6. siječnja 2008.
Školjke Sv. Jakova

Na današnji dan imala sam namjeru ispeći Galette des roi, kolač koji se tradicionalno služi  u Francuskoj na blagdan Tri kralja. Lani sam imala priliku probati nekoliko verzija tog kolača i izuzetno mi se dopao - kombinacija lisnatog tijesta, slastičarske kreme i mljevenih badema uz dodatak "fève", figurice koja se stavlja u smjesu i koja onoga tko ju pronađe u svom dijelu kolača čini "kraljem" i nasretnijim u nadolazećoj godini. Prije godinu dana sam u jednoj torti upravo ja pronašla tu figuricu, ali godina mi baš i nije najsretnije počela, tako da mogu demantirati tu legendu o najsretnijoj osobi godine.

Zadnjih par dana me muči prehlada, ništa strašno, na kihanje i začepljeni nos sam ionako, zahvaljujući alergiji, manje-više navikla, ali ova granična temperatura me posve slomila. Srećom, pa je i vani loše vrijeme, već dva dana pada kiša, tako da lakše podnosim cjelodnevni boravak u kući (ne trebam ni spominjati da nisam tako zamišljala ove posljednje praznične dane). No, unatoč svemu, imala sam čvrstu namjeru umijesiti lisnato tijesto i ispeći galette. Slala sam muža u nabavku sa spiskom onoga što mi treba i ne znam kako, ali uspio se vratiti bez glavnog sastojka za galette - badema. Veli nema, a kada sam ga pitala zašto nije otišao u drugu trgovinu (naglašavam da stanujemo u vrlo komercijalnoj zoni s 4 supermarketa, od kojih su 2 s predzakom iper), pogledao me nevino začuđenim pogledom, kao "trebao sam ići tražiti?" Spasila ga je kiša koja je ponovno počela padati nošena prilično jakim vjetrom i umjesto da ga šaljem po bademe i kruh, kruh sam umijesila, a od galette odustala do daljnjeg. Nemamo Francuze u kući, pa me nema tko kritizirati ako odlučim peći galette sljedeći tjedan, a protiv samosažalijevanja sam se odlučila boriti izigravajući Martu Stewart, tako da sam pored kruha ispekla i medenu pitu (malo mi se ruke tresu, pa slika nije najbolja).


Kad sam već sa sjećanjima u Francuskoj, zadnjih dana smo se nekoliko puta prisjetili jedne večere koja nas je oboje stavila u vrlo neugodnu situaciju. Moj muž i ja jedemo sve, nemamo ograničenja što se tiče povrća, voća, mesa, ribe, pripremam čak i puževe bez problema, iako moram priznati da nisam posebno luda za školjkama, dok moj muž iste naprosto obožava. Moja mama Zagorka, znala je pripremiti ribu, ali u ribi niti je posebno uživala niti posebno voljela pripremati. Moj otac je naprotiv, jeo i prstace, škampe i ribu svake vrste, ali ne mogu reći da se ta hrana redovno nalazila na našem tanjuru. Djelomično radi cijene, a dijelom i zato što se u našoj ribarnici redovno moglo kupiti jedino lokalno ulovljenu ribu, dok su koćarice ulov nosile prema gradovima na obali. Upravo zato što mama baš i nije voljela čistiti i pripremati ribu, tog posla sam se, relativno rano, ja prihvatila i ribu rado jedem i pripremam. Sve to kao uvod u lanjsku neugodnu situaciju kad pred tanjurom školjki nismo znali što napraviti, iako školjke redovno kupujem,  pogotovo što im cijena ovdje nije takva da bi se trebale smatrati jelom za posebne prilike.


Kao za nesreću, te večeri, naši domaćini su odlučili poslužiti već servirano jelo na tanjurima, opcija koju osobno izbjegavam, radije poslužujem na ovalima i ostavljam da se gosti sami poslužuju i sami određuju koliko im je dovoljno jela. Te večeri poslužene su nam školjke svetog Jakova uobičajene kao specijalitet u kuhinji Normandije, odakle su naši domaćini bili porijeklom. Svaka porcija je bila vrlo lijepo poslužena s kuglom riže u centru i okruženom s 5-6 medaljona školjki, na vrh svakog je bio postavljen njen koral (za one koji ne poznaju te školjke jestivi dio je bijeli mesnati medaljon i narančasti koral). Do današnjeg dana nisam u potpunosti uspjela otkriti recept po kojem su pripremili te školjke, znam  samo da sam se preznojila kao nikad u životu od muke i nelagode pred njima. Nedefinirani slatkasti okus nije bio ono na što sam navikla. Istina je da meso tih školjki ima blago slatkasti okus, ali u tom receptu je bio dodatno potenciran, pretpostavljam maslacom,lukom, šampanjcem i slatkim vrhnjem, možda i nečim od žestica? Ne znam. Znam samo da smo se Talijan i ja izbezumljeno pogledali nakon prvog zalogaja, u nevjerici gledajući te ogromne porcije pred nama. Kako odbiti da ne uvrijediš domaćine? Kako pojesti cijeli tanjur školjki toliko očajno slatkastog okusa, slatkastog do mučnine? Nikada u životu nisam se našla u goroj situaciji kao gošća, svaki zalogaj sam isključivo uz pomoć gutljaja vode uspjela progutati i uz to me pratila nelagoda da moji domaćini ne primijete s kojom mukom zapravo jedem. Za mene je ta situacija bila potpuna novost, prvi put u životu mi se tako nešto desilo. Niti kao dijete nisam imala jela koja sam odbijala jesti ili koja su me tjerala na mučninu, a te večeri sam se borila sa osjećajem mučnine koji je rastao svakim zalogajem. Sve tehnike koje sam isprobala bile  su neuspješne; pokušala sam kamuflirati te školjke u riži, sjeći ih na manje komade, pokušala sam i sa cijelim komadima, mislila sam da je možda problem u umaku, ali i bez njega dojam je bio jednako loš, sve u svemu muka na kvadrat. Ostaje mi samo nada da su moji francuski domaćini ostali u uvjerenju da sam samo osoba koja jako, jako sporo jede i da nisu naslutili koliko sam se pri tome namučila. Moj muž i danas, svaki put kad se nađe pred školjkom svetog Jakova redovno mi upućuje zavjerenički osmijeh s riječima:"Nadajmo se da si nadmašila Francuze!"

U obranu francuskog kuhara te večeri osjećam obavezu reći da smo Talijan i ja bili jedini koji nisu uživali u tom jelu, svim Francuzima jelo je bilo ukusno. Najvjerojatnije se radi o kombinaciji okusa koji nama nisu "sjeli" jer smo očekivali okus na koji smo navikli. Isto tako, dok ja uživam u mlincima moj Talijan se pita u čemu je štos i u čemu je posebnost. Za neke okuse i neka jela se izgleda moraš navikavati od malih nogu, tako se kod nas djeca od malih nogu navikavaju na okus prirodnog jogurta, dok moj Talijan niti šalicu mlijeka neće popiti bez šećera jer ga je tako mama navikla.


Za kraj, evo moje verzije školjki svetog Jakova, jednostavne da jednostavnija ne može biti. Možda je upravo u tome problem? Što volim jednostavnost?
Za početak treba oguliti kožicu s nekoliko (3-4) malih ciliegino  rajčica (ubaciti ih u kipuću vodu na par trenutaka i onda ohladiti u hladnoj vodi, kožica će se sama odvajati) vrlo sitno ih nasjeckati, dodati sjeckani peršin i vrlo malo sjeckanog češnjaka (četvrtinu prosječno velikog režnja), malo soli i maslinovog ulja. Na svaku školjku staviti oko žličicu dvije te smjese i na sami medaljon školjke staviti malo krušnih mrvica, da se zaštiti od pretjeranog isušivanja. Tako pripremljene školjke gratinirati u dobro zagrijanoj pećnici jedno 15-20 minuta.

 
napisala Roman Tales, 00:41 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker