10. studenoga 2008.
Crtica o moru

Iako Rim nije daleko od mora, još se niti jednom u Tirenskom moru nisam okupala. Lijepo vrijeme od već negdje travnja, pa sve do studenog čini prilično dugačku ljetnju sezonu i  mnogi Rimljani prije sezone godišnjih odmora, kao i poslije nje, vikendom odu na more. Mene vikend posjeti nimalo ne zanimaju; s jedne strane prometne gužve su ponekad takve da do najbližeg mora treba u autu provesti i više od dva sata, dok je najvažniji razlog taj, što ne volim pješčane plaže. Iako nisam rođena na moru, ja sam dijete školja i otkako sam naučila plivati, plivam jedino ako je ispod mene bistro more koje mi omogućava pogled prema dnu. Na pješčanim plažama Lazija to nije moguće. Otvoreno more i kada nema vjetra nosi valove, a valovi podižu pijesak s dna, tako da je more uvijek neke čudne svijetlosmeđe boje, dok se plavetnilo nazire tek daleko prema pučini. No, lagala bih kad bih rekla da mi nije zadovoljstvo zimi ili u rano proljeće (kad me spopadne alergija) prošetati pješčanim dinama i napuštenim plažama s pogledom prema otvorenoj pučini, ali uvijek je to samo zamjena za šetnju obalom na mom Otoku.

Pogled na morsku obalu Terracine, snimljen s ostataka hrama Jupitera (sagrađen u vrijeme kasne Republike, negdje u drugom stoljeću p.n.e. i o kojem vrlo malo podataka ima) :
Zadnjih godina, ne znam zašto, kako, niti kome je palo na pamet, uvale mog malog mjesta se zatrpavaju tucanim kamenom, kojeg nikako ne mogu zvati šljunkom jer šljunak je ugodne, glatke površine, dok je ovaj tucanik oštrih rubova koji tako neugodno bodu pod stopalima. Neki navode da je to radi gostiju koji traže pješčane plaže, ali posipanje uvala tim tucanim kamenom je blijeda imitacija nečega što nije prirodno našoj strani Jadrana. Godinama smo ugodno živjeli uglavnom zahvaljujući turizmu i to plavo i bistro more bilo nam je glavni adut u europskoj turističkoj ponudi, dok su oni, koji nikako nisu mogli bez pješčanih plaža, išli na talijansku stranu Jadrana ili u Španjolsku. Pijesak se mogao naći na morskom dnu pojedinih uvala, ali plaže su sve bile kamenite, s kamenjem različite veličine, od oblutaka do većih komada, ali sve kamenje glatko, uglačano kretanjem uslijed morskih valova ... i nikome takve plaže nisu smetale, do unatrag desetak godina. Uvale zasute tim tucanikom pretvorile su se u odlagališta sitnog smeća, od ostavljenih čikova ljeti do svega onoga što more izbaci na obalu; jednostavno je nemoguće očistiti ono, što se svakim korakom samo sve dublje zatrpava pod te sitne kamenčiće. Ipak, najgore od svega je što će taj tucanik imati posljedice na ekosistem uz obalu, isto onako negativan kao što je imao i na talijanskoj.Za razliku od naše obale, većina talijanske, pješčane obale izložena je eroziji koja je posljedica djelovanja vjetra, morskih valova, ali i podizanja morske razine uslijed globalnog zatopljenja. U blizini Terracine došli su na ideju da pokušaju zaustaviti tu eroziju bacanjem vreća (kao onih od krumpira) punih riječnog šljunka na morsko dno nedaleko od obale. Te vreće trebale su zaustaviti pijesak koji su valovi plime i oseke odvlačili s obale, a učinili su, suprotno očekivanjima, popriličnu štetu. Morski valovi i struje za vrijeme nevremena uspjeli su pokrenuti i te vreće, koje su se od trenja poderale i šljunak se rasuo morskim dnom. Najstariji bratić moga muža živi u kamperu u blizini Terracine (ne zato što nema kuće jadan, već zato što su on i njegova supruga čudne biljke - pored 2 ogromna stana u Frosinoneu i jednog u Terracini, oni svoje dane provode u kamperu parkiranom uz samu obalu. Orlando dane provodi u ribolovu, a njegova supruga u gledanju TV). Obitelj se već navikla na njihov stil života i dok su tokom tjedna uglavnom sami, vikendom se do njih parkiraju i kamperisti iz Rima, svi uglavnom radi ribolova. Njihovo svjedočanstvo je da ribe koju su nekada pecali jednostavno nema, a krivica je u poderanim vrećama sa šljunkom. Taj šljunak, neprirodan tom ekosistemu, kotrljanjem i kretanjem po pješčanom morskom dnu uništava mrijest i riba je sve manje. Ostaje im nada da će morski valovi većinu tog šljunka prije ili kasnije izbaciti na obalu, te se tako popraviti situacija s ribama koje su se na tom dnu mrijestile, kao i školjkama i ostalim morskim organizmima kojima taj šljunak smeta.

Kada sam prvi put čula za taj slučaj sa šljunkom odmah mi je pala na pamet ista takva situacija na našoj obali. Pitam se jeli moguće da taj sitni tucanik odnešen morskim valovima puni sve one rupe po školju, sva ona skrovita mjesta u koja su se, recimo, zavlačile hobotnice i mrkači? Uništava li svojim kotrljanjem po morskom dnu mrijest oslića kojeg sve rjeđe vidim u ponudi lokalnih ribara? Čini li štetu čije ćemo posljedice tek vidjeti? Jeli već prekasno i šteta je učinjena ili se situacija može vratiti na staro ako prestanu svakog proljeća navoziti kamione i kamione tog tucanog kamena?

Na kraju, nekada davno, početkom sedamdesetih godina, sva naša mala mjesta uz obalu su bila jednako nepovjerljiva prema strancima, da ne kažem ksenofobična (jer mi se to ipak čini preteška riječ za ono što se najbolje može opisati kao prvotno nepovjerenje dok te ne upoznaju); stanovništvo se dijelilo na domaće i na furešte, gdje furešti nisu bili samo turisti ljeti, već i svi oni koji nisu rođeni u dotičnom mjestu. Godinama me pratilo to da sam furešta i ljutilo me, najviše zato što je meni taj Otok bio najbliži pojmu rodnog kraja, kad mislim na dom, mislim na Otok. Od 1991. godine naše malo mjesto ima za načelnika lokalnog čovjeka, domaćeg, odraslog prije mene na tom istom školju i pod čijim upravljanjem je niknulo toliko apartmanskih zgrada da ih ima skoro jednaki broj kao i obiteljskih kuća, obala, na kojoj svatko radi što hoće, je toliko izbetonirana da se treba kilometrima udaljiti od mjesta  do djelića netaknute obale, a nekadašnjih 5 pitomih uvala u kojima smo ugošćavali do rekordnih 11.000 turista zatrpano je tucanim kamenom. I izgleda da to nikome ne smeta ... a mene boli! Boli me pogled na plaže mog djetinjstva koje su promijenile izgled i ne razumijem zašto?

Ovako danas izgleda uvala u kojoj sam naučila plivati 1972. godine kada me val oborio s kamena na kojem sam u moru stajala ( i koji je bio na istom mjestu svih ovih godina dok ga nisu pokrili debelim slojem betona):

A ovo su slike mora kakvo je nekada bilo i koje se još može vidjeti izvan mjesta i "uređenih" gradskih plaža:

 
napisala Roman Tales, 01:21 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker