15. listopada 2008.
Mamma mia! ili...

... što je trash muzika?

 

Odgledah i ja konačno taj film, skoro mjesec dana nakon hrvatske premijere. Nisam objektivna i ne mogu dati pravu ocjenu, naime, ja volim Abbu! Sjećam se i njihove pobjede na Euroviziji 1974. godine, u vrijeme kada je Eurovizija još nešto i predstavljala.
Mislila sam da će ovaj film konačno skinuti obilježje trasha s Abbe, ali izgleda da nije tako. Tokom 80-tih godina i ja sam prestala slušati Abbu, neke nove stvari, pjevači i grupe su postali "in", uslijedio je moj period svakovečernjih ljetnih odlazaka u disco gdje definitivno nije bilo njihove muzike, a i u tim godinama odrastanja jako je bilo važno što slušaš - slušati Abbu ili Boney M izašlo je iz mode jednako kao i cipele s platformom.
1994. godine u Australiji snimaju film koji je do danas postigao kultni status o "Murielinom vjenčanju", djevojci iz provincije, s viškom kilograma koja sanja o idealnom vjenčanju i voli muziku Abbe. Ne bez razloga su odabrali muziku Abbe za priču o djevojci koja se ne uklapa u svoju sredinu, do tih godina i u Australiji je splasnula manija za Abbom, iako su na tom kontinentu imali skoro najveći svjetski uspjeh. Film o vjenčanju debeljuce Muriel, ne samo da je nagrađivan i stekao planetarnu popularnost (i lansirao karijeru glumice Toni Collette) već je i osvježio sjećanje na muziku Abbe, pjesme koje svi manje-više uspješno znamo pjevušiti i uz koje je teško ostati nepomičan na stolici.
Legendarna je izvedba pjesme Waterloo u tom filmu, a na ovom klipu su i titlovi za one koji teže prate australski engleski, a uz pjesmu slobodno zapjevajte, ja to činim svaki put ;-)

Čitala sam što se piše o filmu "Mamma mia" i neki od komentara su me ostavili bez teksta. Pokušavam, ali ne uspijevam razumjeti kojom logikom se neki žale na muziku u filmu? Pa, film se zove "Mamma mia", fino piše u najavi da je riječ o musicalu na muziku Abbe, dakle tko Abbu ne voli ne razumijem čemu ide gledati taj film? Očekivali su neki drugi ritam, neke druge melodije? Oni koji Abbu vole odgledali su film po nekoliko puta, a i ja sam, priznajem, među njima.

Meryl Streep iznenađujuće dobro pjeva i k tome pokazuje nevjerojatnu fizičku elastičnost za ženu na pragu šestog desetljeća ( i duga kosa joj tako dobro stoji da sam još odlučnija u namjeri da ne šišam svoju, ako ona sa 60 može imati dugu, mogu i ja sa 40 i dvije), Julie Waters je neodoljiva kad pjeva "Take a chance on me", dok me Christine Baranski neodoljivo podjeća na Patsy iz "Absolutely fabulous".

Muška postava je jednako dobra, iako bih ja Brosnana zamijenila s nekim manje ukočenim. Brosnan je u jednom intervjuu izjavio kako mu je njegov agent javio da se na američkoj premijeri kinom provalila salva smijeha kad je počeo pjevati, ali da su na kraju ipak kritike bile pozitivne. Znam da je Brosnanu svejedno što ja mislim, ali ja se idalje svaki put odvalim smijati čim on zapjeva, o plesu da ne govorimo. Nije da tako loše pjeva (u odnosu na to kako pleše, pjeva apsolutno božanstveno), nego se jednostavno previše trudi, trudi se toliko da je odmah jasno da se nalazi u za njega neprirodnoj situaciji ... mislim, pokušavam ga zamisliti kako pjeva u kupaonici dok se brije, ali jednostavno ne ide. Šveđanin Stellan (koje lijepo ime!) Skarsgård mi je simpatičan sa svojom nezainteresiranom facom tipa, "da, da, znam da je bolje snimati sa Bergmanom, ali njega više nema, a ovi Ameri dobro plaćaju i vrijeme je lijepo u Grčkoj...", a moj apsolutni favorit je Colin Firth. Mister Darcy ovaj put pokazuje da nije ukočeni Englez, naprotiv, najbolje vrti kukovima. Pored toga, nabacio je nekoliko kilograma viška otkako je u braku s Talijankom, ali štajaznam,  "love handles" mu sasvim dobro stoje, baš onako pozivaju da ga se uštipne!
Pogledala sam nekoliko interviewa glumaca prije samog filma i zanimljivo je da su svi tražili nekakvo opravdanje za sudjelovanje u tom filmu, svi osim Meryl, ona je dovoljno veliko ime da po svom izboru snima i telefonski imenik ako joj to padne na pamet. Muzika Abbe je izgleda još uvijek u kolektivnoj svijesti u rubrici trasha, iako film obara rekorde gledanosti. Colin Firth otvoreno priznaje da nikada nije slušao Abbu, kao niti većina hetero muškraca njegove generacije, dok recimo, Christine Baranski ističe kako je za pjevanje Abbe potrebna tehnika i nije tako jednostavno kako se čini (ne znam o čemu to ona, evo ja svako malo na karaokama pjevam i još nisam naišla na dionicu u kojoj treba hvatati visoki C). Svi od reda ističu kako su se dobro zabavili snimajući film, pogotovo na prekrasnim grčkim lokacijama - mislim da bi Grci trebali očekivati turističku navalu sljedeće sezone koju im je reklamu film napravio.
Kraj filma, kada pjevaju Waterloo je apsolutno deliričan. U sceni gdje tri glavna muška lika ulaze i poslije plešu Colin pokazuje koliko ritma ima, neodoljivo vrti kukovima, Stellan ga dostojno prati, a siroti Brosnan, em je najniži među njima, em nikakvu koordinaciju nogu i ruku nema, ako vrti ( a i to "vrti" koristim samo zato jer mi nedostaje pravi glagol za opisati to nemušto kretanje karlicom) kukovima ne zna kud bi s rukama, a kada pokrene ruke, noge su čvrsto cementirane za podij i znam da nije pristojno smijati se tuđoj muci, ali ne mogu si pomoći, po nekoliko puta odvrtim kraj radi te scene. Svi od reda obučeni u poliesterne kostime mora da su se dobro oznojili, toliko da je Meryl krenula šnjofati pazuho Stellanu... lol

Na kraju, krenula sam malo iščitavati što današnja mladež smatra trashom i ostala sam u šoku kad sam našla da je i Robert Palmer ušao u tu kategoriju! Mislim, kada se to dogodilo? Otkada je "Simply irresistible", " Addicted to love" ili "Mercy, mercy me" postao trash? Nije da me više briga što će tko reći o mom glazbenom ili nekom drugom ukusu, ali Robert Palmer trash? Kuda ide ovaj svijet?
 

 
napisala Roman Tales, 01:25 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
5. listopada 2008.
Bologna

Već sam bila zaboravila da sam krajem travnja bila nekoliko dana u Bologni, kad mi je stigla koverta koja me na to putovanje neugodno podsjetila. U većini talijanskih gradova postoje zone limitiranog prometovanja, tzv. ZTL, u koje mogu ulaziti vozila samo s posebnom dozvolom. Na taj način gradske uprave nastoje riješiti problem prometnih gužvi u strogom centru, ali i problem smoga, posebno izražen u velikim gradovima na sjeveru gdje kombinacija atmosferskih prilika, industrije i velikog broja vozila rezultira lošom kvalitetom zraka. Prije polaska u Bolognu iz hotela je policiji poslan broj naše registracije kako bismo mogli ući u grad autom. Bologna nije veliki grad, bez problema se može obilaziti pješice tako da auto uopće nismo koristili, a jedan jedini put kad smo se u grad trebali vratiti, nismo znali da nam je odobrena samo jedna ruta. U gradu koji inače ne poznajemo, oslonili smo se na navigator, a navigator naravno, nema pojma da se u nekim ulicama provode radovi i tako smo završili u ZTL prstenu i nakon par mjeseci primili kaznu iz Bologne. Kako na sjeveru organizacija jako lijepo funkcionira, poslali su nam i telefonske brojeve za informacije, dali link da pogledamo sliku s registarskim tablicama, ljubazno nam objasnili da nismo imali autorizaciju proći tom ulicom i ponudili nam da se dođemo žaliti na njihov sud. Odmah smo uplatili 70 euro kazne i 12,50 euro poštanskih troškova.

No, unatoč plaćenoj kazni, ne mogu reći da mi se Bologna nije svidjela. Idalje mislim da nije u redu samo tako kažnjavati turiste, jer kad su kontrolirali registarske tablice vidjeli su da nam je boravište u Rimu i mogli su pretpostaviti da smo zalutali, ali što sad možemo, nama se na sud u Bolognu osporavati globu ne ide, iako naći odvjetnika uopće ne bi bio problem - toliku koncentraciju odvjetničkih kancelarija nisam nigdje vidjela.

Davnih osamdesetih godina, teroristički napad na željezničkoj postaji u Bologni, točnije 2. kolovoza 1980. učino je velike štete talijanskom turizmu, ali smo zato s naše strane Jadrana doživjeli turističku najezdu. Strah od terorističkih bombi opustošio je talijanska turistička središta, a otkako je krenula apartmanizacija mog malog mjesta, s nostalgijom se sjećam onih godina kada se tražio krevet više, a na ploči turističkog ureda isticale brojke od 11000 turista koje smo ugošćavali. Na željezničkoj postaji u Bologni još uvijek kazaljke sata iznad mjesta eksplozije stoje na 10.25, vrijeme kada je 85 osoba izgubilo život, a dvjestotinjak ih je ozlijeđeno.

Imala sam sreću da sam odmah pronašla ugodno mjesto za prvi jutarnji cappuccino, ako vas put nanese obavezno na kavicu kod "Il duca D'Amalfi", na par koraka od Piazze Maggiore, gdje će vam poslužiti savršeni cappuccino i što je još važnije nude prekrasan izbor kolača po vrlo umjerenim cijenama. Općenito, Bologna kao centar i administrativno središte regije Emilia-Romagna, svojom gastronomskom ponudom najviše odgovara onome što stranci zamišljaju kao tipično talijansku kuhinju - Bologna grassa (debela Bologna; po zadnjim statistikama vrijedi samo za muškarce, dok žene uspijevaju održati vitku liniju i ne ulaze u statistike debelih u Italiji, kako uspijevaju pojma nemam). Ima li još negdje netko tko nije čuo za lazanje ili bolonjski ragù, raviole, tortelline (koji svojim oblikom podsjećaju na Venerin pupak), tagliatelle (za koje kažu da se kuhar Zefirano inspirirao kosom Lucrezie Borgia, koja se zaustavila u Bologni na putu prema Ferrari gdje ju je čekao mladoženja, Alfonso I D'Este) ili mortadelu, veliku salamu koja je stekla planetarnu popularnost? Oduševile su me prodavaonice pune pršuta, sireva, salama i mortadela u uskim uličicama povjesnog centra grada, živost na štandovima s povrćem i voćem u uličici koja ima funkciju tržnice, ali i cijene po kojima bih i ja prešla u zaklete mesojede. Smijali smo se Talijan i ja pred štandovima sa zelenjem, prisjećajući se kako je supruga jednog njegovog kolege, preselivši se s juga na sjever tražila i malo peršina na tržnici kako je uobičajeno kod nas na jugu, da bi ju prodavač pitao:"50 grama će biti dovoljno gospođo?" Kada smo prvi put čuli priču od nje učinilo nam se poput vica, gledajući cijene shvatili smo da na tržnici u Bologni nema poklanjanja začina.

Bologna je poznata kao "crvena", povjesno gledano tako je nazvana radi crvenih i oker fasada, no danas se to više odnosi na političku orijentaciju grada, uglavnom lijevo orijentiranom. Meni je bilo simpatično vidjeti ulice s imenima Karla Marxa i Lenjina u mjestu Carpi ili ulice Salvadora Allendea i Che Guevare, žrtava fašizma, trg s parkom posvećen komunistima ubijenima tokom rata i sl. No, crveni gradonačelnik Bologne dobro radi svoj posao, grad je nevjerojatno uredan, miran, siguran, iako domaći stanovnici s kojima smo razgovarali navode da se situacija zadnjih godina pogoršala. Nama, koji smo došli iz rimske gužve učinilo se da smo u oazi mira, do kasno navečer bez straha i osvrtanja lutali smo uličicama Bologne i pri tome nismo morali preskakivati izloženu robu uličnih prodavača po pločnicima, scena sasvim uobičajena u centru Rima. Pored crvenih fasada, glavna karakteristika Bologne su arkade (ova na slici je arkada unutar "Collegio di Spagna" sagrađenom u 14. stoljeću za potrebe španjolskih studenata pri sveučilištu u Bologni), čak i kada pada kiša možeš hodati gradom bez kišobrana. Navodno je bila obaveza graditi kuće s arkadama dovoljno širokima da pod njima putnik namjernik može prenoćiti, pa im je širina takva da polegnut čovjek bude posve natkriven.

Obilježje grada su i dva kosa tornja u centru, sagrađena u obrambene svrhe tokom srednjeg vijeka, u 12. stoljeću, koja nose imena obitelji koja su ih gradile. 97 metara je visok toranj "degli Asinelli" s nagibom od 2,2 metra, a pored njega je ostatak tornja "della Garisenda", danas visokog 48 metara od nekadašnjih 60; radi sigurnosnih razloga su ga snizili jer se opasno nagnuo nakon propadanja temelja. Na vrh tornja Asinelli se može popeti drvenim stepenicama.

Na glavnom trgu (Piazza Maggiore) je i gotička bazilika zaštitnika grada, Sv.Petronija, unutar koje je najveća meridijana na svijetu, a i sama crkva je peta po veličini na svijetu, kažu da je trebala biti i veća od Bazilike Sv.Petra u Rimu. Posebna zanimljivost ove crkve je u tome što je sagrađena voljom i novcima grada, pa je tokom stoljeća, kao gradsko vlasništvo korištena i kao mjesto za reprezentativne prilike, ne samo kao mjesto molitve. U vlasništvo biskupije prelazi 1929. godine, a posvećena je tek 1954. Pogled iza crkve:

Ispred crkve i na trgu, posebno oko Neptunove fontane, za svih dana vladala je neobična živost, veliki broj mladih koji su sjedili na stepenicama ili čak ležali na trgu hvatajući prvo proljetno sunce, a tokom večeri na trgu je bilo svega, od uličnih svirača i pjevača do onih koji su izvodili male zabavne skečeve, veliki broj šetača, mladi koji su sjedeći na ulicama s laptopima pretraživali internet ili čitali pod uličnim svjetlom ... U blizini fontane je i Palazzo di Re Enzo, palača u kojoj je bio zatočen (neki kažu u zlatnim lancima) sin Federica II, od 1249 do 1272. kada je preminuo. Priča se je Federico II uzalud nudio Bolonjcima za slobodu svoga sina, toliko zlata da su mogli obuhvatiti sve gradske zidine.

Crkva Sv. Dominika u kojoj je i sahranjen osnivač dominikanskog reda, sagrađena je u 13. stoljeću, gledajući izvana stiče se dojam da je dograđivana po potrebi, ne po nacrtu. Na sarkofagu u kojem su posmrtni ostaci sveca radio je i mladi Michelangelo: Unutar crkve su i orgulje na kojima je vježbao Mozart, a iza oltara je prekrasni drveni kor, rađen tehnikom intarzije iz 16. st. Ispred crkve na trgu je stup sa brončanom statuom sveca i sarkofazi dvojice profesora iz 13. i 14. stoljeća, tzv. "glossatora". Glossatori bolonjske škole, ondašnji poznati juristi, okupljeni u Alma Mater Studiorum dali su podsticaj moderniziranju države studijem Corpus Iuris Civilis. Bologna je i danas puna mladeži kao jedno od najvažnijih univerzitetskih središta u Italiji sa najstarijim sveučilištem na svijetu osnovanim 1088.godine i na kojem su znanje stjecali veliki umovi poput Kopernika, Paracelsusa, Becketa, Duerera, Erasma Roterdamskog, Dantea, Petrarke, Galvanija ...

 
napisala Roman Tales, 01:27 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker