29. siječnja 2009.
4 nova okvira

Skoro su dvije godine prošle otkako sam završila sliku s motivom paprika i nešto više od dvije, otkako slika s motivom rajčica čeka na svoj okvir. Obje slike mi je bila namjera izložiti na zidu moje kuhinje, jednu pored druge, a potraga za okvirom nepredviđeno se odužila. Uzaludno sam pokušavala pronaći okvir u nekoj plavoj nijansi koji bi odgovarao za obje slike, ali kako je plava pozadina na slikama različita, onaj koji je odgovarao rajčicama, nije pasao na paprike i obratno.  Neki tonovi crvene ili narančaste također nisu dolazili u obzir, jednako kao i sve vrste drvenih okvira. Na kraju odluka je pala na nešto poput srebrnog mat okvira koji je neutralnom bojom odgovarao objema slikama:

Slikati ih na podu bio je jedini način da nema odsjaja na staklu. Sheme po kojima sam radila su iz francuskog časopisa "De fil en aiguille".

Za sliku s motivom delft porculana izbor je pao na jednostavni tamnoplavi okvir:

Uokvirili smo i sliku koja će krenuti put Nizozemske:

 

 
napisala Roman Tales, 00:55 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
19. siječnja 2009.
Savršeni goblenski stalak

Na reklami za John James igle s dvostrukim vrhom (twin pointed needles) kažu da se radeći s njima brzina izrade povećava do 60%. Pojma nemam kako su došli do tog podatka i jesu li usitinu mjerili vrijeme izrade kada se veze samo jednom rukom i vrijeme potrebno za isti komad kada se veze s obje ruke (s jednom ispod, a s drugom rukom iznad platna). Otkako imam goblenski stalak i ja sam počela raditi s obje ruke, samo mi se čini da nisam dobila to 60%-tno ubrzanje.

Stalak je od one prve izvedbe pretrpio manje, ali značajne promjene. Kako je prvotno bio napravljen, omogućavao je okretanje okvira za samo 90 stupnjeva, što nikako nije bilo dovoljno. U petak poslijepodne u trgovini "Canetta" vidjela sam uživo stalak koji se prodaje i na stranicama Sew&so i zaključila da je sreća što ga nisam kupila jer niti taj stalak ne omogućava kompletan okret okvira, već samo polovičan. Moj okvir se sada može kompletno okrenuti nakon ovog malog dodatka između stalka i okvira: Druga značajna promjena je i način pričvršćivanja platna na okvir. U prvoj verziji to sam učinila čavlićima (metalnima s plastičnim pokrovom u boji), što se nije pokazalo najsretnijim rješenjem. Nakon toga napravili smo vertikalne rupice na oblom dijelu okvira, svaka 2 cm i sada jednostavno platno pričvrstim prošivajući kroz te rupice - jednostavno, brzo i u konačnici vrlo čvrsto rješenje:Treća nadopuna je mogućnost blokiranja oblog dijela okvira kojim se platno vertikalno nateže. U prvoj izvedbi, nakon natezanja platna, unatoč tome što je okvir bio učvršćen (privijanjem onim maticama oblika leptirića), lagano je klizio s vremenom prema sredini, pa je svako malo bilo potrebno vraćati ga u prvotni položaj. Sada, uz manju modifikaciju, ostaje blokiran u početnoj poziciji.

Kako obično pikam navečer u dnevnom boravku, Gianni i ja vodimo stalnu bitku oko osvjetljenja. Dok je njemu za gledanje najnovijih epizoda nekog CSI, Mediuma, Criminal minds ili Kućanica sasvim dovoljno svjetlosti tek toliko da nije mrak, meni je potrebno savršeno osvjetljenje, pa se tako pobrinuo za kompromisno rješenje i sada uz stalak imam i dodatno osvjetljenje:

 
napisala Roman Tales, 00:57 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
4. siječnja 2009.
Kreativni pokloni

Kada smo suprug i ja krenuli u avanturu uokvirivanja mojih radova, okvire smo uglavnom tražili u velikim trgovačkim centrima namijenjenima kategoriji "sam svoj majstor", kao na primjer Castorama, Leroy Merlin ili Bricocenter. U Castorami smo kupili prve letvice za okvire, one kojima smo uokvirili 4 godišnja doba. Kad god sam bila u prilici išla sam pogledati ima li nešto novo u ponudi, pokušavala sam nešto iz njihove ponude prilagoditi svojim radovima, ali jednostavno, nakon okvira za "Anđela čuvara" nisam nalazila nešto što bi mi odgovaralo. Srećom, od jednog profesionalnog majstora koji ima obrt za uokvirivanje, dobila sam adresu na kojoj on nabavlja letvice za svoju radnju. U toj trgovini prodaju letvice na veliko i malo, a nude i usluge uokvirivanja. Svaki put kad idem k njima, na miru me ostave u uglu radnje s uzorcima okvira, koje onda isprobavam, prislanjam uz radove i tražim one koji po mom mišljenju najbolje odgovaraju. Ne samo da imaju nevjerojatno veliki izbor (iako niti veliki izbor nije garancija da ćeš pronaći baš ono što tebi odgovara), već su im i cijene vrlo pristupačne i povoljne. Samo za primjer, jednu letvicu od 2,50 metara u Castorami platila sam 54 euro, isto koliko sam u subotu platila ovih 5 (od kojih su 3 dužine preko 3 metra i 2 od 2,50), točnije 53,40 euro:
Na povratku kući, zaustavili smo se u Bricocenteru gdje je moj muž kupio sve potrebno za izradu samostojećeg okvira za izradu goblena. Već duže vrijeme sam pretraživala po online trgovinama gdje bih mogla najpovoljnije kupiti jedan takav stalak, pogotovo u zadnje vrijeme nakon što sam započela s izradom prilično velikog goblena. Konačno sam pronašla kod Sew&so, po meni najbolji stalak najpovoljnije cijene. Već sam imala kreditnu karticu u ruci kada je Gianni, vireći preko mog ramena, izjavio da bi i on mogao takav stalak napraviti. Kako mi je izgledala kuhinja dva dana bolje je ne pokazivati, još nisam skupila hrabrost ući u garažu nakon što je u njoj proveo cijeli jučerašnji dan, ali je zato konačni rezultat više nego fantastičan:I već je u upotrebi s nategnutim goblenskim platnom, samo što sam još uvijek nespretna u radu s obje ruke. Do sada sam samo jednom radila dok sam lijevom pridržavala okvir.
Pogled na detalje izrade: Cjelokupni trošak materijala nije niti 30 euro, a ako nekome zatrebaju,  mogu objaviti i detaljne upute za izradu.


No, nije to jedini poklon ovih dana. Nakon kupovine okvira u petak, u poštanskom sandučiću dočekala me prekrasna, ručno rađena blagdanska čestitka. Gospođa koja se u komentarima na ovom blogu potpisuje kao Ema, već je bila u brizi što mi čestitka ne stiže, a ja se nisam previše uzbuđivala, jer do sada se dogodilo da mi talijanske pošte uruče Božićne čestitke pred Uskrs. Ema i njena dvanaestogodišnja kćer pickpoint tehnikom su ukrasile blagdanske čestitke, a ove godine, na moju veliku radost i mene su uvrstile na spisak osoba kojima će uputiti svoje umjetnine. Ova čestitka je toliko lijepa da ne zaslužuje sudbinu zaborava nakon što blagdani prođu, zato će dobiti svoj okvir i biti dio stalne Božićne dekoracije u našem domu.
Ema je moja vršnjakinja, zaposlena mama dvoje djece i jednog anđela, koja uz sve dnevne obaveze nalazi  i par trenutaka za vez ili izradu ovako lijepih čestitki. Jedna je od onih osoba za koje mi je nevjerojatno drago da sam ih upoznala zahvaljujući ovom blogu.

 
napisala Roman Tales, 00:58 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
1. siječnja 2009.
Za sreću jedite leću

Za novogodišnji ručak moje mame nikada nije nedostajalo sarmi i iako se meni povremeno mijenjao, pravilo je bilo da se na prvi dan Nove Godine ne jede meso peradi, "da sreća ne odleti" u Novoj. Miris sarme je, odmah poslije bakalara, miris tipičan za blagdanska nakuhavanja. Ne znam ima li kuće u kojoj se za blagdane neće pripremiti i pojesti barem jedan lonac sarme, koja je najbolja tek kad odstoji koji dan. Od svih blagdanskih jela, sarma je nekako najdemokratičnija, svi si ju mogu priuštiti zahvaljujući skromnosti namirnica koje u nju idu i izdašnosti konačnog rezultata. Oni bogatiji stavit će uz kiseli kupus i dobar komad sušenog mesa ili koju pravu domaću kobasicu, dok će oni tanjeg novčanika sarmu napraviti i uz tek malo špeka da zamiriši.
Iz talijanskih kuhinja jučer se uglavnom širio miris kuhane leće, nezaobilaznog jela na prijelazu iz stare u novu godinu. Po tradiciji treba jesti leću (i to što više možeš pojesti) "da bi dolazeća godina bila bogata i da bude novaca koliko i zrna leće". Uz leću obično se služi zampone ili cotechino, u oba slučaja radi se o salami koju treba kuhati prije služenja, a za izradu koje koriste svinjske nogice. Svinjetina se jede uz leću i na prvi dan Nove godine jer svinja simbolizira izobilje. Kao što je slučaj sa našom sarmom, leća i svinjske nogice (drugačijeg imena, ali svejedno svinjske nogice) su od sirotinjskog jela prerasla u tradicionalno jelo, praćeno nekadašnjim praznovjerjem o dobroj sreći koju će donijeti tanjur pun leće pojeden baš na prvi dan Nove godine.

Zampone i cotechino su toliko omiljeni i nezaobilazni na talijanskim stolovima da će vam ih poslužiti i u najluksuznijem restoranu za novogodišnju večeru, možda kuhane na pari nekog vrlo posebnog vina ili iz neke bio-proizvodnje male serije. Od najsiromašnijih do najbogatijih stolova svinjske nogice su nezaobilazne, toliko nezaobilazne da se procjenjuje potrošnja od 6800 tona što zampona, što cotechina.

Nemam ništa protiv tradicije posluživanja leće na današnji dan, ali baš i ne volim zampone i cotechine koji su previše masni za moj ukus, tako da već godinama vrlo uspješno zamjenjujem te kuhane salame domaćim polpetama od mljevenog mesa ili mesnom štrucom. Leću je izuzetno jednostavno pripremiti i rado ju pripremam i običnim danima. Obično ju na par sati namočim da joj skratim kasnije vrijeme kuhanja u blago posoljenoj vodi uz grančicu ružmarina. Današnje polpete napravila sam od mljevenog mesa, malo sitno sjeckanog luka i peršina, jednog žumanjka, soli i malo papra i kuhala ih u umaku od rajčice (bez dinstanog luka kako bi inače trebalo po tradiciji). Kada su polpete gotove dodaje im se kuhana leća i još se kratko prokuha da se okusi prožmu i umak reducira. Po želji se služi s krumpirima, palentom ili uz komad svježeg kruha.

Tradiciju smo ispoštovali, leću smo pojeli, ali ne nadam se bogatstvu. Iako, bilo bi lijepo da nam je sreća osigurana tanjurom leće i rubljem crvene boje ... Kažu i da na današnji dan trebaš raditi ono što te veseli, kako bi u Novoj godini upravo tako najviše provodio vrijeme, zato idem par puta ubosti iglom na novom goblenu.

 
napisala Roman Tales, 00:59 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker