3. ožujka 2008.
Plovi, plovi ...mala barka

Moj muž sanja o barci. Ljeti dok sjedi na obali svako malo uzdiše i krene maštati kako bi bilo lijepo imati bilo kakvu barčicu i njome se otisnuti, ne prema pučini, već prema nekoj od sakrivenih uvala našeg otoka i na miru čitati ili baciti udicu ili jednostavno dremuckati dok ga valovi ljuljajući uspavljuju. Moj muž nije morski vuk, nikad u životu nije imao barku, ja još manje, ali otkako se dobro oženio i postao "pravi Bodulo" (kako kaže) kojem je ljetnih mjeseci more ispod kuće, ta želja za barkom je svake godine sve veća. Što se tiče tipa plovila koje želimo kupiti, mišljenja nam se prilično razlikuju. Dok on gleda brodice od nekih 6-8 metara s kabinom, mogućnosti kreveta, kuhala, hladnjaka i sličnih komoditeta pogodnih za morsko "kampiranje" od uvale do uvale, ja gledam polovne barke do 3 metra, na kojoj bi najprije trebali naučiti kako njome upravljati i izbjegavati školj. Ima li smisla onome koji je tek naučio voziti dati u ruke volan skupog auta? Po meni nema, trebaju najprije naučiti na nekom starijem autu kojeg mogu i ogrebati dok parkiraju ...no, jasno vam je što mislim. I tako smo krenuli jučer poslijepodne na sajam nautike na rimskom velesajmu...

U 14 paviljona sajma nema čega nije bilo, od malih gumenjaka od dva metra do gumenih mrcina od 15 metara koje nemam pojma čemu služe, a koje imaju motore 2 metra visoke (znam da nije mjera, ali što ja znam o njihovoj snazi?), sve do onih tako iritirajućih jetski vodenih motora koji mi ljeti pile živce bukom i ispunjavaju strahom, jer balavci kojima su roditelji te motore dali u ruke, baš i ne poštuju propisanu udaljenost od obale. U dva paviljona bili su izlagači svega potrebnog za ronilački sport (bio je i neki Gianluca koji je potpisivao postere, ali ja nemam pojma tko je, iako su čekali red na njegov potpis i rukovanje), pa tako i različite turističke zajednice, agencije i predstavništva. Bilo mi je posebno drago vidjeti da su i naši na sajmu i to na samom ulazu u paviljon. Prepoznala sam odmah simbole naše turističke zajednice, samo mi nije baš posve jasno zašto su na sajmu u Italiji predstavljali našu zemlju s holandskim natpisom, umjesto s talijanskom verzijom Croazia? Onda sam krenula razgovarati s gospodinom za štandom i nisam mu se obratila na stranom jeziku, kao što neki čine da bi provjeravali znanje njihovog jezika, već sam ga lijepo domaćom riječi pitala ima li koju reklamnu kapicu za moga muža. Gospodinu je bilo neugodno što ničega više nema jer je "sve otišlo". OK, meni je drago ako je bio tako veliki interes za hrvatski štand, ali sajam je i danas još uvijek otvoren ... što će danas raditi na tom štandu, ako su već jučer ostali bez materijala? Neću kritizirati, ali na štandovima nekih drugih zemalja materijala nije nedostajalo, a baš ne vjerujem da za njih nije bilo nikakvog interesa, pa im ostalo viška.
Zgodno je bilo i vidjeti ostatke ronilačkih odijela koja su se nekada koristila, kako izgledaju nalazišta i vađenje amfora, kako se nekada rezalo debla za gradnju brodova, a nije nedostajalo niti mode za nautičare. Naravno oni ne mogu obući obični frotirski šlafrok, već to mora biti posebno za nautičare krojena mikrofibra od barem 40 euro po komadu - ako mene pitate šlafrok je šlafrok ili da budemo ispravni, ogrtač nakon kupanja. Na svim reklamama "on" je bio muškarac u godinama, preplanulog lica na kojem se čita iskustvo, kose prošarane sijedima dok mu vjetar šiba lice i on okreće kormilo svoje jedrilice, u tamnoplavom džemperu visoko zasukanih rukava da se vide mišići na rukama, napeti od napora borbe s vjetrom ... i moram postaviti pitanje zašto uz taj stereotip redovno ukomponiraju i mlađahnu, vitku, preplanulu ljepoticu, a nikada ženu odgovarajuće sijede kose i jednako izboranog lica? No, bilo kako bilo, "on" se mogao obući u odjeću poznatih svjetskih marki prezentiranu na sajmu stila pogodnog upravo za takve "morske vukove". Da budem poštena, bilo je nešto i za "nju", od udobnih cipela pogodnih za kretanje po jahtama, do casual felpi i džempera. Obradovao me štand s pletenim kapicama za morske vukove s cijenom od 15 euro i izradom koja nije ni sjena kapici koju moj budući morski vuk već ima. Bilo je i nešto gastronomske ponude, ali ovaj puta nisu ništa dali na kušanje, pa smo ih ignorirali.

Naravno, najveća ponuda po paviljonima bile su upravo različite brodice. Na žalost iako pouzdano znam da i kod nas ima proizvođača takvih plovila niti jedan nije bio prisutan na sajmu. Našli smo nekoliko brodica koje su nam se dopale i radi kojih se ne bismo trebali odreći kruha sljedećih nekoliko godina i u usporedbi s njima, one s cijenom od 50-100 tisuća euro činile su nam se ogromne ... sve dok nismo došli do zadnja 3 paviljona u kojima su bile izložene jahte kojima je cijena najjeftinije bila oko 500.000 euro . Nekoliko predstavnika automobila izložilo je i svoje primjerke u blizini, naravno nije bila riječ o Fiatu ili Renaultu, već Lamborghiniju, Chrysleru ... Što je, je - ako imaš novaca za jahtu od 710.000 euro onda je za očekivati da okolo ideš u Lamborghiniju. U tom zadnjem paviljonu postala sam dosadna poput buhe sa željom da vidim kako te jahte iznutra izgledaju. Moj muž je to komentirao riječima:"Pa jel' moguće da i na sajmu nautike moraš sve vidjeti?", dok sam ja branila svoju logiku da sam platila ulaz i imam jednako pravo vidjeti kako taj brod iznutra izgleda kao i onaj tamo, koji je upravo potpisao ugovor i tražio da mu dostave kupljeni Azimut u Sidney. I tako sam krenula u obilazak jahte iznutra, odčekala svoj red, navukla papuče i ... ljudi moji, na toj jahti je udobnije nego u mom stanu! Kuhinja je sva sakrivena, od sudopera do kuhala s keramičkom pločom, mikrovalke, kad opereš suđe (ili ti ga personal opere) fino se sve poklopi i postaje šank na kojem se uživa u "drinku" s pogledom na pučinu. A pod palubom bračna spavaća soba s privatnom kupaonicom i tri kabine za goste - sve u mahagoniju i teaku, a svaka kabina s prozorom i udobnostima. Pred svakom od tih jahti bio je red onih koji su čekali da pogledaju unutrašnjost, uglavnom znatiželjnici poput nas, ali i neki likovi koji u potpisivali ugovore. Neke od tih jahti mogu se kupiti i na kredit i na leasing i sve u svemu nije baš tako veliki problem kupiti, ali tko ima novaca za održavanje takve jahte? Treba tankati gorivo, platiti marinu,  a i nekoga da čisti i glanca sva ona stakla, inox i mesing ... Ipak, da imam novaca za održavanje takve jahte, moj izbor bi bila ova jer ima u njoj nešto tradicionalno, rađena je u kombinaciji s drvom i jednostavno je prekrasna!


Nakon četverostanog obilaska sajma, platili smo prakiralište i pokušali doći do ceste za Rim. Teško je vjerovati ,ali 300 metara od parkinga do kružnog toka na cesti Rim-Fiumicino smo prevalili za sat i pol! Srećom ja sam ponijela pletivo sa sobom. Kad su preselili sajam iz grada na te ledine pred Fiumicinom, napravili su paralelnu cestu autocesti koja veže Rim s aerodromom, ali još uvijek nisu napravili i cestu u suprotnom smjeru, niti ima naznaka da će ju skoro napraviti. Uglavnom, kući smo stigli tek nakon 3 sata po plaćanju parkinga, a za primjer u dolasku nam je trebalo pola sata.

 
napisala Roman Tales, 00:24 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker