7. prosinca 2007.
Milano (2. dio)

Igrom slučaja, upravo  na dan objavljivanja ovog posta, u Milanu se slavi dan sveca zaštitnika, Sv. Ambrozija ili u talijanskoj verziji Sant'Ambrogia.
Bazilika građena po njegovoj želji, u periodu od 379 - 386 g., na prostoru gdje su bili sahranjeni kršćanski mučenici nakon rimskih progona, prvotno nazvana "Basilica martyrium" i gdje je želio sakupiti sve relikvije mučenika, nakon njegove smrti postala je mjestom i njegove sahrane, te promijenila ime u Baziliku Svetog Ambrozija. Definitivan vanjski izgled bazilika je dobila 1099. godine u skladu s arhitekturom lombardsko-romaničkog stila, s ciglenom fasadom i dva zvonika koja su najpoznatiji primjerci u Italiji karolinškog Westwerk stila.  Royce Hall UCLA (Sveučilišta Californija u Los Angelesu) moderna je replika fasade te bazilike.

Virtualna šetnja bazilikom

Unutar bazilike, oltar izrađen u zlatu, srebru, pozlati i dragom kamenju majstorsko je djelo karolinških zlatara, a pod njim u kripti nalaze se posmrtni ostaci biskupa i sveca Ambrozija i dvojice mučenika Gervasia i Protasia. Vjerovanje govori da su tijela svetih mučenika identificirana među svim ostalim pokopanima, upravo radi čuda koja su se dešavala nad njihovim grobovima.

Iz vremena Ambrozija, ostao je Stiliconeov sarkofag, kojeg su tako imenovali u 18.st. Vjeruje se da je trebao sadržavati posmrtne ostatke Stiliconea, generala u službi imperatora Onorija, umrlog 408 godine i njegove žene Serene, imperatorove kćeri. Uz baziliku vezana su i neka vjerovanja koja nemaju  veze s katoličkom dogmom. Na trgu, s lijeve strane u odnosu na baziliku, nalazi se jedan stup, općepoznat pod imenom "đavolji stup". Radi se o stupu podignutom u rimskom periodu i na kojem su dvije rupe, koje po legendi predstavljaju dokaz borbe sveca (Ambrozija) s demonom. Nastojeći probosti rogovima sveca, zabio se u stup i kada se nakon dugo vremena uspio osloboditi, u strahu je pobjegao. Narodno vjerovanje govori da te rupe smrde po sumporu i prislanjanjem uha na stup čuju se zvuci pakla.

 U unutrašnjosti bazilike na granitnom stupu iz antičko-rimskog perioda nalazi se Mojsijeva zmija, pobjegla pred ikonoklastičkim bijesom kralja Ezekija. Radi se o brončanoj skulpturi, poklonu imperatora Basilija II 1007.godine. Zmiji se upućuju molitve da bi se oslobodili određenih boljki i vjeruje se da će kraj svijeta biti najavljen njenim silaskom sa stupa na kojem se trenutačno nalazi.  
Ispred bazilike, od 1866.godine održava se "sajam buha" u prvu nedjelju nakon 7.prosinca, a 2006. su ga privremeno premjestili uslijed radova na tom području i izgradnje podzemnih garaža u blizini bazilike. Upravo u ovom periodu započinje i Božićni sajam u Milanu što me dovodi do teme kupovine u Milanu.
Milano je talijanski i svjetski centar mode, neizbježna meta za sve one koji vole robu s markom, potpisom, brand, griffe ... Glavna ulica za takvu vrstu zabave je Via Montenapoleone i bez obzira što se ne znam zabavljati na taj način, morala sam barem proći tom ulicom, upoznati to mjesto tihe patnje za sve shoppingholičarke i modne ovisnice cijeloga svijeta. Nisam bila posebno impresionirana izlozima, ne može me impesionirati nešto do čega ne držim, ali svejedno mi je drago da sam prošetala svoje stare traperice tom ulicom. Brojne Japanke uzdisale su pred trgovinom Louis Vuittona, ulazile, izlazile, pa mijenjale mišljenje i opet ulazile,dok smo moj muž i ja pred izlogom čekali da vidimo što ih je toliko oduševilo.

Upravo ovaj vikend odgledala sam zadnju emisiju Reporta, emisija istraživačkog novinarstva koja uredno bilježi skandale od kojih bi bilo koja vlada na sjeveru Europe, ne pala, već tresnula uz potres, dok ovdje prolazi skoro neopaženo. Uglavnom, emisiju su posvetili upravo robi s potpisom i pokazali kako se izrađuju vrlo skupe Prada, Gucci, D&G torbice u radionicama koje vode Kinezi u okolici Firenze. Velike modne kuće daju posao firmama koje radi uštede daju posao manjim firmama u kojima uglavnom rade Kinezi. Nije problem u tome što posao rade Kinezi, da bi prošli finalnu kontrolu moraju dobro napraviti posao, problem je što ta torbica košta svega 20-tak euro, a prodaje se za 400-500, samo zato što nosi neko ime!

U Milanu su 25. travnja održane demonstracije, protiv čega više se ne sjećam, ali postalo je naporno probijati se kroz gomilu ljudi, uglavnom mladež koja još uvijek vjeruje u neke ideale. Zgodno je bilo piti popodnevni cappuccino gledati tu povorku mladih, njihove parole, zastave duginih boja i majice crvene boje sa Cheovim likom ... bilo je zgodno dok nam nije stigao račun od 27 euro za 2 cappuccina i dva komada millefoglie.
U Milanu svakako vrijedi pojesti koji rižoto i dok rižoto na milanski način postoji, špageti na milanski način kao recept ne postoji! Ono što kod nas zovu špagetima na milanski, umak od rajčice sa špekom narezanim na kockice, nema veze s Milanom, već je inačica recepta all'amatriciana. Dakle, rižoto ... izuzetno dobar rižoto na veliki broj načina može se pojesti u neuglednom lokalu koji e zove "L'isola fiorita". Lokal je uređen, ako se uređenjem to može nazvati, u nekakvom retro stilu, više poput depozita za staru kramu (nema u meni kolekcionarske strasti, sve je to za mene stara krama), ali rižoto znaju skuhati. Obično se rižoto kod njih čeka uz hladne nareske i grilano povrće, nekoliko bruschetta (otkako su došle u modu nema mjesta u Italiji gdje ti ih neće uvaliti kao predjelo!), a da sam znala koliko im je dobar rižoto, ništa od toga prije ne bih ni taknula. Rižoto s plodovima mora potukao je mog dotadašnjeg favorita iz jednog lokala u luci Genova, onaj sa špekom i maslinama i radičem je bio vrlo ukusan, s gljivama također, onaj s gorgonzolom ravan erotskom užitku, nešto manje me oduševio rižoto s vinom Barolo, a njoki s ljutom kalabrijskom salamom su bili otkriće, ali to preporučam samo onima koji vole ljuto. Jučer dok sam pregledavala slike i smišljala što sve napisati o Milanu, uhvatila me želja za rižom i napravila sam brzinski rižoto s porilukom i tikvicama, htjela sam i uslikati, ali foto-aparat mi je na popravku. Dečki koji rade u lokalu imaju i pomalo uvrnuti smisao za humor jer vas na meniju dočekuju sljedećim riječima:
Prije nego naručite molimo da pročitate sljedeća pravila. Vulgarni bi rekli da si zaštitimo guzice. Neeee! Mi velimo radi preciznosti:
1. ako kojim slučajem ambijent nije na vašem nivou posjetitelja visokog društva, molimo vas krenite prema izlazu, u tom slučaju mi smo na dobitku, a vi sigurno niste na gubitku.
2. L'isola je gostionica, nije ni restoran niti self-servis! Dakle, žuri li vam se ne dolazite k nama. Poznati smo u cijelom gradu po sporosti. Mi smo spori, ali uvijek dolazimo na vrijeme!
3. Ako ste osobe određenog "nivoa" i ne želite se družiti s nama, jadnom radničkom klasom, bez problema ćemo vam dati adrese najbližeg lokala iz Michelinovog vodiča
4. Nemate li kojim slučajem novaca, barem budite toliko ljubazni da ne naručujete najskuplje iz menija
5. Ako ste naručili, a jelo ne stiže nakon nekog razumnog vremena čekanja, opomenite nas ... nastojat ćemo ubrzati poslugu. Ako pak poželite ubiti konobara radi toga, molimo vas da ne koristite vatreno oružje, nije lijepo smetati drugima!
6. Ako baš popi×××te, na 100 m od nas ima lokal, na 150 još jedan, kao i na 200 i 250 m od nas, a nakon 300 m ... nema ni žive duše.

 
napisala Roman Tales, 00:47 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker