26. rujna 2008.
Marmelada od smokava

Iz meni sasvim nepoznatog razloga, moj muž koji inače ne jede marmelade, osim onog tankog sloja preko maslaca na tostiranom kruhu za doručak, luduje za marmeladom od smokava. Tako, njemu za ljubav, svake godine nastojim napraviti nekoliko teglica samo za njega. Nije da ja ne volim smokve, volim ih, pogotovo sušene i jedno od mojih najranijih sjećanja na Podgoru uključuje i smokve spremne za sušenje na velikim plahtama. Svježe smokve sam tek u odrasloj dobi zavoljela, imam problem sa "knjacavim" voćem, pa mi se tako smokve, iako ubrane u pravo vrijeme i savršeno zrele, nisu dopadale jer su mekane. Pogotovo ih tek ne mogu jesti ako ih nisam sama ubrala, pa na njihovom mekanom tijelu ostaju otisci prstiju onih koji su ih obirali ... Isto vrijedi i za marelice, šljive, a ni naranču ne mogu jesti ako mi ju pri čišćenju od kore zgnječe i umjesto lijepih kriški prezentiraju poluiscijeđene krpice. No, na stranu moje fiks ideje, u masliniku imamo i dvije prekrasne smokve (po pravilima bio-kulture uz masline treba saditi smokve kao zaštitu) koje daju tamnoplave plodove, tamnocrvenog mesa i sitnih, vrlo sitnih sjemenki, tako da bi bile idealne za sušenje. Ove godine sve one koje sam ubrala završile su u marmeladi jer mi muž još od ljetos kuka kako će ostati bez ovogodišnje doze svoje marmelade.

Kako mi kuhinja izgleda nakon ove akcije, bolje je ne opisivati, ali praviti zimnicu nikada nije bio posao nakon kojeg ti kuhinja uredno izgleda. Idealno rješenje je bilo napraviti marmeladu u Hrvatskoj, tamo imam sve potrebno, od dovoljno teglica (koje sam u Rimu sve pobacala iz garaže upravo prije nego smo krenuli na odmor. Prije sam one najljepše redovno čuvala za mamine zimnice, a zimnice moje mame su posebna priča) do vode u dvorištu gdje se mogu oprati i narezati, sve do velike rostfraj rajngle koja služi isključivo za pripremu marmelade. Jedino čega nisam imala su smokve. Naravno da u Hrvatskoj ima smokava, ali one koje se prodaju nerijetko su već kisele, cijena im je kao uvoznom voću, a iako su na brojnim parcelama napuštene smokve koje nitko ne bere, čim pokažeš interes za ubrati koju, žele ti naplatiti kako da su u najmanju ruku cijelu godinu brinuli o tom stablu.

Moj susjed u ulici ima u dvorištu veliko stablo smokve koja je krasno rodila ove godine. Usred sezone pokvario mu se štednjak u apartamnu punom stranaca i kada mu je električar rekao da tek sljedećeg dana može doći, u panici je dojurio do nas i Talijan mu je u roku pola sata otklonio kvar. Da budem poštena on je nudio svoje smokve za marmeladu, ali nije koristio najsretniji izbor riječi, rekao je:"Napravit ćeš nam marmeladu". Kome to nama? Jedno je spašavati ga dok poput koale grli bor kojem je krenuo piliti grane bez da je učvrstio 5 metara dugačke ljestve, a sasvim drugo je pripremati mu zimnicu. Da mi je ponudio da si uberem smokve bez obaveza sasvim sigurno bi i njemu koju teglicu dala, a ovako, odlučila sam se odmarati umjesto da njemu kuham marmeladu.

Kad sam na imanju obrala smokve, najprije sam krenula u potragu za teglicama i zahvaljujući susjedi iz prizemlja uspjela sam ih dovoljno sakupiti. Sve teglice su najprije oprane deterdžentom, a nakon toga sterilizirane iskuhavanjem i osušene čistom prepeglanom kuhinjskom krpom. Još toplom marmeladom punila sam teglice koje su nakon zatvaranja išle u pećnicu na 100° C barem pola sata i onda ostavljene da se u pećnici i ohlade. Smokve sam očistila i izrezala na manje komade i na svaki kilogram smokava iscijedila sam jedan limun. Problem sa smokvama je što su već same po sebi vrlo slatke i pri dodavanju šećera treba biti oprezan da se ne napravi degutantno slatka marmelada. Ovaj puta na svaki kilogram smokava dodavala sam svega 100 grama šećera. Da bih si olakšala posao (marmeladu sam radila navečer nakon cjelodnevnog rada u masliniku) umjesto kuhanja marmelade, smokve s limunovim sokom sam ispekla u pećnici na 180° C nekih sat vremena, poklopljene. Nakon toga sam ih izmiksala i nastavila kuhati u rostfraj zdjeli s dvostrukim dnom uz dodatak šećera, nekih pola sata, sve dok kuhača nije počela ostavljati nakratko trag u loncu. Na taj način dobila sam marmeladu koja ima okus poput miksanih svježih smokvi.

 
napisala Roman Tales, 01:28 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
5. rujna 2008.
Moja švercerska prošlost

Lijepo vrijeme, toplo more i puste plaže nakon početka školske godine učinile su da produžimo svoj boravak za još nekoliko dana. Nakon ljetnjih gužvi, pravo je zadovoljstvo čitati izvaljen na plaži uz (samo!) zvuk valova. Nekada su me dani poslije Velike Gospe ispunjavali tugom, znala sam da ću uskoro opet ostati sama, ljetno društvo otići će put sjevera (čak vrlo rado nakon dvomjesečnog izbivanja) i cijelu zimu mi nije preostajalo drugo nego čekati na njihova pisma u kojima su mi opisivali svoju svakodnevnicu, u usporedbi s kojom je moja bila živa dosada.
Kako smo boravak produžili, polako nestaju i moje zalihe kupljene u Italiji i tako sam neki dan u potrazi za najobičnijom pastom za zube otkrila da u našem malom mjestu imamo i novootvorenu trgovinu s kozmetičkim proizvodima. Dok sam razgledavala što ima na policama i bavila se preračunavanjem cijena u euro, dvije djevojke, ne starije od 17 godina, isprobavale su različite parfeme i mirise, komentirale i očigledno se zabavljale. Na polici s parfemima bio je čisto pristojan izbor mirisa, a i među dezodoransima je bilo što za izabrati, od onih u spreju do onih u tekućem stanju i sticku. Generaciji kojoj mogu biti mama, to je samo jedna u nizu trgovina koja nudi kozmetičke proizvode, dok je meni izazvala sjećanja na godine kada sam ja bila u njihovim godinama, a moja sjećanja su pak,  još jednom izazvala oduševljenje kod moga muža koji je tih godina u susjednoj državi živio posve drugačiju realnost. Kupila sam jednu Plidentu i na putu kući, šetnjom uz more, krenula sam mu pričati kako je izgledao život bez zubne paste, deodoransa, toaletnog papira, higijenskih uložaka i još mnogo toga.

Bila je 1981. godina kada nam je Milka Planinc objavila veličinu vanjskog duga nekadašnje države i najavila stabilizacijski program. Političko trkeljanje s govornica malo me zanimalo u to doba, niti se u početku dalo naslutiti što nas čeka, ali kada smo počeli ulaziti u trgovine praznih polica, shvatili smo da ta stabilizacija treba proći uglavnom preko ženskih leđa. Gotovo preko noći ostale smo bez proizvoda koji su nam do jučer bili najnormalnije dostupni. Moji roditelji su počeli kuhati "doljevače", u nedostatku kave na tržištu, kuhali su samo jednu jutarnju kavu i onda na talog dolijevali vodu, prokuhavali i tako dobivali i drugu jutarnju kavicu. Počela sam se prisjećati svih onih prijetnji koje mi je otac izgovarao kada sam nosom frktala na običnu čokoladu koju je netko donio dolazeći u posjet (a bombonijere, čokolade s lješnjacima ili nešto slično nisu mogli kupiti?) ne pokazujući niti najmanje zahvalnost :"Doći će dan kada ćeš biti željna i obične čokolade, ja ti kažem!" Šećerne table definitvno nisu bile niti sjena najobičnijoj "seka" ili "braco" čokoladi. Gospođe koje su do jučer bile "prirodne" plavuše, uzaludno su pokušavale prikriti nekoliko centimetara veliki crni izrast kose, ostajale su bez krema za lice, ruževa i rimela, ali najgore od svega bio je nedostatak higijenskih uložaka i dezodoransa. Još i danas se sjećam užasnog okusa zubne paste iz galenijskog laboratorija Jadrana, niti zamisliti ne možete radost pranja zubiju meni tada omiljenim Blendax antiplaqueom ili Vademecuum menthyjem, oba sam skrivala od roditelja za svoju isključivu upotrebu. Higijenske uloške sam nabavljala gdje god sam stigla, zahvaljujući ženskoj solidarnosti stizale su dojave gdje ima higijenskih uložaka i odmah po dojavi jurila sam u nabavku, tako da sam ljeto dočekala više nego spremna; cijeli gornji dio ugradbenog ormara bio je pun paketa uložaka, domaće proizvodnje naravno, vir 80, vir 90 i "Ona" žuta i plava. Koji puta sam znala otvoriti taj dio ormara i s nevjerojatnim zadovoljstvom gledati tu zalihu koja nam je trebala pomoći da normalnije preživimo ljeto, mojoj mami i meni, sestri, teti i sestrični. Moja mama je nekako bolje od mene podnosila tu nestašicu uložaka, stoički se nosila s tim problemom, priredila gaze koje su se kasnije trebale iskuhavati i prati, ali meni koja nikada prije nisam morala koristiti tako nešto, cijela ta procedura je bila jednostavno nepojmljiva, povratak u srednji vijek!
Drugi veliki problem bili su nam dezodoransi, oni najobičniji u spreju, antiperspirant stickovi su bili nepoznanica u to vrijeme. Nije da je u našim trgovinama postojao neki veliki izbor, ali i ono malo što smo imali je jednostavno prestalo stizati na police trgovina. Ideja da usred ljeta širim miris znoja, pogotovo što sam tada već počela ljeti raditi u obližnjem hotelu kao servirka (po 11 sati dnevno!) nikako nije dolazila u obzir ... kod kuće ili na plaži još se kako tako moglo bez umjetnih mirisa, brzinsko tuširanje ili kupanje u moru davalo je osvježenje, ali služiti goste mjereći, ni sama ne znam koliko puta dnevno, put od vruće kuhinje do neklimatizirane sale, dok se znoj cijedi u potocima niz leđa i lice? I tako je stabilizacijski program Milke Planinc od mene učinio 16-godišnju švercericu. Moja sestrična i ja smo radeći u hotelu same služile 120 Danaca koji su autobusima dolazili preko agencije Tjaereborg. U hotelu ih je dočekivala predstavnica agencije i vodič za razne izlete kojoj se ne mogu sjetiti imena da me ubiješ, iako smo imale prijateljski odnos i uz čiju pomoć sam počela praviti zalihe dezodoransa. Palo mi je na pamet da danski vozači autobusa bez problema mogu kupiti nekoliko boca dezodoransa i apelirajući na žensku solidarnost danske predstavnice agencije uspjela sam organizirati "deal". Svakih 15 dana stizala je nova pošiljka dezodoransa, okvirno sam im dala spisak koji sam napravila prelistavajući stranice Burde i Neue mode (jedinih stranih časopisa u mojoj kući), ali dečki su uglavnom kupovali ono što im padne pod ruku. Pred kraj ljeta moja kolekcija dezodoransa uključivala je nekih 36 boca Fa fresh, Amai, Rexona, Impulse ... i neopisivnu sreću 16-godišnjakinje koja je plaćajući dojč markama uspjela poslati k vragu vladu, Milku i prazne trgovine, namirišati cijeli ženski dio obitelji i pri tome sam se osjećala nešto poput Scarlet O'Hara, samo što se ona zaklinjala da nikada neće biti gladna, dok sam ja bila odlučna da neću unjufana hodati svijetom.
Kad danas pomislim na te dezodoranse, uglavnom se sjećam te sreće pri pogledu na šarene bočice različitih različitih veličin, dok se mirisa ne sjećam, kao što već godinama ne koristim dezodoranse. Jedini miris koji mi je i danas najdraži je "Baruffa" koji sam dobila na poklon od prijateljica iz Udina. Njima se nije posebno dopao, a meni i Jackie je postao najdraži parfem (kad imaš malo, valjda te lako oduševiti). Koristile smo ga samo u posebnim prigodama tako da nam duže traje, ali uz nas dvije ta bočica nije mogla vječno trajati. Kada me 1996. godine Talijan pitao što da mi donese iz Rima, zamolila sam ga da mi nabavi "Baruffu" i dobar kakav je pretražio je valjda sve moguće trgovine u potrazi za tim mirisom. Od dvije bočice koje mi je nabavio jedna je odmah krenula put Canade za Jackie. Taj miris stvarno nije ništa posebno, čak niti cijenom koja je bila nekih 10.000 lira, ali kad je čuo priču o prijateljstvu, krizi tih godina i značenje te Baruffe za mene, moj muž je učinio sve moguće da još negdje pronađe koju bočicu i tako mi je ostala zaliha od jedne i pol bočice mirisa koji se više ne proizvodi. Točnije rečeno, još se tu i tamo može naći, ali iako istoga imena nije Atkinsonsov proizvod niti se radi o istom mirisu. Uz par kapi Baruffe opet imam 17 godina, preplavljuju me sjećanja na period krize, manjka svega i svačega, ali i optimizmama tipičnog za te godine, stalnog osjećaja nade, bolje rečeno nekog pozitivnog iščekivanja, od iščekivanja dobre zabave u večernjem izlasku u disco do iščekivanja susreta s Njim, tim imaginarnim Nekim koji će me oboriti s nogu i biti ljubav mog života (znam, previše ljubića u pubertetu), do sasvim prizemne nade da ćemo se konačno stabilizirati i prestati naganjati po trgovinama ulje, šećer, kavu ...
Nama koji smo živjeli na moru, kriza je bila teška, ali opet lakša nego u ostatku zemlje radi turizma, naši strani gosti znali su za krizu i stizali su punih gepeka, baš kao i danas, samo što im danas to zamjeramo, trebali bi se i oni patiti s našim visokim cijenama, sretni što mogu ljetovati na "najljepšem moru na svijetu".

 
napisala Roman Tales, 01:29 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker