29. kolovoza 2008.
Lov na Jerryja

Prvih nekoliko dana po povratku kući u Hrvatsku, silom prilika moram posvetiti čišćenju životnog prostora. Mali pauci tankih nožica koji nastanjuju sve uglove kuće dok njihova paučina visi sa zidova, prašina u poprilično debelom sloju, miris zatvorenog prostora, skoro pa zagušljiv zrak, topao uslijed ljetnih vrućina, čine da nakon cjelodnevne vožnje poželim najprije sve proći mokrom krpom, ali ograničavam se samo na uklanjanje pauka iz umivaonika i stavljanjem čiste posteljine na krevet. Sljedećih par dana čistim sobu po sobu, uklanjam pauke i paučinu, perem zavjese i općenito radim sve ono što spada pod kategoriju generalnog čišćenja. Nakada sam prije odlaska nakon ljetovanja, čistila sve od reda, ubijala se par dana prije polaska da sve ostavim u savršenom redu i redovno nalazila prašinu i paučinu nakon nekoliko mjeseci izbivanja. Kada sam (konačno!) shvatila kako bespotrebno sama sebi namećem dvostruki posao, generalno čistim samo po dolasku. Ove godine sam se dodatno potrudila sve dovesti u savršeni red jer smo odmah po dolasku očekivali goste iz Francuske (o njima drugom prilikom). Sva ova priča o čišćenju je jednostavno uvod kojim pokušavam objasniti da iako mi krpa i usisavač nisu najmiliji rekviziti i iako mi čišćenje nije životna misija, volim red i urednost i zato nisam mogla k sebi od šoka kad sam shvatila da su moj životni prostor svojim počeli smatrati i mali sivi poljski miševi!
Znala sam da sam kuhinju detaljno očistila, tako da sam užasnuta gledajući u mišje drekiće (ne znam kako bi ih drugačije nazvala, ovako kad kažem drekići skoro pa simpatično zvuče, a i sliče na čokoladne mrvice) otvorivši donje kuhinjske ormariće u potrazi za odgovarajućim loncem, krenula otvarati jedan po jedan kuhinjski element i u svim donjima bili su tragovi njihove probavne aktivnosti. Malu zvijer nisam uspjela pronaći, ali sam ostatak dana manijakalno prala sve što sam u kuhinji trebala koristiti. Muž i ja smo krenuli u potragu, ali kada kreneš tražiti malog poljskog miša u prostoru koji je pun zgodnih mjesta za sakrivanje, ubrzo shvatiš koliko ti je posao uzaludan. Sasvim slučajno, jedne večeri, sjedeći vani na terasi pred kuhinjom, ugledali smo malog sivog miša koji se zaputio prema vratima kuhinje i spriječili ga u namjeri, tako da smo pomislili da smo se bezbolno riješili napasti. Ipak, zatvarali smo vrata kuhinje prema terasi s nadom da će glodavac odustati od ideje  dijeljenja životnog prostora s nama. Nekoliko dana živjeli smo u iluziji, a onda mi je nešto počelo "krasti" pogled dok sam uz pomoć naočala i povećala radila petit point na svom goblenu (i o njemu drugom prilikom). Činilo mi se da vidim nešto što se miče pored kauča, ali kada bih pogledala ničega tamo nije bilo. Valjda se i glodavcu dojadilo sakrivati i konačno je izašao iz svog skloništa, dajući nam definitivni dokaz o svom prisustvu. Nisam skakala na stolac kao u crtiću, iako je uslijedilo nekoliko scena kao iz crtića u pokušaju naganjanja Jerryja metlom, ali namjera nam nije bila ubiti ga, mi smo ga htjeli preplašiti i otjerati. Sljedeći dan je uslijedilo postavljanje ljepljivih zamki po svim uglovima, a kada smo se u te zamke sami počeli lijepiti shvatili smo da moramo posegnuti za radikalnijim rješenjem u vidu mišolovke (one od 4 i pol kune), koja će ga pričepiti čim se primakne. Znam da ružno zvuči, ali već sam bila na rubu živaca i nosa punog mirisa dezinfekcijskog sredstva i varikine. I tako, nakon što smo navečer postavili mišolovku s finim komadom suhe vratine (kad mu je već zadnji obrok, nek' barem bude kako treba, ne?) sljedećeg jutra našli smo Jerryja slomljenog vrata u mišolovci. Siroti glodavac, mali sivi poljski miš s velikim ušima, baš kao u crtiću, nije mi niti najmanje izazvao simpatiju, htjela sam natrag svoju kuhinju i duševni mir, već sam se opasno počela pretvarati u manijakalno opsjednutu kompulzivnu čistačicu. Nakon pranja kuhinjskih elemenata dezinfekcijskim sredstvom, naravno, kao i pranja podova varikinom, oprali smo čak i mišolovku, lagano je nakon toga nauljili da ne zahrđa i pospremili u šupu s ostalim alatima. Moj mir je trajao svega dva dana, krenula sam po bocu octa da začinim salatu i tamo su opet bili kao dokaz mišje premoći, mali crni drekići! Sjeli smo ručati i nisam znala kako saopćiti vijest mužu koji se nakon uspješno ulovljenog miša, počeo doživljavati nešto poput Crocodile Dundeeja:
- Amore, znaš, onaj miš kojeg si ulovio ... mislim da nije bio Jerry.
 - ?
- Mislim da je to bio Pixi.
 - Zašto Pixi?
- Zato jer ga Dixi traži po kuhinji...
Te večeri prije nego smo postavili mišolovku uspjela sam i ugledati Dixija kako mirno šeće po radnoj površini moje kuhinje i brzinom svjetlosti nestaje iza štednjaka. Nešto prije ponoći i njega je dokrajčila pomama za suhim vratom. Bez obzira što je sasvim moguće i ništa neobično pronaći miša u vrijeme kada je ljeti sve otvoreno, od prozora do svih vrata, kao što i ne jednom nađem guštera ili škorpiona, svejedno mi je ova epizoda s miševima bila neugodna. Podsvjesno valjda povezujem miševe s prljavštinom, smećem, neredom, dok su ti glodavci možda bježali pred nevremenom oko Velike Gospe kada sam prvi puta i vidjela miša na terasi pred kuhinjom. Meni je bilo skoro ... ne skoro, meni je bilo neugodno što moram kupovati mišolovku, kao da činjenica da su mi miševi upali u životni prostor ima neke veze s načinom kako i koliko održavam svoj prostor čistim. No, ako ništa drugo, čisteći kuhinju i perući sve čega sam se dotakla dok je "prljavi" miš bio u kuhinji, nisam nikome napravila štetu, što me dovodi do tužne i skoro nevjerojatne vijesti, o baki koja je unučice posula insekticidom jer su djevojčice pokupile uši i nakon čega je jedna od njih dvije ubrzo preminula. Ne znam što se dogodilo s drugom djevojčicom, nadam se da je dijete preživjelo bez posljedica. U mislima te bake, uši su bile simbol prljavštine i boleština, jer kako drugačije objasniti njen postupak? Ne vjerujem da je htjela ubiti djecu. Njen postupak još je nevjerojatniji u današnje vrijeme, kada je bilo sasvim dovoljno otići do apoteke i kupiti najobičniji šampon protiv  ušiju, ali vjerojatno je nelagoda bila slična mojoj kada je trebalo kupiti mišolovku. Ne želim opravdavati njen postupak, ali teško da ju mogu osuđivati obzirom da je na meni izveden skoro identičan tretman protiv ušiju.
 Imala sam nekih 6 godina kada je moja mama primijetila da se učestalo češem i nakon što mi je pregledala kosu obznanila mi je da imam uši. Nisam razumjela što želi reći (naravno da imam uši! sad se našla čuditi kao da su mi preko noći izrasle) sve dok mi nije pokazala jednu od tih sitnih životinjica. Mama je krenula svom snagom žustro tamaniti uši i nekakve gnjide dok sam ja morala mirno klečati s glavom u njenom krilu. Ne znam koja se od nas dvije više umorila, ona od pucketanja tih ušiju i gnjida ili ja od neugodnog položaja i ukočenog vrata. Može biti i da je mama shvatila da se ne može boriti protiv tolike količine nametnika, da ih uz najbolju volju neće uspjeti potamaniti i da će joj se dijete nastaviti čohati ili još gore, nekome reći da to čini jer ima uši! Činjenica je da te davne 1972. godine nije bilo apoteke u našem malom mjestu, lijekove smo nabavljali iz najvećeg mjesta na otoku, a moja mama nije bila tip žene koja je mogla nastaviti normalan život s djetetom koje je u kosi imalo gnijezdo ušiju, čekati do sljedećeg jutra i u apoteci kupiti šampon protiv ušiju i što je najgore priznati na glas da joj dijete ima uši!
I tako je moja mama došla na "genijalnu" ideju po kojoj su i uši insekti, jedino što ne lete, a  gmižu po glavama, ne po zidovima i podovima, pa ih kao takve sigurno može pobiti Nuvanom, insekticidom u spreju protiv sve leteće i gmižuće gamadi. Da stvar bude još gora zatvorila nas je u kupaonicu koja nije zaprimala niti 4 kubična metra zraka, rekla mi da poklopim oči rukama i tada me zasprejala Nuvanom, kao da se radi o najobičnijem trovremenskom Taftu!  Mnogo godina kasnije podsjetila sam mamu na tu epizodu i bilo mi je jasno koliko se mama užasavala tih ušiju kao da će netko po tome suditi njenu osobu i njenu razinu osobne higijene. Ne postoje riječi koje mogu opisati užas i nelagodu u njenim očima kada sam joj rekla:" ... ali, mama, mogla si me ubiti s onim sprejom". Srećom, mama me nije ubila, ali 2008. godine jedna baka je nehotično usmrtila unuku, kolikogod to bilo teško razumjeti.

 

 
napisala Roman Tales, 01:30 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker