25. rujna 2007.
Apulija

Odrastati na jednom našem otoku prije 30-tak godina, značilo je živjeti dva godišnja doba, ljeto i ostatak godine. Ljeta su bila puna događaja, zbivanja, zabave koja nam je trebala dostajati ostatak godine, kada su naša mala mjesta tonula u zimsku letargiju, iz koje bi ih jedino, ali samo na kratko, trgnuo period karnevala, po domaći maškara. Kraj ljeta i početak školske godine uvijek je bio obilježen nekom tugom, do jučer pune ulice najednom su opustjele, ljetni prijatelji već polovicom kolovoza pakirali su torbe i jedva čekali povratak u svoje gradove nakon ljetnog izbivanja, a ja se nisam imala čemu vraćati kad nikuda nisam ni otišla. Do odrasle dobi pratio me taj nelagodni osjećaj pred kraj ljeta, kao da nešto nepovratno odlazi, kao da je kraj zabavi s koje su već svi otišli, a ja ostajem osuđena na dugotrajne mjesece u kojima se apsolutno ništa ne događa.
Sada, kada više nisam u Hrvatskoj, uživam i u prvim jesenskim danima na moru, manje-više pustim plažama, dok sunce još uvijek ugodno grije i more nije prehladno za kupanje. Moj muž tada odbija zaplivati, ali redovno peca uz obalu, čekajući, kako sam kaže, koju ribu samoubojicu jer samo takve uspijeva upecati.
Postoje gradovi i mjesta u Italiji gdje se osjećam strankinjom (možda je to kompleks "male odrasle na otoku", kojoj je bio doživljaj jednom do dva puta godišnje ići s mamom u kupovinu novih cipela, garderobe i školskih knjiga u veliki grad, čija su se svjetla vidjela s obale mog malog mjesta), ali s Apulijom to nije slučaj. Apulija je toliko slična našoj obali Jadrana, da se tamo osjećam kao kod kuće; mala mjesta uz obalu, krajolik s crvenom zemljom i sivim vapnencom, masline, oleandri, Jadran i ljudi, radišni i jednostavni, toliko slični nama kad kažu, poput jednog ribara u mjestu Melendugno :"Vidio sam mora, ali kao našeg Jadrana nema nigdje". Zvuči poznato?
Tog ribara našli smo na jednoj litici gdje je nekoliko njih pecalo s ogromnim štapovima, od barem 8 metara i gdje je moj muž imao napadaje panike kad sam stala na rub da i ja vidim kako se dolje razbijaju valovi o hridi i da uopće vidim te ribe o kojima pričaju.
Mnogo je toga što sam uslikala lutajući talijanskim jugom, ne znam kako drugačije pokazati vam barem dio, pa sam pokušala napraviti jedan slideshow:



Napočetku ovog slideshowa nalazi se slika one iste uvale koju sam uslikala proljetos dok je more razbijalo valove o stijene. Ovaj puta uvala s pješčanom plažom je bila puna kupača. Duž ceste koja vodi od Barija prema jugu s obje strane, kilometrima nema ničeg drugog osim maslinika, neki sa višestoljetnim stablima, poput prirodnih skulptura oblikovanih vjetrom i vremenom, a između dvije trake autoceste oleandri koji su još cvjetali. Uz more mogu se vidjeti i trulliji, pred trullijima fichi d'India (indijske smokve), koji meni nisu ništa drugo nego neka vrsta kaktusa, dok su mom mužu ukusni plodovi, slatkasti i puni sitnih koštica koje on bez problema guta, a ja ne znam što bih s njima. Pored trullija, duž obale je veliki broj kula stražara, neke su savršeno očuvane, a neke su u vrlo ruševnom stanju; u svakom slučaju svjedoče o prošlosti i potrebi obrane od osvajača. Na starim zidinama i građevinama nerijetko se nalaze i kapare koje redovno obiru jer se u lokalnoj kuhinji obilno koriste. Jednako rado, koriste i ljute papričice i kako se peperoncini upravo sada ubiru, nije ništa neuobičajeno vidjeti ih obješene pred vratima kuća ili na prozorima.

Nije ništa neuobičajeno ni naići na ove životinjice koje sliče gušterima, ali nisu gušteri poput onih na našoj obali, već se zovu macaklini ili gekoni (ne kako sam ih pogrešno nazvala salamanderima!) ili geco na talijanskom. Izlaze noću, skoro su prozirni, hrane se insektima i smiješno hodaju, jedino ovog malenog sam uspjela uslikati jer oni veliki pametno bježe.
Unatoč turizmu i napretku, Apulija je uspjela očuvati svoj stil i način života, u kojem ti tržnica na kotačima stiže pod prozor

...i koja svojim smirenim i laganim ritmom podsjeća na prve jesenske dane moga otoka. Iste one koji su me nekada ispunjavali tugom, a kojih se danas sjećam s nostalgijom.

 
napisala Roman Tales, 01:00 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
11. rujna 2007.
Panem et circenses

U davno doba slavne rimske povijesti, uobičajene i redovne su bile gladijatorske zabave u Koloseju i ne samo tamo. Na današnjem Trgu Navona nekada su se održavale prezentacije pomorskih bitki, kao i na mnogo većem prostoru Circo Massima. Slavili su Rimljani vojne pobjede, dane posvećene bogovima koji su ih trebali štiti i pomoći i kojima se bio red zahvaliti, obljetnice vladavina, proglašavanje novih imperatora i što je imperij više slabio to se više slavilo. U svakom kriznom trenutku imperija različite igre i zabava odvlačili su pozornost ljutitog naroda od stvarnih problema, pa je tako i nastala ova sintagma "kruha i igara", čiji je autor rimski poeta i satiričar (na žalost i mizoginist) Decimo Giunio Giovenale.

Grad Rim već petu godinu za redom organizira "La Notte Bianca" ili "Bijelu noć" (u talijanskom jeziku bijela noć je i sinonim za neprospavanu noć), manifestaciju koja je prvi put organizirana u Parizu i zatim bila kopirana u raznim europskim gradovima. Prve četiri sam propustila, svaki put se poklopilo da nismo u gradu u tom periodu, ove godine smo kod kuće i odlučili smo i mi provjeriti kako izgleda ta bijela rimska noć. Ideja vodilja je da se na različitim gradskim trgovima i parkovima, od centra do periferije, organiziraju koncerti i zabava, umjetničke instalacije, da budu otvoreni muzeji i crkve, trgovine, restorani i lokali, da cijelu noć gradski promet bude besplatan, da se centar pretvori u veliku pješačku zonu i da se Rimljani i posjetitelji grada zabavljaju do ranih jutarnjih sati.

Ne mogu opisati rimsku noć, a ne osvrnuti se na političku figuru rimskog gradonačelnika Waltera Veltronija, bivšeg 68-aša koji se zadnjih mjeseci najviše bavi vlastitom kandidaturom za prvog čovjeka talijanske ljevice, a sam se definira kao lijevi centar (ako je on lijevi centar onda su ovi što se po Hrvatskoj deklariraju kao lijevi, zapravo desni centar). Naš gradonačelnik jako voli organizirati velike manifestacije (naravno ne s jednakim oduševljenjem kada hoće Berlusconijevi protestirati u gradu) i rimske bijele noći su njegovo "dijete", a kako stvari stoje i jedino što je organizirao u ovom gradu otkako je otišao njegov politički blizanac, bivši gradonačelnik Rutelli, a sadašnji ministar kulturnih dobara. Veltroniju je mnogo toga pri srcu, od američkih osuđenika na smrt za koje pali noću svjetla na Koloseju (btw. lijepo za vidjeti i podržavam svaku manifestaciju protiv smrtnih kazni bilo gdje) do periferije grada koja po njemu treba postati poput centra. Kad koji tjedan prije, u Kini izvrše nekoliko smrtnih kazni, svjetla Koloseja ostaju ugašena, a na periferiju je kročio zadnji put kad je skupljao glasove. Veltroniju ne smeta mijenjanje i propadanje kvarta Esquilino, ne smetaju mu kineske trgovine na kojima nema niti riječi napisane latinicom, iako se radi o kvartu u samom centru grada, ne smetaju mu rupe na cestama radi kojih smo prisiljeni voziti slalom po ulicima, ne smeta mu niti činjenica da je dovoljno 2 centimetra kiše po kvadratnom metru, pa da ulice budu poplavljene, ne smeta mu smeće na ulicama, auti parkirani u duplim redovima, javni prijevoz koji ne funkcionira, metro koji zatvaraju već u 23 sata, ne smetaju mu niti sitni kriminalci koji ti čupaju torbicu iz ruku jureći motorima, njemu ne smeta buka i nered pijanaca i prostitutki po gradskim ulicama, on ne vidi prostitutke polugole na Subaugusti (iz principa ne želim tu cestu zvati Togliattijevom) ispred parka "Majke Tereze iz Calcute" i obližnje osnovne škole, njega nitko ne maltretira na semaforima da mu opere prozore, njemu nitko ne razbija auto da bi u njemu preko noći prespavao, on ne vidi beskućnike pod mostovima Tibera, ne vidi ni romsku djecu koja prekapaju po kontejnerima smeća u vrijeme kada bi trebali biti u školi, niti vidi koliko novih kontejnera su već uništili da bi lakše po njima prekapali, ne vidi niti gusti crni dim iz romskih čergi kad pale žice da bi došli do bakra za prodaju, niti vidi čergu koju bezuspješno pokušavaju iseliti udaljenu svega 15 minuta od centra grada... Da se razumijemo govorim o čergi unutar grada, nije periferija, nije rubni dio grada, nije predgrađe, već grad i u njemu čerga sa smećem, sklepanim i skrpanim barakama, bez kanalizacije, vode i struje! Veltroni mnogo toga ne vidi ili ne želi vidjeti i kao pravi aparatčik čeka da mu vlada donese odluke važne za svakodnevni život u gradu. No, unatoč mojoj očiglednoj antipatiji prema rimskom gradonačelniku htjela sam svojim očima vidjeti rimsku bijelu noć prije donošenja suda.

U centar smo se zaputili u subotu navečer oko 20 sati i laganom šetnjom krenuli po Via Nazionale. Već pred prva dva muzeja kolona koje je čekala bila je nepregledna. Mnogi turisti koji su se zatekli u gradu, iskoristili su priliku da pogledaju nešto i van programa, k tome i besplatno. Kako meni nije žao platiti ulaz u muzej i to mogu učiniti i na dnevnom svjetlu, odlučili smo ne gubiti vrijeme po redovima. Hodajući tako, naišli smo i na zgodnu manifestaciju gdje su se predstavljale različite obrtničke udruge sa svojim radovima. Na žalost, nije mi uspjela fotografija venecijanskih maski koje sam Sambi htjela pokazati. Ispred Oltara domovine već je bila poprilična gužva, krenuli smo Corsom, na koji se slila rijeka ljudi i po kojem je uskoro bilo nemoguće normalno hodati. Na svakom uglu kante za smeće su bile prepune, a savršena organizacija je trebala predvidjeti i koju kantu viška. Ovako, sve je izgledalo kao kad su nizozemski smećari štrajkali tjedan dana u kolovozu 2005., a mi tješili domaćine da je kod nas tako normalnim radnim danom. Povremene grupe mladih javljale su se nerazumljivim kricima i urlanjem, mnogi s upaljenim cigaretama i plastičnim čašama s pićem, pa smo skrenuli po sporednim ulicima, sve do Piazze di Spagna. I tamo nevjerojatna gužva, a na samoj Barcacci, predivnoj Berninijevoj fontani, s obje strane, individue koje su se morale slikati s nogama na ili bolje rečeno u toj fontani. Nastavili smo se probijati kroz gužvu sve do Piazze del Popolo, a na tom trgu neopisiva gužva, urlanje onih koji tek dolaze, urlanje i onih koji odlaze, tako da smo se jedva probili do ulaza za podzemnu željeznicu. Ponoć je već prošla, umorili smo se od probijanja kroz masu i pribijte me na stup srama kao najgoreg snoba na ovom svijetu, ali ta zabava za široke mase nije za mene! Nisam vidjela ni traga zabavi, samo masu onih, poput nas, koji su htjeli izaći iz gužve. Ipak, unatoč gužvi, jedan ulični umjetnik je uspio napraviti kopiju Botticellijeve Madonne del Magnificat, a odmah ispod je i moj vezeni uradak dijela iste (shema je bila free prije nekoliko godina na stranicama Solarie), koji još uvijek čeka na svoj okvir.

Veltroni je poslije izjavio koliko je zadovoljan uspjehom ove Bijele noći, a ja ne znam čime ima biti zadovoljan? Tko će platiti sav taj prekovremeni rad službi koje su morale dežurati? Koja je uopće korist za grad od tih Bijelih noći? Kako može biti zadovoljan i inzistirati na toj tradiciji kada su mu i umjetnici koji su sudjelovali u programima prije par dana uputili otvorno pismo, pozivajući ga da se prvenstveno pozabavi rješavanjem stvarnih problema ovoga grada?

Sada kada sam svojim očima imala priliku vidjeti kako sve to izgleda, ukoliko budu idalje organizirali te bijele noći, slijedeće godine i ja se pridružujem akciji "Non aderisco alla Notte bianca" (ne sudjelujem u bijeloj noći), koju su pokrenuli na blogovima onih kojima je dosta "kruha i igara"!

 
napisala Roman Tales, 01:03 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
10. rujna 2007.
NI med cvetjem ni pravice

I kod nas se veliki broj blogera u svojim postovima oprostio od Luciana Pavarottija, koji je nakon izgubljene bitke s rakom gušterače, preminuo 6. rujna, u svom domu u Modeni. Rado se sjećam njegovog koncerta prigodom svjetskog nogometnog prvenstva 1990. u Rimu, zajedno s Domingom i Carrerasom, ali iskreno, snimke njegovih scenskih nastupa u različitim operama, čak i iz mlađih dana, ostavljale se me ravnodušnom, najviše radi njegove pojavnosti, koju nikako nisam mogla pomiriti s romantičnim ulogama koje je interpretirao. Opera je ipak glazbeno-scensko djelo i nije dovoljan samo lijepi glas ... možda i je ako netko operu voli samo čuti. No, nije na meni da sudim o njegovom umjetničkom djelu, još manje o njegovom životu. U ovom postu želim se osvrnuti na njegovu sahranu i iskreno se nadam da neće biti shvaćeno kao sud o Pavarottiju ili njegovom životu.

2005. godine u okolici Catanzara, lokalni svećenik odbio je služiti misu zadušnicu ženi koja je zadnje godine svoga života provela u vanbračnoj zajednici s razvedenim čovjekom. Don Mazzotta je izjavio tom prilikom da nije mogao drugačije postupiti i rekao da je slijedio Zakon o liturgijskom pravu (Codice di Diritto Liturgico) po kojem "javni grešnici trebaju biti isključeni iz religioznih sahrana" ("i pubblici peccatori devono essere esclusi dalle esequie religiose"). Koliko se sjećam slučaja, ona se nije udavala radi penzije koju bi u tom slučaju izgubila.

U listopadu 2006. godine karabinijeri su morali intervenirati da bi iz crkve izveli svećenika, protiv kojega su došli protestirati stanovnici mjesta Bagnaturo, nakon što je isti odbio sahraniti Fernanda Scipionea, vozača kamiona, koji je iznenada preminuo u 47.godini. Svećenik se konzultirao s biskupom Valva i Sulmone, G. De Falcom, nakon što su članovi obitelji zatražili od njega da obavi sahranu, te su donijeli odluku po kojoj pokojnik, razveden i ponovno oženjen, ne može biti sahranjen po katoličkom obredu. Ova odluka je do te mjere razbjesnjela stanovnike tog malog mjesta da su organizirali protest i tražili da svećenik ode, dok je Msgr De Falco pravdao svećenikovu odluku riječima:" On je primijenio norme, znači nije učinio ništa drugo nego poštivao ono što nalaže naša vjera".

Nasuprot ovim sahranama, malih i nepoznatih ljudi, tu su sahrane poznatih i važnih osoba, koje nisu ništa manje grešne. Tako je, na primjer, poznati talijanski modni kreator Gianni Versace, bez obzira na svoje spolno opredjeljenje, za koje crkva uporno inzistira na protuprirodnosti i grijehu (nedavno je i jedan hrvatski svećenik, Ursić na Braču, objavio u jednom lokalnom listu vrlo kolorativan članak), na posljednji počinak ispraćen iz milanske katedrale. Isto tako, veliki Luciano Pavarotti je bez problema ispraćen iz katedrale u Modeni. Ovaj puta nikome nije smetalo što je razveden od prve supruge i što se ponovno vjenčao nakon razvoda. Razvod je za crkvu grijeh i jedino što katolika može spasiti od tog grijeha je ostajanje u braku ili traženje poništenja istog. Poništiti brak prema zakonima crkve je skoro pa nemoguće, ako se kojim slučajem ne prezivaš Pinochet. U tom slučaju, ako si Pinochet i k tome Lucia, poništiti možeš i dva braka, a ako si Pinochet i k tome Jacquelina, možeš poništiti čak i 3 braka!

Meni nije krivo što je Pavarotti sahranjen po religijskom obredu katoličke crkve, meni je krivo što ova dva navedena anonimna slučaja nisu imala to isto pravo i pitam se zašto? Grijeh je grijeh i za bogatog i za siromašnog, za poznatog i anonimnog ili bi tako barem trebalo biti. Ja ne postavljam pod znak pitanja crkvene zakone, ali se pitam zašto nisu jednaki za sve?

 
napisala Roman Tales, 01:04 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker