26. prosinca 2006.
Pita mađarica

 

Recept ovdje

Nekada davno, kada sam se za skolske praznike vracala kuci, mama me docekivala mirisuci na vanilin secer i cokoladu i nakon zagrljaja i puse, vodila me u moju sobu da mi pokaze sve kolace koje je za blagdane ispekla. Kolaci su bili u mojoj sobi jer dok mene nije bilo istu nisu grijali, pa je bila dovoljno hladna za uskladistiti sve te delicije.
Kolac koji je obiljezio moje djetinjstvo, bila je pita madjarica i koju sam iskusala u ne znam ni sama koliko verzija u razlicitim kucama, ali ona koju je pekla moja mama je bila jedinstvena i najbolja na svijetu. Prica o tom, zapravo skromnom kolacu, seze u mladenacke dane moje mame, koja je tokom skolovanja stanovala kod obitelji svoje tete, sestre moga djeda, u Sisku. Teta je za blagdane obavezno pekla pitu madjaricu i onda ju rezala na rombove, koji su za moju mamu zeljnu svega, bili premaleni i dok je tako jela te "ficleke" od kolaca, u sebi se zaklinjala, da ce jednoga dana u svojoj kuci peci taj kolac i jesti koliko joj bude volja. Svakog Bozica mama je pekla pitu madjaricu i prvi odrezani red po sirini bio je njezin, jela je dok joj jednostavno ne bi prosla zelja za tim kolacem i do slijedecih blagdana bila je mirna. I ja sam jela s njom, komentirale bi kremu, jesu li kore jos uvijek tvrde i trebaju li jos omeksati, jeli kolicina ruma bila dovoljna ... onda bismo, uz novi komad kolaca u obliku romba, ali nikako u velicini "ficleka", nastavljale komentirati i redovno bi moja mama spomenula svoju tetu iz Siska, lizuci ostatke kreme s prstiju.

Moji Bozici otkako sam u Italiji, nisu poput onih Bozica kod kuce. Nema vise pite madjarice, ne zato sto ju ne znam ispeci, nego zato sto nema vise mame. Otkako je otisla zauvijek prije tri godine, nedostaje mi svakodnevno, toliko puta zelim joj reci nesto sto se dogodilo, nesto sto sam vidjela, pricati joj o putovanju, nabaciti trac partiju ili jednostavno ju zagrliti s rijecima da mi "da malo ljubavi" (tako smo zvale zagrljaj), a za Bozic mi nedostaje jednostavno neopisivo. Zadnji Bozic koji smo provele zajedno nije kuhala moja mama. Ja sam mirisala na vanilin secer i cokoladu, a mama je, vjerujem, bila ponosna sto sam ju nadmasila u kuhinji. Cak je i bakalar jela, ona - originalna kontinentalka i Zagorka, kojoj bakalar nikada nije bio nista vise od smrdljive ribe.

I jucer sam, bez lazne skromnosti, skuhala rucak kojeg se niti jedan sef kuhinje ne bi posramio, gosti su pohvalili moj trud, ali ono sto mi je nedostajalo su komentari moje mame. Kako je moja mama znala komentirati ... nitko to ne zna kao ona, od onih "mmmmm" dok su joj u ustima bili prvi zalogaji, do detaljnih komentara sve dok ne bi zavrsila s jelom. Nemojte sada misliti da je mama bila debela gospodja opsjednuta jelom, daleko od istine. Mama je bila vrlo elegantna i lijepa zena koja je voljela fino pojesti i koja nije zalila truda nesto jednako fino skuhati.

Na Bozicno jutro nazvala sam i oca da mu cestitam blagdane, zahvalio se sto sam zvala, iako je vjerojatno svjestan da sam nazvala samo zato sto je Bozic, a meni je bilo tesko sto je sam, sto nije posve zdrav i sto nece imati domaci Bozicni rucak. Moj pape, hercegovacko dijete odraslo u Gradu kojeg je oduvijek gledao s osjecajem divljenja i zelje za pripadanjem, koji je unatoc svemu ostao mladic bosih nogu i hlaca vezanih spagom na bijelim dubrovackim ulicama, nikada nece odrasti ... ili sam ga ja prerano prerasla?

I tako ...na Bozic, okruzena mojom talijanskom obitelji, uz panettone, tombolu, cestitke, ja sam razmisljala o piti madjarici moje Zagorke i pitala se gdje je pape otisao nesto pojesti...

 
napisala Roman Tales, 10:11 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
10. prosinca 2006.
Stendhalov sindrom

Od svih mogucih psihosomatskih sindroma, ovaj, koji je prvi iskusio i opisao Stendhal, mi se cinio najnelogicnijim. Kako, za ime svijeta, nekom moze biti slabo od prevelike ljepote? Sada znam kako i zasto moze ... bila sam u Firenzi.
Kada u tjedan dana posjete tom gradu zelis vidjeti sve, zaci u svaki kutak, uci u svaku crkvu, proci kroz svaki muzej, uhvatis se u jednom trenutku sa zeljom da odes sto prije, jer jednostavno ne mozes vise, nemas mjesta za svu tu umjetnost, skulpture, povijest... Tesko je izabrati ono sto me se najvise dojmilo, u svoj toj ljepoti ne mozes pronaci najljepse. Nisam niti povjesnicar umjetnosti niti likovni kriticar, moje znanje o umjetnosti je iskljucivo skolsko, a s vremenom sam sama popunjavala "rupe" kada sam bila u prilici posjetiti neka mjesta i spomenike. No, uci u Galeriju Uffizi i stati po prvi put u zivotu pred umjetnicka djela koja sam do tada vidjala samo u knjigama, posebni je dozivljaj. Za neke slike nisam niti znala da se bas tamo nalaze i vidjeti ih bilo je svojevrsno iznenadjenje.
U Kraljevskom muzeju u Amsterdamu bila sam bez rijeci, u Galeriji Uffizi ostala sam bez daha. Stajali smo tako Talijan i ja ispred "Rodjenja Venere", bez rijeci, jer niti nemas sto reci, da kazem da je lijepa slika zvuci kao uvreda, uopce ne znam kojim rijecima bi se mogla dobro opisati. I dok sam tako stajala pred njom, gledajuci u njenu ljepotu, koja je i meni konacno uspjela zatvoriti usta, osjetila sam da mi se muti vid. Emocije su me toliko preplavile da su mi suze krenule, ne samo radi te slike, nego i radi mog Talijana s kojim sam tamo stajala i koji je, voleci me, ucinio da se i ja osjetim Venerom.
Sto vam uopce mogu reci o Firenci? Meni se jednostavno sve dopadalo, od setnje uz Arno do mosta Pontevecchio, obilazak crkvi i muzeja, pa do vecernjih setnji po centru, korak po korak, razgledavajuci uredjene izloge i otkrivajuci nove ulicice koje smo tokom dana propustili pogledati. Sve fotografije koje smo napravili unutar zatvorenih prostora su "ukradene" jer je gotovo svugdje zabranjeno fotografirati i snimati. Za one koji poznaju Leonardovu "Posljednju veceru" evo i jedne nista manje lijepe u izvedbi Ghirlandaija Stari most, na kojem su jedna do druge, smjestene brojne zlatarnice Duomo

...i jos toliko toga...
 
napisala Roman Tales, 07:18 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker