27. studenoga 2008.
Nema tripica za mačke

Kao i svake večeri, negdje iza 18 sati, moja susjeda Mariella zalupila je blindiranim vratima svoga stana (mogla je proći i bez toga, pomislim svaki put kad se ta teška vrata zalupe) i s plastičnim tanjurom punim mačje hrane zaputila se prema obližnjim kontejnerima za smeće iza zgrade. Bez obzira kakvo je vani vrijeme, po njoj skoro, pa sat možeš ravnati, rijetko kada kasni, osim kada radi poslijepodnevnu smjenu u školi. Tada najprije u žurbi ide nahraniti mačke lutalice, tak nakon toga javi se majci i sestri koje imaju stan u prizemlju iste zgrade. Mariella je jedna od brojnih rimskih "gattara", koje nemaju nikakve veze s gatanjem, već s mačkama (gatto) i iako bi gattarama bilo milije da ih zovu gattofile, uobičajeno je osobe poput moje susjede jednostavno zvati gattara.


Nekako se uvriježilo stereotipno razmišljanje o gattarama kao usidjelicama ili usamljenim ženama bez djece, neki im spočitavaju nedostatak ljubavi i spolnog života, jer "da imaju nekoga pored sebe ne bi toliko vremena gubile na mačke", ali iz svog osobnog iskustva i viđenog vlastitim očima ovdje u Rimu, mogu potvrditi da iako su gattare uglavnom žene (ne nužno usamljene usidjelice), nisu jedino i isključivo žene.

Brijač u mom susjedstvu, redovno hrani ulične mačke, ne jednom sam ga vidjela kako puni plastični tanjur ostacima svoga ručka ili mačjom hranom. Dovoljno je da mu kroz izlog trgovine zapne pogled za neku novu mačku i odmah odlaže novine i izlazi van nahraniti pridošlicu. 1998. godine kada sam obilazila po prvi put sve rimske najvažnije lokacije, u blizini Piramide Cestije mimoišla sam se s jednim od rimskih beskućnika. Iako je vani bilo vrlo toplo na njemu je bio kaput vezan špagom umjesto remena, a na ramenu otrcani ruksak, u kojem je vjerojatno nosio sve svoje stvari. Izašao je iz trgovine s bocom mineralne vode i konzervom mačje hrane, te krenuo prema obližnjoj klupi na manjoj zelenoj površini. Zgrožena sam pomislila da će krenuti jesti mačju hranu; jadan kakav je bio, sigurno nije imao novaca za ništa bolje. No, prevarila sam se. Taj neugledni i zarasli beskućnik, nedefinirane dobi, otvorio je konzervu i bocu s vodom i u tren oka pored njega su se stvorile mačke za koje je obavio kupovinu! Svijet se zaustavio na trenutak, utihnula je bučna rimska prometnica i stajala sam gledajući oličenje čovječnosti kada najjadniji od svih nije zaboravio nahraniti i napojiti ulične mačke.
Za razliku od te epizode, nerado se sjećam djedice koji je mačke hranio na vrlo originalan način, istresajući otvorene konzerve sa četvrtog kata na pločnik, srećom ne meni na glavu. Takvo prepotentno i arogantno ponašanje najobičnijeg ljenjivca, kojem se neda protegnuti noge od stana do ulice, čini da dobar dio stanovnika ima negativan stav prema gattarama, optužujući ih da dodatno prljaju ionako prljave ulice.


Gattare mačke hrane po cijelom gradu, po svim kvartovima, a najpoznatije su ulične mačke u Koloseju, na Imperijalnim forumima i one na Largo di Torre Argentina. Legenda talijanskog neorealizma, glumica Anna Magnani je također bila jedna od rimskih gattara. Običavala se preoblačiti i zaogrnuta šalom izlaziti noseći hranu mačkama na Torre Argentina u čijoj blizini je i stanovala. I u kući je imala nekoliko mačaka, a kako je sama izjavila veće veselje joj je bilo gledati mačke koje se igraju na tepihu pred njom od bilo koje mondene zabave.
Na internet stranicama mačje kolonije na Torre Argentina, objavljene su i priče o usvojenim mačkama, mačkama koje su liječene i vraćene u život. Jedna od odlika rimskih gattara je upravo ta da njih ne zanimaju samo lijepe, uredne i oku ugodne mačke, već sve mačke ... i one ušljive, s parazitima, bolesne, invalidne, bez šape ili očiju, ranjene ili slijepe. Već spomenuti brijač, vodi brigu o najprljavijem mačku ikada, dok moja susjeda Mariella ne samo hrani, već i spašava ulične mačke i njihove povremene okote kojima nastoji naći dom dok su mačke malene. U roditeljskom domu u prizemlju ostali su živjeti Timmy, Toby i Lello, tri mačka nađena na ulici u lošem stanju i ranama; danas je najlakši Lello koji ima 9 kg. Kada je postala vlasnica stana vrata do mojih, vidjela je to kao idealnu mogućnost da udomi još koju mačku i tako su k njoj stigli Sissi i Franzi (Mariella je germanofil koja ne samo da isključivo kupuje kućanske aparate proizvedene u Njemačkoj, već i mailove šalje pisane goticom), dvije crne mačke, kost i koža pokrivena dugačkom dlakom. U zadnje vrijeme se čuju vijesti kako nestaju crne mačke koje satanisti koriste u svojim crnim misama, pa ih je odlučila spasiti od takve moguće sudbine. Reći da je te mačke udomila radi lijepog izgleda ili duge dlake bilo bi posve nepravedno. Nakon njih liječila je mačku oboljelu od leukemije, a kada je ipak preminula usvojila je i Sophie, bijelu macu bolesnih očiju. Za nju je morala platiti i operaciju kojom je jedno oko izgubila, dok su joj jedno oko uspjeli spasiti. Koj put se dogodi da s prozora vidim mačke koje ju čekaju u dogovoreno vrijeme i trče prema njoj čim ju ugledaju kako ide prema njima s tanjurima. Krenu joj se motati pod nogama s visoko uzdignutim repovima dok ih ona špota i govori im da pričekaju.


Procjenjuje se da po Rimu luta oko 150.000 uličnih mačaka raspoređenih u 400 kolonija, od kojih su najpoznatije one na arheološkim nalazištima. Kolonija koja živi u Koloseju od 2001. godine proglašena je za biokulturalno naslijeđe grada, kao takvo nitko ih ne smije proganjati niti ubijati, već se naprotiv grad brine i za njihovu prehranu. Kada smo već kod prehrane mačaka, rimske mačke su zaslužne i za jednu izreku koja je ušla u talijansko jezično naslijeđe. Fraza na romanesco narječju "Nun c’è trippa pe’ gatti" (nema tripica za mačke) ima značenje da nema nikakve nade da se ostvari to što tražite, jednostavno nema se otkuda platiti. Koristi se prvenstveno kada se apsolutno želi odbiti nečiji zahtjev, kad nešto nekome odbijate dati na vrlo odlučan način. Porijeklo ove fraze pripisuje se rimskom gradonačelniku Ernestu Nathanu koji je 1908. godine ustanovio da u gradskom proračunu jednostavno nema novaca kojima se moglo nastaviti kupovati mjesečno sljedovanje tripica kojima su se hranile mačke na Campidogliu i koje su trebale riješiti povremene najezde miševa. Kako je cijena tripica postala previsoka, u knjizi bilance grada netko je upisao upravo frazu koja je ušla u povijest: "Nema tripica za mačke".

 
napisala Roman Tales, 01:04 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker