5. listopada 2007.
Sidro s "Cavtata"


Kad sam se našla pred ovim sidrom prvi puta u luci Otranto, uopće nisam išla za time da je na plaketi pored nešto i napisano. Tek u drugoj posjeti, prije 2 tjedna, pročitala sam da je to sidro sa jugoslavenskog broda “Cavtat”, potonulog 1974. godine pred obalama Apulije u Otrantskim vratima. Štura informacija o tom sidru potaknula me na potragu za informacijama i našla sam izuzetno zanimljivu priču.

Priča je zanimljiva najviše u svjetlu povijesnih događaja, danas bi neki aspekti te priče mogli zvučati apsurdno, pogotovo u svjetlu činjenice da nema hladnog rata i dvaju velikih blokova, ali tko je te daleke 1974. godine mogao pomisliti da će Poljska, Bugarska ili Rumunjska biti dio EU, da će se Njemačka ujediniti i da Jugoslavije više neće biti? Hladni rat, Nixonova ostavka, rat u Vijetnamu, stalna pucnjava na Bliskom istoku, početak naftne krize ... to su bile glavne vijesti te godine i za stanovnike Otranta, sve do jutra 14. srpnja, kada su se u mirnim vodama Otrantskih vrata pokrivenima maglom, sudarila dva broda, jugoslavenski trgovački brod “Cavtat” pod komandom kapetana Nikše Lučića i “Lady Rita” pod panamskom zastavom i komandom napuljskog kapetana Carmina Laudata. Oglasile su se brodske sirene parajući tišinu tog mirnog jutra u 4.12 sati kada “Lady Rita” pramcem udara u bok “Cavtata”, koji je krenuo 28. lipnja iz Manchestera prema riječkoj luci, noseći 2800 tona različitog tereta, između ostalog i 260 tona tetraetil-olova raspoređenih u 909 metalnih bačvi. "Lady Rita" plovila je prazna u suprotnom sjeru prema Casablanci.
Započinje agonija “Cavtata”, tužna scena kao i svakog broda koji tone. Mornari sa “Lady Rite” nude svoju pomoć, primaju na brod pomorce sa “Cavtata”, čiji je kapetan, kojem je na brodu bila i supruga s kćeri, spavao u trenutku sudara. Kapetan Laudato poslije je ispričao:” Bilo je dovoljno vremena da odvučemo brod do plitkih voda, najviše u sat vremena smo to mogli učiniti. Predložio sam to kapetanu Lučiću, koji se, prije nego je odgovorio, vratio na svoj brod s nekoliko mornara i noštromom. Poslije otprilike 20 minuta se vratio i odbio ponudu s riječima:”Hvala, ali ne želim imati problema s talijanskom carinom”.
Ako je vjerovati kapetanu Laudatu, Lučić se osvrnuo na prethodne birokratske probleme “Cavtata” dok još nije on bio kapetan. 1970. godine “Cavtat” je plovio bez svjetala pod obalama Castellammare di Stabia (blizina Napulja) i kad ih je presreo brod talijanske financijske policije, kapetan je naredio strojevima punom snagom, sve dok ih nije blokirala pucnjava talijanske policije. Sa “Cavtata” su u more bačeni veliki paketi, kažu najvjerojatnije cigareta namijenjenih švercu i kapetan je u to vrijeme još uvijek bio pod procesom.

U 9.15 sati “Cavtat” je potonuo na muljevito dno dubine 93 metra. Tonuo je krmom, pod vrlo visokim kutom, sa otvorenim vratima spremišta kako pokazuju fotografije koje je snimio Laudato. I tu se počinje s prvim pitanjima i sumnjama talijanskih novinara, ali i običnih ljudi: Kako je moguće da brod koji je oštećen blizu pramca tone krmom? Zašto je Lučić odbio pomoć i odvlačenje broda prema plitkim vodama? Zašto se vratio i što je činio kad se vratio sa svojim ljudima na tonući brod? Jeli imao nešto što je želio zauvijek “sahraniti” na dnu mora? Koga ili čega se bojao? Da li samo talijanske carine? Lučić, putem odvjetnika Atlanske Plovidbe, uvijek je tvrdio:”Znao sam što prevozim, svjestan opasnosti tereta. U bačvama je bilo olovo i na njima je pisalo da se u slučaju opasnosti bace u more. Znači da je to olovo bilo otrovno u dodiru sa zrakom”. Uvijek je pobijao istinitost da je odbio pomoć odvlačenja prema plitkim vodama.
Već slijedećeg dana sudac Maritati se počinje baviti ovim slučajem i šalje telegrame, dopise po cijeloj Italiji, traži objašnjenja o otrovnosti tereta, čini sve što je u njegovoj moći, ali tek 1975. godine počinje akcija “spašavanja” otrovnog tereta. U blizinu Otranta dolaze tri broda splitskog Brodospasa sa 70 ljudi i 12 ronilaca i 35 dana obavljaju uviđaj s konačnim zaključkom da je spašavanje nemoguće i previše rizično, te je najbolje sve ostaviti na dnu mora.

I ponovno u duhu vremena, sjetite se hladnog rata, komunističke opasnosti i sličnoga (i kod nas je atmosfera bila drugačija, branili smo se i od lijevih i od desnih), tek su potpisani Osimski sporazumi koji su trebali staviti točku na ratne zone A i B, kreću pitanja: Što su Brodospasovi ljudi radili više od mjesec dana tamo dolje? Nisu li zapravo sakrivali dokaze o namjernom potapanju broda?
Mašta nekima radi do te mjere da u sve upleću i CIA, jer gle slučajnosti, upravo u Manchesteru je ogromno skladište oružja, koje pripada Cummingsu, bivšem agentu te američke agencije. Tu su srećom i oni koji se pitaju: Zar nema CIA boljih načina za trgovinu oružjem?

U kolovozu 1976. grupa znanstvenika NATO-a upozorava da će bačve najkasnije početkom 1977. početi ispuštati olovo, uslijed vanjske i unutrašnje korozije i europske novine počinju kampanju protiv Italije i njene lakoće kojom je do tada rješavala problem “Cavtata”. U rujnu stiže u Otranto brod “Algesiro Matteo” s nekoliko eksperata različitih ministarstava sa zadaćom da analiziraju vode na dnu. Na raspolaganju su imali ondašnjih 30 milijuna. Njemački “Stern”, francuski “Soir” i austrijski “Kurier” još jače počinju napadati talijanske vlasti i lokalni stanovnici se počinju sve više bojati:Koliko je zagađeno more? Smijemo li uopće jesti ribu?
Slijedi još malo talijanskih birokratskih petljancija i konačno 1976. Maritati ima sve potrebne ovlasti u rukama da nešto i poduzme. U studenom je zabranio da se više itko približi potonulom brodu, organizira vađenje bačve uzorka, s ciljem da se vidi u kakvom je stanju, angažira se vojna mornarica i njihovi specijalci konačno vade prvu bačvu na površinu 8. prosinca te godine. Obavljaju se tražene analize i stiže potvrda, ne samo da je sadržaj tih bačvi vrlo toksičan, nego su i u takvom stanju da će se uskoro raspasti.
U Otrantu su stanovnici sve zabrinutiji, konačno imaju potvrdu o opasnosti nakon skoro dvije i pol godine sumnji, misterija, špijunskih priča i zavjera. Nakon što novine otkriju da su još 31. kolovoza 1976. godine u Veneziji, NATO stručnjaci potpisali dokument o opasnosti tereta “Cavtata”, nastaje totalni kaos. Slijedi priča o financiranju, odgovornostima, prozivanjima, sve ono što je tipično za svaku zemlju kad se otkrije neki skandal na štetu običnog čovjeka ili prirode.

Nakon skoro 4 godine od potonuća, zadnja bačva s opasnim teretom je izvađena 12. travnja 1978. godine, ali polemike o sporosti i briokraciji, su nastavljene još godinama nakon akcije, potrošeno je 15 milijardi lira, a pitanja su ostala: Što je još “Cavtat” prevozio i koja je tajna s njim otišla na dno?
Danas je sidro sa “Cavtata” simbol gorkog i dugotrajnog spašavanja otrovnog tereta, uspomena, ali i opomena, na 3 godine kad su stanovnici Otranta i okolice dovedeni na rub egzistencije, s ribom koju nitko nije htio kupiti i s pustim plažama na kojima nije bilo turista.
Priča o brodu “Cavtat” pokazala se zanimljivijom od one koju sam pročitala na plaketi iza sidra i razmišljam o drugoj obali Jadrana, mojoj, onoj, sa koje ljeti vidim ogromne brodove koji plove prema riječkoj luci i pitam se: što bi bilo da se priča s nekim novim “Cavtatom” ponovi blizu naših obala?

Kad već pričam o luci Otranto, ne mogu zaobići meni simpatičnu zgradu lučke kapetanije, kameni pramac broda koji gleda prema pučini, kao i bar “Il delfino”, gdje sam svako jutro s ribarima i onima što rade u luci, pila nevjerojatno dobar cappuccino s pogledom na stare zidine Otranta.

 
napisala Roman Tales, 00:58 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker