1. siječnja 2009.
Za sreću jedite leću

Za novogodišnji ručak moje mame nikada nije nedostajalo sarmi i iako se meni povremeno mijenjao, pravilo je bilo da se na prvi dan Nove Godine ne jede meso peradi, "da sreća ne odleti" u Novoj. Miris sarme je, odmah poslije bakalara, miris tipičan za blagdanska nakuhavanja. Ne znam ima li kuće u kojoj se za blagdane neće pripremiti i pojesti barem jedan lonac sarme, koja je najbolja tek kad odstoji koji dan. Od svih blagdanskih jela, sarma je nekako najdemokratičnija, svi si ju mogu priuštiti zahvaljujući skromnosti namirnica koje u nju idu i izdašnosti konačnog rezultata. Oni bogatiji stavit će uz kiseli kupus i dobar komad sušenog mesa ili koju pravu domaću kobasicu, dok će oni tanjeg novčanika sarmu napraviti i uz tek malo špeka da zamiriši.
Iz talijanskih kuhinja jučer se uglavnom širio miris kuhane leće, nezaobilaznog jela na prijelazu iz stare u novu godinu. Po tradiciji treba jesti leću (i to što više možeš pojesti) "da bi dolazeća godina bila bogata i da bude novaca koliko i zrna leće". Uz leću obično se služi zampone ili cotechino, u oba slučaja radi se o salami koju treba kuhati prije služenja, a za izradu koje koriste svinjske nogice. Svinjetina se jede uz leću i na prvi dan Nove godine jer svinja simbolizira izobilje. Kao što je slučaj sa našom sarmom, leća i svinjske nogice (drugačijeg imena, ali svejedno svinjske nogice) su od sirotinjskog jela prerasla u tradicionalno jelo, praćeno nekadašnjim praznovjerjem o dobroj sreći koju će donijeti tanjur pun leće pojeden baš na prvi dan Nove godine.

Zampone i cotechino su toliko omiljeni i nezaobilazni na talijanskim stolovima da će vam ih poslužiti i u najluksuznijem restoranu za novogodišnju večeru, možda kuhane na pari nekog vrlo posebnog vina ili iz neke bio-proizvodnje male serije. Od najsiromašnijih do najbogatijih stolova svinjske nogice su nezaobilazne, toliko nezaobilazne da se procjenjuje potrošnja od 6800 tona što zampona, što cotechina.

Nemam ništa protiv tradicije posluživanja leće na današnji dan, ali baš i ne volim zampone i cotechine koji su previše masni za moj ukus, tako da već godinama vrlo uspješno zamjenjujem te kuhane salame domaćim polpetama od mljevenog mesa ili mesnom štrucom. Leću je izuzetno jednostavno pripremiti i rado ju pripremam i običnim danima. Obično ju na par sati namočim da joj skratim kasnije vrijeme kuhanja u blago posoljenoj vodi uz grančicu ružmarina. Današnje polpete napravila sam od mljevenog mesa, malo sitno sjeckanog luka i peršina, jednog žumanjka, soli i malo papra i kuhala ih u umaku od rajčice (bez dinstanog luka kako bi inače trebalo po tradiciji). Kada su polpete gotove dodaje im se kuhana leća i još se kratko prokuha da se okusi prožmu i umak reducira. Po želji se služi s krumpirima, palentom ili uz komad svježeg kruha.

Tradiciju smo ispoštovali, leću smo pojeli, ali ne nadam se bogatstvu. Iako, bilo bi lijepo da nam je sreća osigurana tanjurom leće i rubljem crvene boje ... Kažu i da na današnji dan trebaš raditi ono što te veseli, kako bi u Novoj godini upravo tako najviše provodio vrijeme, zato idem par puta ubosti iglom na novom goblenu.

 
napisala Roman Tales, 00:59 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker