25. listopada 2007.
L(ij)evi prijedlog zakona

Prijedlog zakona Levi-Prodi o izdavačkoj djelatnosti i normama iste, podigao je uzbunu među talijanskim blogerima, najviše zahvaljujući velikoj čitalačkoj publici bloga talijanskog komičara i satiričara Beppa Grilla.

Beppe Grillo, kojem su mnogi pokušali začepiti usta, pa je radi toga već godinama daleko od televizijskih studija, ali zato vrlo uspješno puni, prije dvorane, a sada trgove po Italiji, na satiričan način oduvijek priča o talijanskoj političkoj sceni koja ima vrlo malo smisla za humor, a i s ono malo što ima, uspijeva izvući kiseli osmijeh samo na tuđi račun (čitaj: na račun opozicije).

Grillova priča o talijanskoj političkoj sceni i bitka koju ovdje vodi, nekome tko nije u Italiji teško može biti jasna - kako objasniti jednom Skandinavcu, čiji premijer ide biciklom na posao i radi isključivo za plaću transparentnu svima, da se ovdje vodi bitka da iz Parlamenta izađu svi oni koji su na bilo koji način ogriješili o zakon? Biti pod procesom ili osuđivan, nije nikakva prepreka za ostanak u Parlamentu. Nije niti činjenica da se lijepi broj na prijevaru testiranih parlamentaraca pokazao pozitivnim na drogu, a da ne govorimo o astronomskim plaćama i beneficijama koje sadašnji i bivši političari ostvaruju. Talijanski politički mastodont najskuplji je u Europi za održavanje, ali obzirom da su beneficije velike, ni lijevim ni desnim političarima ne godi slušati aplauze oduševljene publike Beppa Grilla, koji na svoj tipičan način svim političarima stavlja pod nos ono što ih sljeduje.
Problem je nastao, otkako je na vlast došla lijeva, Prodijeva vlada, vlada koju je većinom publika Beppa Grilla dovela na vlast, nezadovoljna postupcima i reformama Berlusconijeve vlade. Prodi je obećao mnogo i nije poduzeo ništa, a Grillo je nastavio sa svojim skupovima i na kraju organizirao V-day ili "vaffanculo" day (oprostite na prostoti, ali u prijevodu bi to bilo kao "jebite se" dan) 8. rujna, kada se širom Italije na trgovima potpisivala peticija s nevjerojatnim zahtjevima, nevjerojatnima u svojoj elementarnoj jednostavnosti:
1.NE za osuđivane parlamentarce - 25 osuđivanih je u parlamentu, a niti jedan talijanski državljanin ne može se više kanditirati ako je osuđivan
2. DVA MANDATA - ne parlamentarcima po profesiji koji su od 20-30 godina u Parlamentu, niti jedan državljanin ne može biti biran više od dva mandata, ovo pravilo vrijedilo bi retroaktivno
3. DIREKTNI IZBORI - ne parlamentarcima koje su izabrali partijski sekretari, kandidati za Parlament trebaju biti direktno birani od biračkog tijela

Nakon V-dana jasnije je zašto je Beppe Grillo postao noćna mora cijele talijanske političke scene, lijeve više nego one desne. U publici Beppa Grilla veći je broj mladih ljevice razočaranih neostvarenim obećanjima i željnih političkih promjena. Ljevica je uvijek mogla računati na podršku njihovih glasova, sve do pojave nezavisnih kandidata koje podržava Beppe Grillo.

Talijanske političke priče koji puta djeluju poput loše epizode Monty Pythona, a ovaj zadnji prijedlog zakona o izdavačkoj djelatnosti u pojedinim člancima djeluje apsurdno. Zar je moguće da im toliko smeta jedan satiričar da su se spremni pretvoriti u europsku verziju kineske kontrole nad internetom? Ovaj prijedlog zakona, prihvaćen 12. ovog mjeseca na Vijeću ministara regulira između ostalog i maksimalni popust na knjige, ali za blogere je najzanimljiviji članak 5. toga prijedloga gdje se kaže da se pod izdavačkom djelatnosti može smatrati i ona koja nije komercijalna i nema za konačnu svrhu zaradu, kao i članak 7. koji regulira izdavačku djelatnost na internetu. Posljedica prihvaćanja ovog prijedloga zakona bila bi da bismo svi mi koji imamo blogove u Italiji, trebali iste registrirati pri ROC-u, registru djelatnika u komunikacijama, plaćati članarinu i poreze. Na blogu Beppa Grilla nije trebalo dugo čekati na reakciju ,a i na jednom od najčitanijih blogova na svijetu osvrnuli su se na spomenuti prijedlog zakona (reklama koja ovoj vladi stvarno nije trebala).

