20. svibnja 2018.
Domus Aurea


Metro C linija trebala je biti otvorena tamo negdje 2007. godine, ali kako je uobičajeno u Italiji, jedva da su počeli s radovima u to vrijeme. Godinama smo živjeli s blokiranim ulicama gdje su visoke ograde zaklanjale pogled na iskope za podzemnu željeznicu, iz godine u godinu slušali o razlozima zašto se kasni s radovima, povremeno čitali o važnim arheološkim nalazima i rezignirano tražili najbrže moguće varijante kako doći do željenog cilja u svakodnevnom rimskom prometnom ludilu. Moja susjeda, gospođa Pierina (neki se možda sjećaju posta o njoj), nekoliko puta je izrazila želju da barem jednom ode do centra s novom podzemnom željeznicom, a kada su konačno otvorili liniju koja je išla do stanice Lodi, već je bila slaba i skoro slijepa i na kraju je i preminula, a da joj se želja nije ispunila.
Prošlu nedjelju, 12.5.2018. uz veliku pompu i slavlje, konačno su otvorili i stanicu San Giovanni (s izloženim arheološkim nalazima) gdje se sada spaja linija C s linijom A podzemne željeznice. Naravno da nas je sve veselilo konačno otvorenje, ali nekako s dozom gorčine, kao da su žlicama kopali tu podzemnu, izgovori na izgovore, a grad iz dana u dan doživljava nove prometne kolapse i više se nitko ne čudi niti rupama po cesti, niti poplavama za vrijeme malo jače kiše ...
Jučer smo i nas dvoje odlučili krenuti put centra do nove stanice ispred Bazilike Sv. Ivana, a da provjerimo koliko nas ta podzemna dobro povezuje s ostatkom grada, kupila sam online ulaznice za termin u 8.45, za posjetu Domus Aurea, arheološkom nalazištu koje je moguće posjetiti samo subotom i nedjeljom uz prethodnu rezervaciju. Tih 15-tak minuta vožnje podzemnom željeznicom do 8 stanica udaljene Bazilike, dalo nam je iluziju života u organiziranom urbanom prostoru, 20 metara ispod površine daleko od gradske vreve uz nove, još uvijek čiste i uredne stanice, vagone u kojima još nema tragova modernih vandala i iako nam je bilo drago što sada možemo bez problema presjesti na A liniju, ostala je gorčina što do stanice ispred Koloseja još uvijek moramo čekati nedefiniranu količinu vremena.

Mnogi u planiranju posjeta Rimu ne uvrštavaju posjetu Domusu Aurea, ostacima Neronove rezidencije, uglavnom zato što su posjeti limitirani na subotu i nedjelju uz pratnju vodiča, ali ako vas rimska povijest zanima, svakako vrijedi odvojiti vrijeme i za ovu lokaciju. Kada sam prije 3 godine vodila jednog novozelandskog profesora enologije na brzinsku šetnju gradom, unutar prostora Koloseja su organizirali izložbu posvećenu Domusu Aurei i od tada stalno govorim kako moramo otići vidjeti.

Na spisku omraženih rimskih careva, Neron zauzima vrlo visoko mjesto na listi. Iako mu danas povjesničari nastoje skinuti ljagu s imena, sve kako nije naredio zapaliti grad i pjevao gledajući kako gori tjedan dana, činjenica stoji da je iskoristio taj požar za otimanje terena rimskim građanima i gradnju svog "zlatnog doma" u "kojem konačno može živjeti kao čovjek", kako nam je prenio Svetonio. Rimljani ga nisu mrzili samo radi otimačine zemljišta i "dobrovoljnih priloga" koji su bili prisiljeni davati, već i radi njegove ljubavi prema grčkoj kulturi, što su vidjeli kao negiranje vlastite, rimske, pogotovo kada je iz rimskih džepova uziman novac da bi se platilo pljačkanje Delfija i skulptura kojima se trebao ukrasiti novi dom. Neron nije jedini car koji je odmah po dolasku na vlast odlučio sagraditi palaču za vlastite potrebe, radili su to i drugi, ali recimo Tiberije ili Adrijan su barem bili dovoljno "pristojni" da svoje velike palače naprave izvan grada, dok je Neron to odlučio napraviti u samom srcu nekadašnjeg Rima. Nekih 80-tak hektara terena za Neronovu rezidenciju, koja je trebala biti poput luksuznih palača građenih uz more u blizini Napulja, s umjetnim jezerom i kolosalnom 30 metara visokom brončanom skulpturom s njegovim likom (visoka skoro koliko Kip slobode i kojeg su kasnije po odredbi Adrijana preselili uz pomoć snage 24 slona), pripremio je požar iz 64. godine, a ironijom sudbine požar iz 104. godine označio je i njezin kraj. Odmah nakon Neronove smrti uslijedili su zahvati na Domus Aurea, ali tek Trajan ju je dokrajčio kada je doslovno zatrpao tu rezidenciju i iskoristio ju za temelje svojih termi. Ne znaju odakle je došla sva ta zemlja kojom je Domus zatrpan, ali jedna od vjerojatnijih hipoteza je da je zatrpana sa zemljom koja se nalazila na mjestu današnjeg Trajanovog trga i Trajanovog stupa. I koliko god zatrpavanje izgledalo kao vandalski čin, upravo zahvaljujući tome održale su se freske i dekori koje nisu mogli poskidati prije zatrpavanja.

Kada je u 15.stoljeću jedan mladić propao u zemlju na brežuljku Oppio, našao se u čudnoj "pećini" oslikanoj freskama i nakon tog otkrića godinama i desetljećima kasnije posjećivali su ju umjetnici poput Raffaella, Michelangela ili Ghirlandaija, ali i "turisti" poput Casanove ili De Sada. Freske iz Neronovog Domusa dale su inspiraciju za renesansne freske kojima su se ukrašavale crkve i palače, ne samo po Italiji već i cijeloj europi, pošto su "grote" posjećivali i europski umjetnici. Upravo na mjestu gdje su ponovno otkrivene Neronove odaje u 15. stoljeću, danas su organizirali salu za 3D prenetaciju, najbolji dio cijele posjete.
 Kada se razgledavaju brojni ostaci rimske arhitekture, nerijetko ćete se naći pred golim ciglenim zidovima i potrebno je jako puno mašte, možda i iskustva s prethodnim razgledavanjima, da si barem djelomično stvorite ideju o prostoru u kojem se nalazite. Monumentalnost je prvo što se uočava i lako doživljava, jer veličinu možete doživjeti bez obzira na gole zidove, ali kada se nalazite nekih 10-tak metara ispod površine, u mračnom prostoru s umjetnim osvjetljenjem, teško je zamisliti da ste u prostorima palače koja je zahvaljujući zlatnim dekorima i sunčevom svjetlu nazvana "zlatnim domom". Svaki posjetitelj dobiva posebne 3D naočale sa zvučnicima i kada krene prezentacija, uz malo magije moderne tehnologije, imate priliku vidjeti Neronovu palaču i grad Rim kakav je bio, tamo negdje 66. godine. Taj originalni način prezentacije i primjena moderne tehnologije u rekonstrukciji arheološkog nalazišta, zaslužila je pažnju i stranih medija, pa je i američki CBS pokazao svojim gledateljima kako to izgleda.

Sat vremena koliko traje razgledavanje Domusa brzo je prošlo, izašli smo na dnevno svjetlo gdje nas je dočekalo prekrasno sunčano jutro i ulice pune turista, sa svim ostalim folklorom koji turiste prati i kojem nam je sve mučnije svjedočiti, od gladijatora s plastičnom opremom koje su već u nekoliko navrata pokušali ukloniti, do uličnih prodavača koji izgledom i ponudom daleko bolje pristaju u ambijent nekog istočnjačkog ili afričkog bazaara.  Ispred nas je bio  Kolosej u svoj svojoj veličini, ali svuda oko nas nered, prljavština, smeće i trava skoro metar visoka, neobrezani ružičnjak, zaštopani vodoskok i park koji bi trebao biti nešto poput rimskog Central parka, a umjesto toga, zarastao u šikaru , još jedno tužno mjesto i svjedočanstvo svakodnevnog propadanja grada vođenog nesposobnom gradskom vlasti.

 
napisala Roman Tales, 18:26 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
11. svibnja 2018.
Craftsy vikend maraton
Trenutačno nemam vremena pisati detaljni post posvećen Craftsy platformi koja nudi video lekcije na različitim poljima, od pletenja i heklanja do slikanja, kuhanja, fotografije i brojnih drugih. Imam veliki broj njihovih lekcija u svojoj virtualnoj biblioteci na njihovim stranicama i neke su mi bile od velike koristi jer sam naučila nešto novo iz vlastitog dnevnog boravka, ponavljajući snimku na detaljima koji su me posebno interesirali.
Dovoljno je da se registrirate putem svog e-maila, odaberete lozinku i ovaj vikend iskoristite priliku da gledate neograničeno, bilo koji video tečaj koji vas zanima.

LINK za weekend watchathon i gledajte u streamingu video tečajeve i naučite nešto novo! Čim uhvatim vremena detaljnije o njihovim video tečajevima.
 
napisala Roman Tales, 14:40 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
16. travnja 2018.
Novi osmijeh na starom licu
Prije nekoliko godina, moj susjed, stariji gospodin koji me poznavao još kao dijete i s čijim se sinom družila moja sestra, posudio mi je snimku svoje "super 8" kamere iz 1980. godine, kada je štafeta za druga Tita stigla i u naše malo mjesto. Odabrali su odlične učenike s otoka i troje nas iz osnovnih škola s odgovarajućim školskim uspjehom, odabrani smo da protrčimo rivom sa štafetom, uredno obučeni u narodne nošnje. Sjećala sam se događaja i bez te snimke, ali više od svega, htjela sam svom talijanskom suprugu pokazati dio "mračnokomunističkog" folklora, onog o kojem nerijetko pričam s dobrom dozom nostalgije, ne samo radi svoje mladosti, već i radi svega onog što smo doživjeli i preživjeli nakon raspada bivše države.
Uglavnom, simpatični susjed posudio nam je kolut sa spomenutim filmom i uz dosta muka, konačno smo u Milanu pronašli jedan studio koji nam je presnimio tu traku na DVD. Pričati sada koliko su me preplavile emocije nema mnogo smisla, valjda je svima jasno da je posebni doživljaj vidjeti sebe u daleko mlađoj verziji.  U trenutku kada sam konačno sebe ugledala na ekranu kompjutera zanijemila sam, a prve riječi koje sam izgovorila bile su: "Bože kako sam bila slatka!" Ne mogu vjerovati da sam tolike godine samo mane na sebi tražila, a zapravo sam bila sasvim normalna, slatka cura, s još uvijek baby licem  na pragu odrasle dobi. Jedino što je na toj snimci nedostajalo je moj osmijeh, baš ono što sam uvijek nalazila posebno privlačnim na svom licu, ali trebalo je stajati mirno i ozbiljno, ipak je savezna štafeta bila u pitanju!


Kad smo već kod osmijeha, kao mala okrhnula sam prednju jedinicu, čisto mali komadičak, ali nikada nisam nalazila potrebnim to ispravljati. Poput uglavnom sve djece moje generacije, zubaru sam išla redovno, doduše, u to vrijeme smo imali i organizirane odlaske zubaru ravno iz škole. Negdje u vrijeme kada su mi počeli izbijati umnjaci, oko 19. rođendana, počela sam primjećivati da mi se mijenja položaj prednje desne jedinice, koja je s vremenom počela izlaziti iz svog prirodnog položaja i ulaziti prema unutra. Danas zubari preporučaju vađenje umnjaka kada vide da za njih nema dovoljno mjesta, ali meni nitko to nije preporučao, dapače, čak sam jedan umnjak i liječila, a kada mu je ispala plomba nakon nekoliko godina od liječenja, moj zubar je odlučio vaditi taj zub, na moj sveopći užas. Ideja da se vadi zub ili da izgubim zub, mene je oduvijek pratila kao najgori mogući strah. Umnjak sam izvadila, a nakon toga prednji zubi su se odlučili još jednom malo presložiti, sada kada su dobili prostora za širenje. Moja jedina briga je oduvijek bila da mi zubi budu zdravi i liječeni, estetika me daleko manje brinula, vodeći se logikom da je osmijeh uvijek lijep dok god osmjehom pokazuješ zdrave zube. Ideju sam silom prilika morala promijeniti prije 2 godine.

Točno na današnji dan prije 2 godine, na jednoj holandskoj ulici zapela mi je peta štikle u rascjep između dvije ploče i nisam stigla ni trepnuti, a već sam se našla opružena koliko god sam dugačka i široka, udarivši licem o betonski pločnik. Sve se tako brzo desilo da nisam stigla niti ruke podmetnuti pred sebe, pala sam poput oborenog stabla! Ne samo da nije bilo niti teoretske šanse elegantno se ustati i poravnati odjeću, krvavih koljena i poderanih čarapa, natučenih rebara, već se nisam usudila niti usta otvoriti osjećajući slatko-slani okus krvi u ustima. Nekako sam se ustala i nastojala sabrati, čvrsto stisnutih ustiju koja nisam htjela otvoriti u strahu da ću ispljunuti zube čim ih otvorim. Tresući se od straha i šoka konačno sam se pogledala u ogledalo i ustanovila da su mi zubi ipak na mjestu. Sljedećih nekoliko dana šetala sam poljima procvjetalih tulipana i zumbula plava u licu, usnice koja je natekla gore nego da su me pčele izbole, oguljene brade i nosa;  srećom, nisam bila plava oko očiju jer bi zaista djelovalo kao da me netko pretukao. Zapravo, tješila sam se da ne izgledam pretučeno, ali i mom mužu i meni, baš nije godilo društvo tih dana. Kako je rekao, nije mu se dopadalo kako ga sumnjičavo gledaju dok hodamo ulicama. Na, iz Rima dogovoreni, pletački susret tih dana u Rotterdamu na kraju nisam otišla, toliko mi je bilo neugodno i nekako mi je šuplje djelovala isprika da sam pala, taman mi treba da me grupa nepoznatih žena sažalno gleda ... ne govore li sve da su pale?
Po povratku u Italiju oteklina je polagano splasnula, modrice su nestale, ali moj prednji zub je od udarca totalno potonuo prema unutra i počeo mi praviti probleme u zagrizu i govoru. Prvom prilikom otišla sam mom hrvatskom zubaru i pitala što mi je činiti. Ponudio mi je dvije mogućnosti, jedna je bila izbrusiti zub i staviti navlaku, druga opcija je bila pozvati kolegu specijalistu ortodoncije i staviti fiksni aparatić.
"Ali, nisam li prestara za aparatić?!", bilo je moje prvo pitanje ortodontu.
"Niste prestari, aparatić možemo montirati dok god osoba ima svoje zube, bez obzira na godine, iako priznajem da nikada nisam vidio osobu vaših godina kojoj su svi zubi na broju."
"To bih trebala shvatiti kao kompliment? Osoba mojih godina?" ... Valjda tako govori prepotencija mladosti; da osoba mojih godina! OK, povrijedio mi je sujetu, zazvučalo je kao da komplimentira nekoj bakici kojoj još uvijek ne treba mobilna proteza.

Uglavnom, kada mi je rečeno da nema potrebe za vađenjem bilo kojeg zuba u svrhu poravnavanja ostalih zubiju, na nekoliko dana prije 50-tog rođendana montirala sam fiksni aparatić na gornju arkadu. Nije se bilo lako priviknuti i početak je stvarno bio mučan, ali ne neizdrživ. Nije bilo bolno koliko neugodno, žice koje su me bole u obraze, napetost u zubima, dugotrajno čišćenje aparatića nakon svakog obroka. Moja fiks ideja je postala opsesija s čišćenjem te konstrukcije u ustima, koristila sam sve moguće vrste četkica, intradentalne, posebne za aparatiće, manje četkice za između žica, nakon svega provlačenje zubnog konca i flosanje. U jednom trenutku sam razvila osjećaj mučnine na zubne paste, ali idalje sam opsesivno prala u strahu da mi se ne razvije nekakvi karijes. Kupila sam i tablete za otkrivanje plaka na zubima, ali ja sam tu tabletu izgrizla nakon što sam oprala zube, da vidim da li je sve čisto kako treba - srećom da sam to napravila poslijepodne nakon ručka kada više nisam trebala izlaziti jer bih vjerojatno strašila ljude na cesti s kristalno bijelim zubima na crvenoj podlozi, nešto kao u horor filmovima kada se cereka manijakalni ubojica koji je upravo zubima priklao žrtvu.
Na prvoj promjeni žice doznala sam da je moja ljubav prema crnom cejlonskom čaju kojeg pijem 2 puta dnevno, nespojiva sa mojim aparatićem, kojem bravice žute u kontaktu s tom tekućinom. Odrekla sam se crnog čaja i počela piti zeleni  i svakog jutra prve riječi su bile "pofurena trava"; da je zdrav ne znam koliko, okus mu je travnat. 
Taman sam mislila da je cijela ta muka s aparatićem podnošljiva, kada mi je nakon nekih 5 mjeseci montiran aparatić i na donju arkadu, zajedno sa stopperima (nadogradnja na zub kojim se sprečava potpuni doticaj gornjeg i donjeg luka) na donjim šesticama. No, kao magarac na batine, valjda se na sve možemo priviknuti, tako sam se i ja privikla na to čudo u ustima, jedino što se uduplalo vrijeme provedeno u kupaonici nakon svakog obroka jer cijelu proceduru čišćenja trebalo je obavljati na gornjim i donjim zubima. Negdje krajem rujna lani, kada sam naivno mislila da gore ne može više biti, saznala sam da itekako može jer je moj ortodont odlučio ispravljati moj zagriz gumicama koje sam morala nositi zakačene od gornje trojke prema donjoj šestici. Po prvi put u životu sam shvatila što to znači kada te bole zubi, pomnoženo sa svih 31 koliko ih imam. Sigurno tjedan dana pratile su me tenzijske glavobolje, a moj muž, kada je vidio koliko se patim, predlagao je da ih skinem barem na kratko vrijeme, ali ako ih skinem, ponovno se moram navikavati na taj pritisak, pa sam mazohistički ili stoički, kako vam drago, u prosjeku 22 sata dnevno nosila te gumice. Moj ortodont je bio oduševljen na kontroli nakon mjesec dana, a ja nisam mogla dijeliti njegov entuzijazam, meni je već bilo svega dosta, rezignirano sam mu rekla da mi nije jasno čemu ispravljati taj zagriz, meni je djelovao sasvim ok, uostalom:
"Pa jel' vi mene vidite? Sve sam ja ovo", pokazujući rukama od prsiju prema kukovima, "uspješno nagrizla s tim mojim nesavršenim zagrizom!"
Kao zadnji poslušni štreber, nastavila sam nositi te gumice, sada još čvršće u odnosu na one početne i nakon ukupno 17 mjeseci fiksnog aparatića dočekala dan da konačno vidim rezultat te muke. Prije nego mi je u potpunosti skinuo aparatić montirao mi je fiksnu retenciju iza prednjih zubiju, na obje arkade, od trojke do trojke, a nakon toga uzeo otisak za mobilnu retenciju koju još uvijek nosim što je više moguće tokom dana. Skidam taj prozirni i skoro neprimjetni retainer samo za vrijeme obroka, a odmah nakon toga slijedi pranje zubiju i ponovno stavljanje retainera.
Moj ortodont savjetuje da si dam nadograditi ovaj okrhnuti komadičak prednje jedinice, ali nemam namjeru, simpatična mi je takva kakva je. Možda sam ipak naučila živjeti sa svojim nesavršenostima?
Ako nekoga zanima ovdje se može vidjeti kako moj osmijeh sada izgleda u odnosu na prvi dan s montiranim fiksnim aparatićem.

 
napisala Roman Tales, 22:54 ¤ Permalink ¤ 4 komentara
12. travnja 2018.
Proljetno čišćenje
U nekoliko navrata pokušala sam obrisati naslage prašine na ovom blogu, objaviti neke tekstove koji su ostali u draftovima, a onda, unatoč najboljim namjerama, nezadovoljna sadržajem ili izgledom teksta, odustajala. Činjenica je da mi je ponestalo entuzijazma za održavanje ovog bloga na životu, a za nedostatak tog entuzijazma nije odgovorno neko moje razočaranje u blog svijet, još manje žene, iako bi možda netko to mogao i pomisliti obzirom koji je tekst ostao kao zadnji na blogu. Dapače, zahvalna sam bila i ostala na svakom komentaru, mailu i kontaktu i jedino žalim što ovaj vid komunikacije sa sobom nosi ograničenja, koja su posljedica nedostatka slike i tona. Napisano ponekad može biti doživljeno drugačije od onoga što je bila namjera, nehotično možeš taknuti krive žice, projicirati na druge svoja iskustva i jednako tako biti metom tuđih projekcija, ali kada sve skupa zbrojim i oduzmem, blog iskustvo je meni bilo i ostalo ugodno. Ne znam koliko je drugih blogera, zahvaljujući blogu, na kućnu adresu primalo pakete s domaćim salamama poput mene, ali više od tih salama mene je radovalo što sam mogla pomoći nekome da dođe do željenih shema za šlinganje (iako zaista moram naglasiti da su salame bile jako, jako ukusne). Smatram se privilegiranom da sam zahvaljujući igli,  koncu i ovom blogu upoznala i hrabre žene koje su u životu prošle patnje o kojima sam ja samo čitala i koje su me srećom zaobišle u širokom luku i iskreno, ja ne znam pronaći prave riječi kojima bih mogla iskazati divljenje i poštovanje za njihovu snagu i hrabrost da nastave s normalnom svakodnevnicom nakon svega.

Kad smo već kod svakodnevnice, da ovom blogu u naslovu nije Italija, možda se prašina ne bi ovako dugo taložila. Početna ideja bila je pokazati i neke kutke Italije koji nisu na turističkoj "stazi slonova" i veselilo me kada je ta namjera prepoznata na samom početku. Bojim se da sam ponekad pretjerala s opisima izložbi ili muzejskih postava, ali to je bila posljedica istinskog entuzijazma osobe koja je predugo bila uskraćena za takve doživljaje. Moje usamljeničko djetinjstvo bilo je podnošljivo zahvaljujući knjigama, enciklopedijama i mašti, a kada sam konačno došla u mogućnost osobno vidjeti dio povijesti i umjetnosti o kojem sam znala samo iz knjiga, nekome je moglo moje pisanje djelovati kao pretenciozno pretjerivanje ili nešto još gore od toga. Činjenica ostaje da idalje obilazim muzeje i izložbe i nerijetko nakon toga pomislim da bih trebala napisati što sam vidjela i kako je na mene djelovalo viđeno, bez obzira da li je riječ o Kandinskom, talijanskoj modi, Düreru ... No, pisati o Italiji na pozitivan način, sa simpatijom za drugu domovinu koju voliš jednako kao i prvu sa svim manama i vrlinama, postalo mi je skoro nemoguće.

Ključna za ovaj blog bila je iskrenost. Na stranu što god netko mislio o sadržaju ovog bloga, svaki tekst pisan je iskreno i na osnovi osobnih iskustava;  Bari ili Napulj imaju lošu reputaciju među samim Talijanima, ali moja iskustva s tim gradovima bila su više nego pozitivna i na blogu su upravo takva objavljena, bez pretjerivanja ili uljepšavanja stvarnosti. Nakon 20 rimskih godina, našla sam se u situaciji da ne mogu pronaći motiv za pozitivnu priču, da je količina negativnosti u stvarnom svakodnevnom životu postala tolika da jednostavno traži da se o njoj piše i izbjegavanje pisanja o negativnom značilo bi uljepšavanje stvarnosti i laganje. Kada sam se lani nakon ljeta vratila u Rim ostala sam šokirana količinom smeća na ulicama, mislila sam da AMA štrajka, ali nakon samo par dana, shvatila sam da se u gradu živi neka nova realnost. Ne znam odakle uopće početi lamentaciju na račun Rima? Od malo jačeg pljuska koji učini da ulice postaju brzaci, po kojima možeš jedino u gumenim čizmama, samo zato jer nitko ne čisti rešetkaste odvode za kanalizaciju? Od prljavštine ulica i nakupina smeća, uključujući i glomazni otpad koji nelegalni čistači podruma i tavana, ali uredno plaćeni od onih koji ih angažiraju za čišćenje istih, ostavljaju uz kontejnere? Od ulica zakrčenih ne samo prometom, nego i uličnim prodavačima svega i svačega? Od parkova i ostalih zelenih površina koje su postale kampovi za beskućnike? Od činjenice da nam postaje normalno okretati glavu od onih koje uhvati strast u pol bijela dana na javnom mjestu, kao da je njihova neodgodiva životna potreba i pravo obaviti spolni čin bez obzira na prolaznike? Od cesta koje su pune rupa kao u bombardiranom Kabulu? Od ispruženih ruku koje traže milodar ispred svake trgovine, tržnice i ulaza u crkvu?

Debeli sloj prašine na ovom blogu, srećom nije izazvala nikakva životna drama, samo moje sumnje u smisao, potrebu ili važnost pisanja jedne anonimne sredovječne žene, koja je zadnjih godina postala bolno svjesna da uz dvije domovine više ne pripada ni jednoj ni drugoj.  Nekadašnji blogeri većinom su se preselili na nove platforme, uglavnom facebook, tako da ih više ne pratim niti imamo kontakte, što nema veze s njihovim pisanjem, već uglavnom s mojom averzijom prema facebooku. Ne znam da li se  meni samo čini da su ljudi sve više umreženi i sve više usamljeni i sve više ljutiti ... najviše od svega ljutiti. Ili im novi vidovi komunikacije samo daju mogućnost da konačno izraze svoju ljutnju? Ne znam. Znam samo da nisam htjela biti, niti želim biti, još jedna koja će se pisanjem oslobađati negativnosti, a opet, nisam tip "think pink" (poželim zatući cipelom poput Hruščova one koji mi prodaju priču da je dovoljno željeti i ostvarit će se), ne znam bojati stvarnost u dugine boje i čaša je uvijek pola prazna za mene... i znam da bih htjela konačno pobrisati prašinu s ovog bloga!
 
napisala Roman Tales, 00:43 ¤ Permalink ¤ 3 komentara
26. travnja 2014.
Što je žena ženi?
Ako ćemo dati za pravo  Hobbesu da je priroda čovjeka egoistična i da je "čovjek čovjeku vuk",  u tom slučaju žena ženi nije vučica, prije će biti da je žena ženi Tyrannosaurus Rex. Prije nego skočite na mene radi ovako radikalne izjave, moram naglasiti da me užasno boli uopće izreći tako nešto jer, tokom godina, iskreno sam vjerovala u univerrzalni sestrinski osjećaj, žensku solidarnost i razumijevanje. No, to je bilo u godinama prije interneta i u godinama kada su mlade žene čitale "Strah od letenja" i prepoznavale situacije u kojima se junakinja nalazila, solidarizirale se s tuđim životnim pričama, umjesto osuđivanja. I bez interneta bilo je tračeva, zločestoća, podmetanja, ali ne u mjeri u kojoj je danas dozvoljeno svakoj budali s brzom internet vezom prosipati žuč i osobne frustracije.  Kao žena, zasigurno idealističkog pogleda na vlastiti spol, teškog srca moram priznati da nema tog muškarca koji jednakom strašću i entuzijazmom može izvrijeđati, poniziti i umanjiti vrijednost nekoj ženi, kao što to može druga žena.

Nema toga što vam druga žena neće zamjeriti. Ako je žena lijepa ili barem ljepša od tebe, zasigurno je glupa i površna, opsjednuta izgledom i nema ništa kvalitetno ispod te površine. Ako je žena koja ima upješnu karijeru mogućnosti su ili da je neka muškarača kojoj nije stalo do pravih vrijednosti kao što su obitelj, majčinstvo i koja zapravo živi u iluziji da je uspješna ili za slučaj da pristojno izgleda, tada je zasigurno imala pomoć nekog muškarca u karijeri ili je jednostavno preko kreveta stigla do zvijezda. Žene zadovoljne time da su majke i domaćice također nisu pošteđene kritike, to su žene bez ambicija, neemancipirane, skoro bez osobnosti. Žene koje se bave svojim tijelom i izgledom su površne glupače, žene koje se ne žele šminkati ili farbati kosu ili depilirati svaku dlaku sa svog tijela, su neuredne i šlampave i ne zaslužuju ničiju pažnju, žene koje su predebele su kitovi ili prasice koje ne drže do sebe i radi prežderavanja su takve ... kako god okrenete, koji god tip žene odaberete, jedino u što možete biti 100% sigurni je da će se naći barem jedna žena koja će istu bez pardona popljuvati, daleko otrovnije i bolnije nego bi to bilo koji muškarac uspio riječima učiniti.

Povod ovom tekstu su dva momenta, jedan iz osobnog iskustva, jedan je vezan uz celebrityje. Najprije priča iz stvarnog života. Prije 2 tjedna konačno sam uspjela organizirati da na pletački susret dođe i jedna prijateljica kojoj sam još prije godinu dana naručila knjige iz Kine. Kako razgovor uvijek krene u vode koje nemaju puno veze s pletenjem, na temi depilacije G. izjavi kako je odustala od depiliranja, na bazen ide u sportskom kostimu stila kratkih hlačica, ljeti podšiša dlake pod pazuhom i jednostavno se ne želi maltretirati čupanjem i brijanjem dlaka koje joj samo pravi probleme. Po meni, njeno je legitimno pravo da sa svojim dlakama radi što hoće i nakon tjedan dana, na novom susretu,  ostala sam iznenađena da princip "živi i pusti druge da žive" nije univerzalno pravilo u grupi žena s kojima se sastajem. Tjedan dana kasnije, 10 godina mlađa prijateljica A. našla je shodnim primijetiti da je sva sreća što muž moje prijateljice G. radi kao biolog, stručnjak za primate u rimskom zoološkom vrtu!? Reći da sam ostala zatečena tako glupom i tako seksistički ne-ženskom izjavom je nedovoljno. Umjesto da neudatoj 35-godišnjakinji sa prevelikim BMI jedna  realizirana žena s uspješnim brakom i pozitivnim stavom prema vlastiom tijelu bude uzor, ona se našla sa istom sprdati. Čemu? Moja prijateljica G. nije nikome nametala svoj stav, uredna je žena, ugodne pojavnosti, iako se odbija farbati, uspješnog braka, voli plesti i heklati i ničim ne ugrožava ženu mlađu od sebe 10 godina i unatoč tome što joj nije nikakva prijetnja, dobila je "kompliment" da ju muž voli jer su mu specijalnost (dlakavi) majmuni!

Nije da nešto posebno volim Pierca Brosnana, ali otkako sam imala prilike čitati napadaje na njegovu suprugu, Pierce Brosnan se popeo na sami vrh rang liste celebritiya koji zaslužuju moje puno poštovanje. Komentari ispod slika njegove supruge  s jedne strane odražavaju, uglavnom žensku, opsjednutost vanjskim izgledom, s druge strane pokazuju žensku licemjernost u punom sjaju. Tipkati o ženskom licemjerju me boli preko svake mjere, ja ne želim loše misliti o drugim ženama i duboko sam uvjerena da tiha većina u sebi krije ono pravo i iskonsko žensko biće, koje ima pametnijeg posla u životu, pa nema vremena prosipati žuč ispod slika žena koje ne odgovaraju trenutačnim standardima ljepote. Dakle, licemjerno je prigovarati muškarcima da su površni, da nikad ne gledaju dalje od pojavnosti, a onda kada jedan od tih alfa mužjaka, zgodan i bogat, na red carpet izađe sa suprugom koja se udebljala i kojoj je jedini grijeh višak kilograma jer je idalje dotjerana i u lijepoj opravi, sloboda govora se pretvori u verbalne dijareje i poziv na lomaču ... treba i riječima ubiti, dokrajčiti ženu nevrijednu njegove alfa muževnosti! Slike sa plaže gdje se vidi da gospođa bez pardona obuče kupaći kostim, pliva i na kraju na suncu uživa u poljupcima i intimnosti sa svojim suprugom, umjesto da pobude pozitivne osjećaje, jer na kraju krajeva, više nas je onih koje smo nesavršene, od  onih koje su zategnutih tijela i visokih jagodičnih kostiju s bambi očima, ispod slika se redaju komentari otrovni do bola sa zaključkom da gospođa ne voli svoga muža jer da ga voli, smršavila bi! Badave tumačiti ispranim mozgovima da se na tim paparazzo slikama vidi kako Brosnan ljubi svoju suprugu i očigledno nema problema s njenim kilama viška, mogli su dan provesti i svatko na svojoj ležaljci ispod odvojenih suncobrana, a nisu, Brosnan je bio sav na njoj s rukama koje su istraživale kao da su se tek upoznali ... Respect Mr. Brosnan!

Još jedan primjer sličan ovom bračnog para Brosnan je nešto novijeg datuma. U proljetnoj pauzi serija koje pratim na streamingu krenula sam gledati "Skandal", nije da sam posebno ponosna na to, ali Tony Goldwyn mi je generacijski privlačan, karamela za oči i tjelesne pojavnosti o kojoj njegova generacija u necelebrity svijetu, uključujući i mog zakonitog, može samo sanjati. Tko je gledao zna o čemu pričam i onaj kornjačin oklop na abdominalcima izaziva jako grešne misli ... lik je nakon 50 godine postao "panty creamer" i izgleda da se dobro zabavlja u toj ulozi. Lik više nego dobro izgleda i obučen, da ne bude zabune, čak razmišljam da mužu opletem ovaj tamnoplavi pulover Salvatore Ferragamo. Serija je u Americi hit nad hitovima i obzirom da imamo nove tehnologije novi oblici idolatrije su uzeli maha.  Interes za Goldwyna i njegov privatni život je normalna posljedica, ono što nije normalno je ženska reakcija na njegov brak i njegovu suprugu. Njegova supruga koja također radi u filmskoj industriji, ali iza kamera i koja je 6 godina starija,  izložena je teškoj verbalnoj agresiji i napadajima otkako joj je muž postao najseksipilniji POTUS na američkoj televiziji. U svijetu površnog i kratkotrajnog, umjesto da horde obožavateljica budu oduševljene što je u braku skoro 30 godina, što voli ženu koja očigledno nema ni najmanje namjeru mijenjati svoju pojavnost da bi odgovarala površnim holivudskim standardima, koja nema plastično lice pokriveno s 3 sloja pudera, već bez kompleksa pokazuje svoje bore, umjesto svega toga pozitivnog što su mogle reći i natipkati nakon što su otkrile da je njihov Tony više nego normalan čovjek, vjeran suprug i dobar otac, umjesto svega toga one bacaju u blato njegovu ženu i zaključuju da je on u braku iz navike, iz koristi, radi djece ... Alfa mužjak koji voli ženu normalnog izgleda, a gospođa je po meni sasvim normalna, nenašminkana žena od 60 godina, jednostavno mora ili nešto štemati sa strane ili živjeti u braku u kojem mu je ta, po većinskom mišljenju, nedovoljno lijepa žena, dala slobodu da radi što hoće. 

Već danima razbijam glavu u potrazi za odgovorom na pitanje zašto žene imaju tako bolesnu potrebu da podcjenjuju druge žene? S kojim pravom prigovaramo muškarcima da im je samo do pojavnosti, da ne vide dalje od seksa, da ih ne zanima "duša" i onda kada nam pod nos stave dokaze da postoje alfa mužjaci (recimo Hugh Jackman i Clive Owen, pored dvojice spomenutih) kojima pojavnost nije prva na listi prioriteta, umjesto da budu zadovoljne, jer to i njima daje nadu da su i one kandidatkinje za ljubav takvog alfe, svim silama nastoje poniziti, verbalno dokrajčiti žene koje su odabrali za životne suputnice.


tag : u rubrici kritika ženskog uma
 
napisala Roman Tales, 11:52 ¤ Permalink ¤ 7 komentara
eXTReMe Tracker