22. veljače 2009.
Izbor platna

Moj goblen polako napreduje prema posljednjoj trećini. Nije mi mrsko dovršiti ga, unatoč smanjenoj motivaciji, ali sada sam definitivno došla do zaključka da ne volim raditi velike slike. Teško je održavati motivaciju i entuzijazam za rad, kada nakon skoro dva mjeseca rada pred sobom imam samo 2/3 izvezenog goblena.

Kada sam se nedavno žalila na kvalitetu poklonjenog leakrila na kojem sam izvezla crveno-bijelo srce, pitali su me na što se zapravo žalim. Na stranu što je leakril sintetičko platno po kojem igla "škripi" i u rukama ga nije ugodno držati, najveća zamjerka mu je neravnomjerno tkanje. Isti broj niti u visinu i širinu ne mjere istu dužinu u centimetrima. Srećom, na mom radu motiv se nije radi toga posebno deformirao, ali neugodno je iznenađenje dobiti rad u vidu pravokutnika ako je trebao biti kvadrat. Na žalost, pročitala sam da neke imaju takvo neugodno iskustvo i s nekim aida tkanjima, kod nas poznatijima pod imenom panama platno. U svakom slučaju, vrijedi obratiti pažnju ako se odlučite raditi na leakrilu.
Goblenisti kod nas uglavnom traže platno što sličnije onome koje Wiehler pakira u svoje komplete. Uglavnom se radi o platnu sa žutom crtom koja olakšava brojanje bodova, a može se nabaviti u kanadskoj on line trgovini, koja nudi to platno od 100% pamuka u boji slonovače. Gobleni se mogu raditi na gotovo svakom platnu na kojem se niti mogu brojati, a "count" platna, odnosno broj niti u inchu određuje veličinu gotove slike. Pravilo je da ista shema napravljena na platnu s većim countom daje konačnu sliku manju nego ona rađena na platnu manjega counta. Veličina platna koja odgovara Wiehlerovom platnu je bilo koji count 22. Za primjer, evo slike Oslo Zweigartovog platna 22 ct ili Cordova canvasa koji je mesh 22. U oba slučaja, u jednom centimetru goblena bit će 9 goblenskih bodova. Jednako kvalitetno je i hardanger pamučno platno 22 ct, samo je njegova maksimalna širina 80 cm, tako da nije uvijek pogodan onima koji žele raditi veće slike.

Većina mojih dosadašnjih radova je napravljena na platnima 28 ct. Da sam "Madonu s grožđem" radila na 22 ct, a ne 28 ct, dimenzije bi joj bile 28 x 39 cm, umjesto 22 x 31 cm. Zadnja dva goblena radim na 25 ct Lugani, koja je nešto krupnije tkanje, ali na kojem mi je lakše raditi otkako moram nositi naočale. Veći count platna posebno je pogodan ako pozadina rada nije u potpunosti popunjena. Za takve slike tržište nudi i veliki broj platna u boji, od velike palete Zweigartovih, Perminovih ili DMC platna, do ručno bojanih platna poput ovog 28 ct Jobelana.   Enchanted fabrics, Silkweaver ili Sugar maple su neki od proizvođača ručno bojanog platna.

Izbor platna, kao i izbor motiva za vez uostalom, je vrlo osoban. Neki više vole lan, pogotovo onaj velikog counta, na kojem se križići uglavnom rade preko dvije niti tkanja, iako lan ima neujednačenu debljinu niti. Drugi pak, poput mene, više vole pamučna platna pravilnog tkanja i pravilnih niti. Quacker cloth 28 ct je platno istkano od mješavine lana i pamuka i na kojem je lakše raditi radi ujednačenih niti, nego na čistom lanu, primjer kojega je ovaj Dublin lan 25 ct. Iako na aida platnu ne radim, za one koji vole panamu, samo napomena da count kod tog platna znači broj kockica u inchu, tako veličina križića na aida 14 ct odgovara veličini križića rađenog preko dvije niti na 28 ct evenwave platnu.
Kupujući platna na mreži došla sam do zaključka da mi je najisplativije kupovati kod Sew&so. Ne samo da su im cijene povoljnije nego u američkim ili talijanskim on line trgovinama, već i platno prodaju po metru, ne po yardu. Na slici koju mi je poslala Ema, su tri platna kupljena kod njih, a pored prekrasno izvezenog buketa dalija i narcisa (kojeg jednostavno moram pokazati pošto Ema nema bloga, a tako lijepi rad zaslužuje pohvale), obraćam vam pažnju na započeti stolnjak na RICO platnu, već obrubljenom, od damasta, sa insertima od aida platna na kojem se lako vezu križići:

 Unatrag par tjedana ovako izgleda moj prvi jutarnji pogled na svijet. Kada smo renovirali stan i između ostalog poskidali stare prozore, zajedno sa pripadajućim starim štokovima, mogli smo naručiti i rešetke, ali nismo. Najmanje smo mislili na uštedu u to vrijeme, jednostavno nismo htjeli gledati u rešetke na prozorima, uljuljkani u lažnu sigurnost kako ionako živimo dovoljno visoko. Sada, kada znamo da niti sedmi kat nije dovoljno visok za spretne lopove, osjećaj sigurnosti nastojimo povratiti pogledom na rešetke koje bi nas trebale štititi od novih provala ...

 
napisala Roman Tales, 00:53 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
13. veljače 2009.
Biološki t estament

Jučer je sahranjena Eluana Englaro, a njena smrt je podijelila javno mišljenje Italije, baš kao i smrt malog Samuela Lorenzija prije nekoliko godina. Po statističkim pokazateljima Italija je doslovno podijeljenog mišljenja, skoro pa jednaki postotak je onih koji smatraju da ju je trebalo pustiti da umre i onih koji su inzistirali na nastavku njenog života. Kada je ubijen mali Samuele javnost je bila jednako podijeljena na one koji smatraju njegovu mamu krivom za njegovo ubojstvo i one koji su apsolutno odbijali takvu pomisao, uglavnom zato što "nijedna majka ne bi mogla ubiti dijete na takav način" uz daljna objašnjenja i elaboracije vlastitog viđenja majčinske ljubavi, nespojive s tako svirepim ubojstvom. U slučaju Eluane, veliki broj onih koji su bili za nastavak hranjenja i života, upravo je stavljao pod znak pitanja očinsku ljubav Beppina Englara, jer "kakav je to otac koji može tražiti da mu ubiju kćer?" Kao što idealizirana majčinska ljubav ne može biti garancija nevinosti za ubojstvo, tako i očinska ljubav može biti bezgranična i nesebična, unatoč zahtjevu za usmrćenjem vlastite kćeri.

Oni koje je slučaj Englaro zanimao, već su mogli doznati sve važnije detalje slučaja, bilo putem tiska, bilo na internetu. Ne želim ponavljati već poznate činjenice, ali čitajući neke od komentara, moram se zapitati jesu li ti ljudi uopće upoznati sa slučajem o kojem imaju vrlo čvrste stavove. Prije bilo kakve diskusije potrebno je razlikovati stanje moždane smrti i stanje trajne vegetativne kome. U stanju moždane smrti, obično si nitko ne postavlja pitanja treba li ili ne unesrećena osoba nastaviti sa životom. Teške saobraćajne nesreće uglavnom kao posljedicu imaju unesrećene u stanju moždane smrti. Veliki broj nesebičnih roditelja u tom slučaju potpisuju pristanak i doniraju organe unesrećenih koji se do tog trenutka održavaju na životu uz pomoć respiratora ili kako se uobičajeno kaže "aparata". Eluana je bila jedna od tih unesrećenih s teškim povredama glave i drugog kralješka i uz pomoć moderne medicine sačuvan joj je život i početak njene kalvarije je u trenutku kada počinje samostalno disati. Dvije godine nakon nesreće preseljena je u kliniku u gradu Lecco gdje su sljedećih 14 godina svakodnevno o njoj brigu vodile časne sestre. Eluana je samostalno disala, ali njeno stanje je bilo daleko od stanja uspavane ljepotice kako su ju prikazivali na svim stranicama novina i interneta. Nikada nisu prikazali Eluanu u stanju u kojem se nalazila, kao što su učinili u sličnom slučaju Terry Schiavo i gdje je bila vidljiva fizička promjena koju je ta žena doživjela nakon 7 godina vegetativne kome. U kolektivnoj svijesti Italije Eluana je ona nasmijana djevojka u skijaškoj opremi i onima koji nemaju nikakvog iskustva s pacijentima u komi, ona leži i spava, ne zamišljaju ju s grčevima, trajnim trzajima na licu, praznog pogleda otvorenih očiju i skvrčenih nogu ili u ranama od ležanja.
Svakom roditelju koji izgubi dijete najteže je dati smisao toj smrti. Mislim da je njen otac upravo u borbi za promjene zakona i traženju legalnog prava na smrt svoje kćeri našao smisao, inače besmislenog gubitka mladog života u saobraćajnoj nesreći. Eluana je imala prijatelje koji su završili na takav način i više nego jednom je izjavila kako nkako ne bi željela završiti na taj način, barem su tako svjedočile njene 3 najbolje prijateljice iz tih dana. Neosporna je hrabrost tog oca da se suprotstavi javnom mišljenju, poziciji Katoličke crkve, osudi onih koji ne misle poput njega i da pokrene pravnu bitku u zemlji u kojoj nema prava na eutanaziju niti postoji zakonska regulativa. Englaro je svoju bitku dobio i njegova kćer je dobila pravo na smrt. Nakon odluke ustavnog suda kada je postalo jasno da će se prestati sa hranjenjem Eluane, pokušalo se na brzinu donijeti zakonski dekret koji bi to spriječio. Talijanski parlament imao je vremena 14 godina donijeti zakon o biološkom testamentu i to nije učinjeno, nije bilo pošteno niti da se učini u dva dana. Nakon ovog slučaja ostaje nada da će se konačno zakonski urediti to pitanje biološkog testamenta, jer na žalost, Eluana nije jedina u stanju vegetativne kome.
U brojnim komentarima čitala sam osudu Vatikana koji se kao petlja u nešto što se ne tiče Crkve, kao i osudu stava koji je u osnovi "pro life" koji daje prednost životu, bez obzira koja je kvaliteta tog života. Čuditi se kao patka velikom jezeru takvom stavu je samo bespotrebno gubljenje vremena. Što je po njihovom mišljenju trebao izreći Vatikan? I čemu toliki negativizam, kada su upravo časne sestre 14 godina vodile brigu o pokojnici? Može li itko konačno nešto izreći na račun stava Crkve, a da nema veze s povijesnim krivicama i pedofilijom?

Prema ocu pokojnice nekima je uistinu bilo teško pokazati razumijevanje. Iskreno vjerujem da je pokrenuo ovu bitku vjerujući da njegova kćer ne bi nikada željela život u tim uvjetima. Mislim da je osjećao kao da mora ispuniti dug prema svom djetetu, ostvariti neizrečeno obećanje. Nije imao niti jedan drugi razlog, njegova kćer nije bila na njegovoj brizi, nitko ne može reći da se umorio od svakodnevne brige za nepokretno tijelo i izgubio nadu u poboljšanje. K tome, njegova supruga, Eluanina mama je teško bolesna i treba njegovu pomoć. Njemu je kćer umrla prije 16 godina i on je samo tražio način da ju konačno sahrani. Može biti da ja jedina vidim nesebičnost u njegovom činu, ali potrebna je velika količina ljubavi da bi konačno nekome dozvolio da zauvijek ode. Kada pored sebe imaš nekoga u stanju vegetativne kome jednostavno se navikneš na to stanje, činiš ono što moraš, dani postaju vrlo rutiniski, ali taj netko u komi je još uvijek tu, možeš ga dotaknuti, pomilovati, poljubiti i nadati se ... i nadaš se, sve do posljednjeg treutka da će taj netko otvoriti oči i pogledati te. I ja sam se nadala, iako je sve racionalno u meni znalo da nade nema i kada otkucaja više nije bilo plakala sam i tugovala kao da kome uopće nije bilo. Krenule su mi suze i na vijest o Eluaninoj smrti, radi nje, radi njenih roditelja, radi mojih bolnih sjećanja i s nadom da će konačno pronaći svoj mir.

Nemam mnogo nade da će donijeti dobar zakon o biološkom testamentu. Neki će reći radi pritisaka Vatikana, ali je riječ o tome da se nepoštena politička kasta želi napraviti većim katolicima od pape. Iako sam posve uvjerena da je Eluana imala pravo na smrt, ne mogu se oteti dojmu da nije preminula na humani način. Njeno tijelo se predalo nakon samo 3 dana bez tekućine, a agonija je mogla potrajati danima. Ne želim povrijediti ničije osjećaje, ali kada je moja prijateljica morala usmrtiti svoje bolesne i napaćene pse, veterinar je najprije inekcijom uspavao životinju, a tek nakon toga dao inekciju kojom je usmrćena. Nikome nije padalo na pamet ostaviti bolesnu životinju bez hrane i vode do prirodnog kraja. Pa, ako smo toliko humani da olakšavamo smrt životinjama, zašto moramo biti licemjerni i dozvoljavati patnju ljudima u njihovim posljednjim trenucima?  Ako pacijentu koji je u komi poput Eluane (poštujući volju izrečenu biološkim testamentom ili volju  zakonskih skrbnika) damo inekciju, koja će kraj učiniti bezbolnim i brzim, onda nismo humani, ali ako ga ostavimo da se pati bez hrane i vode, ostavljamo da priroda ide svojim tokom?

 
napisala Roman Tales, 00:54 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
2. veljače 2009.
Siječanjski blues

 

Pjesma za ugođaj Stormy weather

 

Probudila sam se s nadom da će me dočekati sunce ovoga jutra. Danas je Svijećnica, po vjerovaju, sunčani dan bi najavio kraj zime. No, iskreno rečeno, nije zima ni loše vrijeme odgovorno za moj siječanjski blues. To moje melankonično raspoloženje u siječnju počinje se iz godine u godinu ponavljati, bez obzira kakvo je vani vrijeme, samo kada je vrijeme lijepo lakše i s više volje bježim van. Ovogodišnji siječanj bio je neuobičajeno kišovit, a po hladnoj kiši gradom lutaju samo oni koji su platitli nekoliko dana boravka u gradu i oni koji su ovisni o rasprodajama (upravo je počeo drugi ciklus sa 50 i više %-tnim sniženjima). Iako je vrijeme cijeloga siječnja bilo takvo da je većini najdraže bilo gledati kišu iz toplote vlastitoga doma, ja sam poput zarobljenika pogledom po nebu tražila naznake kidanja oblaka.

Od predviđenih izložbi uspjela sam pogledati samo izložbu u Museo del Corso nizozemskih slikara pod naslovom "Od Rembrandta do Vermeera". Kompletni postav izložbe stigao je iz Berlin Gemäldegalerie. Dojmovi sa svake izložbe su vrlo individualni, ovisno o tome što se kome dopada, osobnim interesima i iskustvima, ali na ovoj izložbi teško da bi itko ostao nazadovoljan. Portreti izrađeni do minimalnih detalja, prizori iz krčmi, kuhinja i seoskih kuća, pejzaži, kistom zabilježeni intimni trenuci jutarnjeg oblačenja, mrtve prirode ... Pred slikama scena u kuhinji, malo je važno što ne predstavljaju stvarne kuhinje tog vremena, već su plod mašte autora, svaki motiv je do savršenstva bio obrađen i ponovljeno razgledavanje otkrivalo je nove detalje koji su prvi put ostali nezapaženi. Pred portretima oduševljenje su izazvale nijanse crnoga s prekrasnim oslikanim čipkama, lica koja su toliko živo djelovala ... Cijeli postav izložbe obišla sam tri puta, nisam se htjela vratiti na bučne rimske ulice nakon druženja s nepoznatim portretiranim Holanđanima i tako poznatim pejzažima njihove ravnice.

Srećom, unatoč blues raspoloženju ili možda upravo radi njega, rado sam se nalazila s pletačicama. Jučer smo se po prvi put nedjeljom našle u gradu, dok sam prošli tjedan završila u Anguillari, nekih 50-tak kilometara sjeverno od grada na jezeru Bracciano. Consuelo uspješno organizira susrete svaka dva tjedna i razmjenjujući informacije preko Raverlyja, stigle smo u posjetu i nas tri iz Rima. Izuzetno ugodno provedeno poslijepodne najvjerojatnije će imati za posljedicu još jedan susret sljedeće subote na istom mjestu. Po odlasku iz Rima pratio nas je pljusak koji je vidljivost smanjio na par metara, a u Anguillari se stidljivo pokazalo i sunce. Na žalost, prohladno vrijeme uz hladni vjetar nije ostavljalo mnogo mogućnsti za šetnju uz jezero, nikoga nisam uspjela vidjeti na ulicama i pitati za porijeklo ovih krasnih mozaika, a kako sam kasnije doznala, naziv mjesta nema nikakve veze s jeguljama (anguilla) iako su na mjesnoj fontani jegulje i brojni restorani nude jegulje na meniju.

Prisilni boravak u zatvorenom kratila sam izradom "Klasične iluzije", bijeg od vlatitih misli je lakši uz brojenje bodova, ali na kraju siječnja napredak mi se čini neznatan. Pored iluzije, započela sam i sa izradom samplera Ise Vautier, odmah sljedećeg dana nakon što su mi stigla naručena platna i konci iz Engleske. Platno od lana i pamuka boje pijeska (Quacker cloth 28 ct) na kojem sam radila DMC koncem 919, nije se pokazalo kao pravi izbor. Problem nije u kvaliteti platna koja je vrhunska, već u countu 28, po kojem mi križići rađeni preko dvije niti u konačnom rezultatu daju preveliku sliku. Nemam nikakvu namjeru raditi plahtu od slike, tako da sam sve ostavila po strani dok ne odlučim koji materijal nabaviti; najvjerojatnije će to biti 22 ct rađen na jednoj niti tkanja. Ne znam niti hoću li uopće napraviti taj uzornik jer izgleda da se mom mužu takvi radovi ne dopadaju, nije pokazao niti minimalni entuzijazam kada je vidio što sam započela. Mislim da je komentar bio:"A, što ćeš s tim?"

                I walk around,
                Heavy-hearted and sad
                Night comes around
                And I’m still feeling bad
                Rain pourin’ down
                Blinding every hope I had ....


...i kiša opet pada, poslijepodnevni blues liječit ću pečenjem palačinki!

 
napisala Roman Tales, 00:54 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker