26. prosinca 2006.
Pita mađarica

 

Recept ovdje

Nekada davno, kada sam se za skolske praznike vracala kuci, mama me docekivala mirisuci na vanilin secer i cokoladu i nakon zagrljaja i puse, vodila me u moju sobu da mi pokaze sve kolace koje je za blagdane ispekla. Kolaci su bili u mojoj sobi jer dok mene nije bilo istu nisu grijali, pa je bila dovoljno hladna za uskladistiti sve te delicije.
Kolac koji je obiljezio moje djetinjstvo, bila je pita madjarica i koju sam iskusala u ne znam ni sama koliko verzija u razlicitim kucama, ali ona koju je pekla moja mama je bila jedinstvena i najbolja na svijetu. Prica o tom, zapravo skromnom kolacu, seze u mladenacke dane moje mame, koja je tokom skolovanja stanovala kod obitelji svoje tete, sestre moga djeda, u Sisku. Teta je za blagdane obavezno pekla pitu madjaricu i onda ju rezala na rombove, koji su za moju mamu zeljnu svega, bili premaleni i dok je tako jela te "ficleke" od kolaca, u sebi se zaklinjala, da ce jednoga dana u svojoj kuci peci taj kolac i jesti koliko joj bude volja. Svakog Bozica mama je pekla pitu madjaricu i prvi odrezani red po sirini bio je njezin, jela je dok joj jednostavno ne bi prosla zelja za tim kolacem i do slijedecih blagdana bila je mirna. I ja sam jela s njom, komentirale bi kremu, jesu li kore jos uvijek tvrde i trebaju li jos omeksati, jeli kolicina ruma bila dovoljna ... onda bismo, uz novi komad kolaca u obliku romba, ali nikako u velicini "ficleka", nastavljale komentirati i redovno bi moja mama spomenula svoju tetu iz Siska, lizuci ostatke kreme s prstiju.

Moji Bozici otkako sam u Italiji, nisu poput onih Bozica kod kuce. Nema vise pite madjarice, ne zato sto ju ne znam ispeci, nego zato sto nema vise mame. Otkako je otisla zauvijek prije tri godine, nedostaje mi svakodnevno, toliko puta zelim joj reci nesto sto se dogodilo, nesto sto sam vidjela, pricati joj o putovanju, nabaciti trac partiju ili jednostavno ju zagrliti s rijecima da mi "da malo ljubavi" (tako smo zvale zagrljaj), a za Bozic mi nedostaje jednostavno neopisivo. Zadnji Bozic koji smo provele zajedno nije kuhala moja mama. Ja sam mirisala na vanilin secer i cokoladu, a mama je, vjerujem, bila ponosna sto sam ju nadmasila u kuhinji. Cak je i bakalar jela, ona - originalna kontinentalka i Zagorka, kojoj bakalar nikada nije bio nista vise od smrdljive ribe.

I jucer sam, bez lazne skromnosti, skuhala rucak kojeg se niti jedan sef kuhinje ne bi posramio, gosti su pohvalili moj trud, ali ono sto mi je nedostajalo su komentari moje mame. Kako je moja mama znala komentirati ... nitko to ne zna kao ona, od onih "mmmmm" dok su joj u ustima bili prvi zalogaji, do detaljnih komentara sve dok ne bi zavrsila s jelom. Nemojte sada misliti da je mama bila debela gospodja opsjednuta jelom, daleko od istine. Mama je bila vrlo elegantna i lijepa zena koja je voljela fino pojesti i koja nije zalila truda nesto jednako fino skuhati.

Na Bozicno jutro nazvala sam i oca da mu cestitam blagdane, zahvalio se sto sam zvala, iako je vjerojatno svjestan da sam nazvala samo zato sto je Bozic, a meni je bilo tesko sto je sam, sto nije posve zdrav i sto nece imati domaci Bozicni rucak. Moj pape, hercegovacko dijete odraslo u Gradu kojeg je oduvijek gledao s osjecajem divljenja i zelje za pripadanjem, koji je unatoc svemu ostao mladic bosih nogu i hlaca vezanih spagom na bijelim dubrovackim ulicama, nikada nece odrasti ... ili sam ga ja prerano prerasla?

I tako ...na Bozic, okruzena mojom talijanskom obitelji, uz panettone, tombolu, cestitke, ja sam razmisljala o piti madjarici moje Zagorke i pitala se gdje je pape otisao nesto pojesti...

 
napisala Roman Tales, 10:11 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker