15. listopada 2008.
Mamma mia! ili...

... što je trash muzika?

 

Odgledah i ja konačno taj film, skoro mjesec dana nakon hrvatske premijere. Nisam objektivna i ne mogu dati pravu ocjenu, naime, ja volim Abbu! Sjećam se i njihove pobjede na Euroviziji 1974. godine, u vrijeme kada je Eurovizija još nešto i predstavljala.
Mislila sam da će ovaj film konačno skinuti obilježje trasha s Abbe, ali izgleda da nije tako. Tokom 80-tih godina i ja sam prestala slušati Abbu, neke nove stvari, pjevači i grupe su postali "in", uslijedio je moj period svakovečernjih ljetnih odlazaka u disco gdje definitivno nije bilo njihove muzike, a i u tim godinama odrastanja jako je bilo važno što slušaš - slušati Abbu ili Boney M izašlo je iz mode jednako kao i cipele s platformom.
1994. godine u Australiji snimaju film koji je do danas postigao kultni status o "Murielinom vjenčanju", djevojci iz provincije, s viškom kilograma koja sanja o idealnom vjenčanju i voli muziku Abbe. Ne bez razloga su odabrali muziku Abbe za priču o djevojci koja se ne uklapa u svoju sredinu, do tih godina i u Australiji je splasnula manija za Abbom, iako su na tom kontinentu imali skoro najveći svjetski uspjeh. Film o vjenčanju debeljuce Muriel, ne samo da je nagrađivan i stekao planetarnu popularnost (i lansirao karijeru glumice Toni Collette) već je i osvježio sjećanje na muziku Abbe, pjesme koje svi manje-više uspješno znamo pjevušiti i uz koje je teško ostati nepomičan na stolici.
Legendarna je izvedba pjesme Waterloo u tom filmu, a na ovom klipu su i titlovi za one koji teže prate australski engleski, a uz pjesmu slobodno zapjevajte, ja to činim svaki put ;-)

Čitala sam što se piše o filmu "Mamma mia" i neki od komentara su me ostavili bez teksta. Pokušavam, ali ne uspijevam razumjeti kojom logikom se neki žale na muziku u filmu? Pa, film se zove "Mamma mia", fino piše u najavi da je riječ o musicalu na muziku Abbe, dakle tko Abbu ne voli ne razumijem čemu ide gledati taj film? Očekivali su neki drugi ritam, neke druge melodije? Oni koji Abbu vole odgledali su film po nekoliko puta, a i ja sam, priznajem, među njima.

Meryl Streep iznenađujuće dobro pjeva i k tome pokazuje nevjerojatnu fizičku elastičnost za ženu na pragu šestog desetljeća ( i duga kosa joj tako dobro stoji da sam još odlučnija u namjeri da ne šišam svoju, ako ona sa 60 može imati dugu, mogu i ja sa 40 i dvije), Julie Waters je neodoljiva kad pjeva "Take a chance on me", dok me Christine Baranski neodoljivo podjeća na Patsy iz "Absolutely fabulous".

Muška postava je jednako dobra, iako bih ja Brosnana zamijenila s nekim manje ukočenim. Brosnan je u jednom intervjuu izjavio kako mu je njegov agent javio da se na američkoj premijeri kinom provalila salva smijeha kad je počeo pjevati, ali da su na kraju ipak kritike bile pozitivne. Znam da je Brosnanu svejedno što ja mislim, ali ja se idalje svaki put odvalim smijati čim on zapjeva, o plesu da ne govorimo. Nije da tako loše pjeva (u odnosu na to kako pleše, pjeva apsolutno božanstveno), nego se jednostavno previše trudi, trudi se toliko da je odmah jasno da se nalazi u za njega neprirodnoj situaciji ... mislim, pokušavam ga zamisliti kako pjeva u kupaonici dok se brije, ali jednostavno ne ide. Šveđanin Stellan (koje lijepo ime!) Skarsgård mi je simpatičan sa svojom nezainteresiranom facom tipa, "da, da, znam da je bolje snimati sa Bergmanom, ali njega više nema, a ovi Ameri dobro plaćaju i vrijeme je lijepo u Grčkoj...", a moj apsolutni favorit je Colin Firth. Mister Darcy ovaj put pokazuje da nije ukočeni Englez, naprotiv, najbolje vrti kukovima. Pored toga, nabacio je nekoliko kilograma viška otkako je u braku s Talijankom, ali štajaznam,  "love handles" mu sasvim dobro stoje, baš onako pozivaju da ga se uštipne!
Pogledala sam nekoliko interviewa glumaca prije samog filma i zanimljivo je da su svi tražili nekakvo opravdanje za sudjelovanje u tom filmu, svi osim Meryl, ona je dovoljno veliko ime da po svom izboru snima i telefonski imenik ako joj to padne na pamet. Muzika Abbe je izgleda još uvijek u kolektivnoj svijesti u rubrici trasha, iako film obara rekorde gledanosti. Colin Firth otvoreno priznaje da nikada nije slušao Abbu, kao niti većina hetero muškraca njegove generacije, dok recimo, Christine Baranski ističe kako je za pjevanje Abbe potrebna tehnika i nije tako jednostavno kako se čini (ne znam o čemu to ona, evo ja svako malo na karaokama pjevam i još nisam naišla na dionicu u kojoj treba hvatati visoki C). Svi od reda ističu kako su se dobro zabavili snimajući film, pogotovo na prekrasnim grčkim lokacijama - mislim da bi Grci trebali očekivati turističku navalu sljedeće sezone koju im je reklamu film napravio.
Kraj filma, kada pjevaju Waterloo je apsolutno deliričan. U sceni gdje tri glavna muška lika ulaze i poslije plešu Colin pokazuje koliko ritma ima, neodoljivo vrti kukovima, Stellan ga dostojno prati, a siroti Brosnan, em je najniži među njima, em nikakvu koordinaciju nogu i ruku nema, ako vrti ( a i to "vrti" koristim samo zato jer mi nedostaje pravi glagol za opisati to nemušto kretanje karlicom) kukovima ne zna kud bi s rukama, a kada pokrene ruke, noge su čvrsto cementirane za podij i znam da nije pristojno smijati se tuđoj muci, ali ne mogu si pomoći, po nekoliko puta odvrtim kraj radi te scene. Svi od reda obučeni u poliesterne kostime mora da su se dobro oznojili, toliko da je Meryl krenula šnjofati pazuho Stellanu... lol

Na kraju, krenula sam malo iščitavati što današnja mladež smatra trashom i ostala sam u šoku kad sam našla da je i Robert Palmer ušao u tu kategoriju! Mislim, kada se to dogodilo? Otkada je "Simply irresistible", " Addicted to love" ili "Mercy, mercy me" postao trash? Nije da me više briga što će tko reći o mom glazbenom ili nekom drugom ukusu, ali Robert Palmer trash? Kuda ide ovaj svijet?
 

 
napisala Roman Tales, 01:25 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker