28. ožujka 2008.
Vremenske neprilike

Sinoć sam se vratila iz Hrvatske, umorna i razočarana vremenskim neprilikama koje su pratile moj, tako dugo očekivani i željeni posjet ljepšoj obali Jadrana. Žurili smo s radovima u masliniku,  upravo radi želje da provedemo Uskršnje blagdane u Hrvatskoj. Zamišljali smo svakodnevne šetnje i relaksaciju uz more, bez buke i zagađenog zraka, možda i berući koju šparogu ... Već drugog dana po dolasku zapuhala je bura, pala je i kiša i od svih dana koliko smo bili u Hrvatskoj ne znam da li je bilo jednog dana da nešto nije padalo (čak i snijeg!) i puhalo, a najmanje je sunca bilo.


Moj osobni doživljaj bure ovaj put me iznenadio. Naime, kao i svi oni koji žive uz more, ja sam oduvijek voljela buru. Bura je zdrav vjetar, vjetar koji čisti zrak, puni ti pluća svježinom i potpuna je suprotnost jugu koji sobom nosi vlagu, pritisak u zraku i neraspoloženje, pogotovo kad zareda nekoliko dana južine. Nekada kuće uz more nisu bile grijane kao danas, spavali smo u nazagrijanim sobama, a kada kažem nezagrijano, to znači da je temperatura unutra bila manje-više jednaka  onoj vani. Ne samo da sam spavala u nezagrijanoj sobi, nego sam i izlazila na buru lagano obučena poput svih ostalih na moru i priznajem da sam s podsmijehom gledala na "kontinentalce" koji su se doslovno smrzavali zabundani pod šalovima, kapama i kaputima pred naletima bure, dok smo mi kao normalno, možda i pomalo fatalistički, prihvaćali činjenicu da bura ionako pronađe svaku rupu, bez obzira što stavili na sebe. I ovaj put je bilo tako. Šetali smo psa poslijepodne uz nalete bure, bez sunca koje, barem malo, olakšava hladnoću njenih naleta i pristojno pozdravljali sumještanina otvorene jakne i raskopčane košulje pod vratom, djevojke u tankim majčicama i nezakopčanim vunenim vesticama, djecu u laganim felpama na biciklama ... i sve to dok sam ja zabundana umirala od hladnoće. Nije mi bio dovoljan ni džemper ni skafander zakopčan preko vrata, do kostiju mi je bilo hladno i jednostavno sam morala prihvatiti poraznu činjenicu da sam postala poput onih kontinentalaca kojima sam se prije čudila i koji mi nisu bili jasni s tom kuknjavom o hladnoći.


Veliki petak smo proveli u društvu prijatelja iz Trsta, uz kišu i vjetar (hladnoća se podrazumijeva), a subotu na cesti kroz Gorski kotar uz pravi zimski ugođaj  mećave. Srećom, uspjeli smo obaviti što smo naumili i sretno se vratiti kući bez lanaca na kotačima. Na povratku, od Siska prema Zagrebu, u kasno poslijepodne u skoro svakom selu vidjela sam žene koje su s košaricama išle na misu, a košarice su bile pokrivene prekrasnim vezenim, šlinganim ili heklanim tabletićima.
Uglavnom, od svih dana na otoku, svega smo dva dana uspjeli pošteno protegnuti noge i nadisati se svježeg zraka. Zadnji dan, unatoč buri i hladnoći (srećom uz sunce) uspjeli smo naći i nekoliko šparoga, a obzirom na vremenske prilike pretpostavljam da prava sezona za njihovo sakupljanje tek predstoji. Ostale dane proveli smo zatvoreni u kući, muž uz knjigu, pas ispred peći (ili u pozi br 2 kad su joj se leđa pregrijala), a ja s kukicom u ruci. Nije da nam je bilo dosadno, ali nismo imali namjeru tako provesti tih nekoliko dana, daleko od ove rimske gužve i smoga.


Ovaj stolnjak koji sam završila prije poprilično vremena, čekao je na svoj obrub, a ja na inspiraciju za isti. Iako nije obavezno, svaki stolnjak koji se radi spajanjem pojedinačnih komada volim kompletirati rubnom čipkom. Ovaj je napravljen koncem Ritorto Toscano br. 16, kukicom br. 0,60, po Anchorovom uzorku jednog tabletića kojeg sam prilagodila za spajanje, ali nikako nisam uspijevala pronaći porub koji bi mi odgovarao za taj uzorak. Prije polaska na put odlučila sam konačno riješiti taj problem i uz malo razmišljanja, isprobavanja i prilagodbe, mislim da sam vrlo uspješno smislila i realizirala rubnu čipku.

 
napisala Roman Tales, 01:39 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
12. ožujka 2008.
Izložba "19. stoljeće"

Pročitah negdje da, kad je o viđenju umjetnosti riječ, postoje oni koji umjetnost razumiju i oni koji ju doživljavaju. Ja sam definitivno u kategoriji onih koji doživljavaju, dok razumijevanje i znanje nastojim dopuniti koliko je to moguće svakom novom izložbom ili posjetom muzeju. Moj cilj ove nedjelje bio je muzej "Scuderie del Quirinale", gdje su prije tjedan dana otvorili izložbu pod naslovom "19. stoljeće" (Ottocento, Da Canova al Quarto Stato). Izložba mi je bila posebno zanimljiva jer iskreno priznajem da ne znam mnogo o talijanskim slikarima i kiparima toga perioda. Dok su talijanski kompozitori 19. stoljeća poput Rossinija, Donizettija, Verdija i Puccinija postali svjetski poznati, a njihova djela pojam talijanske kulture i talijanski prilog svjetskoj kulturnoj baštini, svega par slikara tog perioda doseglo je svjetsku slavu i priznanje za svoje stvaralaštvo. Jedan od tih je kipar Antonio Canova, slikari Giovanni Boldini i Francesco Hayez, dok su za mene djela do tada nepoznatih imena poput Silvestro Lega, Odoardo Borrani, Michele Cammarano, Signorini, Celioni bila oku ugodno otkriće. Ljepota ovakvih tematskih izložbi je što se na jednom mjestu sakupe djela iz različitih muzeja i privatnih zbirki iz zemlje i inozemstva, pa u jedno poslijepodne možeš vidjeti djela koja su inače ili predaleko ili nedostupna pogledu javnosti.
19. stoljeće je i stoljeće stvaranja ujedinjene Italije i ne mogu izbjeći komentar moga muža: "A i taj Garibaldi nije imao pametnijeg posla ..."  pred slikom naslova "Garibaldi pred ukrcavanje na brod u Genovi prema Siciliji", Gerolama Induna. Iako je politički to stoljeće bilo izuzetno značajno za Italiju, među izloženim radovima dominirale su scene građanske svakodnevnice, od pjevanja uz klavir, škole plesa, šivanja crvenih košulja, doručka u vrtu, do ozbiljnijih situacija poput bolesnice koja na svježem zraku gleda svoju posljednju jesen, portreta umirućeg Mazzinija, melankonične djevojke, kao i nezaobilaznih tema iz grčke mitologije, ženskih aktova, ali i scene života na selu i romantičnih pejzaža.

 

Slike se mogu pogledati i na službenim stranicama muzeja, ali kako se slike vide jedino ako je browser IE, dozvolila sam si slobodu napraviti slide sa njihovim slikama.

Kompletni postav izložbe meni se izuzetno dopao, ne samo radi teme, već općenito radi perioda romantizma koji mi je i u književnosti bio vrlo drag (iako umjetnički školovaniji od mene ponekad na taj period gledaju svisoka), ali razgledavanje u miru jednostavno nije bilo moguće. Cijela izložba zaštićena je zvučnim senzorima, čim se netko malo više približio nekome od izloženih djela prostor se ispunjavao iritantnim "bipbip" zvukom. Takva zaštita je uobičajena i njoj se nitko nije čudio, ali problem je bio u nedostatku prostora za normalno razgledavanje slika od kojih su neke i poprilično velikih dimenzija. U povremenom naguravanju pred slikama, posjetitelji su nehotično ulazili u zonu zaštite i alarm se svako malo oglašavao. Dešavale su se i neugodne, ali razumljive situacije, gdje smo jedni drugima nenamjerno zaklanjali vidik i vrlo brzo smo shvatili da moramo paziti i tko nam je za leđima - hodajući natraške da bismo bolje vidjeli sliku, sudarali smo se s onima koji su isto činili pred slikom na suprotnoj strani. Sve skulpture su bile postavljene tako da se oko njih nije moglo kružiti i sagledati ih u potpunosti, a meni nije pravi doživljaj skulpture navirivanje s jedne i s druge strane da dobijem potpuni dojam o radu. I dok smo problem sa slikama još i nekako uspijevali riješiti i pogledati, pazeći pri tome da se ne sudaramo, ne smetamo i ne ulazimo u prostor alarma, problem sa skulpturama je bio skoro nerješiv i doživljaj definitivno nije bio potpun. Cijena ulaznice bila je 10 euro, nešto viša od prosječne muzejske ulaznice i ne kažem da izložba nije bila vrijedna tih novaca, ali cijeli Louvre se plaća 8,50, D'Orsay 7,50, a za ovih 130 djela čak 10 euro! Na stranu i ta cijena ulaznice, ali audio-vodiče su naplaćivali 4 euro, odnosno 6 euro za set za dvije osobe! Za moj pojam, uz tako visoku cijenu ulaznice, za audio-vodiče su mogli tražiti neku simboličnu cijenu, tek da pokriju troškove baterija, pogotovo što sam na nekim izložbama takve vodiče dobivala na korištenje u sklopu cijene ulaznice.

Inače, moji pletački susreti se održavaju gotovo svake subote. Pored čaja i kolača, malo pletenja i puno razgovora, vrijeme proleti, ali o tome jednostavno nema smisla pisati. Pogotovo što smatram da razgovore i povremene intimne ispovjedi nemam pravo prenositi, čak niti u anonimnoj formi. Ne jednom, na pamet mi je pala knjiga "Klub ljubitelja čokolade", u kojoj se prijateljice svaki put odazivaju na poziv kada neka od njih proživljava krizu i uz čokoladu se nastoje oraspoložiti. Ovi susreti postaju nešto vrlo slično tome, samo bi naslov trebalo promijeniti u "ljubitelje pletaćih igala". Na svakom susretu upoznajem i neko novo klupko vune; ove subote po prvi put sam u rukama imala predivo od bambusa i viskoze, prekrasne boje i nevjerojatne mekoće, dok sam prošli tjedan bila u napasti kupiti čisti kašmir i samo me loš izbor boja spasio od impulsivne kupovine. Kad sam već kod pletenja, končana vesta boje lososa je završena, oprana i sada se suši. Sliku ću postaviti za koji dan.

 
napisala Roman Tales, 01:40 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
3. ožujka 2008.
Plovi, plovi ...mala barka

Moj muž sanja o barci. Ljeti dok sjedi na obali svako malo uzdiše i krene maštati kako bi bilo lijepo imati bilo kakvu barčicu i njome se otisnuti, ne prema pučini, već prema nekoj od sakrivenih uvala našeg otoka i na miru čitati ili baciti udicu ili jednostavno dremuckati dok ga valovi ljuljajući uspavljuju. Moj muž nije morski vuk, nikad u životu nije imao barku, ja još manje, ali otkako se dobro oženio i postao "pravi Bodulo" (kako kaže) kojem je ljetnih mjeseci more ispod kuće, ta želja za barkom je svake godine sve veća. Što se tiče tipa plovila koje želimo kupiti, mišljenja nam se prilično razlikuju. Dok on gleda brodice od nekih 6-8 metara s kabinom, mogućnosti kreveta, kuhala, hladnjaka i sličnih komoditeta pogodnih za morsko "kampiranje" od uvale do uvale, ja gledam polovne barke do 3 metra, na kojoj bi najprije trebali naučiti kako njome upravljati i izbjegavati školj. Ima li smisla onome koji je tek naučio voziti dati u ruke volan skupog auta? Po meni nema, trebaju najprije naučiti na nekom starijem autu kojeg mogu i ogrebati dok parkiraju ...no, jasno vam je što mislim. I tako smo krenuli jučer poslijepodne na sajam nautike na rimskom velesajmu...

U 14 paviljona sajma nema čega nije bilo, od malih gumenjaka od dva metra do gumenih mrcina od 15 metara koje nemam pojma čemu služe, a koje imaju motore 2 metra visoke (znam da nije mjera, ali što ja znam o njihovoj snazi?), sve do onih tako iritirajućih jetski vodenih motora koji mi ljeti pile živce bukom i ispunjavaju strahom, jer balavci kojima su roditelji te motore dali u ruke, baš i ne poštuju propisanu udaljenost od obale. U dva paviljona bili su izlagači svega potrebnog za ronilački sport (bio je i neki Gianluca koji je potpisivao postere, ali ja nemam pojma tko je, iako su čekali red na njegov potpis i rukovanje), pa tako i različite turističke zajednice, agencije i predstavništva. Bilo mi je posebno drago vidjeti da su i naši na sajmu i to na samom ulazu u paviljon. Prepoznala sam odmah simbole naše turističke zajednice, samo mi nije baš posve jasno zašto su na sajmu u Italiji predstavljali našu zemlju s holandskim natpisom, umjesto s talijanskom verzijom Croazia? Onda sam krenula razgovarati s gospodinom za štandom i nisam mu se obratila na stranom jeziku, kao što neki čine da bi provjeravali znanje njihovog jezika, već sam ga lijepo domaćom riječi pitala ima li koju reklamnu kapicu za moga muža. Gospodinu je bilo neugodno što ničega više nema jer je "sve otišlo". OK, meni je drago ako je bio tako veliki interes za hrvatski štand, ali sajam je i danas još uvijek otvoren ... što će danas raditi na tom štandu, ako su već jučer ostali bez materijala? Neću kritizirati, ali na štandovima nekih drugih zemalja materijala nije nedostajalo, a baš ne vjerujem da za njih nije bilo nikakvog interesa, pa im ostalo viška.
Zgodno je bilo i vidjeti ostatke ronilačkih odijela koja su se nekada koristila, kako izgledaju nalazišta i vađenje amfora, kako se nekada rezalo debla za gradnju brodova, a nije nedostajalo niti mode za nautičare. Naravno oni ne mogu obući obični frotirski šlafrok, već to mora biti posebno za nautičare krojena mikrofibra od barem 40 euro po komadu - ako mene pitate šlafrok je šlafrok ili da budemo ispravni, ogrtač nakon kupanja. Na svim reklamama "on" je bio muškarac u godinama, preplanulog lica na kojem se čita iskustvo, kose prošarane sijedima dok mu vjetar šiba lice i on okreće kormilo svoje jedrilice, u tamnoplavom džemperu visoko zasukanih rukava da se vide mišići na rukama, napeti od napora borbe s vjetrom ... i moram postaviti pitanje zašto uz taj stereotip redovno ukomponiraju i mlađahnu, vitku, preplanulu ljepoticu, a nikada ženu odgovarajuće sijede kose i jednako izboranog lica? No, bilo kako bilo, "on" se mogao obući u odjeću poznatih svjetskih marki prezentiranu na sajmu stila pogodnog upravo za takve "morske vukove". Da budem poštena, bilo je nešto i za "nju", od udobnih cipela pogodnih za kretanje po jahtama, do casual felpi i džempera. Obradovao me štand s pletenim kapicama za morske vukove s cijenom od 15 euro i izradom koja nije ni sjena kapici koju moj budući morski vuk već ima. Bilo je i nešto gastronomske ponude, ali ovaj puta nisu ništa dali na kušanje, pa smo ih ignorirali.

Naravno, najveća ponuda po paviljonima bile su upravo različite brodice. Na žalost iako pouzdano znam da i kod nas ima proizvođača takvih plovila niti jedan nije bio prisutan na sajmu. Našli smo nekoliko brodica koje su nam se dopale i radi kojih se ne bismo trebali odreći kruha sljedećih nekoliko godina i u usporedbi s njima, one s cijenom od 50-100 tisuća euro činile su nam se ogromne ... sve dok nismo došli do zadnja 3 paviljona u kojima su bile izložene jahte kojima je cijena najjeftinije bila oko 500.000 euro . Nekoliko predstavnika automobila izložilo je i svoje primjerke u blizini, naravno nije bila riječ o Fiatu ili Renaultu, već Lamborghiniju, Chrysleru ... Što je, je - ako imaš novaca za jahtu od 710.000 euro onda je za očekivati da okolo ideš u Lamborghiniju. U tom zadnjem paviljonu postala sam dosadna poput buhe sa željom da vidim kako te jahte iznutra izgledaju. Moj muž je to komentirao riječima:"Pa jel' moguće da i na sajmu nautike moraš sve vidjeti?", dok sam ja branila svoju logiku da sam platila ulaz i imam jednako pravo vidjeti kako taj brod iznutra izgleda kao i onaj tamo, koji je upravo potpisao ugovor i tražio da mu dostave kupljeni Azimut u Sidney. I tako sam krenula u obilazak jahte iznutra, odčekala svoj red, navukla papuče i ... ljudi moji, na toj jahti je udobnije nego u mom stanu! Kuhinja je sva sakrivena, od sudopera do kuhala s keramičkom pločom, mikrovalke, kad opereš suđe (ili ti ga personal opere) fino se sve poklopi i postaje šank na kojem se uživa u "drinku" s pogledom na pučinu. A pod palubom bračna spavaća soba s privatnom kupaonicom i tri kabine za goste - sve u mahagoniju i teaku, a svaka kabina s prozorom i udobnostima. Pred svakom od tih jahti bio je red onih koji su čekali da pogledaju unutrašnjost, uglavnom znatiželjnici poput nas, ali i neki likovi koji u potpisivali ugovore. Neke od tih jahti mogu se kupiti i na kredit i na leasing i sve u svemu nije baš tako veliki problem kupiti, ali tko ima novaca za održavanje takve jahte? Treba tankati gorivo, platiti marinu,  a i nekoga da čisti i glanca sva ona stakla, inox i mesing ... Ipak, da imam novaca za održavanje takve jahte, moj izbor bi bila ova jer ima u njoj nešto tradicionalno, rađena je u kombinaciji s drvom i jednostavno je prekrasna!


Nakon četverostanog obilaska sajma, platili smo prakiralište i pokušali doći do ceste za Rim. Teško je vjerovati ,ali 300 metara od parkinga do kružnog toka na cesti Rim-Fiumicino smo prevalili za sat i pol! Srećom ja sam ponijela pletivo sa sobom. Kad su preselili sajam iz grada na te ledine pred Fiumicinom, napravili su paralelnu cestu autocesti koja veže Rim s aerodromom, ali još uvijek nisu napravili i cestu u suprotnom smjeru, niti ima naznaka da će ju skoro napraviti. Uglavnom, kući smo stigli tek nakon 3 sata po plaćanju parkinga, a za primjer u dolasku nam je trebalo pola sata.

 
napisala Roman Tales, 00:24 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker