16. travnja 2018.
Novi osmijeh na starom licu
Prije nekoliko godina, moj susjed, stariji gospodin koji me poznavao još kao dijete i s čijim se sinom družila moja sestra, posudio mi je snimku svoje "super 8" kamere iz 1980. godine, kada je štafeta za druga Tita stigla i u naše malo mjesto. Odabrali su odlične učenike s otoka i troje nas iz osnovnih škola s odgovarajućim školskim uspjehom, odabrani smo da protrčimo rivom sa štafetom, uredno obučeni u narodne nošnje. Sjećala sam se događaja i bez te snimke, ali više od svega, htjela sam svom talijanskom suprugu pokazati dio "mračnokomunističkog" folklora, onog o kojem nerijetko pričam s dobrom dozom nostalgije, ne samo radi svoje mladosti, već i radi svega onog što smo doživjeli i preživjeli nakon raspada bivše države.
Uglavnom, simpatični susjed posudio nam je kolut sa spomenutim filmom i uz dosta muka, konačno smo u Milanu pronašli jedan studio koji nam je presnimio tu traku na DVD. Pričati sada koliko su me preplavile emocije nema mnogo smisla, valjda je svima jasno da je posebni doživljaj vidjeti sebe u daleko mlađoj verziji.  U trenutku kada sam konačno sebe ugledala na ekranu kompjutera zanijemila sam, a prve riječi koje sam izgovorila bile su: "Bože kako sam bila slatka!" Ne mogu vjerovati da sam tolike godine samo mane na sebi tražila, a zapravo sam bila sasvim normalna, slatka cura, s još uvijek baby licem  na pragu odrasle dobi. Jedino što je na toj snimci nedostajalo je moj osmijeh, baš ono što sam uvijek nalazila posebno privlačnim na svom licu, ali trebalo je stajati mirno i ozbiljno, ipak je savezna štafeta bila u pitanju!


Kad smo već kod osmijeha, kao mala okrhnula sam prednju jedinicu, čisto mali komadičak, ali nikada nisam nalazila potrebnim to ispravljati. Poput uglavnom sve djece moje generacije, zubaru sam išla redovno, doduše, u to vrijeme smo imali i organizirane odlaske zubaru ravno iz škole. Negdje u vrijeme kada su mi počeli izbijati umnjaci, oko 19. rođendana, počela sam primjećivati da mi se mijenja položaj prednje desne jedinice, koja je s vremenom počela izlaziti iz svog prirodnog položaja i ulaziti prema unutra. Danas zubari preporučaju vađenje umnjaka kada vide da za njih nema dovoljno mjesta, ali meni nitko to nije preporučao, dapače, čak sam jedan umnjak i liječila, a kada mu je ispala plomba nakon nekoliko godina od liječenja, moj zubar je odlučio vaditi taj zub, na moj sveopći užas. Ideja da se vadi zub ili da izgubim zub, mene je oduvijek pratila kao najgori mogući strah. Umnjak sam izvadila, a nakon toga prednji zubi su se odlučili još jednom malo presložiti, sada kada su dobili prostora za širenje. Moja jedina briga je oduvijek bila da mi zubi budu zdravi i liječeni, estetika me daleko manje brinula, vodeći se logikom da je osmijeh uvijek lijep dok god osmjehom pokazuješ zdrave zube. Ideju sam silom prilika morala promijeniti prije 2 godine.

Točno na današnji dan prije 2 godine, na jednoj holandskoj ulici zapela mi je peta štikle u rascjep između dvije ploče i nisam stigla ni trepnuti, a već sam se našla opružena koliko god sam dugačka i široka, udarivši licem o betonski pločnik. Sve se tako brzo desilo da nisam stigla niti ruke podmetnuti pred sebe, pala sam poput oborenog stabla! Ne samo da nije bilo niti teoretske šanse elegantno se ustati i poravnati odjeću, krvavih koljena i poderanih čarapa, natučenih rebara, već se nisam usudila niti usta otvoriti osjećajući slatko-slani okus krvi u ustima. Nekako sam se ustala i nastojala sabrati, čvrsto stisnutih ustiju koja nisam htjela otvoriti u strahu da ću ispljunuti zube čim ih otvorim. Tresući se od straha i šoka konačno sam se pogledala u ogledalo i ustanovila da su mi zubi ipak na mjestu. Sljedećih nekoliko dana šetala sam poljima procvjetalih tulipana i zumbula plava u licu, usnice koja je natekla gore nego da su me pčele izbole, oguljene brade i nosa;  srećom, nisam bila plava oko očiju jer bi zaista djelovalo kao da me netko pretukao. Zapravo, tješila sam se da ne izgledam pretučeno, ali i mom mužu i meni, baš nije godilo društvo tih dana. Kako je rekao, nije mu se dopadalo kako ga sumnjičavo gledaju dok hodamo ulicama. Na, iz Rima dogovoreni, pletački susret tih dana u Rotterdamu na kraju nisam otišla, toliko mi je bilo neugodno i nekako mi je šuplje djelovala isprika da sam pala, taman mi treba da me grupa nepoznatih žena sažalno gleda ... ne govore li sve da su pale?
Po povratku u Italiju oteklina je polagano splasnula, modrice su nestale, ali moj prednji zub je od udarca totalno potonuo prema unutra i počeo mi praviti probleme u zagrizu i govoru. Prvom prilikom otišla sam mom hrvatskom zubaru i pitala što mi je činiti. Ponudio mi je dvije mogućnosti, jedna je bila izbrusiti zub i staviti navlaku, druga opcija je bila pozvati kolegu specijalistu ortodoncije i staviti fiksni aparatić.
"Ali, nisam li prestara za aparatić?!", bilo je moje prvo pitanje ortodontu.
"Niste prestari, aparatić možemo montirati dok god osoba ima svoje zube, bez obzira na godine, iako priznajem da nikada nisam vidio osobu vaših godina kojoj su svi zubi na broju."
"To bih trebala shvatiti kao kompliment? Osoba mojih godina?" ... Valjda tako govori prepotencija mladosti; da osoba mojih godina! OK, povrijedio mi je sujetu, zazvučalo je kao da komplimentira nekoj bakici kojoj još uvijek ne treba mobilna proteza.

Uglavnom, kada mi je rečeno da nema potrebe za vađenjem bilo kojeg zuba u svrhu poravnavanja ostalih zubiju, na nekoliko dana prije 50-tog rođendana montirala sam fiksni aparatić na gornju arkadu. Nije se bilo lako priviknuti i početak je stvarno bio mučan, ali ne neizdrživ. Nije bilo bolno koliko neugodno, žice koje su me bole u obraze, napetost u zubima, dugotrajno čišćenje aparatića nakon svakog obroka. Moja fiks ideja je postala opsesija s čišćenjem te konstrukcije u ustima, koristila sam sve moguće vrste četkica, intradentalne, posebne za aparatiće, manje četkice za između žica, nakon svega provlačenje zubnog konca i flosanje. U jednom trenutku sam razvila osjećaj mučnine na zubne paste, ali idalje sam opsesivno prala u strahu da mi se ne razvije nekakvi karijes. Kupila sam i tablete za otkrivanje plaka na zubima, ali ja sam tu tabletu izgrizla nakon što sam oprala zube, da vidim da li je sve čisto kako treba - srećom da sam to napravila poslijepodne nakon ručka kada više nisam trebala izlaziti jer bih vjerojatno strašila ljude na cesti s kristalno bijelim zubima na crvenoj podlozi, nešto kao u horor filmovima kada se cereka manijakalni ubojica koji je upravo zubima priklao žrtvu.
Na prvoj promjeni žice doznala sam da je moja ljubav prema crnom cejlonskom čaju kojeg pijem 2 puta dnevno, nespojiva sa mojim aparatićem, kojem bravice žute u kontaktu s tom tekućinom. Odrekla sam se crnog čaja i počela piti zeleni  i svakog jutra prve riječi su bile "pofurena trava"; da je zdrav ne znam koliko, okus mu je travnat. 
Taman sam mislila da je cijela ta muka s aparatićem podnošljiva, kada mi je nakon nekih 5 mjeseci montiran aparatić i na donju arkadu, zajedno sa stopperima (nadogradnja na zub kojim se sprečava potpuni doticaj gornjeg i donjeg luka) na donjim šesticama. No, kao magarac na batine, valjda se na sve možemo priviknuti, tako sam se i ja privikla na to čudo u ustima, jedino što se uduplalo vrijeme provedeno u kupaonici nakon svakog obroka jer cijelu proceduru čišćenja trebalo je obavljati na gornjim i donjim zubima. Negdje krajem rujna lani, kada sam naivno mislila da gore ne može više biti, saznala sam da itekako može jer je moj ortodont odlučio ispravljati moj zagriz gumicama koje sam morala nositi zakačene od gornje trojke prema donjoj šestici. Po prvi put u životu sam shvatila što to znači kada te bole zubi, pomnoženo sa svih 31 koliko ih imam. Sigurno tjedan dana pratile su me tenzijske glavobolje, a moj muž, kada je vidio koliko se patim, predlagao je da ih skinem barem na kratko vrijeme, ali ako ih skinem, ponovno se moram navikavati na taj pritisak, pa sam mazohistički ili stoički, kako vam drago, u prosjeku 22 sata dnevno nosila te gumice. Moj ortodont je bio oduševljen na kontroli nakon mjesec dana, a ja nisam mogla dijeliti njegov entuzijazam, meni je već bilo svega dosta, rezignirano sam mu rekla da mi nije jasno čemu ispravljati taj zagriz, meni je djelovao sasvim ok, uostalom:
"Pa jel' vi mene vidite? Sve sam ja ovo", pokazujući rukama od prsiju prema kukovima, "uspješno nagrizla s tim mojim nesavršenim zagrizom!"
Kao zadnji poslušni štreber, nastavila sam nositi te gumice, sada još čvršće u odnosu na one početne i nakon ukupno 17 mjeseci fiksnog aparatića dočekala dan da konačno vidim rezultat te muke. Prije nego mi je u potpunosti skinuo aparatić montirao mi je fiksnu retenciju iza prednjih zubiju, na obje arkade, od trojke do trojke, a nakon toga uzeo otisak za mobilnu retenciju koju još uvijek nosim što je više moguće tokom dana. Skidam taj prozirni i skoro neprimjetni retainer samo za vrijeme obroka, a odmah nakon toga slijedi pranje zubiju i ponovno stavljanje retainera.
Moj ortodont savjetuje da si dam nadograditi ovaj okrhnuti komadičak prednje jedinice, ali nemam namjeru, simpatična mi je takva kakva je. Možda sam ipak naučila živjeti sa svojim nesavršenostima?
Ako nekoga zanima ovdje se može vidjeti kako moj osmijeh sada izgleda u odnosu na prvi dan s montiranim fiksnim aparatićem.

 
napisala Roman Tales, 22:54 ¤ Permalink ¤ 4 komentara
12. travnja 2018.
Proljetno čišćenje
U nekoliko navrata pokušala sam obrisati naslage prašine na ovom blogu, objaviti neke tekstove koji su ostali u draftovima, a onda, unatoč najboljim namjerama, nezadovoljna sadržajem ili izgledom teksta, odustajala. Činjenica je da mi je ponestalo entuzijazma za održavanje ovog bloga na životu, a za nedostatak tog entuzijazma nije odgovorno neko moje razočaranje u blog svijet, još manje žene, iako bi možda netko to mogao i pomisliti obzirom koji je tekst ostao kao zadnji na blogu. Dapače, zahvalna sam bila i ostala na svakom komentaru, mailu i kontaktu i jedino žalim što ovaj vid komunikacije sa sobom nosi ograničenja, koja su posljedica nedostatka slike i tona. Napisano ponekad može biti doživljeno drugačije od onoga što je bila namjera, nehotično možeš taknuti krive žice, projicirati na druge svoja iskustva i jednako tako biti metom tuđih projekcija, ali kada sve skupa zbrojim i oduzmem, blog iskustvo je meni bilo i ostalo ugodno. Ne znam koliko je drugih blogera, zahvaljujući blogu, na kućnu adresu primalo pakete s domaćim salamama poput mene, ali više od tih salama mene je radovalo što sam mogla pomoći nekome da dođe do željenih shema za šlinganje (iako zaista moram naglasiti da su salame bile jako, jako ukusne). Smatram se privilegiranom da sam zahvaljujući igli,  koncu i ovom blogu upoznala i hrabre žene koje su u životu prošle patnje o kojima sam ja samo čitala i koje su me srećom zaobišle u širokom luku i iskreno, ja ne znam pronaći prave riječi kojima bih mogla iskazati divljenje i poštovanje za njihovu snagu i hrabrost da nastave s normalnom svakodnevnicom nakon svega.

Kad smo već kod svakodnevnice, da ovom blogu u naslovu nije Italija, možda se prašina ne bi ovako dugo taložila. Početna ideja bila je pokazati i neke kutke Italije koji nisu na turističkoj "stazi slonova" i veselilo me kada je ta namjera prepoznata na samom početku. Bojim se da sam ponekad pretjerala s opisima izložbi ili muzejskih postava, ali to je bila posljedica istinskog entuzijazma osobe koja je predugo bila uskraćena za takve doživljaje. Moje usamljeničko djetinjstvo bilo je podnošljivo zahvaljujući knjigama, enciklopedijama i mašti, a kada sam konačno došla u mogućnost osobno vidjeti dio povijesti i umjetnosti o kojem sam znala samo iz knjiga, nekome je moglo moje pisanje djelovati kao pretenciozno pretjerivanje ili nešto još gore od toga. Činjenica ostaje da idalje obilazim muzeje i izložbe i nerijetko nakon toga pomislim da bih trebala napisati što sam vidjela i kako je na mene djelovalo viđeno, bez obzira da li je riječ o Kandinskom, talijanskoj modi, Düreru ... No, pisati o Italiji na pozitivan način, sa simpatijom za drugu domovinu koju voliš jednako kao i prvu sa svim manama i vrlinama, postalo mi je skoro nemoguće.

Ključna za ovaj blog bila je iskrenost. Na stranu što god netko mislio o sadržaju ovog bloga, svaki tekst pisan je iskreno i na osnovi osobnih iskustava;  Bari ili Napulj imaju lošu reputaciju među samim Talijanima, ali moja iskustva s tim gradovima bila su više nego pozitivna i na blogu su upravo takva objavljena, bez pretjerivanja ili uljepšavanja stvarnosti. Nakon 20 rimskih godina, našla sam se u situaciji da ne mogu pronaći motiv za pozitivnu priču, da je količina negativnosti u stvarnom svakodnevnom životu postala tolika da jednostavno traži da se o njoj piše i izbjegavanje pisanja o negativnom značilo bi uljepšavanje stvarnosti i laganje. Kada sam se lani nakon ljeta vratila u Rim ostala sam šokirana količinom smeća na ulicama, mislila sam da AMA štrajka, ali nakon samo par dana, shvatila sam da se u gradu živi neka nova realnost. Ne znam odakle uopće početi lamentaciju na račun Rima? Od malo jačeg pljuska koji učini da ulice postaju brzaci, po kojima možeš jedino u gumenim čizmama, samo zato jer nitko ne čisti rešetkaste odvode za kanalizaciju? Od prljavštine ulica i nakupina smeća, uključujući i glomazni otpad koji nelegalni čistači podruma i tavana, ali uredno plaćeni od onih koji ih angažiraju za čišćenje istih, ostavljaju uz kontejnere? Od ulica zakrčenih ne samo prometom, nego i uličnim prodavačima svega i svačega? Od parkova i ostalih zelenih površina koje su postale kampovi za beskućnike? Od činjenice da nam postaje normalno okretati glavu od onih koje uhvati strast u pol bijela dana na javnom mjestu, kao da je njihova neodgodiva životna potreba i pravo obaviti spolni čin bez obzira na prolaznike? Od cesta koje su pune rupa kao u bombardiranom Kabulu? Od ispruženih ruku koje traže milodar ispred svake trgovine, tržnice i ulaza u crkvu?

Debeli sloj prašine na ovom blogu, srećom nije izazvala nikakva životna drama, samo moje sumnje u smisao, potrebu ili važnost pisanja jedne anonimne sredovječne žene, koja je zadnjih godina postala bolno svjesna da uz dvije domovine više ne pripada ni jednoj ni drugoj.  Nekadašnji blogeri većinom su se preselili na nove platforme, uglavnom facebook, tako da ih više ne pratim niti imamo kontakte, što nema veze s njihovim pisanjem, već uglavnom s mojom averzijom prema facebooku. Ne znam da li se  meni samo čini da su ljudi sve više umreženi i sve više usamljeni i sve više ljutiti ... najviše od svega ljutiti. Ili im novi vidovi komunikacije samo daju mogućnost da konačno izraze svoju ljutnju? Ne znam. Znam samo da nisam htjela biti, niti želim biti, još jedna koja će se pisanjem oslobađati negativnosti, a opet, nisam tip "think pink" (poželim zatući cipelom poput Hruščova one koji mi prodaju priču da je dovoljno željeti i ostvarit će se), ne znam bojati stvarnost u dugine boje i čaša je uvijek pola prazna za mene... i znam da bih htjela konačno pobrisati prašinu s ovog bloga!
 
napisala Roman Tales, 00:43 ¤ Permalink ¤ 3 komentara
26. travnja 2014.
Što je žena ženi?
Ako ćemo dati za pravo  Hobbesu da je priroda čovjeka egoistična i da je "čovjek čovjeku vuk",  u tom slučaju žena ženi nije vučica, prije će biti da je žena ženi Tyrannosaurus Rex. Prije nego skočite na mene radi ovako radikalne izjave, moram naglasiti da me užasno boli uopće izreći tako nešto jer, tokom godina, iskreno sam vjerovala u univerrzalni sestrinski osjećaj, žensku solidarnost i razumijevanje. No, to je bilo u godinama prije interneta i u godinama kada su mlade žene čitale "Strah od letenja" i prepoznavale situacije u kojima se junakinja nalazila, solidarizirale se s tuđim životnim pričama, umjesto osuđivanja. I bez interneta bilo je tračeva, zločestoća, podmetanja, ali ne u mjeri u kojoj je danas dozvoljeno svakoj budali s brzom internet vezom prosipati žuč i osobne frustracije.  Kao žena, zasigurno idealističkog pogleda na vlastiti spol, teškog srca moram priznati da nema tog muškarca koji jednakom strašću i entuzijazmom može izvrijeđati, poniziti i umanjiti vrijednost nekoj ženi, kao što to može druga žena.

Nema toga što vam druga žena neće zamjeriti. Ako je žena lijepa ili barem ljepša od tebe, zasigurno je glupa i površna, opsjednuta izgledom i nema ništa kvalitetno ispod te površine. Ako je žena koja ima upješnu karijeru mogućnosti su ili da je neka muškarača kojoj nije stalo do pravih vrijednosti kao što su obitelj, majčinstvo i koja zapravo živi u iluziji da je uspješna ili za slučaj da pristojno izgleda, tada je zasigurno imala pomoć nekog muškarca u karijeri ili je jednostavno preko kreveta stigla do zvijezda. Žene zadovoljne time da su majke i domaćice također nisu pošteđene kritike, to su žene bez ambicija, neemancipirane, skoro bez osobnosti. Žene koje se bave svojim tijelom i izgledom su površne glupače, žene koje se ne žele šminkati ili farbati kosu ili depilirati svaku dlaku sa svog tijela, su neuredne i šlampave i ne zaslužuju ničiju pažnju, žene koje su predebele su kitovi ili prasice koje ne drže do sebe i radi prežderavanja su takve ... kako god okrenete, koji god tip žene odaberete, jedino u što možete biti 100% sigurni je da će se naći barem jedna žena koja će istu bez pardona popljuvati, daleko otrovnije i bolnije nego bi to bilo koji muškarac uspio riječima učiniti.

Povod ovom tekstu su dva momenta, jedan iz osobnog iskustva, jedan je vezan uz celebrityje. Najprije priča iz stvarnog života. Prije 2 tjedna konačno sam uspjela organizirati da na pletački susret dođe i jedna prijateljica kojoj sam još prije godinu dana naručila knjige iz Kine. Kako razgovor uvijek krene u vode koje nemaju puno veze s pletenjem, na temi depilacije G. izjavi kako je odustala od depiliranja, na bazen ide u sportskom kostimu stila kratkih hlačica, ljeti podšiša dlake pod pazuhom i jednostavno se ne želi maltretirati čupanjem i brijanjem dlaka koje joj samo pravi probleme. Po meni, njeno je legitimno pravo da sa svojim dlakama radi što hoće i nakon tjedan dana, na novom susretu,  ostala sam iznenađena da princip "živi i pusti druge da žive" nije univerzalno pravilo u grupi žena s kojima se sastajem. Tjedan dana kasnije, 10 godina mlađa prijateljica A. našla je shodnim primijetiti da je sva sreća što muž moje prijateljice G. radi kao biolog, stručnjak za primate u rimskom zoološkom vrtu!? Reći da sam ostala zatečena tako glupom i tako seksistički ne-ženskom izjavom je nedovoljno. Umjesto da neudatoj 35-godišnjakinji sa prevelikim BMI jedna  realizirana žena s uspješnim brakom i pozitivnim stavom prema vlastiom tijelu bude uzor, ona se našla sa istom sprdati. Čemu? Moja prijateljica G. nije nikome nametala svoj stav, uredna je žena, ugodne pojavnosti, iako se odbija farbati, uspješnog braka, voli plesti i heklati i ničim ne ugrožava ženu mlađu od sebe 10 godina i unatoč tome što joj nije nikakva prijetnja, dobila je "kompliment" da ju muž voli jer su mu specijalnost (dlakavi) majmuni!

Nije da nešto posebno volim Pierca Brosnana, ali otkako sam imala prilike čitati napadaje na njegovu suprugu, Pierce Brosnan se popeo na sami vrh rang liste celebritiya koji zaslužuju moje puno poštovanje. Komentari ispod slika njegove supruge  s jedne strane odražavaju, uglavnom žensku, opsjednutost vanjskim izgledom, s druge strane pokazuju žensku licemjernost u punom sjaju. Tipkati o ženskom licemjerju me boli preko svake mjere, ja ne želim loše misliti o drugim ženama i duboko sam uvjerena da tiha većina u sebi krije ono pravo i iskonsko žensko biće, koje ima pametnijeg posla u životu, pa nema vremena prosipati žuč ispod slika žena koje ne odgovaraju trenutačnim standardima ljepote. Dakle, licemjerno je prigovarati muškarcima da su površni, da nikad ne gledaju dalje od pojavnosti, a onda kada jedan od tih alfa mužjaka, zgodan i bogat, na red carpet izađe sa suprugom koja se udebljala i kojoj je jedini grijeh višak kilograma jer je idalje dotjerana i u lijepoj opravi, sloboda govora se pretvori u verbalne dijareje i poziv na lomaču ... treba i riječima ubiti, dokrajčiti ženu nevrijednu njegove alfa muževnosti! Slike sa plaže gdje se vidi da gospođa bez pardona obuče kupaći kostim, pliva i na kraju na suncu uživa u poljupcima i intimnosti sa svojim suprugom, umjesto da pobude pozitivne osjećaje, jer na kraju krajeva, više nas je onih koje smo nesavršene, od  onih koje su zategnutih tijela i visokih jagodičnih kostiju s bambi očima, ispod slika se redaju komentari otrovni do bola sa zaključkom da gospođa ne voli svoga muža jer da ga voli, smršavila bi! Badave tumačiti ispranim mozgovima da se na tim paparazzo slikama vidi kako Brosnan ljubi svoju suprugu i očigledno nema problema s njenim kilama viška, mogli su dan provesti i svatko na svojoj ležaljci ispod odvojenih suncobrana, a nisu, Brosnan je bio sav na njoj s rukama koje su istraživale kao da su se tek upoznali ... Respect Mr. Brosnan!

Još jedan primjer sličan ovom bračnog para Brosnan je nešto novijeg datuma. U proljetnoj pauzi serija koje pratim na streamingu krenula sam gledati "Skandal", nije da sam posebno ponosna na to, ali Tony Goldwyn mi je generacijski privlačan, karamela za oči i tjelesne pojavnosti o kojoj njegova generacija u necelebrity svijetu, uključujući i mog zakonitog, može samo sanjati. Tko je gledao zna o čemu pričam i onaj kornjačin oklop na abdominalcima izaziva jako grešne misli ... lik je nakon 50 godine postao "panty creamer" i izgleda da se dobro zabavlja u toj ulozi. Lik više nego dobro izgleda i obučen, da ne bude zabune, čak razmišljam da mužu opletem ovaj tamnoplavi pulover Salvatore Ferragamo. Serija je u Americi hit nad hitovima i obzirom da imamo nove tehnologije novi oblici idolatrije su uzeli maha.  Interes za Goldwyna i njegov privatni život je normalna posljedica, ono što nije normalno je ženska reakcija na njegov brak i njegovu suprugu. Njegova supruga koja također radi u filmskoj industriji, ali iza kamera i koja je 6 godina starija,  izložena je teškoj verbalnoj agresiji i napadajima otkako joj je muž postao najseksipilniji POTUS na američkoj televiziji. U svijetu površnog i kratkotrajnog, umjesto da horde obožavateljica budu oduševljene što je u braku skoro 30 godina, što voli ženu koja očigledno nema ni najmanje namjeru mijenjati svoju pojavnost da bi odgovarala površnim holivudskim standardima, koja nema plastično lice pokriveno s 3 sloja pudera, već bez kompleksa pokazuje svoje bore, umjesto svega toga pozitivnog što su mogle reći i natipkati nakon što su otkrile da je njihov Tony više nego normalan čovjek, vjeran suprug i dobar otac, umjesto svega toga one bacaju u blato njegovu ženu i zaključuju da je on u braku iz navike, iz koristi, radi djece ... Alfa mužjak koji voli ženu normalnog izgleda, a gospođa je po meni sasvim normalna, nenašminkana žena od 60 godina, jednostavno mora ili nešto štemati sa strane ili živjeti u braku u kojem mu je ta, po većinskom mišljenju, nedovoljno lijepa žena, dala slobodu da radi što hoće. 

Već danima razbijam glavu u potrazi za odgovorom na pitanje zašto žene imaju tako bolesnu potrebu da podcjenjuju druge žene? S kojim pravom prigovaramo muškarcima da im je samo do pojavnosti, da ne vide dalje od seksa, da ih ne zanima "duša" i onda kada nam pod nos stave dokaze da postoje alfa mužjaci (recimo Hugh Jackman i Clive Owen, pored dvojice spomenutih) kojima pojavnost nije prva na listi prioriteta, umjesto da budu zadovoljne, jer to i njima daje nadu da su i one kandidatkinje za ljubav takvog alfe, svim silama nastoje poniziti, verbalno dokrajčiti žene koje su odabrali za životne suputnice.


tag : u rubrici kritika ženskog uma
 
napisala Roman Tales, 11:52 ¤ Permalink ¤ 7 komentara
26. veljače 2014.
Slobodne interpretacije povijesti
Ove godine, po 9. put se 10. veljače obilježavao Dan sjećanja na žrtve fojbi i kasnijeg iseljenja talijanskog stanovništva s teritorija Jugoslavije. Godinama se u Italiji nije pretjerano govorilo o esulima (izbjeglicama) i optantima, iako su oni preko svojih udruga nastojali da se na njih ne zaboravi, jednako kao ni o smaknućima u fojbama - kraškim špiljama i rupama.  Povijesno gledano, poklopilo se vrijeme raspada Jugoslavije s jačanjem desne opcije u Italiji i o tim povijesnim temama se počelo ponovno govoriti, tako da su 2004. konačno odredili i datum na koji će se obilježavati spomen na te žrtve, dan na koji su potpisani Pariški mirovni sporazumi 1947. i kada Italija definitivno gubi hrvatski teritorij koji je dobila nakon I svjetskog rata.

Ne znam kako je drugim Hrvatima u Italiji, ali u razgovoru sa mnom, kada čuju odakle sam, redovno uslijedi komentar "to je nekad bilo naše", pa radi toga što je nekada bilo njihovo ja valjda govorim talijanski iako sam rođena davno poslije rata. Namjerno nisam ništa htjela pisati baš na dan obilježavanja spomena na žrtve jer ako išta mrzim u povijesti onda su to ping-pong partije sa brojem poginulih na jednoj ili drugoj strani. Za mene je dostatna činjenica da je žrtava bilo, da je bilo osvetničkih akcija i da su se ljudi iselili iz Istre, Rijeke, Zadra ... No, ono što me smeta je da istovremeno ne ističu žalosnu povijesnu istinu da su iste te izbjeglice i optanti jako loše dočekani u matičnoj domovini, gdje su ih uglavnom gledali kao na teret i na one koji su bili pristaše poražene fašističke politike od koje se Republika htjela što brže distancirati. Sadašnji talijanski predsjednik, dugogodišnji uvjereni komunist i sljedbenik Togliattija, istog onog koji je Staljinu poručio da ga nije briga za Talijane u ruskom zarobljeništvu jer su ionako fašisti, tek 2007. godine nema problema spomenuti žrtve fojbi i koristiti termine poput "krvničkog bijesa", "etničkog čišćenja" i "slavenskog prisvajanja teritorija", nakon čega je uslijedila Mesićeva replika.  Osporavati počinjene zločine nikada nije dobra politika i odgovornost za počinjeno definitivno stoji na nama koji smo nasljednici raspale Jugoslavije, ali ponekad je teško ostati hladno racionalan kada vidiš nelogičnosti i prilično ružno izvrgavanje povijesnih činjenica.

S godinama sam se već trebala naviknuti na svojevrsnu talijansku megalomaniju kada se o povijesti radi. Recimo, svaki prosječni Talijan doživljava se kao direktni nasljednik Rimskoga carstva,  jednako tako, zahvaljujući Mletačkoj republici polažu povijesna prava na istočnu obalu Jadrana, iako Italija kao ujedinjena država postoji svega 150 godina. Ovakvi stavovi mogu biti iritantni, ali osobno ih doživljavam kao površne i posljedicu slabog poznavanja povijesti. Kada vam netko krene s pričom kako je Rijeka "njihova" ispada da su izgubili teritorij na kojem su živjeli od vremena Trsatice i s takvima ne vrijedi raspravljati.  Ove godine, sasuli su drvlje i kamenje na rimskog gradonačelnika koji je odbio iz proračuna financirati školske izlete na Dan sjećanja kako bi se mladost upoznala sa tim tragičnim danima povijesti, riječima da idu u EUR gdje je sjedište  Società di studi Fiumani  (jer grad nema novaca niti da se obrani od malo jače kiše op.a.). Čak i u rodnom mjestu moga muža osvanuli su plakati za obilježavanje sjećanja na fojbe, 800 km od talijansko-slovenske granice.

Za vrijeme mog prvog boravka u Italiji, za mene je bilo iznenađenje čuti pozitivne komentare na račun Mussolinija, koji bi obično završavali izjavom da je jedinu grešku napravio kada se pridružio Hitleru.  Ne znam što djeca uče o II svjetskom ratu na povijesti, ali moj osobni dojam je da prosječni Talijan ima vrlo idealiziranu sliku o ulozi vlastite zemlje u svjetskom sukobu. U najmanju ruku svi su bili poput onog kuhara Antonija koji je hranio mog oca ostacima iz vojnog kazana; svi vojnici su bili regrutirani i krenuli su u rat protiv svoje volje i onda na nekom grčkom otoku igrali nogomet. O ratnim zločinima Italije nitko ne govori, ratnim zločincima Talijanima nije suđeno kao Nijemcima i za razliku od Njemačke Italija nikada nije doživjela kolektivnu katarzu radi onog što su njihove trupe počinile tokom svjetskog sukoba. Tako dolazimo do apsurdne situacije da većina njih vjeruje kako se na istočnoj obali Jadrana za vrijeme talijanske vladavine odvijao normalni svakodnevni život, nije bilo progona, logora i krvavog rata. Ne želim reći da je rat opravdanje za kasnije zločine prema talijanskom stanovništvu, ali ne mogu niti mirno slušati o "krvoločnim Slavenima koji su ubijali nevino talijansko stanovništvo". Ostaje povijesna činjenica, iako se o njoj u Italiji baš i ne govori  (a kada se i govori onda je to u ranim jutarnjim satima na sporednim Rai kanalima poput Rai storia kojeg valjda nitko živ ne gleda), da je talijanska fašistička vlast do 1943. godine imala posve dovoljno vremena za ratne zločine, a to što su sami presudili Mussoliniju i objesili ga naglavačke, ne znači da se ta povijest može izbrisati. Na žalost BBC dokumentarac "Ostavština fašizma" malo tko je vidio na kanalu La7 prije par godina, s brojnim filmskim arhivskim zapisima o zločinama koje su talijanske trupe počinile u Africi i na Balkanu.
Mogu prihvatiti i kolektivnu amneziju i povijesni zaborav, ne čudi me niti inzistiranje na vlastitim žrtvama, ali izvrtanje povijesnih činjenica, od bilo koga i od bilo koje političke struje nalazim više nego degutantnim. Otkako se počeo obilježavati Dan sjećanja, skoro svaka talijanska nazovimo općina, uvrstila je i na svoje internet stranice razne tekstove popraćene slikama kojima se educiraju nove generacije, dok direktnih sudionika ima sve manje na životu. Ništa ne bi bilo čudno da među tim slikama, upravo žrtve talijanskog fašističkog terora nisu prikazane kao Talijani i žrtve jugoslavenskih komunista!? Na ovom primjeru  na plakatu kojim se najavljuje obilježavanje Dana sjećanja, iskorištena je fotografija strijaljanja slovenskih zarobljenika iz srpnja 1942. godine! Ta slika na portalima raznih talijanskih comuna, blogovima, čak i novinama već nekoliko godina simbolizira patnje talijanskih žrtava u fojbama i malo koga briga što se radi o Slovencima. Jednako, mučno je gledati slike iz rapskog logora Kampor, gdje su brojni civili i djeca našli smrt, kako danas prolaze kao slike talijanskih mučenika pod jugoslavenskim terorom. No, od svega je ipak najzanimljiviji slučaj iz Viterba koji me u osnovi i potaknuo na pisanje ovog teksta.

Vijećnici Viterba odlučili su jedan trg posvetiti talijanskim žrtvama istarskih fojbi, kao kažu  "na vječan spomen tisućama žrtvovanih Talijana čija je jedina krivica bila to što su Talijani". Ove godine su, kao i do sada, obilježili Dan polaganjem vijenaca na spomen ploču s imenom njihovog sugrađanina Carla Celestinija.  Na ploči piše
                     " na spomen našem sugrađaninu
                                  Carlo Celestini
                          žrtvovanom u fojbama
              Viterbo ožujak 1922 - ĐAKOVO svibanj 1945"
Za svaki slučaj, da nikome ne promakne mjesto gdje se nalazi ta nesretna fojba, velikim slovima sam otipkala ima grada. Dobro ste pročitali, fojbi, poznatih kraških špilja i rupa ima i u ravnoj Slavoniji, u Đakovu! Srećom ima i talijanskih autora kojima je draža povijesna istina od lokalnih interesa, pa cijeli tekst o spomenutoj žrtvi fojbi možete pronaći ovdje Ukratko, riječ je o dobrovoljcu koji je u rat otišao s crnom košuljom i poginuo negdje u Slavoniji pred kraj rata. Nekako čisto sumnjam da bi jednako nezapaženo prošlo glorificiranje jednog recimo Hansa koji je kao član SS kosti ostavio u Ukrajini.

Povijesne nepravde ne treba tajiti, ne treba ih zataškavati, o njima treba govoriti jer se ne smiju i ne trebaju zaboraviti. ali ne na ovaj način.  Prikazivati žrtvom čak i onoga tko je svjesno i dragovoljno otišao u rat i  invaziju, uvreda je za nevine žrtve kojih je sigurno bilo.
 
napisala Roman Tales, 12:26 ¤ Permalink ¤ 6 komentara
29. siječnja 2014.
Valsesia



Istočno od Alpa, između Bielle, Novare i Vercelli nalazi se Valsesia, alpska dolina nazvana po istoimenoj rijeci Sesia, odnedavno u geologiji poznata i po fosilnom supervulkanu koji je prije nekih 60 milijuna godina bio aktivan. Do sada se svaki put poklopilo da u blizini boravim ili u kasnu jesen ili tokom zime, tako da su u to vrijeme rižina polja već odavno obrana i ostaje vjerovati na riječ da se radi o jednoj od najzelenijih dolina Italije. U srcu ove regije nalazi se i Arborio, mjesto koje je poznato po istoimenoj riži i poželite li kupiti kvalitetnu rižu za pravi talijanski rižoto Valsesia je pravo mjesto za to. Ljubitelji kajaka, kanua i raftinga na rijeci Sesiji naći će zabavu za sebe, jednako kao i oni koji vole planinariti i pentrati se po stijenama. No, netko poput mene u Valsesiju ne ide niti radi Alpa, niti radi supervulkana, još manje radi kajaka i kanua, čak niti radi riže ili ukusnih sireva ... netko poput mene kreće put Valsesije radi vune!
Da se nekada u Valsesiji živjelo zahvaljujući ne samo riži već i vuni govori i ovaj simpatični spomenik koji prikazuje pastiricu koja prede vunu sa preslice u društvu svojih ovaca. Spomenik baš i nije na nekom reprezentativnom mjestu, na kružnom toku prije ulaza u neko od mjesta Valsesije, više se ne sjećam koje, pošto su im skoro svi  kružni tokovi vrlo zgodno uređeni spomenicima, ne samo cvijećem, recimo ovaj spomenik - kotao za destilaciju, koji obilježava tradiciju izrade vina i rakije na ulazu u Faru Novarese.
Ne znam detaljno povijest regije, ali tokom industrijalizacije u ranom 19. stoljeću postala je tekstilni centar Italije, u kojem se i danas proizvode kvalitetna platna od prediva istkanih u ovdašnjim predionicama. Ujedno, iz ove regije dolaze sva ona imena koja pletačkom svijetu ne treba pretjerano tumačiti: Grignasco, Filatura di Crosa, Vimar, Lana gatto, Baruffa, Mafil, Sesia, Rial ... i svi imaju svoje tvorničke trgovine! Nazvati ih tvorničkim trgovinama mi se čak ne čini dovoljno dobar termin jer neke od njih su doslovno vuneni raj na zemlji. 

U trgovini Lana gatto u Tollegnu na policama je kompletna njihova proizvodnja, nema boje koje nema od svih prediva koje proizvode. Cijene su neznatno niže u odnosu na ostale trgovine, ali oni koji u tom mjestu i okolici žive, svakodnevno mogu doći u trgovinu, sjesti na kauč, prelistavati časopise i meditirati ispred prekrasno popunjenih polica u svim mogućim bojama. Pored vune u trgovini po sniženim cijenama možete kupiti i jakne, kapute i sl. od kvalitetnih materijala iz njihove predionice, pa je recimo kratki kaput od kašmira sa 650 euro snižen na "svega" 350.

U tvorničkoj trgovini Filatura di crosa koja se od lani preko TSC yarns probila na američko tržište, baš taj dan su čekali američke novinare koji su trebali napraviti reportažu u tvornici i njihovim predivima. Za razliku od lani kada me po Valsesiji pratila susnježica prošle subote po prekrasnom sunčanom danu bez većih problema sam pronašla tvornicu i trgovinu uz nju. Najmanje sam očekivala da ću unutra pronaći pravi boutique s predivima i to kakvim! Ne znam jeste li ikada imali prilike u ruke primiti njihovo klupko čiste svile, kombinacije vune i kašmira, vune i svile, prekrasne merino Zare i Zarine, angore, mohaira ... i sve to u nevjerojatnoj paleti boja, koja god boja ti padne na pamet sigurno ćeš ju pronaći.  Na kraju u svom tom obilju vune i boja, izgubila sam se poput djeteta u slastičarnici, ja sam htjela sve, sve vrste i sve boje i jednostavno nisam mogla odlučiti što kupiti. Kako odabrati kada ti se sve, baš sve dopada? Odlučila sam da sljedeći put tamo idem ciljano, s odlukom što hoću plesti i u kojoj boji jer je to jedini način za kupovinu u tom obilju. Cjenovno nisu izuzetno povoljni, ali ipak daju neke povlastice, recimo uz paket od 10 komada, daju još dva klupka na poklon i snižavaju cijenu za 10%. Na primjeru meni drage Zare i Zarine koja u rimskoj trgovini košta 4.60 euro, koštala bi 2.95 u spomenutoj kombinaciji. Pored vune u ponudi su imali i trikotažu gdje mi je pažnju privukao jedan džemper boje zelene jabuke s popustom od 50%, a čim sam ga primila u ruke znala sam da je kašmir u pitanju. Džemper strojno pleten s nekoliko jednostavnih pletenica mogao je biti moj za "samo" 330 euro zahvaljujući sniženju.

Lani sam zakasnila u trgovinu Sandilane u mjesto Sandigliano u blizini Bielle. Ravnala sam se po informacijama s njihovih internet stranica i došla prekasno, trgovinu su zatvorili sat vremena ranije prema rasporedu istaknutom na vratima i naravno različitom od onog na internetu. Ovaj put sam stigla na vrijeme i iza neuglednih vrata konačno naišla na nešto što liči na tvorničku trgovinu, a ne na luksuzni boutique s vunom. Pogled na neuredno nabacane pakete vune i gospođu koja je sjedila za pultom totalno nezainteresirana za mene i moje prekapanje po naslaganim vrećama imalo je neki socrealistički šarm,  deja vu iskustvo Unitasove trgovine tamo negdje iz 80-tih godina. Sandilane u ponudi imaju jako dobru merino vunu koju prodaju pod imenom Australia,  široke palete boja i prihvatljive cijene od 2.80 euro po klupku, ali nisu sve boje imali na policama. Jedino kod njih sam naišla na jako lijepu vunu pogodnu za filcanje, a u cijelom tom neredu nabacanih vreća bilo je i drugih kvalitetnih prediva, pada mi na pamet jako lijep izbor vuna za čarape i velikih klupka od 100 gr šatiranih vuna koje same formiraju uzorak, samo meni se jednostavno nije dalo prekapati.

Od posjete Grignasco tvorničkoj trgovini očekivala sam daleko više od viđenog. Njihovoj ponudi nemam nikakvih zamjerki, ali cjenovno me nisu oduševili. U periodu kada su na sve strane bila aktivna zimska sniženja i posebne ponude, kod njih sam uspjela pronaći samo jednu vunu s uistinu povoljnom cijenom. OK, problem je i što ja u takvim trgovinama očekujem značajno niže cijene od onih u redovnim trgovinama, jednako kao i košare s posebnim ponudama, recimo ostaci vune serija koje se više ne proizvode i sl. Sljedeći put prije nego odlučim ponovno do Grignasca najprije ću telefonski provjeriti kakve su im cijene jer njihove kombinacije vune i svile, soje, vune i svile, predstavljaju izazov i jednom kada ih primiš u ruke jednostavno je teško vratiti na policu klupko - pahuljicu. Sama tvornica prilično je tužno i napušteno djelovala, a na žalost nije jedina, u cijeloj Valsesiji nekada je skoro svako selo imalo svoju predionicu, a danas ovi koji su ostali na životu jedva preživljavaju, kako kažu. Donekle su i sami tome krivi jer nikako ne prate nove trendove, nemaju online trgovine i uporno inzistiraju na distribucijskoj mreži koja je možda i funkcionirala prije 30 godina, ali sve je manje trgovina tzv. "merceria" koje imaju u ponudi vunu i danas žene koje pletu bez problema naručuju zajedničkom narudžbom po 60 kg vune iz Estonije, dok je naručiti vunu iz talijanske tvornice u Italiji ravno nemogućoj misiji. 
Pored Grignasco, jednako zapušteno je djelovala i tvonica Baruffa . U njihovoj trgovini našla sam samo vunu u stošcima, a kada se o takvoj vuni radi ja jednostavno nisam u stanju ocijeniti kvalitetu. Svega nekoliko paketa svile bilo je u klupcima, ali unatoč povoljnoj cijeni boja me nije zanimala. Do njih sam jedva stigla lutajući i tražeći gdje su, dok mi na kraju smjernice nije dala vlasnica jedne "mercerie", pri tome žaleći se kako nema više nekadašnjih predionica koje su radile i proizvodile punom parom. 

Tvornička trgovina Sesia,  u mjestu Fara Novarese, obično je prva u koju ulazim kada se zateknem u Novari. Mjesto je prvo prema dolini Sesie i u toj trgovini redovno sam nailazila na dobre ponude. Svijetložuti džemper u prethodnom postu opleten je od 100% merino vune kupljene upravo u toj trgovini za svega 1 euro/50 gr, a pored te vune izašla sam i s paketima vune sastava 10% kašmir i 90% merino, također za samo jedan euro po 50 gr. Nevjerojatna cijena za dobru kvalitetu uz ograničenje da nema izbora boja jer se uglavnom radi o zadnjim paketima i ostacima proizvodnje. No, pored kutka sa izuzetnom ponudom, u trgovini je na volju i njihova kompletna proizvodna linija u klupcima ili stošcima. Jedina zamjerka je što su na svim policama istaknute zabrana diranja vune!? Kod njih nikada nisam uzimala vunu po redovnoj cijeni jer sam skoro uvijek naišla na dobre ponude za 1 euro, a ovaj put su imali izuzetnu ponudu pamuka za samo 5 euro/500 grama. Koliko sam imala priliku vidjeti do sada, svaki put sam u trgovini našla i kupce iz okolice kojima je ova tvornička trgovina glavno mjesto nabave prediva. Uz ovako dobru ponudu sasvim sigurno nemaju potrebe praviti zalihe doma.

Nakon popriličnog kruženja po Valsesiji ostalo je za posjetiti Rial koji se nalazi u Bielli, ali već sada se usuđujem zaključiti da je najbolje mjesto za kupovinu Filmarket u Cavallirio u blizini Romagnano Sesia. U toj  trgovini, u kojoj je 200 kvadratnih metara rezervirano samo za vunu i prediva, s vlasnikom sam diskutirala o potrebi da budu prisutniji na internet tržištu, pogotovo kada nije vjerovao u priču o 60 kg naručene vune iz Estonije i iako je tvrdio kako će modernizirati internet stranice, ne samo da nisu ništa modernije, već i mjesecima daje „internal server error“. Pretpostavljam da im je i ovako valjda dovoljno dobro, a trgovina je raj zemaljski za ljubitelje tekstilnih hobbyja. Iako ja samo proletim kroz dio trgovine u kojem su konci, materijali, zavjese, posteljina, tiskani gobleni, perlice, dugmad i sl. svaki put vidim da ima i priličan broj onih koji radi toga dolaze k njima. U toj trgovini svaki put nađem barem nešto na ponudi, ovaj puta u paketima su nudili ostatke od bojanja vune koju prodaju pod imenom Madras, a koja u sastavu ima vunu, svilu i kašmir, po cijeni 60% sniženoj (oko 1.35 euro/50 gr), samo u paketima nije bilo dovoljno za neki veći projekt. Ono što me svaki put čudi je vidjeti u košarama kupaca kojekakvu sintetiku i vunu lošije kvalitete uz svo to obilje kvalitetnog prediva pristupačnih cijena. Samo za primjer, dok u ostalim trgovinama kašmir prodaju u klupcima od 25 grama za minimalno 12 euro po klupku, Filmarket nudi kašmir od 50 grama na sniženju za nešto manje od 15 euro. Naravno da ne mogu i ne moraju svi kupovati kašmir, ali gdje je logika kupovati plastiku kada za skoro istu cijenu imaš vune na biranje? U Filmarket se najbolje isplati krenuti upravo u ovom periodu jer do kraja veljače imaju zimska sniženja. Na stranu cijene i sniženja, ponuda je takva da svatko, doslovno svatko može pronaći vunu kakvu želi, sastava kojeg želi. Ljepota ove trgovine je i u tome što komotno možete šetati među štandovima s vunom, uzimati u ruke, uspoređivati štrenice, konzultirati časopise, a ako ne volite sami tražiti, u trgovini ima i dovoljan broj osoblja koje će s vama u potragu za onim što vam treba. Za pravi doživljaj ove trgovine trebalo bi snimiti jedan video, ali u nedostatku istog možda pomogne ovaj slideshow:

 
napisala Roman Tales, 12:09 ¤ Permalink ¤ 6 komentara
eXTReMe Tracker