8. srpnja 2008.
Vrućina i rimski nosonje

Kada krenu prave ljetne vrućine, život u gradu skoro pa zamre tokom dana; negdje do 10 sati još se i može vani hodati, tada ionako svi žure obaviti kupovinu za taj dan, otčekati svoj red u pošti ili banci, a kako se bliži podne sve je manje svijeta na ulicama. Teško se obraniti od vrućine kada se asfalt skoro topi pod nogama i zato  svi bježe u zatvorene, uglavnom klimatizirane prostore. Moje susjedstvo izgleda poput napuštenog kvarta tokom dana, sa spuštenim roletnama, zatvorenim prozorima, tendama koje zakrivaju pogled na balkone i elisama klimatizatora koje se neprekidno vrte, a neke izgleda i prave buku, sudeći po jutrošnjoj svađi dviju susjeda od kojih se jedna žalila na buku aparata koji joj noću neda spavati. No, odmah po zalasku sunca moje susjedstvo oživi. Otvaraju se prozori, podižu tende i na balkonima počinje živost, kao u nekom filmu iz razdoblja talijanskog realizma, s trbušastim muškarcima u potkošuljama tankih naramenica, ženama u laganim kućnim haljinama i djecom koja u pelenama bauljaju naganjajući kućnu mačku... U predvečerje, neposredno nakon zalaska sunca i u polumraku večeri, poput ugipsanog J. Stewarta u "Prozoru na dvorište" i ja izlazim na balkon i bacam pogled na susjedstvo: gospođa udovica koja živi sa odraslim sinom na drugom katu zgrade preko puta, opet gleda televiziju sa stolice na balkonu i svako malo se naviruje preko balkona gledajući prema glavnoj ulici, sigurno očekujući da joj se "dijete" vrati kući; studentica na trećem katu sjedi pred kompjuterom, hm, nisam znala da puši; na prvom katu susjed Egipćanin signalizira svojoj prijateljici Poljakinji (koja je bedinerica jednoj bakici u zgradi preko puta) vrijeme sastanka; mladi bračni par u prizemnom stanu s vrtom, izmjenjuje nježnosti dok ćaska uz zapaljene cigarete, a dijete im konačno spava u kolicima nakon što je dugo plakalo; netko je počeo čvrljiti luk, kako im se da kuhati u ovo vrijeme, ali opet, manje je vruće nego danju ... Tako neko vrijeme kružim pogledom po susjedstvu, ljudima koje već godinama promatram na balkonima i osvijetljenim prozorima kada predvečer popusti stisak neizdržive ljetne vrućine, a onda se neizbježno moram sakriti iza zaštitnih mreža jer i jata sitnih komaraca, koje niti vidiš niti osjetiš dok te već ne ubodu, kreću u svoj večernji pohod.

Prošlu nedjelju, unatoč opisanoj vrućini, rano sam ustala, već u 7 sam bila pod tušem i nakon doručka, još mokre kose (da lakše podnesem vrućinu) uputila sam se prema centru, točnije muzeju unutar Vittoriano kompleksa (talijanskog oltara domovine, u blizini kojega je i onaj poznati balkon s kojeg je Mussolini držao govore) gdje se taj dan zatvarala izložba 130 Renoirovih radova, posuđenih iz svih svjetskih muzeja i privatnih zbirki, pod naslovom "Renoir - zrelost između klasičnog i modernog". Izloženi radovi su nastali nakon njegove impresionističke faze, nakon putovanja u Italiju 1881. godine kada sam kaže da je "ižmikao impresionizam koliko je mogao" i koji mu je postao "slijepom ulicom". Iako je taj dan izložba zatvorena, u prijepodnevnim satima kada sam ju obišla, nije bilo posebno velike gužve, tako da sam na miru mogla pogledati Renoirove radove pristigle s raznih strana svijeta, od Japana, Amerike i Australije do različitih europskih gradova, radove koje inače nikako ne bih mogla vidjeti.

Oko Oltara domovine bila je uobičajena gužva, upravo vjenčani mladenci u crkvi Sv.Marka evanđeliste krenuli su napraviti nekoliko fotografija dok ih je u hladovini pred crkvom čekao unajmljeni Rolls-Royce i čekajući svoj red pred fontanom, bacala sam pogled na oprave gošći na tom vjenčanju, sve od reda prekrasno preplanule za razliku od mene. Crkva je bila ukrašena za prigodu, pred oltarom, na klupici za mladence, ostala je papirnata maramica s otiskom rimela, vjerojatno kada je mlada otirala suze, a lijevo od oltara iza otvorenih vrata, samo pogledom sam mogla obuhvatiti vrt i dvorište crkve, poput male oaze mira na samo par koraka od vječite konfuzije  Piazze Venezia (pogotovo sada kad su u toku radovi na metro liniji C). Crkva Sv. Marka evanđeliste na Campidogliu sagrađena je 336 godine za vrijeme pape Marka i tokom stoljeća nekoliko je puta rekonstruirana. Fasada crkve ukrašena je mramorom skinutim s Koloseja i Marcellovog teatra, a u unutrašnjosti je najznačajniji mozaik s papom Grgurom koji Kristu na poklon nudi model crkve uz prisutnost Sv. Marka evanđeliste, Sv. Marka pape i drugih svetaca. U podnožju crkve uz snažan miris plijesni nalazi se kripta s oltarom u kojem su kosti mučenika Sv. Abdona i Sennena, Perzijanaca prešlih na kršćanstvo i ubijenih u Koloseju za vrijeme imperatora Decija u 3. stoljeću.

Kako je Oltar domovine u samom centru, redovna je meta i grupama turista koje obilaze grad, a gdje su turisti tu su i prodavači suncobrana, sendviča, svježe vode... Uvijek se čudim zašto ljudi tako skupo plaćaju vodu kod tih uličnih prodavača, kada gotovo na svakom uglu mogu naići na rimskog "nosonju" (nasone).  Od 1872. godine, kada su postavljani prvi nosonje do danas, ukupno ih ima 2500 u gradu, neke imaju i drugačiju formu, konkretno ona ispred Oltara domovine je u formi šišarke, ali sve daju prekrasno svježu vodu koja tako prija za vrijeme ljetnih vrućina. Upravo radi tih nosonja kojih ima na skoro svakom uglu, nikada ne nosim sa sobom vodu, već samo praznu malu plastičnu bocu koju punim od nosonje do nosonje. Kada nemam bocu koristim fontanu kao i svi ostali; prstom se začepi glavni odvod i onda  krene mlaz vode s gornjeg manjeg otvora, dovoljno se samo sagnuti, ali ja se redovno sva zašpricam. U zadnje vrijeme često se računaju gubici pitke vode na tim fontanama, jer uglavnom na njima voda neprekidno teče, dok je vrlo mali broj onih sa slavinom. Voda koja otiče sa tih fontana koristi se za navodnjavanje javnih zelenih površina, ali svejedno se radi o velikom i bespotrebnom gubitku pitke vode.
U mom susjedstvu je nekoliko nosonja, smještenih uglavnom na raskršćima i nije rijetki slučaj vidjeti djecu koja prekidaju igru i kolektivno idu piti vodu, cigansku djecu koja se na njima osvježavaju i peru, ali i prolaznike koji pune svoje male bočice, bakice koje pune velike boce za ponijeti doma jer je voda s nosonja svježija ...

 
napisala Roman Tales, 01:32 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker