9. veljače 2008.
Ispod Trga Navona

Prošle nedjelje, već u 10 sati pita od jabuka bila je u pećnici, ručak napola gotov i ne, nisam očekivala goste, već sam odmah nakon ručka planirala izaći van. Sat vremena prije mog planiranog izlaska spustila se kiša na grad, prava zimska, hladna i gusta, srećom bez vjetra. Unatoč kiši, odlučila sam izaći, jer me na Trgu Navona čekao vodič za ugovoreni posjet ostacima Domizijanovog stadiona, otkrivenima prilikom iskapanja 30-tih godina prošlog stoljeća. Obzirom da je posjet ugovoren prije nekog vremena za ograničeni broj sudionika, učinilo mi se nepošteno (prvenstveno prema onima koji su odbijeni radi ograničenog broja) odustati od posjeta.

Naš vodič tog popodneva dao je sve od sebe da nam predoči veličinu i značaj tog stadiona, osvrnuo se na povijesno razdoblje, utjecaj grčke kulture, na stil gradnje, opisivao i propast tog stadiona, konstrukciju zgrada koje danas okružuju i definiraju trg, kao i kasnije uređenje Trga Navona sa tri prekrasne fontane. U sat i pol vremena koliko je trajao obilazak, vodič nije prestajao pričati, ukazivati na detalje koji bi inače sigurno prošli nezapaženi (npr. stil ukrašavanja žbuke koji su koristili)i jedina mrlja na tom popodnevu su bile moje promrzle i pokisle noge.
Stadion je sagrađen za vrijeme imperatora Domizijana 86 g.n.e. s namjenom da se u njemu održavaju agonističke igre na tragu helenističke tradicije ("in agone" je kasnije iskrivljeno u Navona, današnji naziv trga). Odmjeravanje snage i sportska takmičenja uglavnom su se do tada odvijala u prostorima oko i unutar termi, a sve veći interes za taj vid tjelesne aktivnosti opravdava gradnju velikog stadiona koji je mogao primiti 30.000 gledatelja i koji je  mjerio 275 m u dužinu i 106 u širinu. Domizijanov stadion je jedini takve vrste izvan Grčke i njene utjecajne sfere, a po uzoru na olimpijske igre i u Rimu su organizirali slične igre svakih 5 godina.
1936. godine. prilikom iskopa radi proširenja ceste i rekonstrukcije zgrade INA, na svjetlo dana su izašli ostaci stadiona, njegov polukružni dio, točnije, upravo na tom mjestu bio je centralni ulaz na stadion, od kojeg je danas ostao samo jedan od dva ukrasna stupa i luk ispod kojeg se prolazilo prema stepenicama za gornje katove. Stadion je bio u upotrebi sigurno do 5. stoljeća, a kasnije navale barbara i propast imperija učinile su da se i taj stadion napusti. S vremenom, kao i mnoge druge građevine iz tog perioda, stadion je postao izvor građevinskog materijala za nove konstrukcije, najprije se skidala mramorna oplata, a poslije i opeke, kipovi i stupovi, sve ono što se moglo iskoristiti za novu gradnju. Zgrade na Trgu Navona sagrađene su upravo na temeljima tog stadiona i u podrumima nekih, kao i u podzemlju zgrade brazilske ambasade, te kripti crkve Svete Agneze vide se ostaci nekadašnjeg stadiona. Snimka iz zraka na trg pokazuje kako je gradnja pratila upravo oblik tog antičkog stadiona  čiji ostaci su danas pod slojem od barem 4 metra zemlje(pogled prema ulici sa nalazišta) i u čijem središtu se danas nalaze prekrasne 3 fontane i obelisk. Na Trgu Navona nekada se svake srijede održavao sajam, dok se danas održava samo u periodu pred Božić do Epifanije. Još zanimljiviji običaj bio je zatvaranje odvoda na dvije južne fontane, fontani 4 rijeke i fontani Maura, čime se poplavljivao dio trga za vrijeme ljetnih vrućina, svake subote i nedjelje, od 1652 do 1676. godine.
Fontane na trgu su umjetničko djelo Berninija (fontana 4 rijeke) i Giacoma della Porta koji je projektirao fontanu Mora (Maura) i fontanu Neptuna. Na Berninijevoj fontani u toku su radovi obnove, a i kiša koja nije prestajala padati nije mi dozvolila napraviti koju kvalitetnu snimku.

Kako je ostalo zabilježeno, Bernini je dobio narudžbu za izgradnju fontane nakon što je u palaču Pamphilj dostavio metar i pol visoki model fontane izrađen u srebru, gospođi Olimpiji Maidalchini, šogorici tadašnjeg pape  Inocencija X.  Donna Olimpija je rođena u skromnoj obitelji u Viterbu, ali nakon što se bogato udala i ubrzo nakon toga ostala udovica, vođena ambicijom uspješno se penjala društvenom ljestvicom, te se na kraju udala za Pamphilija Pamphilja brata kardinala koji će uskoro postati papa Inocencije X. Niti s njime nije dugo bila u braku, a kada je ponovno ostala udovica, ostala je uz papu, kao pomoćnica i svjetnica kojoj su mnogi zavidjeli. Loš glas ju je pratio najviše zato što je postala javna tajna da se njoj trebaju dostaviti novci u kuverti ako se željelo papinsku zaštitu ili izvršiti i naplatiti neki posao za papu. Olimpija je redovito bila predmet poruge i satiričnih stihova, pogotovo nakon što je dala povećati cijenu kruha da bi se financirali radovi na Berninijevoj fontani. Nazvali su je Pimpaccia s Trga Navona. Dok je papa bio živ nije se mnogo obazirala na ono što o njoj govore, ali kad je stigla njegova smrtna ura, pokupila je sve vrijedno do čega je mogla doći i s kočijama otišla iz grada u strahu za vlastiti život (i novce) da se više nikada ne vrati. Papin nasljednik Aleksandar VII zabranio joj je povratak u grad nakon što je odbila vratiti 2 kovčega sa zlatnicima i  osudio na izgnanstvo u mjestu San Martino di Cimino, gdje je nakon 4 godine umrla od kuge. Kažu da se ponekad vidi njezin duh ispred Palače Pamphilj na Trgu Navona (neki kažu i na mostu  Sisto), u kočiji koju vuku crni konji. Uz Berninijevu fontanu vezano je i vjerovanje da zaljubljeni nikada ne smiju fontanu obilaziti u smjeru suprotnom od kazaljki na satu, naravno ako žele zauvijek ostati zajedno.

Vezano uz Trg Navona, Costanza Conti de Cupis još je jedan rimski "duh", žena koja je bila udata za nećaka kardinala De Cupis, te je nakon udaje živjela u njegovoj kući u blizini Trga Navona, u Via dell'Anima. Bila je lijepa i vrijedna žena, posebno lijepih ruku kojima je izrađivala krasne vezove. Njene ruke su bile toliko lijepe da ju je jedan kipar tražio njihove otiske i poslije ih izložio u izlogu svoje trgovine. Ljepota tih ruku ubrzo je privukla pozornost mnogobrojnih znatiželjnika koji su se zaustavljali pred izlogom. Jedan od tih bio je i kanonik crkve Svetog Petra u okovima, koji je navodono pred tom rukom izjavio da bi riskirala da bude odrezana (toliko je lijepa) da kojim slučajem pripada živoj osobi. Kada su te riječi prenijeli Costanzi, nije ih doživjela kao kompliment, već kao mračni nagovještaj neke buduće kazne radi podilaženja vlastitoj taštini. Nakon nekog vremena, dok je vezla, povrijedila se iglom, duboki ubod se ubrzo inficirao i infekcija se proširila na cijelu ruku, koju su joj već deformiranu morali amputirati. No, niti amputacija nije bila dovoljna da joj spasi život. Priča o njoj, nakon njene smrti, ušla je u legendu i neki i danas vjeruju, stoljećima nakon njene smrti, da se u noćima punog mjeseca, na jednome od prozora njene palače vidi odraz njene ruke.

Kiša tog poslijepodneva nije prestajala padati, kripta u crkvi Svete Agneze bila je zatvorena radi restauratorskih radova, moje noge su bile previše promrzle za daljnje hodanje i jedva sam čekala da dođem kući. Odmah s vrata pristavila sam čaj, presvukla se i konačno sjela na miru isprobati pitu od jabuka ispečenu tog jutra.

* stolnjak je moj rad, isheklan prije par godina po uzorku uzetom u časopisu Uncinetto (edizioni GES) 

 
napisala Roman Tales, 00:35 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker