12. studenoga 2008.
Paštašuta

U našoj kući uvijek se jelo poprilično tijesta, bilo u obliku paštašute, a zapravo tijesta u mesnom umaku (po domaći saftu), bilo različitih njoka, okruglica, knedli od kruha, pa onda zapečene tjestenine sa svježim sirom, paštafažola, špageta ... na ovaj ili onaj način tijesto je često bilo na meniju. Krivac za to je bio moj otac. Njega se jednostavano nije isplatilo pitati što bi se moglo kuhati. Kada smo ujesen ostajali sami (mama je odlazila u Zagorje u sezoni berbe grožđa i kukuruza), ponekad bih znala i pitati što bih mogla skuhati za sljedeći dan, a on me znao  začuđeno pogledati (kao: što uopće pitaš?), s riječima:
 "Pa, kćeri, nismo već dva dana tijesta jeli! Mogla bi napraviti malo  šporkih makarona, ne mora puno mesa."

Moj otac je bio kuhar po zanimanju, ne po svom izboru, već radi gladi i što mu je ta škola bila dostupna i besplatna. Radeći poslije po kuhinjama, duž cijele naše obale, mogao je jesti što i koliko je htio. Srećom, pa nikada nije imao problema s težinom, dapače, grozio se kolega koji "hodaju s trbušinama, spremni roditi". Unatoč  svim onim telećim koljenicama koje je pojeo u vidu pečenki ili na lešo, njegov ukus je ostao prilično jednostavan i najradije se pred tanjurom prisjećao okusa svog djetinjstva. Jedan od tih je, svakom Hercegovcu nezaobilazna raštika, toliko nezaobilazna da su svi oko nas sadili broskvu, dok se kod nas u vrtu zelenila raštika, o kojoj je  mama vodila brigu kada je donio rasad iz rodnog kraja. Uz raštiku je vezana zgodna epizoda koju su uvijek rado prepričavali, kada je moja mama prvi put išla u posjetu budućoj svekrvi na upoznavanje. Mama je sišla  s vlaka na stanici u Ravnom i srećom ju je dočekao moj stric, noseći joj crne zepe da se preobuje, jer mama je iz grada krenula u štiklama. Teško da bi po ondašnjem kamenjaru uspjela do kuće doći u štiklama. Moja baka Lucija je već bila žena u godinama, moj otac joj je bio zadnje dijete, imala je 42 godine kada ga je rodila u polju berući duhan, a domaćica kuće bila je stričeva žena. Baka se uglavnom motala oko ognjišta, pekla kavu ili kruh pod pekom i kad se danas sjetim te žene osjetim miris dima i pržene kave, jer je uvijek pored ognjišta stare kuće bila. Moja mama se, kao pristojna buduća snaha, pokušala zbližiti sa svekrvom i krenula je k njoj u sušnicu (zapravo staru kuću spaljenu u ratu pored koje su napravili novu), iako je unutra bilo zadimljeno i dim je grizao za oči. Po stropnim gredama su visili pršuti, plećke i sušena bravetina, a baka Lucija je bila u svojoj uobičajenoj poziciji u čučnju pred vatrom, a ispred nje na tronošcu crni lonac u kojem je kipjelo nešto zeleno.
"A vi tu kuhate svinjama mama?"
"Nije to za svinje nevjesta, to je raštika za ručak!", bio je odgovor bake koji je izazvao veliku nelagodu kod moje mame. S jedne strane takav gaf pred budućom svekrvom, a s druge užas takvog ručka.
Nad svakim tajurom raštike redovno smo prepričavali tu priču i mama je uvijek govorila da nije znala kako ima i mesa u toj "zelenoj vodi" i kako nije mogla ni zamisliti da će taj "obrok za svinje" tako jako zavoljeti.
Udaljih se od teme, nisam htjela o raštici, ali ako ste u Zagrebu na tržnicama se može naći ... otkako su "moji" naselili glavni grad.

Kada je moj otac tražio šporke makarone, mislio je na bilo koju kratku tjesteninu s gulašom ili paprikašom. Znao je pape kako se radi pravi gulaš, ali njemu je najdraže bilo kada je u umaku završilo meso od junećeg flama (dio nakon rebara, potrbušina), prošarana masnoćom i koji puta onim rastezljivim vlaknima koje nisi mogao sažvakati jer su bila poput gume. Zašto je jedan kuhar volio gulaš od najjeftinijeg i najlošijeg reza mesa,  priča je za sebe.
Kada je pored željezničke stanice u selu Ravno u Hercegovini, 1942. godine stigao talijanski garnizon, moj otac je imao jedva 6 godina. Zahvaljujući pruzi, razne vojske su prolazile kroz to mjesto, a kad su stigli Talijani, djeca su vrlo brzo naučila formirati red u vrijeme ručka i čekati iza ograde s limenkama i posudama, s nadom da će im kuhar postrugati kazan nakon što se vojnici namire. I što su Talijani mogli jesti nego tjesteninu? No, ne treba sada zamišljati tjesteninu skuhanu po svim pravilima, al dente, začinjenu finim umacima, dobrim maslinovim uljem i posutu ribanim parmigiano sirom. U zdjelici moga oca završavala je raskuhana tjestenina s umakom napravljenim od najlošijih rezova mesa, tako da se osjećao miris goveđeg loja, ali gladnom djetetu mora da je bilo nešto najbolje što je u životu pojelo. Kuhar Antonio koji je hranio djecu u redu za njihove ostatke, uspio je shvatiti, da se to mršavo i žgoljavo dijete zove kao i on. Možda je i sam ostavio djecu kod kuće. Činjenica je da je mom ocu uvijek malo više u posudu stavio, želeći ga barem malo udebljati. Povremeno je stavljao mog oca u vreću i onda istu objesio na dinamo vagu, nakon čega su redovno uslijedile riječi:
"Antonio, sempre venti!"  ( Antonio, uvijek dvadeset!)
 Moj pape nije znao ponoviti sve ostalo što je kuhar Antonio govorio, ali pretpostavlja da se žalio što tata ima uvijek samo 20 kila, unatoč svoj tjestenini koju pojede.

Eto, zato se u našoj kući oduvijek jelo puno tijesta. Kada bih od komada flama napravila gulaš i ostavila tjesteninu da malo odmori u umaku, upije ga i nabubri, moj otac je, na pitanje kakva je pašta, znao reći samo jedno dugačko: "Mmmm..."

 
napisala Roman Tales, 01:18 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker