10. rujna 2007.
NI med cvetjem ni pravice

I kod nas se veliki broj blogera u svojim postovima oprostio od Luciana Pavarottija, koji je nakon izgubljene bitke s rakom gušterače, preminuo 6. rujna, u svom domu u Modeni. Rado se sjećam njegovog koncerta prigodom svjetskog nogometnog prvenstva 1990. u Rimu, zajedno s Domingom i Carrerasom, ali iskreno, snimke njegovih scenskih nastupa u različitim operama, čak i iz mlađih dana, ostavljale se me ravnodušnom, najviše radi njegove pojavnosti, koju nikako nisam mogla pomiriti s romantičnim ulogama koje je interpretirao. Opera je ipak glazbeno-scensko djelo i nije dovoljan samo lijepi glas ... možda i je ako netko operu voli samo čuti. No, nije na meni da sudim o njegovom umjetničkom djelu, još manje o njegovom životu. U ovom postu želim se osvrnuti na njegovu sahranu i iskreno se nadam da neće biti shvaćeno kao sud o Pavarottiju ili njegovom životu.

2005. godine u okolici Catanzara, lokalni svećenik odbio je služiti misu zadušnicu ženi koja je zadnje godine svoga života provela u vanbračnoj zajednici s razvedenim čovjekom. Don Mazzotta je izjavio tom prilikom da nije mogao drugačije postupiti i rekao da je slijedio Zakon o liturgijskom pravu (Codice di Diritto Liturgico) po kojem "javni grešnici trebaju biti isključeni iz religioznih sahrana" ("i pubblici peccatori devono essere esclusi dalle esequie religiose"). Koliko se sjećam slučaja, ona se nije udavala radi penzije koju bi u tom slučaju izgubila.

U listopadu 2006. godine karabinijeri su morali intervenirati da bi iz crkve izveli svećenika, protiv kojega su došli protestirati stanovnici mjesta Bagnaturo, nakon što je isti odbio sahraniti Fernanda Scipionea, vozača kamiona, koji je iznenada preminuo u 47.godini. Svećenik se konzultirao s biskupom Valva i Sulmone, G. De Falcom, nakon što su članovi obitelji zatražili od njega da obavi sahranu, te su donijeli odluku po kojoj pokojnik, razveden i ponovno oženjen, ne može biti sahranjen po katoličkom obredu. Ova odluka je do te mjere razbjesnjela stanovnike tog malog mjesta da su organizirali protest i tražili da svećenik ode, dok je Msgr De Falco pravdao svećenikovu odluku riječima:" On je primijenio norme, znači nije učinio ništa drugo nego poštivao ono što nalaže naša vjera".

Nasuprot ovim sahranama, malih i nepoznatih ljudi, tu su sahrane poznatih i važnih osoba, koje nisu ništa manje grešne. Tako je, na primjer, poznati talijanski modni kreator Gianni Versace, bez obzira na svoje spolno opredjeljenje, za koje crkva uporno inzistira na protuprirodnosti i grijehu (nedavno je i jedan hrvatski svećenik, Ursić na Braču, objavio u jednom lokalnom listu vrlo kolorativan članak), na posljednji počinak ispraćen iz milanske katedrale. Isto tako, veliki Luciano Pavarotti je bez problema ispraćen iz katedrale u Modeni. Ovaj puta nikome nije smetalo što je razveden od prve supruge i što se ponovno vjenčao nakon razvoda. Razvod je za crkvu grijeh i jedino što katolika može spasiti od tog grijeha je ostajanje u braku ili traženje poništenja istog. Poništiti brak prema zakonima crkve je skoro pa nemoguće, ako se kojim slučajem ne prezivaš Pinochet. U tom slučaju, ako si Pinochet i k tome Lucia, poništiti možeš i dva braka, a ako si Pinochet i k tome Jacquelina, možeš poništiti čak i 3 braka!

Meni nije krivo što je Pavarotti sahranjen po religijskom obredu katoličke crkve, meni je krivo što ova dva navedena anonimna slučaja nisu imala to isto pravo i pitam se zašto? Grijeh je grijeh i za bogatog i za siromašnog, za poznatog i anonimnog ili bi tako barem trebalo biti. Ja ne postavljam pod znak pitanja crkvene zakone, ali se pitam zašto nisu jednaki za sve?

 
napisala Roman Tales, 01:04 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker