25. studenoga 2008.
Pletenje u Japanu

Otkako sam po internetu krenula tražiti stranice zanimljive s aspekta mojih hobbyja, otkrila sam za mene posve nepoznatu činjenicu da u Japanu također vole plesti. I ne samo da vole plesti, već imaju i prekrasna izdanja u vidu časopisa i knjiga. Logično je pitanje što će mi japanske knjige i časopisi kada ne znam japanski, ali praktični duh Japanaca očituje se i u toj pletačima namijenjenoj literaturi. Naime, svi modeli i uzorci su prikazani univerzalnim shematskim prikazom, tako da je dovoljno znati značenje simbola. Prelistavajući neke od tih japanskih časopisa došla sam do zaključka da i totalni početnik u pletenju može vlastitim rukama kreirati komad odjeće jer je svaki (šal, kapica, vesta, rukavice i da ne nabrajam)  popraćen shematskim prikazom, toliko detaljnim da je dovoljno izabrati odgovarajuću veličinu i isti broj igala, pa da bez većih problema ispletete identično pletivo.


Svoj prvi džemper isplela sam uz pomoć pisanih uputstava iz nekadašnje "Vune", Vjesnikovo izdanje koje je uglavnom objavljivalo modele preuzete iz njemačkih i talijanskih časopisa. Vrlo brzo sam shvatila da mom načinu platenja dugački opisi uzoraka jednostavno ne odgovaraju, dok mi je samo jedan pogled na shemu uzorka bio dovoljan da znam što i kako trebam raditi. Isto vrijedi i za heklanje; iako nema tog uzorka i motiva koji ne bih mogla napraviti uz shemu ili sliku uzorka, uz opise rada krug po krug ili red po red, jednostavno gubim volju za rad. Upravo radi toga, radi moje osobne ovisnosti o shemama, desila mi se ljubav na prvi progled s japanskim časopisima. Ne samo da su me oduševili njihovi čitki shematski prikazi, već mi se dopadaju i modeli koji slijede urbanu, casual modu, idealnu za one koji vole krojeno pletivo umjesto vrećastih džempera koji još uvijek dominiraju talijanskim i njemačkim časopisima. Iako imam popriličan broj japanskih časopisa, pogotovo "Let's knit" i "Keito dama" serije, u zadnje vrijeme opsesivno tražim način kako nabaviti knjige s uzorcima. Nakon pretraživanja došla sam do zaključka da je najveća ponuda na japanskom Amazonu, iako ništa manja nije kod YesAsia, ostaje mi samo naručiti.

Kao i uvijek kada krenem tražiti nešto na internetu otvori mi se cijeli jedan novi svijet o kojem do tada pojma nisam imala. Nekada davno bili su samuraji prvi koji su se počeli baviti pletenjem, a danas Japanci imaju svoga princa pletiva, vrlo originalnog dizajnera Mitsuharu Hirose, koji je svoj hobby pretvorio u uspješno poslovno carstvo. Moram priznati da mu se divim na hrabrosti kada odjeva svoje ručno rađene i dizajnirane veste napravljene heklanim uzorcima ili pletenom čipkom uz biserne gumbiće. S ove strane oceana i u mom kvartu, najvjerojatnije bi bio izložen beskrajnom izrugivanju, ako ga ne bi koji put i namlatili. Onda se ljutim sama na sebe što imam tako ukalupljena razmišljanja, ali uz najbolju volju, ja svog Giannija nikako ne mogu zamisliti u heklanoj vestici! Ipak mu bolje stoje aran ili guernsey džemperi. Japanski Princ pletiva kroz svoj tv show i knjige, čini sve u svojoj moći da popularizira pletenje kao aktivnost, promovira i pletenje prstima kako bi približio tu vještinu djeci. Njegove kreacije, gledajući složenost uzorka i umjetnički dojam, čine da većina onoga što se može vidjeti po europskim žurnalima djeluje poput projekta iz dječjeg vrtića. Raditi nešto po njegovim modelima je i težiti perfekcionizmu u pletenju, podići pletenje na viši novo od običnog pletenja dva kvadrata koja će u spoju dati pulover.
I tako sam tražeći po internetu pronašla cijeli jedan novi svijet pletiva dizajnera meni nepoznatih imena kao Setsuko Torii, Shigesato Itoi, Nuno, pored svjetski poznatog Issey Miyake, a svima je zajednička ideja vodilja da od pletiva učine nosivu umjetnost na tradicijama onoga što bismo mogli nazvati "bakino pletivo".
Ne znam koliko je točno, ali blogeri u Japanu kažu da je vrlo vjerojatno da će dobrostojeća japanska gospođa imati svoga osobnog pletača, baš poput osobnog trenera u Americi. Nihon Vogue, vodeća izdavačka kuća za časopise posvećene ručnom radu, ustanovila je i vrlo cijenjenu školu u Tokiju koja je do sada odškolovala preko 50.000 instruktora za razne tekstilne ručne radove. Da bi dobili diplomu, budući instruktori moraju provesti 9 godina na školovanju za različite tehnike ručnog rada. Nakon takvog školovanja nivo njihove vještine pletenja je takav da im je samo pogled na uzorak dovoljan za reprodukciju.

No, najzabavnije mi je bilo čitati neku od haiku poezija posvećenih pletivu. Nisam profesor Davide, ali pokušala sam prevesti:


                        Još jedna očica...
                        Još jedan red ...
                        Ah? Sviće dan.


                        Trgovine pune
                        štrenica vune govore
                        o dolasku jeseni.


                        Koliko je ljudi
                        na obraz prislonilo
                        ovu meku štrenicu vune?


                        Mrzim,
                        svih 15 redova
                        iznad greške.


                        Hvaleći njen rad,
                        mrmljam sebi u bradu:
                        "To mogu i ja".


                        Jesenji vjetar
                        uvijek me nosi
                        u trgovinu s vunom.

 
napisala Roman Tales, 01:06 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker