22. studenoga 2006.
Imperativ ljepote

Nije mi namjera pisati stalno o temama vezanima uz ljepotu ili onome sto obično na mreži nađete pod temom health&lifestyle, ali otkako su umrle one dvije manekenke od anoreksije, ovdje su udarili po svim novinama, Internet portalima, tv emisijama, pa da kažem i ja svoje.

Nekada su cijene plastične kirurgije bile vrlo visoke, niti ovdje socijalno ne pokriva taj vid zahvata, znači ako hoćeš nešto mijenjati, to moraš i platiti. No, kako to u životu obično biva, rastom potražnje, raste i ponuda, kad naraste ponuda padaju cijene, a kad padnu cijene, počnu o tome razmišljati i oni/e, koji inače, radi financijskog ograničenja, o tome nikada ne bi razmišljali. Ne znam koliko ima tih javnih osoba ovdje, koje barem nešto nisu popravile - od starletica na rubu anoreksije koje hodaju s čvrstim peticama (pa, zar nisu ženske grudi većinom masno tkivo? Jer ako jesu, njima je sva tjelesna masnoća strateški koncentrirana upravo u dojkama, a ne kao meni na bedrima), preko ex ljepotica koje žele zadržati mladoliki izgled, do onih koje iz meni nepoznatih razloga žele ostati lica mumificiranog za budućnost.

Ako rasprava krene u pravcu da te žene žive od svojeg izgleda, radi posla moraju imati lijepo lice bez bora, zategnutu kožu itd. onda, iako teško, još i mogu razumjeti, žele opstati u ambijentu koje cijeni jedino i isključivo pojavnost. Ali, kada vidim, da se, recimo i novinarke i to one pametne, samouvjerene, koje se ne boje ni granata ni mudžahedina, koje mogu ravnopravno razgovarati i o politici i o najnovijim medicinskim otkrićima, a uz to izgledaju poput "normalnih" žena, počinju mijenjati pod utjecajem botoxa i kirurškog noža, ostajem nekako razočarana. Zar nije bitnije ono što ima za reći i napisati od nekoliko bora u uglovima očiju?

Neki dan u podzemnoj, gledam ženu na kojoj je očito da si je modificirala usnice, gotovo sve imaju onaj nenormalni izgled iz profila i gotovo sve od reda neprekidno oblizuju te usnice, vjerojatno i nesvjesne da to rade i pitam se što ju je potaknulo na tako nešto? Ili kad sam neki dan čekala u redu da platim svoju spizu, a ispred mene jedna isto tako napumpanih ustiju, neprirodnih do bola. Zar uistinu vjeruju da tako izgledaju bolje? Kada vidim da se i Cindy Crawford ( a ovdje sam mogla ubaciti cijeli niz imena poznatih žena) malo dotjerala, pitam se čemu? Jer, ona ima moje godine i izgledala je kako ja nikada nisam, niti neću. Kao što se pitam i za x drugih poznatih žena moje generacije. Ono što me straši je dan kada ću naići na neku kolegicu iz škole, koja je malo dotjerala "look". Hoću li ja ostati jedina koja pokazuje svoje prave godine ili ću i ja posegnuti za botoxom? Može li moje zadovoljstvo vlastitom osobom i vlastitim životom biti dovoljno jaka obrana pred ogledalom koje pokazuje da više nemaš 20?

Za sada vjerujem da može. Na kraju krajeva, za moj svakodnevni život uistinu nije bitno imam li boru više ili manje. Na liposukciju nema smisla ići, moji bokovi se već generacijama vuku u našoj obitelji, mijenjati ih značilo bi odreći se mojih prethodnica, zagorskih kumica. Povećanjem grudi udaljila bih se od nasljeđa mojeg hercegovačkog krila obitelji, a i moj muž veli da ih voli baš takve kakve jesu (a, ako laže, vrlo je uvjerljiv). Operacijom očnih kapaka (da dobijem onaj baby look velikih očiju) zauvijek bih izgubila pogled moje mame koja je imala jednako crne oči s lijevim spustenim očnim kapkom... Mislim da ipak idem u kupovinu nove kreme, ako se ne varam stavili su Clinians na ponudu.

 
napisala Roman Tales, 07:13 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker