26. studenoga 2008.
TV sjećanja

Svima ovisnima o televizijskom programu preporučam preseljenje u Italiju. Tjedan dana uz talijanski tv program bit će dovoljno da se zauvijek odviknete gledanja televizije. Otkako sam ovdje ne znam kada sam zadnji put nešto navečer pogledala. Ponekad pogledam program "Ulisse" (s podnaslovom "zadovoljstvo saznavanja") izuzetno talentiranog urednika Alberta Angela, a zimska predvečerja rado provodim uz emisiju "Atlantide" (priča o ljudima i svijetovima) na La7 kanalu, kaleidoskop različitih dokumentaraca strane proizvodnje, koji pokrivaju teme povijesti, otkrića, znanosti i politike. Filmove ne gledam ili vrlo rijetko pogledam, jer ne volim sinhronizaciju, sve ostalo me nikako ne može zadržati uz tv ekran.
Moja generacija, koja je odrasla uz dječji program koji je počinjao oko 17 sati, kada je uopće i počinjalo tv emitiranje, odrastala je uz ono najbolje što je tv produkcija u Europi i svijetu nudila. Svake godine urednici republičkih tv kuća išli su na sajmove i dogovorno otkupljivali programe koji su bili krema ondašnje tv proizvodnje. Imali smo priliku gledati najbolje dokumentarce, najbolje dramske i humorističke serije, skoro pa istovremeno s ostatkom svijeta... ili nam se činilo da su najbolje samo zato što nije bilo mnogo izbora? Činjenica je da smo pred tv ekranima provodili daleko manje vremena nego danas.
Iako jako malo toga gledam, ja uistinu volim televiziju. Sjesti uz nešto zanimljivo dok istovremeno u udobnosti svoga kauča nešto pletem ili vezem, veselilo me od djetinjstva. Kada odrastaš u malom mjestu gdje zimi već nakon 4 popodne neme ni žive duše na ulici, jedino što ti razbija monotoniju svakodnevnice je neka zanimljiva tv serija koju smo smjeli pogledati samo ako je završavala do 21 sat ... u to davno vrijeme još se vjerovalo da se djeca moraju naspavati ako ujutro idu u školu, tako da smo svi išli rano u krevet i nismo gledali filmove do pola noći. Neka od najljepših sjećanja iz mog djetinjstva vezana su uz scene gdje mama i ja ispod dekice gledamo novu epizodu serije koju smo pratile ili gdje svi zajedno pratimo novu epizodu hit serije koja je uvijek imala udarni termin petkom nakon dnevnika.


Tri su  TV serije iz ranih 70-tih godina, koje su značajno obilježile moj kasniji izbor tv programa. Radi njih sam postala obožavateljica britanske povijesne ili kostimirane (kako je ponekad zovu) drame. Prva je serija koja je kod nas bila poznata pod naslovom "Jedrenjaci", priča o engleskim pomorskim kapetanima i njihovim obiteljskim dramama s uvodnom špicom na muziku iz baleta "Spartak", Arama Kačaturijana, a zapravo "Onedine line" u originalu. Ta muzika je godinama poslije za mene bila muzika jedrenjaka i kada su kasnije ruski klizački parovi plesali slobodne programe na tu muziku, zahvaljujući meni dragoj Milki Babović, konačno sam saznala autora i naslov.

 

Predivni jedrenjak iz te serije "Soren Larsen" najvjerojatnije je zaslužan što ponovno planiram put u Nizozemsku na novi SAIL; u amsterdamskoj luci 2005. godine, moja mašta je bila usijana do vrenja; previše sam priča o piratima i serija s neodoljvim britanskim kapetanima odgledala.
Nakon "Jedrenjaka" cjelokupna ženska populacija svih generacija uzdisala je za neodoljivim Poldarkom iz istoimene serije. Priča smještena u Cornwall, o povratniku iz rata za američku ovisnost, za kojeg svi misle da je poginuo i koji nalazi imanje i rudnik pred bankrotom i ljubav svog života pred brakom s drugim, započinje vezu s Demelzom koju je spasio od sirotinjskog života, snimljena je tako da je bila živa muka otčekati tjedan dana da bi se saznalo što će dalje biti. Ne znam jesam li imala više od 10 godina kada sam gledala tu seriju, a i dan danas se sjećam scene kada Demelza bježi pred Poldarkom jer čeka njegovo dijete i ne zna kakva će biti njegova reakcija. Kada ju konačno stigne ona ga pita:
"Što će biti sa mnom sada kad čekam dijete?"
"Bit ćeš udana", odgovorio joj je Poldark, uz uzdahe i suze kompletne ženske populacije koja je gledala tu seriju, uključujući moju mamu. San o princu na bijelom konju nastavlja živjeti...

 



Nakon romantičnih serija uslijedila je serija koja je uz jako malo novaca i uz fantastičnu glumačku postavu cijelom svijetu približila  intrige i život starog Rima, na prijelazu iz starog u novi vijek, "Ja, Klaudije". Svakog petka čekali smo s nestrpljenjem nastavak priče, koja je prateći život budućeg cara Klaudija, približila i učinila stvarnima povijesne osobe poput Augusta, Livije, Tiberija ... Na šepavog Klaudija pomislim svaki put prolazeći ispod Porta Maggiore . Brojne su scene koje pamtim iz te serije, ali ona koja me i danas sledi je ona kada Kaludijeva majka, Antonija (mlađa kći Marka Antonija) odluči ubiti glađu svoju kćer Livillu koja je osramotila obitelj. Zazidala je vrata iza kojih će kćer umrijeti i kada ju je Klaudije pitao što čini, odgovorila mu je kako mora kaziniti kćer. Na pitanje kako može slušati njene krikove i plač, odgovorila je:" To će biti moja kazna". Na mreži je dostupna priča kako su snimali tu seriju i razgovor s glavnim glumcima, pa ako vam jezik nije prepreka svakako pogledajte.

Nakon ovih serija kojih se toliko živo sjećam, crno-bijelog ekrana i savršenog engleskog jezika, mogu li sjesti pred ekran i gledati neki "novi format" reality showa? Programe koji su uvreda zdravoj pameti i ljudskoj inteligenciji? No, nemam namjeru lamentirati radi programa koje ne gledam, daljinski je jedan jako dobar izum! Umjesto toga, zahvaljujući internetu i onima koji dijele moje interese, upravo uspoređujem interpretaciju romana Jane Austin "Persuasion" snimljenu 1995. s onom snimljenom 2007. godine. Dva različita pristupa s dva vrlo različita kapetana Wentwortha ... i uživam gledajući obje varijante!
 

 
napisala Roman Tales, 01:05 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker