagodičnih kostiju s bambi očima, ispod slika se redaju komentari otrovni do bola sa zaključkom da gospođa ne voli svoga muža jer da ga voli, smršavila bi! Badave tumačiti ispranim mozgovima da se na tim paparazzo slikama vidi kako Brosnan ljubi svoju suprugu i očigledno nema problema s njenim kilama viška, mogli su dan provesti i svatko na svojoj ležaljci ispod odvojenih suncobrana, a nisu, Brosnan je bio sav na njoj s rukama koje su istraživale kao da su se tek upoznali ... Respect Mr. Brosnan!

Još jedan primjer sličan ovom bračnog para Brosnan je nešto novijeg datuma. U proljetnoj pauzi serija koje pratim na streamingu krenula sam gledati "Skandal", nije da sam posebno ponosna na to, ali Tony Goldwyn mi je generacijski privlačan, karamela za oči i tjelesne pojavnosti o kojoj njegova generacija u necelebrity svijetu, uključujući i mog zakonitog, može samo sanjati. Tko je gledao zna o čemu pričam i onaj kornjačin oklop na abdominalcima izaziva jako grešne misli ... lik je nakon 50 godine postao "panty creamer" i izgleda da se dobro zabavlja u toj ulozi. Lik više nego dobro izgleda i obučen, da ne bude zabune, čak razmišljam da mužu opletem ovaj tamnoplavi pulover Salvatore Ferragamo. Serija je u Americi hit nad hitovima i obzirom da imamo nove tehnologije novi oblici idolatrije su uzeli maha.  Interes za Goldwyna i njegov privatni život je normalna posljedica, ono što nije normalno je ženska reakcija na njegov brak i njegovu suprugu. Njegova supruga koja također radi u filmskoj industriji, ali iza kamera i koja je 6 godina starija,  izložena je teškoj verbalnoj agresiji i napadajima otkako joj je muž postao najseksipilniji POTUS na američkoj televiziji. U svijetu površnog i kratkotrajnog, umjesto da horde obožavateljica budu oduševljene što je u braku skoro 30 godina, što voli ženu koja očigledno nema ni najmanje namjeru mijenjati svoju pojavnost da bi odgovarala površnim holivudskim standardima, koja nema plastično lice pokriveno s 3 sloja pudera, već bez kompleksa pokazuje svoje bore, umjesto svega toga pozitivnog što su mogle reći i natipkati nakon što su otkrile da je njihov Tony više nego normalan čovjek, vjeran suprug i dobar otac, umjesto svega toga one bacaju u blato njegovu ženu i zaključuju da je on u braku iz navike, iz koristi, radi djece ... Alfa mužjak koji voli ženu normalnog izgleda, a gospođa je po meni sasvim normalna, nenašminkana žena od 60 godina, jednostavno mora ili nešto štemati sa strane ili živjeti u braku u kojem mu je ta, po većinskom mišljenju, nedovoljno lijepa žena, dala slobodu da radi što hoće. 

Već danima razbijam glavu u potrazi za odgovorom na pitanje zašto žene imaju tako bolesnu potrebu da podcjenjuju druge žene? S kojim pravom prigovaramo muškarcima da im je samo do pojavnosti, da ne vide dalje od seksa, da ih ne zanima "duša" i onda kada nam pod nos stave dokaze da postoje alfa mužjaci (recimo Hugh Jackman i Clive Owen, pored dvojice spomenutih) kojima pojavnost nije prva na listi prioriteta, umjesto da budu zadovoljne, jer to i njima daje nadu da su i one kandidatkinje za ljubav takvog alfe, svim silama nastoje poniziti, verbalno dokrajčiti žene koje su odabrali za životne suputnice.


tag : u rubrici kritika ženskog uma
 
napisala Roman Tales, 02:52 ¤ Permalink ¤ 5 komentara
26. veljače 2014.
Slobodne interpretacije povijesti
Ove godine, po 9. put se 10. veljače obilježavao Dan sjećanja na žrtve fojbi i kasnijeg iseljenja talijanskog stanovništva s teritorija Jugoslavije. Godinama se u Italiji nije pretjerano govorilo o esulima (izbjeglicama) i optantima, iako su oni preko svojih udruga nastojali da se na njih ne zaboravi, jednako kao ni o smaknućima u fojbama - kraškim špiljama i rupama.  Povijesno gledano, poklopilo se vrijeme raspada Jugoslavije s jačanjem desne opcije u Italiji i o tim povijesnim temama se počelo ponovno govoriti, tako da su 2004. konačno odredili i datum na koji će se obilježavati spomen na te žrtve, dan na koji su potpisani Pariški mirovni sporazumi 1947. i kada Italija definitivno gubi hrvatski teritorij koji je dobila nakon I svjetskog rata.

Ne znam kako je drugim Hrvatima u Italiji, ali u razgovoru sa mnom, kada čuju odakle sam, redovno uslijedi komentar "to je nekad bilo naše", pa radi toga što je nekada bilo njihovo ja valjda govorim talijanski iako sam rođena davno poslije rata. Namjerno nisam ništa htjela pisati baš na dan obilježavanja spomena na žrtve jer ako išta mrzim u povijesti onda su to ping-pong partije sa brojem poginulih na jednoj ili drugoj strani. Za mene je dostatna činjenica da je žrtava bilo, da je bilo osvetničkih akcija i da su se ljudi iselili iz Istre, Rijeke, Zadra ... No, ono što me smeta je da istovremeno ne ističu žalosnu povijesnu istinu da su iste te izbjeglice i optanti jako loše dočekani u matičnoj domovini, gdje su ih uglavnom gledali kao na teret i na one koji su bili pristaše poražene fašističke politike od koje se Republika htjela što brže distancirati. Sadašnji talijanski predsjednik, dugogodišnji uvjereni komunist i sljedbenik Togliattija, istog onog koji je Staljinu poručio da ga nije briga za Talijane u ruskom zarobljeništvu jer su ionako fašisti, tek 2007. godine nema problema spomenuti žrtve fojbi i koristiti termine poput "krvničkog bijesa", "etničkog čišćenja" i "slavenskog prisvajanja teritorija", nakon čega je uslijedila Mesićeva replika.  Osporavati počinjene zločine nikada nije dobra politika i odgovornost za počinjeno definitivno stoji na nama koji smo nasljednici raspale Jugoslavije, ali ponekad je teško ostati hladno racionalan kada vidiš nelogičnosti i prilično ružno izvrgavanje povijesnih činjenica.

S godinama sam se već trebala naviknuti na svojevrsnu talijansku megalomaniju kada se o povijesti radi. Recimo, svaki prosječni Talijan doživljava se kao direktni nasljednik Rimskoga carstva,  jednako tako, zahvaljujući Mletačkoj republici polažu povijesna prava na istočnu obalu Jadrana, iako Italija kao ujedinjena država postoji svega 150 godina. Ovakvi stavovi mogu biti iritantni, ali osobno ih doživljavam kao površne i posljedicu slabog poznavanja povijesti. Kada vam netko krene s pričom kako je Rijeka "njihova" ispada da su izgubili teritorij na kojem su živjeli od vremena Trsatice i s takvima ne vrijedi raspravljati.  Ove godine, sasuli su drvlje i kamenje na rimskog gradonačelnika koji je odbio iz proračuna financirati školske izlete na Dan sjećanja kako bi se mladost upoznala sa tim tragičnim danima povijesti, riječima da idu u EUR gdje je sjedište  Società di studi Fiumani  (jer grad nema novaca niti da se obrani od malo jače kiše op.a.). Čak i u rodnom mjestu moga muža osvanuli su plakati za obilježavanje sjećanja na fojbe, 800 km od talijansko-slovenske granice.

Za vrijeme mog prvog boravka u Italiji, za mene je bilo iznenađenje čuti pozitivne komentare na račun Mussolinija, koji bi obično završavali izjavom da je jedinu grešku napravio kada se pridružio Hitleru.  Ne znam što djeca uče o II svjetskom ratu na povijesti, ali moj osobni dojam je da prosječni Talijan ima vrlo idealiziranu sliku o ulozi vlastite zemlje u svjetskom sukobu. U najmanju ruku svi su bili poput onog kuhara Antonija koji je hranio mog oca ostacima iz vojnog kazana; svi vojnici su bili regrutirani i krenuli su u rat protiv svoje volje i onda na nekom grčkom otoku igrali nogomet. O ratnim zločinima Italije nitko ne govori, ratnim zločincima Talijanima nije suđeno kao Nijemcima i za razliku od Njemačke Italija nikada nije doživjela kolektivnu katarzu radi onog što su njihove trupe počinile tokom svjetskog sukoba. Tako dolazimo do apsurdne situacije da većina njih vjeruje kako se na istočnoj obali Jadrana za vrijeme talijanske vladavine odvijao normalni svakodnevni život, nije bilo progona, logora i krvavog rata. Ne želim reći da je rat opravdanje za kasnije zločine prema talijanskom stanovništvu, ali ne mogu niti mirno slušati o "krvoločnim Slavenima koji su ubijali nevino talijansko stanovništvo". Ostaje povijesna činjenica, iako se o njoj u Italiji baš i ne govori  (a kada se i govori onda je to u ranim jutarnjim satima na sporednim Rai kanalima poput Rai storia kojeg valjda nitko živ ne gleda), da je talijanska fašistička vlast do 1943. godine imala posve dovoljno vremena za ratne zločine, a to što su sami presudili Mussoliniju i objesili ga naglavačke, ne znači da se ta povijest može izbrisati. Na žalost BBC dokumentarac "Ostavština fašizma" malo tko je vidio na kanalu La7 prije par godina, s brojnim filmskim arhivskim zapisima o zločinama koje su talijanske trupe počinile u Africi i na Balkanu.
Mogu prihvatiti i kolektivnu amneziju i povijesni zaborav, ne čudi me niti inzistiranje na vlastitim žrtvama, ali izvrtanje povijesnih činjenica, od bilo koga i od bilo koje političke struje nalazim više nego degutantnim. Otkako se počeo obilježavati Dan sjećanja, skoro svaka talijanska nazovimo općina, uvrstila je i na svoje internet stranice razne tekstove popraćene slikama kojima se educiraju nove generacije, dok direktnih sudionika ima sve manje na životu. Ništa ne bi bilo čudno da među tim slikama, upravo žrtve talijanskog fašističkog terora nisu prikazane kao Talijani i žrtve jugoslavenskih komunista!? Na ovom primjeru  na plakatu kojim se najavljuje obilježavanje Dana sjećanja, iskorištena je fotografija strijaljanja slovenskih zarobljenika iz srpnja 1942. godine! Ta slika na portalima raznih talijanskih comuna, blogovima, čak i novinama već nekoliko godina simbolizira patnje talijanskih žrtava u fojbama i malo koga briga što se radi o Slovencima. Jednako, mučno je gledati slike iz rapskog logora Kampor, gdje su brojni civili i djeca našli smrt, kako danas prolaze kao slike talijanskih mučenika pod jugoslavenskim terorom. No, od svega je ipak najzanimljiviji slučaj iz Viterba koji me u osnovi i potaknuo na pisanje ovog teksta.

Vijećnici Viterba odlučili su jedan trg posvetiti talijanskim žrtvama istarskih fojbi, kao kažu  "na vječan spomen tisućama žrtvovanih Talijana čija je jedina krivica bila to što su Talijani". Ove godine su, kao i do sada, obilježili Dan polaganjem vijenaca na spomen ploču s imenom njihovog sugrađanina Carla Celestinija.  Na ploči piše
                     " na spomen našem sugrađaninu
                                  Carlo Celestini
                          žrtvovanom u fojbama
              Viterbo ožujak 1922 - ĐAKOVO svibanj 1945"
Za svaki slučaj, da nikome ne promakne mjesto gdje se nalazi ta nesretna fojba, velikim slovima sam otipkala ima grada. Dobro ste pročitali, fojbi, poznatih kraških špilja i rupa ima i u ravnoj Slavoniji, u Đakovu! Srećom ima i talijanskih autora kojima je draža povijesna istina od lokalnih interesa, pa cijeli tekst o spomenutoj žrtvi fojbi možete pronaći ovdje Ukratko, riječ je o dobrovoljcu koji je u rat otišao s crnom košuljom i poginuo negdje u Slavoniji pred kraj rata. Nekako čisto sumnjam da bi jednako nezapaženo prošlo glorificiranje jednog recimo Hansa koji je kao član SS kosti ostavio u Ukrajini.

Povijesne nepravde ne treba tajiti, ne treba ih zataškavati, o njima treba govoriti jer se ne smiju i ne trebaju zaboraviti. ali ne na ovaj način.  Prikazivati žrtvom čak i onoga tko je svjesno i dragovoljno otišao u rat i  invaziju, uvreda je za nevine žrtve kojih je sigurno bilo.
 
napisala Roman Tales, 03:26 ¤ Permalink ¤ 6 komentara
29. siječnja 2014.
Valsesia



Istočno od Alpa, između Bielle, Novare i Vercelli nalazi se Valsesia, alpska dolina nazvana po istoimenoj rijeci Sesia, odnedavno u geologiji poznata i po fosilnom supervulkanu koji je prije nekih 60 milijuna godina bio aktivan. Do sada se svaki put poklopilo da u blizini boravim ili u kasnu jesen ili tokom zime, tako da su u to vrijeme rižina polja već odavno obrana i ostaje vjerovati na riječ da se radi o jednoj od najzelenijih dolina Italije. U srcu ove regije nalazi se i Arborio, mjesto koje je poznato po istoimenoj riži i poželite li kupiti kvalitetnu rižu za pravi talijanski rižoto Valsesia je pravo mjesto za to. Ljubitelji kajaka, kanua i raftinga na rijeci Sesiji naći će zabavu za sebe, jednako kao i oni koji vole planinariti i pentrati se po stijenama. No, netko poput mene u Valsesiju ne ide niti radi Alpa, niti radi supervulkana, još manje radi kajaka i kanua, čak niti radi riže ili ukusnih sireva ... netko poput mene kreće put Valsesije radi vune!
Da se nekada u Valsesiji živjelo zahvaljujući ne samo riži već i vuni govori i ovaj simpatični spomenik koji prikazuje pastiricu koja prede vunu sa preslice u društvu svojih ovaca. Spomenik baš i nije na nekom reprezentativnom mjestu, na kružnom toku prije ulaza u neko od mjesta Valsesije, više se ne sjećam koje, pošto su im skoro svi  kružni tokovi vrlo zgodno uređeni spomenicima, ne samo cvijećem, recimo ovaj spomenik - kotao za destilaciju, koji obilježava tradiciju izrade vina i rakije na ulazu u Faru Novarese.
Ne znam detaljno povijest regije, ali tokom industrijalizacije u ranom 19. stoljeću postala je tekstilni centar Italije, u kojem se i danas proizvode kvalitetna platna od prediva istkanih u ovdašnjim predionicama. Ujedno, iz ove regije dolaze sva ona imena koja pletačkom svijetu ne treba pretjerano tumačiti: Grignasco, Filatura di Crosa, Vimar, Lana gatto, Baruffa, Mafil, Sesia, Rial ... i svi imaju svoje tvorničke trgovine! Nazvati ih tvorničkim trgovinama mi se čak ne čini dovoljno dobar termin jer neke od njih su doslovno vuneni raj na zemlji. 

U trgovini Lana gatto u Tollegnu na policama je kompletna njihova proizvodnja, nema boje koje nema od svih prediva koje proizvode. Cijene su neznatno niže u odnosu na ostale trgovine, ali oni koji u tom mjestu i okolici žive, svakodnevno mogu doći u trgovinu, sjesti na kauč, prelistavati časopise i meditirati ispred prekrasno popunjenih polica u svim mogućim bojama. Pored vune u trgovini po sniženim cijenama možete kupiti i jakne, kapute i sl. od kvalitetnih materijala iz njihove predionice, pa je recimo kratki kaput od kašmira sa 650 euro snižen na "svega" 350.

U tvorničkoj trgovini Filatura di crosa koja se od lani preko TSC yarns probila na američko tržište, baš taj dan su čekali američke novinare koji su trebali napraviti reportažu u tvornici i njihovim predivima. Za razliku od lani kada me po Valsesiji pratila susnježica prošle subote po prekrasnom sunčanom danu bez većih problema sam pronašla tvornicu i trgovinu uz nju. Najmanje sam očekivala da ću unutra pronaći pravi boutique s predivima i to kakvim! Ne znam jeste li ikada imali prilike u ruke primiti njihovo klupko čiste svile, kombinacije vune i kašmira, vune i svile, prekrasne merino Zare i Zarine, angore, mohaira ... i sve to u nevjerojatnoj paleti boja, koja god boja ti padne na pamet sigurno ćeš ju pronaći.  Na kraju u svom tom obilju vune i boja, izgubila sam se poput djeteta u slastičarnici, ja sam htjela sve, sve vrste i sve boje i jednostavno nisam mogla odlučiti što kupiti. Kako odabrati kada ti se sve, baš sve dopada? Odlučila sam da sljedeći put tamo idem ciljano, s odlukom što hoću plesti i u kojoj boji jer je to jedini način za kupovinu u tom obilju. Cjenovno nisu izuzetno povoljni, ali ipak daju neke povlastice, recimo uz paket od 10 komada, daju još dva klupka na poklon i snižavaju cijenu za 10%. Na primjeru meni drage Zare i Zarine koja u rimskoj trgovini košta 4.60 euro, koštala bi 2.95 u spomenutoj kombinaciji. Pored vune u ponudi su imali i trikotažu gdje mi je pažnju privukao jedan džemper boje zelene jabuke s popustom od 50%, a čim sam ga primila u ruke znala sam da je kašmir u pitanju. Džemper strojno pleten s nekoliko jednostavnih pletenica mogao je biti moj za "samo" 330 euro zahvaljujući sniženju.

Lani sam zakasnila u trgovinu Sandilane u mjesto Sandigliano u blizini Bielle. Ravnala sam se po informacijama s njihovih internet stranica i došla prekasno, trgovinu su zatvorili sat vremena ranije prema rasporedu istaknutom na vratima i naravno različitom od onog na internetu. Ovaj put sam stigla na vrijeme i iza neuglednih vrata konačno naišla na nešto što liči na tvorničku trgovinu, a ne na luksuzni boutique s vunom. Pogled na neuredno nabacane pakete vune i gospođu koja je sjedila za pultom totalno nezainteresirana za mene i moje prekapanje po naslaganim vrećama imalo je neki socrealistički šarm,  deja vu iskustvo Unitasove trgovine tamo negdje iz 80-tih godina. Sandilane u ponudi imaju jako dobru merino vunu koju prodaju pod imenom Australia,  široke palete boja i prihvatljive cijene od 2.80 euro po klupku, ali nisu sve boje imali na policama. Jedino kod njih sam naišla na jako lijepu vunu pogodnu za filcanje, a u cijelom tom neredu nabacanih vreća bilo je i drugih kvalitetnih prediva, pada mi na pamet jako lijep izbor vuna za čarape i velikih klupka od 100 gr šatiranih vuna koje same formiraju uzorak, samo meni se jednostavno nije dalo prekapati.

Od posjete Grignasco tvorničkoj trgovini očekivala sam daleko više od viđenog. Njihovoj ponudi nemam nikakvih zamjerki, ali cjenovno me nisu oduševili. U periodu kada su na sve strane bila aktivna zimska sniženja i posebne ponude, kod njih sam uspjela pronaći samo jednu vunu s uistinu povoljnom cijenom. OK, problem je i što ja u takvim trgovinama očekujem značajno niže cijene od onih u redovnim trgovinama, jednako kao i košare s posebnim ponudama, recimo ostaci vune serija koje se više ne proizvode i sl. Sljedeći put prije nego odlučim ponovno do Grignasca najprije ću telefonski provjeriti kakve su im cijene jer njihove kombinacije vune i svile, soje, vune i svile, predstavljaju izazov i jednom kada ih primiš u ruke jednostavno je teško vratiti na policu klupko - pahuljicu. Sama tvornica prilično je tužno i napušteno djelovala, a na žalost nije jedina, u cijeloj Valsesiji nekada je skoro svako selo imalo svoju predionicu, a danas ovi koji su ostali na životu jedva preživljavaju, kako kažu. Donekle su i sami tome krivi jer nikako ne prate nove trendove, nemaju online trgovine i uporno inzistiraju na distribucijskoj mreži koja je možda i funkcionirala prije 30 godina, ali sve je manje trgovina tzv. "merceria" koje imaju u ponudi vunu i danas žene koje pletu bez problema naručuju zajedničkom narudžbom po 60 kg vune iz Estonije, dok je naručiti vunu iz talijanske tvornice u Italiji ravno nemogućoj misiji. 
Pored Grignasco, jednako zapušteno je djelovala i tvonica Baruffa . U njihovoj trgovini našla sam samo vunu u stošcima, a kada se o takvoj vuni radi ja jednostavno nisam u stanju ocijeniti kvalitetu. Svega nekoliko paketa svile bilo je u klupcima, ali unatoč povoljnoj cijeni boja me nije zanimala. Do njih sam jedva stigla lutajući i tražeći gdje su, dok mi na kraju smjernice nije dala vlasnica jedne "mercerie", pri tome žaleći se kako nema više nekadašnjih predionica koje su radile i proizvodile punom parom. 

Tvornička trgovina Sesia,  u mjestu Fara Novarese, obično je prva u koju ulazim kada se zateknem u Novari. Mjesto je prvo prema dolini Sesie i u toj trgovini redovno sam nailazila na dobre ponude. Svijetložuti džemper u prethodnom postu opleten je od 100% merino vune kupljene upravo u toj trgovini za svega 1 euro/50 gr, a pored te vune izašla sam i s paketima vune sastava 10% kašmir i 90% merino, također za samo jedan euro po 50 gr. Nevjerojatna cijena za dobru kvalitetu uz ograničenje da nema izbora boja jer se uglavnom radi o zadnjim paketima i ostacima proizvodnje. No, pored kutka sa izuzetnom ponudom, u trgovini je na volju i njihova kompletna proizvodna linija u klupcima ili stošcima. Jedina zamjerka je što su na svim policama istaknute zabrana diranja vune!? Kod njih nikada nisam uzimala vunu po redovnoj cijeni jer sam skoro uvijek naišla na dobre ponude za 1 euro, a ovaj put su imali izuzetnu ponudu pamuka za samo 5 euro/500 grama. Koliko sam imala priliku vidjeti do sada, svaki put sam u trgovini našla i kupce iz okolice kojima je ova tvornička trgovina glavno mjesto nabave prediva. Uz ovako dobru ponudu sasvim sigurno nemaju potrebe praviti zalihe doma.

Nakon popriličnog kruženja po Valsesiji ostalo je za posjetiti Rial koji se nalazi u Bielli, ali već sada se usuđujem zaključiti da je najbolje mjesto za kupovinu Filmarket u Cavallirio u blizini Romagnano Sesia. U toj  trgovini, u kojoj je 200 kvadratnih metara rezervirano samo za vunu i prediva, s vlasnikom sam diskutirala o potrebi da budu prisutniji na internet tržištu, pogotovo kada nije vjerovao u priču o 60 kg naručene vune iz Estonije i iako je tvrdio kako će modernizirati internet stranice, ne samo da nisu ništa modernije, već i mjesecima daje „internal server error“. Pretpostavljam da im je i ovako valjda dovoljno dobro, a trgovina je raj zemaljski za ljubitelje tekstilnih hobbyja. Iako ja samo proletim kroz dio trgovine u kojem su konci, materijali, zavjese, posteljina, tiskani gobleni, perlice, dugmad i sl. svaki put vidim da ima i priličan broj onih koji radi toga dolaze k njima. U toj trgovini svaki put nađem barem nešto na ponudi, ovaj puta u paketima su nudili ostatke od bojanja vune koju prodaju pod imenom Madras, a koja u sastavu ima vunu, svilu i kašmir, po cijeni 60% sniženoj (oko 1.35 euro/50 gr), samo u paketima nije bilo dovoljno za neki veći projekt. Ono što me svaki put čudi je vidjeti u košarama kupaca kojekakvu sintetiku i vunu lošije kvalitete uz svo to obilje kvalitetnog prediva pristupačnih cijena. Samo za primjer, dok u ostalim trgovinama kašmir prodaju u klupcima od 25 grama za minimalno 12 euro po klupku, Filmarket nudi kašmir od 50 grama na sniženju za nešto manje od 15 euro. Naravno da ne mogu i ne moraju svi kupovati kašmir, ali gdje je logika kupovati plastiku kada za skoro istu cijenu imaš vune na biranje? U Filmarket se najbolje isplati krenuti upravo u ovom periodu jer do kraja veljače imaju zimska sniženja. Na stranu cijene i sniženja, ponuda je takva da svatko, doslovno svatko može pronaći vunu kakvu želi, sastava kojeg želi. Ljepota ove trgovine je i u tome što komotno možete šetati među štandovima s vunom, uzimati u ruke, uspoređivati štrenice, konzultirati časopise, a ako ne volite sami tražiti, u trgovini ima i dovoljan broj osoblja koje će s vama u potragu za onim što vam treba. Za pravi doživljaj ove trgovine trebalo bi snimiti jedan video, ali u nedostatku istog možda pomogne ovaj slideshow:

 
napisala Roman Tales, 03:09 ¤ Permalink ¤ 6 komentara
20. siječnja 2014.
Zaostaci iz 2013.
Prije godinu dana u tvorničkoj prodavaonici Sesia našla sam paket "new print" 100% vune za svega 10 euro/500 grama. Nisam imala neku konkretnu ideju što s tom vunom, ali cijena i kvaliteta su bile takve da jednostavno nije imalo smisla propustiti priliku. Kćeri moga muža vuna se dopala i tako je pala odluka da njoj ispletem džemper. Na prvoj probi izrazila je želju da džemperi bude duži, skoro kao mini haljina i tada me uhvatila panika jer vune nikako nije bilo dovoljno za takav projekt. Srećom, telefonski sam uspjela organizirati da mi u trgovini stave na stranu još jedan paket iz te serije i krajem veljače sam ga preuzela. Prema podacima na Ravelryju točno znam kada sam započela s pletenjem i sramota za reći, trebalo mi je skoro godinu dana. Daleko od toga da sam plela, stala sam u trenutku kada sam trebala napraviti vratni izrez i oplesti rukave.
Protekla godina bila je naporna na skoro svakom području, do mjere da uglavnom nisam imala volje dovršavati sve ono što sam započela s puno entuzijazma. Pred kraj godine doslovno sam se prisilila da dovršim započeto kako god znam i umijem.

  Za ovaj džemper ideju sam našla u prvom prošlogodišnjem broju Sabrine, ali od predloženog modela sam uzela samo centralni panel s pletenicama, dok je sve ostalo modificirano. Na leđima nisam ponavljala uzorak već sam umjesto njega stavila samo rubne pletenice, dok je centralni dio ispunjen istim bodom duple riže kao i rubni dijelovi. Nije mi imalo puno smisla raditi rupičasti uzorak na leđima, pa sam radi toga morala preračunati broj očica za leđa i smanjiti ih u odnosu na panel s pletenicama (inače bi bilo preširoko na leđima). Do otvora za rukave plela sam u krug, dok sam rukave ipak plela na uobičajeni način, pošto sam došla do zaključka da mi se značajno mijenja "gauge" kod pletenja u krug. Pored toga, rukav ima kao jedinu dekoraciju centralnu pletenicu, a kod pletenja u krug rukav ima tendenciju uvrtanja, pa nisam htjela da se kod nošenja stalno mora ispravljati položaj pletenice. Rukavne kugle sam iskrojila po već opisanoj matematičkoj metodi i od prve su "sjeli" bez ikakvog problema; prišila sam oba rukava za manje od sat vremena. Općenito, na cijelom ovom projektu se izuzetno isplatilo raditi probni uzorak jer sam na osnovi opranog uzorka izbjegla kasnije istezanje džempera u dužinu i širinu. Na slici se vidi sa su rukavi malo duži, ali nije riječ o pogrešci već izričitoj želji da takvi budu, da pokrivaju dio dlana.

 Po prvi put sam na vratnom izrezu iskoristila metodu istovremenog namjetanja vanjskih i unutrašnjih očica koje sam vidjela kod Snježane na blogu. U početku mi je bila malo nezgodno baratati s dvije igle i kukicom, ali već nakon nekoliko nametnutih očica dalje je išlo bez ikakvih problema. Unutrašnji rub sam plela s niti kojom sam očice i nametala i nakon 3 opletena reda spojila sa 3 vanjska opletena reda, tako da je rub pletiva s kojeg su očice podizane ostao između kad se izvrne izuzetno uredno djeluje. Nakon što se spoje vanjski i unutrašnji red dalje se nastavlja plesti kao uobičajeni ovratnik.

 Sada mi je iskreno žao što sam ovako dugo otezala da dovršim ovaj džemper jer sam jako zadovoljna konačnim rezultatom, džemper joj savršeno pristaje, a kako je vuna superwash, nadam se da će uspješno izdržati maltretiranje u perilici. Za nagradu samoj sebi u subotu sam napravila izlet do Cavallirio gdje je sjedište Filmarketa s rasprodajama koje su u toku. Baš poput djeteta pred izlogom ogromne slastičarnice nisam znala gdje bih najprije gledala, ali o tome nekom drugom prilikom :-)
 
napisala Roman Tales, 02:25 ¤ Permalink ¤ 3 komentara
16. siječnja 2014.
Protiv podjela
Uglavnom ne volim pričati o politici. Imam averziju na političke teme još od davnih dana kada sam bila prisiljena sjediti i čekati dok tata ne dovrši svoje "konstruktivne diskusije" uz kavu i gemišt, kojima su rješavali problema od sjevera do juga i da se njega i njegove kompanjone pitalo svi bi politički i posljedično ekonomski problemi odavno bili rješeni, Na moje inzistiranje da konačno krenemo redovno bi mi nudio još jedan sok i "evo sad ćemo ..."  No, od politike se ne može pobjeći i što je najgore s godinama sam stekla iskustvo da su politička opredjeljenja nešto poput navijanja za omiljenu nogometnu ekipu, navijaju za svoje čak i kada gube, rade faule, kad igraju prljavo i kada svi bježe po terenu poput muha bez glave. I dok su nekada svi složno bili protiv jedne jedine birokratske vlasti, danas u Hrvatskoj imamo 4 milijuna Hrvata podijeljenih po svim mogućim osnovama.
Do unatrag mjesec dana podjela je bila na lijeve i desne, komuniste i desničare, Hrvate i Srbe, a nikako se ne smije zaboraviti niti do danas aktualna podjela na ustaše i partizane. Na našim prostorima ratovi ne završavaju potpisivanjem primirja, mi sasvim uspješno održavamo živima sve moguće podjele unutar nacionalnog bića. Od prosinca prošle godine imamo još jednu podjelu, sada se dijelino na one "za" i na one "protiv" kada se radi o referendumu o braku.

Vjetar me pratio cijelim putem od Rima do Hrvatske te referendumske nedjelje. Do zadnjeg trenutka nisam znala hoću li se osloboditi obaveza i krenuti na put, a morala sam krenuti jer sam zakasnila s prijavom na našem konzulatu. Već godinama ne izlazim na izbore, nekako mi se ne čini poštenim da svojim glasom određujem tko će vladati u Hrvatskoj kada slabo pratim političku scenu i državi ne doprinosim ni radom, ni porezima. Na referendum sam izašla, jer se kod promjene Ustava referendumski tražilo mijšljenje svih hrvatskih državljana, a ja sam još uvijek i hrvatska državljanka. Iako sada uopće nije važno, te nedjelje, nakon skoro 10 sati putovanja, najprije sam otišla zaokružiti svoj protiv, tek nakon toga sam krenula kući. Čak i u trenutku kada sam zaokruživala svoj protiv, osjećala sam da će referendumska većina odlučiti drugačije, ali ja ionako nisam potegnula na put uvjerena da će moj glas mijenjati stanje, ja sam na put krenula radi sebe i svojih uvjerenja.
Ono što je uslijedilo nakon referenduma pogodilo me daleko više od rezultata kojima  je većina odlučila da se brak mora definirati i Ustavom. Kao da nam sve dosadašnje podjele nisu dovoljne, sada smo se ogorčeni jedni na druge podijelili i na osnovi referendumskog pitanja. Kampanju za referendum nisam pratila, ništa nisam znala o organizatorima niti o sakupljanju potpisa za raspisivanje istog, ali od prvog dana sam imala ružan dojam da netko želi praviti političku karijeru stvaranjem izborne baze preko referenduma. Mjesecima se stvarala tenzija oko referenduma i duboko sam uvjerena da je barem polovina onih koji su glasali "za" iskreno vjerovala da samo žele zaštiti instituciju braka jer brakom se može zvati samo zajednica muškarca i žene. Svega nekoliko dana nakon referenduma vjerujem da su shvatili da su izigrani i da su oni čijim su riječima vjerovali zapravo imali namjeru onemogućiti svaki oblik zajednice osobama istog spola.

Referendum je bio i prošao, više nije bitno niti koliko je novaca potrošeno, život se nastavio istim ritmom u Lijepoj Našoj. Ostaje činjenica da su sve naše podjele besmislene, uopće nije bitno jeste li za ili protiv, lijevi ili desni, SDP ili HDZ, kada je naša stvarnost idalje tmurna i oblačna, a magla nam već i duše obavija, dijeleći nas na one sretnike koji imaju posao i nezaposlene, one kojima poduzeća isplaćuju minimalce i one koji o minimalcu mogu samo sanjati, na one koji se spremaju na skijanje i na one koji se raduju glavici kupusa iz kontejnera pored zelene tržnice, na one koji imaju da si plate dopunsko zdravstveno i na one koji za liječenje moraju moliti pomoć i od nepoznatih ljudi nadajući se da će ti nepoznati barem koju kunu odvojiti i za njihov život ... Jutro nakon referenduma gledam sakupljače boca koji se takmiče tko će prije isprazniti kontejner ispred moje kuće i ne mogu vjerovati da su prodavači magle uspjeli uvjeriti Hrvatsku kako je od životnog značaja definirati brak u Ustavu.
 
napisala Roman Tales, 07:31 ¤ Permalink ¤ 2 komentara
eXTReMe Tracker