29. veljače 2008.
Vraćena umjetnička i povijesna baština

Jučer pred večer krenula sam na Quirinale, pogledati izložbu, koju za par dana zatvaraju, "Nostoi. Capolavori ritrovati". Radi se o predstavljanju 40 umjetničkih djela pronađenih na talijanskom tlu, uglavnom jugu, koji su tajnim kanalima napustili zemlju i završili u muzeju Getty u Californiji.

Ilegalno iskapanje na arheološkim nalazištima i danas predstavlja problem u Italji, toliko velik da postoji i posebna grana specijalnosti carabiniera koji se bave isključivo sprečavanjem takvih iskopa i iznošenja nađenog izvan Italije. Tzv. "tombaroli", koji su ime dobili po traženju i iskapanju etruščanskih gorbnica, uglavnom u okolici Viterba, obavljaju svoje ilegalne iskope ili pod okriljem noći ili maskirajući svoju aktivnost u građevinske zahvate. U svakom slučaju tržište privatnih kolekcionara, pa čak i muzeja, koje je spremno platiti u gotovini i odmah njihova otkrića, dovoljan je poticaj za prihaćanje rizika ilegalne aktivnosti.

Većina objekata koje je Getty vratio Italiji vodi porijeklo iz južne Italije, točnije Apulije, ali i središnjih regija poput Lazija, kao i nalazišta u Pompejima i Herkulanumu. Još uvijek se čeka povratak skulpture Afrodite, za koju je dogovoreno da ju vrate 2010 godine. Na izložbi su predstavljeni dijelovi freski iz Pompeja, grčka keramika oslikana tipičnim crnim figurama na crvenkastoj podlozi (ili figurama u boji terakote na crnoj podlozi), skulpture u mramoru, fragment lica u slonovači, oslikane etruščanske amfore i jedinstveni primjerak, jedini takve vrste, podnožje ceremonijalnog stola u mramoru s dva grifona koja ubijaju srnu iz 4. st.pr.n.e. Umjetnička djela vraćena Italiji, ostatak su grčke, etruščanske i rimske kulture na prostoru talijanske čizme i obzirom da su ilegalno odneseni iz zemlje red je bio i da se vrate. Tokom pregovora, čak i u Italiji su se čula mišljenja da je bolje da umjetnička djela ostanu vani u muzejima koji će ih znati sačuvati i prikazati javnosti, do onih po kojima Italija ionako ima i previše arheoloških nalaza od kojih većina nije niti izložena, a neki nisu niti katalogizirani. Na stranu takve rasprave, arheološki nalazi pripadaju zemlji na čijem se teritoriju pronađu i nema razloga opravdavati nove krađe onima koje su počinjene tokom 19. i prvom polovinom 20. stoljeća kad su se svjetski muzeji punili nalazima iz Grčke, Italije, Egipta, Irana i da ne nabrajam dalje.

Posjet ovoj izložbi podsjetio me na izložbu koju sam prije par mjeseci vidjela u mjestu Parabita u regiji Apulija, na putu prema Galipoliju, kada smo sasvim neplanirano navratili i stali ispred prekrasne crkve s elegantnim tornjem posvećene Mariji od poljoprivrede u prijevodu. Povod gradnji te crkve bio je jedan monolit i vjera duboko ukorijenjena u jednostavnosti poljodjelske kulture, baš kao i kod nas. Kada je 726. god započeo ikonoklastički spor, na obalama Salenta utočište su potražili redovnici Bazilijani (oni koji su slijedili pravila Sv. Bazila Velikog) želeći nastaviti svoju tradiciju poštivanja ikona. Nije dugo trajalo i morali su nastaviti bijeg pred sve češćim upadima Saracena, noseći sa sobom ikone i vrijednosti koje su mogli ponijeti, dok su zakopali teške predmete nepogodne za transport u nadi da ih sačuvaju za bolja vremena. Tako je i monolitni oslikani blok na kojem je dominatan lik Marije s djetetom ostao zakopan do 14. stoljeća, kada ga je, kako legenda kaže, pronašao jedan seljak orući zemlju. Otrčao je javiti suseljanima što je pronašao i kad je monolit prenesen u mjesto smješten je u seosku crkvu. Legenda kaže da su sljedećeg dana monolit našli izvan crkve na jednoj ledini i to je protumačeno kao znak da Madona želi crkvu baš na tom mjestu. Tako je započela gradnja prve crkve za monolit i ujedno početak kulta Marije od poljoprivrede (porijeklo riječi u orignalu bi se moglo protumačiti i kao "od kruha" i kao "od oranice" ovisno da li se porijeklo traži u lokalnom dijalektu ili grčkom). Sadašnja crkva sagrađena je 1913. godine u lokalnom kamenu (pietra leccese) na mjestu gdje je bila i prvotna koju su morali srušiti radi njene nestabilnosti.

Dok smo razgledavali crkvu privukli smo pažnju svećenika, koji nam je sugerirao da prije odlaska svakako pogledamo i izložbu umjetničkih djela koja su carabinieri, po cijeloj Italiji, pronalazili kod privatnih kolekcionara i različitih "tombarola" na djelu, od slika i knjiga do skulptura i nakita. Meni osobno, zanimljivije od same izložbe, na kojoj je svakako bilo mnogo toga vrijednog za vidjeti, bila je foto prezentacija ilegalnih arheoloških iskapanja na različitim terenima unutar Apulije, snimke iz zraka i način na koji su carabinieri dolazili do informacija korisnih za otkrivanje arheoloških nalaza namijenjenih crnom tržištu.

Iako neplaniran, obilazak Parabite pokazao se mnogo zanimljiviijim od Galipolija, gdje sam sve i jednu crkvu našla zatvorenu, iako su im plaže još uvijek bile pune turista. Zato iz Galipolija samo spomenik morskom ježu u njihovoj luci, u blizini koje sam vidjela jednu od najljepših ribljih tržnica do sada.
 

* Na povratku kući s izložbe, krenula sam prema trgovini s proizvodima "Mani di fata"  pogledati neke proizvode za jednu od internet prijateljica i onda nakon Via Nazionale, pješice prema Via 4 Novembre, gdje su u jednom upravo otvorenom lokalu nudili na degustaciju sladoled od jogurta. Taj smrznuti jogurt je bio toliko kremasto ukusan da svakako moramo ponovno svratiti prvom prilikom. Talijan je uzeo kombinaciju s bijelom čokoladom i grilažom, dok je moja bila s listićima crne čokolade.

 
napisala Roman Tales, 00:31 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
17. veljače 2008.
Ettore Roesler Franz

... je talijanski slikar švicarskog (njemačkog) porijekla, rođen u centru grada, u ulici Condotti, gdje su njegovi roditelji imali hotel D'Allemagne. Tokom 19. stoljeća kistom je bilježio rimske pejzaže, uglavnom u tehnici akvarela, te je 1865. godine osnovao i udruženje rimskih akvarelista.
Već duže vrijeme sam se pripremala pogledati izložbu njegovih radova  u Museo di Roma in Trastevere i gdje sam, zahvaljujući njegovim radovima, uspjela doživjeti Rim kojeg više nema i ono što je možda još važnije, svakodnevni život Rimljana njegovog vremena. Njegovi pjezaži nisu samo pejzaži, oni su poput zabilješki jednog vremena, sociološka studija na platnu, prikaz svakodnevnog života jednoga grada koji je još uvijek održavao kontakt sa seoskim načinom života, u vremenu neposredno prije nego je postao glavnim gradom ujedinjene Italije i prije opsežnih građevinskih rekonstrukcija. Na njegovim slikama Tibar i pogled s rijeke ima značajnu ulogu, mostovi na rijeci, uz njegove obale usidreni brodovi, mladići koji se takmiče u veslanju, ribiči, kupači (naravno samo muškarci, jer ženama je bilo zabranjeno kupanje u rijeci), brodovi iz kojih se iskrcava riba, pastiri koji se odmaraju u sjeni drveća dok se ovce napasaju uz rijeku ... Gotovo svaka slika  (isto mjesto danas) je ujedno i odsječak ondašnjeg vremena, trenutak zauvijek zabilježen i nakon svih tih godina još uvijek tako životan (isto mjesto danas). Jedino što njegovim slikama nedostaje je ton, buka na uličnim uglovima, dovikivanje s prozora na prozor ... Tema njegovih akvarela su i ulični prodavači platna, ribarnice i tržnice na otvorenom, žene koje s prozora vješaju svježe oprano rublje ili otresaju tepihe, djeca koja se igraju uz obalu rijeke, otvorena vrata trgovine u kojoj se prodaje vino s Castelli Romani (baš kao i danas), umorni poljodjelci koji se pred večer vraćaju u grad (danas), magarci koji vuku zaprežna kola puna sijena (danas) ili drva koja je trebalo nacijepati prije pospremanja u podrume, žene koje pred svojim kućama pletu ili šivaju dok se oko njih igraju djeca, Piazza Barberini sa svojom fontanom , pastir sa svojim ovcama na Appiji, ali i tragični trenutak poplavljenog grada 1870. godine.
Clickom na naslov svake slike možete pogledati fotografiju istog tog mjesta danas, a za one koji žele pogledati još njegovih radova adresa mog web albuma.

Torre Margana

Torre Frangipane

Isola Tiberina

Isola Tiberina2

Unutar muzeja, pored stotinjak Franzovih akvarela, postavljene su i scene s lutkama u prirodnoj veličini u različitim životnim situacijama, kao npr. u gostionici, u apoteci, u vinskom podrumu, a u prizemlju izložba fotografija koje bilježe kako se mijenjao grad, točnije dio zvan Trastevere na desnoj obali Tibra, južno od Vatikana. Više od slika, meni je bilo zanimljivije slušati razgovore nekih posjetitelja, starije generacije naravno, koji su pred slikama obnavljali uspomene na mladost i grad kojeg definitivno više nema, dok smo pred slikom mesnice iz 50-tih godina s obješenim pilićima i kunićima ispred mesnice svi stali komentirati na (meni tako dragom) romanesco narječju.


Kad sam već na temi grada, naš dosadašnji gradonačenik Veltroni dao je ostavku jer se posvećuje vođenju svoje stranke pred skore parlamentarne izbore. Dobra vijest za grad i loša vijest za Italiju, većeg demagoga u životu nisam čula. Za 6 godina njegove vladavine, po njegovom nabrajanju vlastitih uspjeha (neuspjehe je naravno izostavio, mora voditi brigu o imageu), najvažniji događaji u gradu su otvorenje Auditoriuma, Bijele noći, početak radova na metro liniji B1, početak radova na metro liniji C 2006 (podatak koji me baca u očaj, jer je ta linija po projektima trebala biti gotova 2007!), prvi filmski festival 2006 i početak radova prije godinu dana na Cittadelli sporta ... uistinu impresivna ostavština koja je "značajno" promijenila svakodnevni život građana RIma. No, kad pomisliš da gore ne može biti i tko god dođe na vlast ne može biti gori od Veltronija, objave vijest da se bivši gradonačelnik Rutelli ponovno misli kandidirati, valjda kada je konačno shvatio da je bolje biti velika riba u manjem jezeru, nego neznačajna riba u moru talijanskih političkih morskih pasa. Rutelli je imao sreću što je bio gradonačelnik u vrijeme Jubileja 2000. kada se u grad slivala rijeka novca za obnovu (i još uvijek se čeka odgovor gdje je završilo nekadašnjih 300 milijuna lira za koje osobno njega terete), a koliko je gradonačelnik uspješno raspoređivao novce ostaje pitanje i nakon njegovog zadnjeg uspjeha - 7 milijuna euro (brojem: 7.000.000) za web stranicu www.italia.it koju su odmah nakon toga i zatvorili, jer kao nije ispunila očekivanja. Ne znam što su očekivali od stranice koju im je svaki student prve godine računarstva mogao bolje napraviti vođen entuzijazmom da se dokaže. Iako je stranica ugašena ostaje nam na youtube zabilježeno revanje našeg ministra kulturnih dobara koji opet želi biti rimski gradonačelnik, s naslovom "Pliiiz kam visit Itali" i ne, nije u rodu s kapetanom Bertorellijem. U svakom slučaju pliz kam end visit Itali jer netko treba platiti tih 7.000.000 euro za web reklamu.

 
napisala Roman Tales, 00:33 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
9. veljače 2008.
Ispod Trga Navona

Prošle nedjelje, već u 10 sati pita od jabuka bila je u pećnici, ručak napola gotov i ne, nisam očekivala goste, već sam odmah nakon ručka planirala izaći van. Sat vremena prije mog planiranog izlaska spustila se kiša na grad, prava zimska, hladna i gusta, srećom bez vjetra. Unatoč kiši, odlučila sam izaći, jer me na Trgu Navona čekao vodič za ugovoreni posjet ostacima Domizijanovog stadiona, otkrivenima prilikom iskapanja 30-tih godina prošlog stoljeća. Obzirom da je posjet ugovoren prije nekog vremena za ograničeni broj sudionika, učinilo mi se nepošteno (prvenstveno prema onima koji su odbijeni radi ograničenog broja) odustati od posjeta.

Naš vodič tog popodneva dao je sve od sebe da nam predoči veličinu i značaj tog stadiona, osvrnuo se na povijesno razdoblje, utjecaj grčke kulture, na stil gradnje, opisivao i propast tog stadiona, konstrukciju zgrada koje danas okružuju i definiraju trg, kao i kasnije uređenje Trga Navona sa tri prekrasne fontane. U sat i pol vremena koliko je trajao obilazak, vodič nije prestajao pričati, ukazivati na detalje koji bi inače sigurno prošli nezapaženi (npr. stil ukrašavanja žbuke koji su koristili)i jedina mrlja na tom popodnevu su bile moje promrzle i pokisle noge.
Stadion je sagrađen za vrijeme imperatora Domizijana 86 g.n.e. s namjenom da se u njemu održavaju agonističke igre na tragu helenističke tradicije ("in agone" je kasnije iskrivljeno u Navona, današnji naziv trga). Odmjeravanje snage i sportska takmičenja uglavnom su se do tada odvijala u prostorima oko i unutar termi, a sve veći interes za taj vid tjelesne aktivnosti opravdava gradnju velikog stadiona koji je mogao primiti 30.000 gledatelja i koji je  mjerio 275 m u dužinu i 106 u širinu. Domizijanov stadion je jedini takve vrste izvan Grčke i njene utjecajne sfere, a po uzoru na olimpijske igre i u Rimu su organizirali slične igre svakih 5 godina.
1936. godine. prilikom iskopa radi proširenja ceste i rekonstrukcije zgrade INA, na svjetlo dana su izašli ostaci stadiona, njegov polukružni dio, točnije, upravo na tom mjestu bio je centralni ulaz na stadion, od kojeg je danas ostao samo jedan od dva ukrasna stupa i luk ispod kojeg se prolazilo prema stepenicama za gornje katove. Stadion je bio u upotrebi sigurno do 5. stoljeća, a kasnije navale barbara i propast imperija učinile su da se i taj stadion napusti. S vremenom, kao i mnoge druge građevine iz tog perioda, stadion je postao izvor građevinskog materijala za nove konstrukcije, najprije se skidala mramorna oplata, a poslije i opeke, kipovi i stupovi, sve ono što se moglo iskoristiti za novu gradnju. Zgrade na Trgu Navona sagrađene su upravo na temeljima tog stadiona i u podrumima nekih, kao i u podzemlju zgrade brazilske ambasade, te kripti crkve Svete Agneze vide se ostaci nekadašnjeg stadiona. Snimka iz zraka na trg pokazuje kako je gradnja pratila upravo oblik tog antičkog stadiona  čiji ostaci su danas pod slojem od barem 4 metra zemlje(pogled prema ulici sa nalazišta) i u čijem središtu se danas nalaze prekrasne 3 fontane i obelisk. Na Trgu Navona nekada se svake srijede održavao sajam, dok se danas održava samo u periodu pred Božić do Epifanije. Još zanimljiviji običaj bio je zatvaranje odvoda na dvije južne fontane, fontani 4 rijeke i fontani Maura, čime se poplavljivao dio trga za vrijeme ljetnih vrućina, svake subote i nedjelje, od 1652 do 1676. godine.
Fontane na trgu su umjetničko djelo Berninija (fontana 4 rijeke) i Giacoma della Porta koji je projektirao fontanu Mora (Maura) i fontanu Neptuna. Na Berninijevoj fontani u toku su radovi obnove, a i kiša koja nije prestajala padati nije mi dozvolila napraviti koju kvalitetnu snimku.

Kako je ostalo zabilježeno, Bernini je dobio narudžbu za izgradnju fontane nakon što je u palaču Pamphilj dostavio metar i pol visoki model fontane izrađen u srebru, gospođi Olimpiji Maidalchini, šogorici tadašnjeg pape  Inocencija X.  Donna Olimpija je rođena u skromnoj obitelji u Viterbu, ali nakon što se bogato udala i ubrzo nakon toga ostala udovica, vođena ambicijom uspješno se penjala društvenom ljestvicom, te se na kraju udala za Pamphilija Pamphilja brata kardinala koji će uskoro postati papa Inocencije X. Niti s njime nije dugo bila u braku, a kada je ponovno ostala udovica, ostala je uz papu, kao pomoćnica i svjetnica kojoj su mnogi zavidjeli. Loš glas ju je pratio najviše zato što je postala javna tajna da se njoj trebaju dostaviti novci u kuverti ako se željelo papinsku zaštitu ili izvršiti i naplatiti neki posao za papu. Olimpija je redovito bila predmet poruge i satiričnih stihova, pogotovo nakon što je dala povećati cijenu kruha da bi se financirali radovi na Berninijevoj fontani. Nazvali su je Pimpaccia s Trga Navona. Dok je papa bio živ nije se mnogo obazirala na ono što o njoj govore, ali kad je stigla njegova smrtna ura, pokupila je sve vrijedno do čega je mogla doći i s kočijama otišla iz grada u strahu za vlastiti život (i novce) da se više nikada ne vrati. Papin nasljednik Aleksandar VII zabranio joj je povratak u grad nakon što je odbila vratiti 2 kovčega sa zlatnicima i  osudio na izgnanstvo u mjestu San Martino di Cimino, gdje je nakon 4 godine umrla od kuge. Kažu da se ponekad vidi njezin duh ispred Palače Pamphilj na Trgu Navona (neki kažu i na mostu  Sisto), u kočiji koju vuku crni konji. Uz Berninijevu fontanu vezano je i vjerovanje da zaljubljeni nikada ne smiju fontanu obilaziti u smjeru suprotnom od kazaljki na satu, naravno ako žele zauvijek ostati zajedno.

Vezano uz Trg Navona, Costanza Conti de Cupis još je jedan rimski "duh", žena koja je bila udata za nećaka kardinala De Cupis, te je nakon udaje živjela u njegovoj kući u blizini Trga Navona, u Via dell'Anima. Bila je lijepa i vrijedna žena, posebno lijepih ruku kojima je izrađivala krasne vezove. Njene ruke su bile toliko lijepe da ju je jedan kipar tražio njihove otiske i poslije ih izložio u izlogu svoje trgovine. Ljepota tih ruku ubrzo je privukla pozornost mnogobrojnih znatiželjnika koji su se zaustavljali pred izlogom. Jedan od tih bio je i kanonik crkve Svetog Petra u okovima, koji je navodono pred tom rukom izjavio da bi riskirala da bude odrezana (toliko je lijepa) da kojim slučajem pripada živoj osobi. Kada su te riječi prenijeli Costanzi, nije ih doživjela kao kompliment, već kao mračni nagovještaj neke buduće kazne radi podilaženja vlastitoj taštini. Nakon nekog vremena, dok je vezla, povrijedila se iglom, duboki ubod se ubrzo inficirao i infekcija se proširila na cijelu ruku, koju su joj već deformiranu morali amputirati. No, niti amputacija nije bila dovoljna da joj spasi život. Priča o njoj, nakon njene smrti, ušla je u legendu i neki i danas vjeruju, stoljećima nakon njene smrti, da se u noćima punog mjeseca, na jednome od prozora njene palače vidi odraz njene ruke.

Kiša tog poslijepodneva nije prestajala padati, kripta u crkvi Svete Agneze bila je zatvorena radi restauratorskih radova, moje noge su bile previše promrzle za daljnje hodanje i jedva sam čekala da dođem kući. Odmah s vrata pristavila sam čaj, presvukla se i konačno sjela na miru isprobati pitu od jabuka ispečenu tog jutra.

* stolnjak je moj rad, isheklan prije par godina po uzorku uzetom u časopisu Uncinetto (edizioni GES) 

 
napisala Roman Tales, 00:35 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
5. veljače 2008.
Kroštule

Moja prva sjećanja vezana uz karneval sežu u daleku 1970. godinu, kada su mene i moju sestričnu (sretan ti rođendan ako u pauzi za ručak čitaš) maskirali i poslali po našoj zgradi u sisačkom predgrađu sakupljati jaja. Moja sestrična,  iako vršnjakinja, rastom sitnija od mene bila je ženski dio našeg maskiranog para i samim time našminkana, dok sam ja bila muški dio para u tatinoj košulji i moja šminka se sastojala od nacrtanih brkova. Trebam li uopće naglašavati da mi se nikako nije dopala ta podjela uloga i da sam i ja htjela obući nešto od mamine garderobe i biti lijepo našminkana? Jako dobro se sjećam mame i tete koje su se smijale do suza i izgleda dobro zabavljale dok su nas oblačile i uvježbavale ("Vel'ka repa, mali klin,gazdarica, dajte jaja sim!"), ali baš se nešto i ne sjećam da mi se dopalo to obilaženje vratiju po zgradi s košaricom, a pretpostavljam da su i naši susjedi bili sretniji bez gnjavaže otvaranja vratiju i darivanja maškara. Sjećam se i aktivnosti u vrtiću vezanih uz razdoblje karnevala i crtanja maski na papirnatim škarniclima, ali sve to je ništa prema doživljaju karnevala kasnije na otoku.
Još i danas vrlo živo pamtim prvi Mesopust na otoku. Navikla na nevino dječije maskiranje u vrtiću, bila sam potpuno nepripremljana na buku i kaos otočkog mesopusta, maske kojih sam se plašila, maskiranih koji su urlikali i zabavljali se strašeći djecu, cjelodnevno kruženje mladića na motorima kojima su poskidali auspuhe (ili što već) uz nečuvenu buku, popriličan broj pijanih i na kraju čitanje presude i paljenje tog  Mesopusta koji je bio kriv za sve. Dan nakon toga slijedila je Pepelnica i moji susjedi i sumještani ponovno su postajali normalni ljudi. Taj prvi otočki mesopust ostao je prilično traumatično iskustvo, toliko traumatično da sam svih godina kasnije s nelagodom proživljavala te dane kada je izgleda sve bilo dozvoljeno, a pretjerivanje pogotovo.

Nakon odgledanog dokumentarca o Mardi Grasu u New Orleansu pomislila sam da bi bilo zabavno otići tamo i loviti ogrlice, ali čisto sumnjam da bi moj "flashing" izazvao oduševljenje posmatrača i bacanje ogrlica u mom smjeru.  Kasnije sam na  njihovim internet stranicama pročitala da se oni odriču tog običaja i ne smatraju ga dijelom karnevalske tradicije; dapače, žale se na navalu onih, koji u karnevalu vide samo izgovor za opijanje i pretjerivanje.


Na današnji dan meni je redovno bio bogat, bogatiji nego inače, jer od sutra se ulazi u period korizme sve do Uskrsa. U Napulju i okolici na današnji dan poslužit će Lasagne di carnevale, nakon kojih komotno ne morate ništa jesti do Uskrsa, toliko su kalorične, a postupak pripreme je poput romana u nastavcima.
Prema rimskoj tradiciji danas sam pržila frappe ili chiacchiere kako ih zovu ovdje, a ustvari naše kroštule. Recept je vrlo jednostavan, tijesto se umijesi od 400 g brašna, 2 jaja i jednog žumanjka, 50 g rastopljenog maslaca, malo soli, žlice šećera, 1 dl bijelog vina, 2 žlice ruma (u mom slučaju sambuca romana, liker na bazi anisa) i ribane korice jednog limuna. Rezultat je glatko i elastično tijesto koje treba što tanje razvaljati i nazubljenim kotačićem izrezati oblike. Prže se vrlo kratko u zagrijanom ulju i posipaju šećerom u prahu. Ovako je to prije kojih sat vremena  izgledalo u mojoj kuhinji:

 
napisala Roman Tales, 00:36 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
2. veljače 2008.
Svijećnica ili Candelora

Danas je blagdan Svijećnice, blagdan koji ima vrlo stare korijene unutar kršćanske tradicije, nastao kao spomen na židovski običaj po kojem je Marija 40 dana nakon poroda s djetetom krenula u hram po blagoslov, ali i zamjena za paganske običaje purifikacije na kraju godine, koja je u starom Rimu završavala u veljači.
Stanovnici starog Rima su u periodu od 15 do 18 veljače savili božanstvo Fauna Luperca, kasnije poistovjećenog s grčkim Panom ili Satirom. Vrhunac te svetkovine bio je "februatio", čišćenje grada od demonskih utjecaja kada su žene kružile ulicama s upaljenim bakljama, simbolom svjetlosti i božanske dobrostivosti. Lupercalijama su se poništavale sve "nečistoće" nakupljene tokom godine i u novu se čisto ulazilo. Faun je štitio stada i šume, te je kao takav bio izuzetno važno božanstvo za stare Rimljane. Za vrijeme Lupercalija, Luperci (ime znači "oni koji tjeraju vukove") svećenici Fauna, prinosili su žrtve u vidu ovaca u pećini ispod Palatina, gdje je prema legendi vučica dojila Romula i Rema. Mačem uprljanim krvlju ubijenih ovaca doticala su se čela dvojice dječaka iz patricijskih obitelji koji su odmah krv čistili vunenim krpama umočenima u mlijeko. Mladići su nakon toga noseći na sebi kožu ubijenih životinja trčali oko Palatina i na svom putu trakama (februa) od koža ubijenih ovaca šibali svakoga tko im se našao na putu dok su se žene svojevoljno nudile za taj ritual "čišćenja" i zazivanja plodnosti.

Kada se Rimom prošilo kršćanstvo, nastavilo se slaviti Lupercalije, jer su mnogi vjerovali da su glad, bolesti i najezde barbarskih plemena posljedica ukidanja žrtava u slavu bogova. Papa Gelasio I pred kraj V stoljeća (između 492. i 496. god.n.e.) uspijeva ubijediti Senat da su nesreće Rima posljedica nemorala, praznovjerja i ostataka paganizma. Lupercalije su tako zabranjene, ali se i osjetila potreba da se to pagansko slavlje, stoljećima ukorijenjeno u poljodjelskoj i stočarskoj kulturi starog Rima, zamijeni kršćanskim blagdanom. Upravo tada uveden je blagdan Pročišćenja Marijina ili Prikazanja Isusovog u hramu, koji pada na dan 2. veljače, točno 40 dana nakon Božića, kojim je zadržan značaj rituala pročišćenja, ali u skladu s kršćanstvom sada posvećen Mariji. Nazvan je blagdanom svijeća, Candelora ili Svijećnica, s procesijom koja je nekada išla od Sant'Adriana, preko Nervinih i Trajanovih foruma i Esquilina do Santa Marie Maggiore, s blagoslovom svijeća, simbolom krštenja koje čisti od istočnog grijeha.
Svijeće blagoslovljene na dan Svjećnice čuvaju kuću i ukućane od loših utjecaja, pale se kad su velika nevremena s molitvom da brže prođu i da pomorci i ribari sretno izađu iz oluja, a u nekim krajevima uz more se vjeruje da vosak blagoslovljenih svijeća može pomoći da se pronađu utopljenici, bačen u more zaustavlja se na mjestu gdje je tijelo unesrećenog.

Obzirom da Svijećnica pada u prve dane veljače kada se dani počinju produžavati, uz nju su vezane i neke izreke koje imaju karakter dugoročne prognoze, toliko bitne za nekadašnju pretežno poljodjelsku kulturu. Ako je lijep dan na Svijećnicu, znači da je zimi kraj, a ako je kišno ili vjetrovito pred nama je još nekoliko tjedana zime. U našim krajevima, točnije u Istri, ovako prognoziraju vrijeme: Sveta Marija Kandelora, zima fora, snih do môra, a zat njon gre Sveti Blož i govori da je se to lož.
Na američkom kontinentu na današnji dan u gradiću Punxsutawney, sjeverno od Pittsburgha u Pennsylvaniji, obilježavaju "Groundhog Day", a prognoza ovisi o ponašanju svisca Phila  (sjećate se onog filma s Billom Murrayem?)

Legenda kaže da se u 5. st. za vrijeme pape Gelasija I u grad slila rijeka francuskih hodočasnika u čast blagdana Svijećnice. Hodočasnika je bilo toliko da je ubrzo u gradu ponestalo kruha, te je papa naložio da se u vatikanske kuhinje donesu sva raspoloživa jaja i brašno, od kojih su umućene prve palačinke. Njihovo francusko ime "crèpes" je proizašlo iz latinskog "crispus", a po povratku u Francusku tokom srednjeg vijeka postale su nezaobilazni dio proslave Candelore i s vremenom simbol francuske kuhinje, iako i drugi narodi u Europi polažu pravo na originalnost recepta, pa tako i mi u Hrvatskoj sa svojim palačinkama.
Razna praznovjerja, horoskopi, numerologije, taroti i sl. ostavljaju me posve ravnodušnom, ali kada se radi o nekim gastronomskim tradicijama i vjerovanjima s posebnim zadovoljstvom ih slijedim. Danas sam, kako tradicija nalaže, pekla palačinke i ne samo da sam ih pekla, nego sam ih i okretala u zraku držeći kovanicu u lijevoj ruci. Jedino sam zaboravila poželjeti nešto dok okrećem palačinke... valjda sam bila previše koncentrirana na uspješno okretanje, jer samo uspješno okrenuta u zraku garantira uspješnu godinu koja je pred nama.
Moje današnje palačinke su napravljene po modificiranom bretonskom receptu, po kojem se palačinke trebaju umutiti od heljdinog brašna (točnije od pola kg heljdinog brašna, jednog jajeta, žlice meda, malo soli, trunčice papra i mlijeka po potrebi) i još u tavi puniti s malo umaka od rajčice, dimljenom kuhanom šunkom i ribanim sirom, te odmah preklopiti rubove prema sredini da se dobije forma kvadrata. Ja sam palačinke umutila od običnog brašna i punila ih s malo umaka od rajčice, kuhanom šunkom i listićima mozzarelle, zatvorila i na desetak minuta zapekla u dobro zagrijanoj pećnici da se sir otopi.

 

 
napisala Roman Tales, 00:37 ¤ Permalink ¤ 1 komentara
eXTReMe Tracker