Autor prijedloga ovog zakona Ricardo F. Levi je, kako je sinoć objavila ANSA, u dodatku članku 7. spomenutog zakona izuzeo blogove od registracije ROC-u.
Tko zna što ga je potaknulo na izmjene u prijedlogu zakona?

 
napisala Roman Tales, 00:55 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
7. listopada 2007.
Kratka šetnja Perugiom

Perugia je grad u koji često navraćam, ali koji rijetko imam priliku turistički posjetiti. Sve ono što sam ikada u tom gradu posjetila, učinila sam u pauzi obiteljskih susreta na talijanski način. Za one koji ne znaju kako to izgleda, radi se o cjelodnevnoj posjeti čiji je centar dugački ručak, na čijem kraju imaš jedino želju izuti cipele, otkopčati remen i čekati da želudac probavi sve ono što su te skoro, pa prisilili pojesti. No, nakon 10 godina otkako sam prvi puta upoznala ujaka Salvatorea i ujnu Matilde, konačno znaju da je uzaludno nagovarati me na prejedanje i nekako su se s rezignacijom navikli da Croata jede malo pašte, malo mesa i škafove salate, k tome ništa ne pije, osim vode na sobnoj temperaturi. Srećom po mene, unatoč mojim "stranim" prehrambenim navikama, izuzetno me vole, tako da mi više ne prigovaraju, iako me redovno tužnim pogledom ispituju:"Jesi sigurna da nećeš još malo mesa? Daj uzmi još ovaj komad! Zašto ne jedeš kruh? "... Uglavnom, kad je muž predložio da u subotu odvedemo njegove roditelje u posjetu maminom najmlađem bratu i njegovoj supruzi, pristala sam, ali samo pod uvjetom da poslijepodne iskoristimo za šetnju gradom.

Perugiu već 10 godina obilazim na rate i svaki put odlazim razočarana, s dojmom da ništa nisam vidjela niti posjetila. Unutar grada zatvoren je promet za vozila koja nemaju posebnu dozvolu, ali srećom parking im je dobro organiziran, dok se do centra starog grada dolazi nizom pokretnih stepenica. Kako autom ne možemo do samog centra, a gradski prijevoz im baš i nije savršen, uvijek ostajemo u obilasku maksimalno 2-3 sata, a to nikako nije dovoljno za potpuno upoznavanje i puni doživljaj nekog grada. No, ostaje nam zadovoljiti se i s obilaskom na rate; tako sam jednom obišla Nacionalni muzej Umbrije, jednom Duomo i okolne ulice, jednom sajam posvećen doručku (s kojeg smo se vratili prtljažnika punog dvopeka "Mulino bianco" - nudili su, a mi se nismo sramili uzeti), a ovaj puta smo krenuli u potragu za etruščanskim korijenima grada.
U starom dijelu grada naišli smo na popriličnu gužvu, naime, u nedjelju 7.listopada se po 17 puta održava "Marš mira" od Perugie do Assisija, tako da su u subotu mnogi učesnici tog marša već bili u gradu. Pored toga, održavao se i mali sajam ekološki proizvedenih namirnica, od tjestenine do marmelada.
No, da se vratim na Etruščane.

Etruščanski luk je podignut oko 3 stoljeća pr. n. e. i čini jedna od 7 vrata kojima se ulazilo u grad opasan zidinama. Nakon otprilike 2 stoljeća nakon što je podignut, uklesane su riječi "Augusta Perusia" da bi se slavilo Augustovo osvajanje grada. Perugia je bila pod opsadom 7 mjeseci 40. god. pr. n. e. nakon čega je kapitulirala. U to vrijeme vodio se građanski rat između Oktavijana Augusta i Marka Antonija, čiji se brat Lucije nalazio unutar grada. Prema zapisima Dionija Kasija, znamo da su Lucijeve snage bile brojčano jače i grad dobro opskrbljen namirnicama, a uz to zaštićen zidinama i na dobrom strateškom položaju, na brijegu. Nakon što su njegovi generali u nekoliko navrata poraženi, August je osobno preuzeo komandu i grad je pao nakon 7 mjeseci opsade, uglavnom radi gladi, a porazu je slijedilo pljačkanje i paljevina u kojoj samo hramovi posvećeni Vulkanu i Junoni bivaju pošteđeni njegove osvete. Na kraju, preživjelima je ipak dozvolio da obnove grad pod imenom Augusta Perusia, možda ipak svjestan da je pretjerao u svojoj osveti.
Tokom povijesti etruščanski luk je mijenjao imena, a Gaio Vibio Treboniano Gallo, imperator u kratkom periodu od 251. do 253. god a.d. dodaje nad luk friz s natpisom "Colonia Vibia". General Gallo, koji je na vlast došao u vrijeme "vojne anarhije", perioda koji je bio uvod u propast Zapadnog Rimskog Carstva, bio je potomak ugledne etruščanske obitelji, najvjerojatnije porijeklom iz Perugie. Glave su mu došli vlastiti vojnici koji su prešli na stranu generala Marka Emilija Emilijana.
Luk je napravljen od travertina (vrste vapnenca, koji se najviše vadio u blizini Tivolija), a građen je tehnikom suhozida i još uvijek nepromijenjen svjedoči o povijesti, unatoč manjku cementa i trusnoj zoni Umbrije.

Etruščanski izvor ili bunar, ne znam koji prijevod je točniji, nalazi se u samom centru grada, dubine više od 35 metara i promjera 5,5 m. Napravljen u 3. st. pr.n.e. predstavljao je glavni izvor i zalihe vode u gradu. Kompletno je ozidan s blokovima travertina, na kojima su slovne oznake kao na gradskim zidinama. Danas je pun novčića koje posjetitelji bacaju i obzirom na priličan broj lokacija koje sam obišla, mogu slobodno zaključiti da postoji globalna manija bacanja kovanica u bilo kakvu lokvu, baru, bunar ili fontanu, pod uvjetom da mjesto nije uobičajeno, odnosno da je negdje pod zemljom. Do ovog mostića koji se vidi na slici spušta se stepenicama unutar uskog i vlažnog hodnika.
Nakon još jednog poslijepodnevnog i kratkog obilaska Perugie, počeli smo praviti planove o detaljnom obilasku grada slijedeći put... kao i uvijek unatrag zadnjih deset godina. Za sve ljubitelje čokolade korisna informacija da od 13.-21. listopada počinje manifestacija Eurochocolate, pa ako ste u blizini...

 
napisala Roman Tales, 00:57 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
5. listopada 2007.
Sidro s "Cavtata"


Kad sam se našla pred ovim sidrom prvi puta u luci Otranto, uopće nisam išla za time da je na plaketi pored nešto i napisano. Tek u drugoj posjeti, prije 2 tjedna, pročitala sam da je to sidro sa jugoslavenskog broda “Cavtat”, potonulog 1974. godine pred obalama Apulije u Otrantskim vratima. Štura informacija o tom sidru potaknula me na potragu za informacijama i našla sam izuzetno zanimljivu priču.

Priča je zanimljiva najviše u svjetlu povijesnih događaja, danas bi neki aspekti te priče mogli zvučati apsurdno, pogotovo u svjetlu činjenice da nema hladnog rata i dvaju velikih blokova, ali tko je te daleke 1974. godine mogao pomisliti da će Poljska, Bugarska ili Rumunjska biti dio EU, da će se Njemačka ujediniti i da Jugoslavije više neće biti? Hladni rat, Nixonova ostavka, rat u Vijetnamu, stalna pucnjava na Bliskom istoku, početak naftne krize ... to su bile glavne vijesti te godine i za stanovnike Otranta, sve do jutra 14. srpnja, kada su se u mirnim vodama Otrantskih vrata pokrivenima maglom, sudarila dva broda, jugoslavenski trgovački brod “Cavtat” pod komandom kapetana Nikše Lučića i “Lady Rita” pod panamskom zastavom i komandom napuljskog kapetana Carmina Laudata. Oglasile su se brodske sirene parajući tišinu tog mirnog jutra u 4.12 sati kada “Lady Rita” pramcem udara u bok “Cavtata”, koji je krenuo 28. lipnja iz Manchestera prema riječkoj luci, noseći 2800 tona različitog tereta, između ostalog i 260 tona tetraetil-olova raspoređenih u 909 metalnih bačvi. "Lady Rita" plovila je prazna u suprotnom sjeru prema Casablanci.
Započinje agonija “Cavtata”, tužna scena kao i svakog broda koji tone. Mornari sa “Lady Rite” nude svoju pomoć, primaju na brod pomorce sa “Cavtata”, čiji je kapetan, kojem je na brodu bila i supruga s kćeri, spavao u trenutku sudara. Kapetan Laudato poslije je ispričao:” Bilo je dovoljno vremena da odvučemo brod do plitkih voda, najviše u sat vremena smo to mogli učiniti. Predložio sam to kapetanu Lučiću, koji se, prije nego je odgovorio, vratio na svoj brod s nekoliko mornara i noštromom. Poslije otprilike 20 minuta se vratio i odbio ponudu s riječima:”Hvala, ali ne želim imati problema s talijanskom carinom”.
Ako je vjerovati kapetanu Laudatu, Lučić se osvrnuo na prethodne birokratske probleme “Cavtata” dok još nije on bio kapetan. 1970. godine “Cavtat” je plovio bez svjetala pod obalama Castellammare di Stabia (blizina Napulja) i kad ih je presreo brod talijanske financijske policije, kapetan je naredio strojevima punom snagom, sve dok ih nije blokirala pucnjava talijanske policije. Sa “Cavtata” su u more bačeni veliki paketi, kažu najvjerojatnije cigareta namijenjenih švercu i kapetan je u to vrijeme još uvijek bio pod procesom.

U 9.15 sati “Cavtat” je potonuo na muljevito dno dubine 93 metra. Tonuo je krmom, pod vrlo visokim kutom, sa otvorenim vratima spremišta kako pokazuju fotografije koje je snimio Laudato. I tu se počinje s prvim pitanjima i sumnjama talijanskih novinara, ali i običnih ljudi: Kako je moguće da brod koji je oštećen blizu pramca tone krmom? Zašto je Lučić odbio pomoć i odvlačenje broda prema plitkim vodama? Zašto se vratio i što je činio kad se vratio sa svojim ljudima na tonući brod? Jeli imao nešto što je želio zauvijek “sahraniti” na dnu mora? Koga ili čega se bojao? Da li samo talijanske carine? Lučić, putem odvjetnika Atlanske Plovidbe, uvijek je tvrdio:”Znao sam što prevozim, svjestan opasnosti tereta. U bačvama je bilo olovo i na njima je pisalo da se u slučaju opasnosti bace u more. Znači da je to olovo bilo otrovno u dodiru sa zrakom”. Uvijek je pobijao istinitost da je odbio pomoć odvlačenja prema plitkim vodama.
Već slijedećeg dana sudac Maritati se počinje baviti ovim slučajem i šalje telegrame, dopise po cijeloj Italiji, traži objašnjenja o otrovnosti tereta, čini sve što je u njegovoj moći, ali tek 1975. godine počinje akcija “spašavanja” otrovnog tereta. U blizinu Otranta dolaze tri broda splitskog Brodospasa sa 70 ljudi i 12 ronilaca i 35 dana obavljaju uviđaj s konačnim zaključkom da je spašavanje nemoguće i previše rizično, te je najbolje sve ostaviti na dnu mora.

I ponovno u duhu vremena, sjetite se hladnog rata, komunističke opasnosti i sličnoga (i kod nas je atmosfera bila drugačija, branili smo se i od lijevih i od desnih), tek su potpisani Osimski sporazumi koji su trebali staviti točku na ratne zone A i B, kreću pitanja: Što su Brodospasovi ljudi radili više od mjesec dana tamo dolje? Nisu li zapravo sakrivali dokaze o namjernom potapanju broda?
Mašta nekima radi do te mjere da u sve upleću i CIA, jer gle slučajnosti, upravo u Manchesteru je ogromno skladište oružja, koje pripada Cummingsu, bivšem agentu te američke agencije. Tu su srećom i oni koji se pitaju: Zar nema CIA boljih načina za trgovinu oružjem?

U kolovozu 1976. grupa znanstvenika NATO-a upozorava da će bačve najkasnije početkom 1977. početi ispuštati olovo, uslijed vanjske i unutrašnje korozije i europske novine počinju kampanju protiv Italije i njene lakoće kojom je do tada rješavala problem “Cavtata”. U rujnu stiže u Otranto brod “Algesiro Matteo” s nekoliko eksperata različitih ministarstava sa zadaćom da analiziraju vode na dnu. Na raspolaganju su imali ondašnjih 30 milijuna. Njemački “Stern”, francuski “Soir” i austrijski “Kurier” još jače počinju napadati talijanske vlasti i lokalni stanovnici se počinju sve više bojati:Koliko je zagađeno more? Smijemo li uopće jesti ribu?
Slijedi još malo talijanskih birokratskih petljancija i konačno 1976. Maritati ima sve potrebne ovlasti u rukama da nešto i poduzme. U studenom je zabranio da se više itko približi potonulom brodu, organizira vađenje bačve uzorka, s ciljem da se vidi u kakvom je stanju, angažira se vojna mornarica i njihovi specijalci konačno vade prvu bačvu na površinu 8. prosinca te godine. Obavljaju se tražene analize i stiže potvrda, ne samo da je sadržaj tih bačvi vrlo toksičan, nego su i u takvom stanju da će se uskoro raspasti.
U Otrantu su stanovnici sve zabrinutiji, konačno imaju potvrdu o opasnosti nakon skoro dvije i pol godine sumnji, misterija, špijunskih priča i zavjera. Nakon što novine otkriju da su još 31. kolovoza 1976. godine u Veneziji, NATO stručnjaci potpisali dokument o opasnosti tereta “Cavtata”, nastaje totalni kaos. Slijedi priča o financiranju, odgovornostima, prozivanjima, sve ono što je tipično za svaku zemlju kad se otkrije neki skandal na štetu običnog čovjeka ili prirode.

Nakon skoro 4 godine od potonuća, zadnja bačva s opasnim teretom je izvađena 12. travnja 1978. godine, ali polemike o sporosti i briokraciji, su nastavljene još godinama nakon akcije, potrošeno je 15 milijardi lira, a pitanja su ostala: Što je još “Cavtat” prevozio i koja je tajna s njim otišla na dno?
Danas je sidro sa “Cavtata” simbol gorkog i dugotrajnog spašavanja otrovnog tereta, uspomena, ali i opomena, na 3 godine kad su stanovnici Otranta i okolice dovedeni na rub egzistencije, s ribom koju nitko nije htio kupiti i s pustim plažama na kojima nije bilo turista.
Priča o brodu “Cavtat” pokazala se zanimljivijom od one koju sam pročitala na plaketi iza sidra i razmišljam o drugoj obali Jadrana, mojoj, onoj, sa koje ljeti vidim ogromne brodove koji plove prema riječkoj luci i pitam se: što bi bilo da se priča s nekim novim “Cavtatom” ponovi blizu naših obala?

Kad već pričam o luci Otranto, ne mogu zaobići meni simpatičnu zgradu lučke kapetanije, kameni pramac broda koji gleda prema pučini, kao i bar “Il delfino”, gdje sam svako jutro s ribarima i onima što rade u luci, pila nevjerojatno dobar cappuccino s pogledom na stare zidine Otranta.

 
napisala Roman Tales, 00:58 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker