28. siječnja 2008.
Pogled s kupole

Zadnjih tjedan dana pokušavam se oraspoložiti završavajući jedan džemper koji će za par dana biti spreman za slikanje. U četvrtak, u posjetu i na ručak (njoki, naravno!) mi je navratila Glumica, naše gore list, koja je u Italiji bila popularna uglavnom tokom 70-tih i koja zaslužuje nešto više riječi od kratkog osvrta. U subotu sam bila na pletačkom  susretu s Talijankama i nakon tog susreta sam osjetila da mi se baterije polako počinju puniti. Uspjela sam još jednu ženu naučiti plesti na kontinentalni, naš način, dok se jedna već predbilježila za sljedeći put. Upoznala sam jako dragu i simpatičnu blogericu iz Milana koju znam s Ravelryja, jednako dragu Njemicu koja se iz Münchena upravo seli u Rim, a rado sam vidjela i one s kojima se već od prije znam i pojma nemam kamo je proletjelo i kad prije, 5 sati druženja.

Nakon ugodno provedenog subotnjeg poslijepodneva nisam htjela provesti nedjelju kod kuće i kao uvijek do sada najboljim lijekom se pokazalo lutanje gradom. Već prije 9 sati pred Vatikanskim muzejima red je bio kilometarski, sve do polovine Piazza del Risorgimento, nije riječ o posebnoj navali turista, već činjenici da je svake posljednje nedjelje u mjesecu ulaz u Vatikanske muzeje besplatan. Na samom centru trga pred bazilikom još uvijek su postavljene jaslice. Naš cilj jučerašnjeg jutra bila je kupola Bazilike Svetog Petra. Uglavnom su svi čekali na ulaz u Baziliku, dok prema kupoli nitko nije išao i tako smo bez gužve i bez ikakvog čekanja za par minuta bili na krovu. Ako vas ikada put nanese, krenite liftom gore, nema smisla  bez potrebe umarati se stepenicama, jer kad dođete do krova još vas čeka 320 stepenica do vrha kupole.
Prva etapa razgledavanja kupole je unutarnji kružni balkon s kojeg se lijepo vidi prekrasan mramorni pod Bazilike i mozaici kojima je ukrašena kupola. Obzirom da gužve nije bilo do vrha smo stigli bez većih problema, svojim ritmom, stepenicama koje su povremeno tražile veći korak, pratile nagib kupole, a u zadnjem dijelu, kada se već počinje osjećati umor od uspinjanja, su kružne stepenice (i na izlazu iste) kojima jedva čekaš vidjeti kraj. Sam uspon na kupolu nije posebno fizički zahtjevan, ali na početku ćete ipak naći upozorenje da ne preporučaju penjanje kardiopatičarima, starijim i nemoćnim osobama,a ja bih dodala da niti klaustrofobičari neće naći uspon ugodnim jer su stepenice dovoljno široke za jednu osobu i nema povratka dok se ne dođe do vrha kupole, kada slijedi silazak drugim smjerom.
Štenja kružnim balkonom na kupoli daje jedinstvenu priliku panoramskog pogleda na trg pred Bazilikom, na vatikanske vrtove, ali i cijeli grad ...  i na debeli sloj smoga koji grad pokriva i kojeg svi osjećamo, ali rijetko imamo priliku vidjeti. Na žalost bilo je oblačno, prilično hladno i vjetrovito, ali unatoč svemu prekrasan doživljaj.

 
 

 

 
napisala Roman Tales, 00:38 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
12. siječnja 2008.
Konac br 100

Na slici je posljednji heklani rad moje mame.Moja mama je prekrasno heklala, naučila je tu vještinu u Dalmaciji, negdje 1967-8. godine. Voljela je raditi tankim koncem i svojom omiljenom kukicom koja je imala drvenu dršku. Jedne zime, dok je heklala na svojoj  stalnoj poziciji, na stolici uz peć (od čije topline su joj redovno noge poprimale crvenkastu boju) kukica je ostala bez svog vrha. Istrošen trenjem konca koji je godinama provlačio kroz očice, vršak kukice je jednostavno otpao. Nikada neću zaboraviti mamin pogled nevjerice u u kukicu bez vrha i suze na njenom licu, uplakanog lica poput djeteta koje je izgubilo najdražu igračku. Suze su se u slapu slijevale niz njeno lice uz riječi :
-Slomila mi se kukica.
Tada još nisam znala heklati i jedino što sam joj mogla reći je da ne plače, već sutra može kupiti novu, a mama je nastavljala plakati s riječima da takvih kukica više nema.
Mnogo godina kasnije, kada sam jednako očajna plakala za svojim pletaćim iglama bez kojih sam ostala nakon više od 15 godina i nakon svih onih opletenih džempera, razumjela sam u potpunosti koliko je moguće vezati se za kukicu ili pletaće igle.


Mama je imala društvo nekoliko gospođa s kojima je razmjenjivala mustre (igrala sam se uvijek negdje u njihovoj blizini, a kako "mala ionako ne razumije" naslušala sam se jako zanimljivih priča); teta Mira je uvijek imala neki primjerak talijanskih žurnala i onda su kolektivnim nastojanjima pokušale skinuti uzorak sa slabo vidljivih slika. Meni se činilo da se pri tome dobro zabavljaju, sviđalo mi se kako nastaje čipka iz ničega, krug po krug, tako da sam  i ja rano poželjela naučiti heklati, ali od lančića nisam dalje stigla.
Na moju veliku žalost nije mama bila ta koja me naučila heklati. Ni sama ne znam koliko puta sam tražila da me nauči i ona  mi je redovno na mustri koju je radila pokazivala kako to čini riječima:" To ti je tako jednostavno ... vidiš, ovako i ovako i ovako i to je to". A ja sam nakon tog njenog i "to je to", redovno odlazila naći neku drugu zanimaciju jer mi se činilo preteško to heklanje. Prvih zimskih dana 1985. stanovala sam kod jedne gospođe Mađarice, koju su životni putovi odveli daleko od njenog rodnog Sombora. Nemam pravo iznijeti njenu životnu priču, dramatičnu i tragičnu, ali istovremeno i dokaz da se mnogo toga može preživjeti i unatoč nesrećama održati pozitivan stav i optimističan pogled na život. Uz popodnevne kavice ispričala mi je, ni sama ne znam koliko, događaja i anegdota iz Sombora, tako da mi se čini da bih u tom gradu bila kao kod kuće, iako nikad u Somboru nisam bila. Teta Jelena je prekrasno šivala i plela, ali u heklanju je bila nenadmašna. Navečer je najviše voljela sjesti pred televizor u očekivanju nekog  filma ili serije i obilaziti redove kukicom na zadnjem tabletiću koji će postati dio njene kolekcije. Gledati film s njom bio je poseban doživljaj, radnju filma ona je doživljavala na posve svoj način, npr. dok smo gledale jedan film iz ciklusa Claudea Chabrola, mislim da je bila riječ o "Mesaru", na jednoj posebno napetoj sceni, gdje je junakinja u neposrednoj opasnosti,  teta Jelena očiju zalijepljenih za ekran izjavi:
-Gospode Bože koja kiša!
Nisam joj uspjela objasnti čemu se smijem - ubojica koji čeka u zasjedi, leš još jedne ubijene mlade žene  s kojeg se cijedi krv, junakinja koja nije svjesna opasnosti, a teta Jelenu brine kiša, kao da nam u najmanju ruku počinje ulaziti u sobu ispod balkonskih vratiju:
-Pa jel' vidiš dete kol'ko pada?!


Jednog zimskog popodneva kada sam ju pitala koliko je teško naučiti to heklanje, dala mi je kukicu u ruku, pogodnu za nešto deblji konac i za par sati sam već heklala svoj prvi kvadratić čudeći se koliko je to jednostavno. Teta Jelena je uvijek govorila da nikada nije vidjela ženu koja brže hekla od moje mame i uistinu, u usporedbi s mojoj mamom teta Jelena je bila spora poput puža, ali je zato znala prenijeti tu vještinu na vrlo jednostavan i pristupačan način. Kada sam naučila osnovne bodove u heklanju bez nekog većeg problema počela sam čitati sheme i po njima raditi. Tih davnih godina na kioscima se nisu mogli pronaći specijalizirani časopisi za heklanje, jedan jedini kojeg sam uspjela nabaviti bio je "Burda kukičanje" i sjećam se da sam upravo zahvaljujući tom izdanju naučila raditi i Brišku čipku. Za nedavnog boravka u Hrvatskoj sa zadovoljstvom sam primijetila da se nekada nedostupna izdanja sada i kod nas mogu nabaviti. Više se ni ne sjećam odakle  sam sve vadila ove uzorke koje sam s vremenom napravila. Ovdje sada pokazujem samo dio mojih heklanih radova koje sam poslikala jesenas u Hrvatskoj. Neki su i malo zgužvani jer uglavnom borave u vakuumiranim vrećama u ormaru.


Ubrzo nakon što sam naučila heklati počela sam i plesti i kako je pletenje imalo  vrlo praktičnu vrijednost za mene jer sam se na taj način mogla jeftino obući, heklanje je palo u drugi plan. Teta Jelena je 1990. otišla za Sombor, ali prije nego je otišla vidjela je sve moje radove koje sam do tada napravila. Tom prilikom mi je darovala  kutiju konca koji je kupila, tko zna kada, u Mađarskoj i od kojeg je mislila nešto posebno lijepo napraviti, ali u traženju te posebno lijepe mustre, stigle su je i godine kada više nije dobro vidjela. Za taj konac br 100 morala sam tražiti i posebno tanku kukicu i srećom pronašla sam ju u jednoj rimskoj trgovini, gdje me vlasnica pitala mislim li heklati vlasi kose. One koje se bave heklanjem razumjet će zašto sam posebno ponosna na taj stolnjak napravljen koncem br 100 i kukicom 0,50 čija je težina manja od 200 grama. I tako mi je bilo drago kada me teta Jelena pohvalila prije par godina kada je vidjela taj stolnjak:

-Joooj, dete (pri tome razvlačeći  e poput svih Lala), što je lepo ispalo!
 

 

 
napisala Roman Tales, 00:40 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
6. siječnja 2008.
Školjke Sv. Jakova

Na današnji dan imala sam namjeru ispeći Galette des roi, kolač koji se tradicionalno služi  u Francuskoj na blagdan Tri kralja. Lani sam imala priliku probati nekoliko verzija tog kolača i izuzetno mi se dopao - kombinacija lisnatog tijesta, slastičarske kreme i mljevenih badema uz dodatak "fève", figurice koja se stavlja u smjesu i koja onoga tko ju pronađe u svom dijelu kolača čini "kraljem" i nasretnijim u nadolazećoj godini. Prije godinu dana sam u jednoj torti upravo ja pronašla tu figuricu, ali godina mi baš i nije najsretnije počela, tako da mogu demantirati tu legendu o najsretnijoj osobi godine.

Zadnjih par dana me muči prehlada, ništa strašno, na kihanje i začepljeni nos sam ionako, zahvaljujući alergiji, manje-više navikla, ali ova granična temperatura me posve slomila. Srećom, pa je i vani loše vrijeme, već dva dana pada kiša, tako da lakše podnosim cjelodnevni boravak u kući (ne trebam ni spominjati da nisam tako zamišljala ove posljednje praznične dane). No, unatoč svemu, imala sam čvrstu namjeru umijesiti lisnato tijesto i ispeći galette. Slala sam muža u nabavku sa spiskom onoga što mi treba i ne znam kako, ali uspio se vratiti bez glavnog sastojka za galette - badema. Veli nema, a kada sam ga pitala zašto nije otišao u drugu trgovinu (naglašavam da stanujemo u vrlo komercijalnoj zoni s 4 supermarketa, od kojih su 2 s predzakom iper), pogledao me nevino začuđenim pogledom, kao "trebao sam ići tražiti?" Spasila ga je kiša koja je ponovno počela padati nošena prilično jakim vjetrom i umjesto da ga šaljem po bademe i kruh, kruh sam umijesila, a od galette odustala do daljnjeg. Nemamo Francuze u kući, pa me nema tko kritizirati ako odlučim peći galette sljedeći tjedan, a protiv samosažalijevanja sam se odlučila boriti izigravajući Martu Stewart, tako da sam pored kruha ispekla i medenu pitu (malo mi se ruke tresu, pa slika nije najbolja).


Kad sam već sa sjećanjima u Francuskoj, zadnjih dana smo se nekoliko puta prisjetili jedne večere koja nas je oboje stavila u vrlo neugodnu situaciju. Moj muž i ja jedemo sve, nemamo ograničenja što se tiče povrća, voća, mesa, ribe, pripremam čak i puževe bez problema, iako moram priznati da nisam posebno luda za školjkama, dok moj muž iste naprosto obožava. Moja mama Zagorka, znala je pripremiti ribu, ali u ribi niti je posebno uživala niti posebno voljela pripremati. Moj otac je naprotiv, jeo i prstace, škampe i ribu svake vrste, ali ne mogu reći da se ta hrana redovno nalazila na našem tanjuru. Djelomično radi cijene, a dijelom i zato što se u našoj ribarnici redovno moglo kupiti jedino lokalno ulovljenu ribu, dok su koćarice ulov nosile prema gradovima na obali. Upravo zato što mama baš i nije voljela čistiti i pripremati ribu, tog posla sam se, relativno rano, ja prihvatila i ribu rado jedem i pripremam. Sve to kao uvod u lanjsku neugodnu situaciju kad pred tanjurom školjki nismo znali što napraviti, iako školjke redovno kupujem,  pogotovo što im cijena ovdje nije takva da bi se trebale smatrati jelom za posebne prilike.


Kao za nesreću, te večeri, naši domaćini su odlučili poslužiti već servirano jelo na tanjurima, opcija koju osobno izbjegavam, radije poslužujem na ovalima i ostavljam da se gosti sami poslužuju i sami određuju koliko im je dovoljno jela. Te večeri poslužene su nam školjke svetog Jakova uobičajene kao specijalitet u kuhinji Normandije, odakle su naši domaćini bili porijeklom. Svaka porcija je bila vrlo lijepo poslužena s kuglom riže u centru i okruženom s 5-6 medaljona školjki, na vrh svakog je bio postavljen njen koral (za one koji ne poznaju te školjke jestivi dio je bijeli mesnati medaljon i narančasti koral). Do današnjeg dana nisam u potpunosti uspjela otkriti recept po kojem su pripremili te školjke, znam  samo da sam se preznojila kao nikad u životu od muke i nelagode pred njima. Nedefinirani slatkasti okus nije bio ono na što sam navikla. Istina je da meso tih školjki ima blago slatkasti okus, ali u tom receptu je bio dodatno potenciran, pretpostavljam maslacom,lukom, šampanjcem i slatkim vrhnjem, možda i nečim od žestica? Ne znam. Znam samo da smo se Talijan i ja izbezumljeno pogledali nakon prvog zalogaja, u nevjerici gledajući te ogromne porcije pred nama. Kako odbiti da ne uvrijediš domaćine? Kako pojesti cijeli tanjur školjki toliko očajno slatkastog okusa, slatkastog do mučnine? Nikada u životu nisam se našla u goroj situaciji kao gošća, svaki zalogaj sam isključivo uz pomoć gutljaja vode uspjela progutati i uz to me pratila nelagoda da moji domaćini ne primijete s kojom mukom zapravo jedem. Za mene je ta situacija bila potpuna novost, prvi put u životu mi se tako nešto desilo. Niti kao dijete nisam imala jela koja sam odbijala jesti ili koja su me tjerala na mučninu, a te večeri sam se borila sa osjećajem mučnine koji je rastao svakim zalogajem. Sve tehnike koje sam isprobala bile  su neuspješne; pokušala sam kamuflirati te školjke u riži, sjeći ih na manje komade, pokušala sam i sa cijelim komadima, mislila sam da je možda problem u umaku, ali i bez njega dojam je bio jednako loš, sve u svemu muka na kvadrat. Ostaje mi samo nada da su moji francuski domaćini ostali u uvjerenju da sam samo osoba koja jako, jako sporo jede i da nisu naslutili koliko sam se pri tome namučila. Moj muž i danas, svaki put kad se nađe pred školjkom svetog Jakova redovno mi upućuje zavjerenički osmijeh s riječima:"Nadajmo se da si nadmašila Francuze!"

U obranu francuskog kuhara te večeri osjećam obavezu reći da smo Talijan i ja bili jedini koji nisu uživali u tom jelu, svim Francuzima jelo je bilo ukusno. Najvjerojatnije se radi o kombinaciji okusa koji nama nisu "sjeli" jer smo očekivali okus na koji smo navikli. Isto tako, dok ja uživam u mlincima moj Talijan se pita u čemu je štos i u čemu je posebnost. Za neke okuse i neka jela se izgleda moraš navikavati od malih nogu, tako se kod nas djeca od malih nogu navikavaju na okus prirodnog jogurta, dok moj Talijan niti šalicu mlijeka neće popiti bez šećera jer ga je tako mama navikla.


Za kraj, evo moje verzije školjki svetog Jakova, jednostavne da jednostavnija ne može biti. Možda je upravo u tome problem? Što volim jednostavnost?
Za početak treba oguliti kožicu s nekoliko (3-4) malih ciliegino  rajčica (ubaciti ih u kipuću vodu na par trenutaka i onda ohladiti u hladnoj vodi, kožica će se sama odvajati) vrlo sitno ih nasjeckati, dodati sjeckani peršin i vrlo malo sjeckanog češnjaka (četvrtinu prosječno velikog režnja), malo soli i maslinovog ulja. Na svaku školjku staviti oko žličicu dvije te smjese i na sami medaljon školjke staviti malo krušnih mrvica, da se zaštiti od pretjeranog isušivanja. Tako pripremljene školjke gratinirati u dobro zagrijanoj pećnici jedno 15-20 minuta.

 
napisala Roman Tales, 00:41 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker