13. veljače 2009.
Biološki t estament

Jučer je sahranjena Eluana Englaro, a njena smrt je podijelila javno mišljenje Italije, baš kao i smrt malog Samuela Lorenzija prije nekoliko godina. Po statističkim pokazateljima Italija je doslovno podijeljenog mišljenja, skoro pa jednaki postotak je onih koji smatraju da ju je trebalo pustiti da umre i onih koji su inzistirali na nastavku njenog života. Kada je ubijen mali Samuele javnost je bila jednako podijeljena na one koji smatraju njegovu mamu krivom za njegovo ubojstvo i one koji su apsolutno odbijali takvu pomisao, uglavnom zato što "nijedna majka ne bi mogla ubiti dijete na takav način" uz daljna objašnjenja i elaboracije vlastitog viđenja majčinske ljubavi, nespojive s tako svirepim ubojstvom. U slučaju Eluane, veliki broj onih koji su bili za nastavak hranjenja i života, upravo je stavljao pod znak pitanja očinsku ljubav Beppina Englara, jer "kakav je to otac koji može tražiti da mu ubiju kćer?" Kao što idealizirana majčinska ljubav ne može biti garancija nevinosti za ubojstvo, tako i očinska ljubav može biti bezgranična i nesebična, unatoč zahtjevu za usmrćenjem vlastite kćeri.

Oni koje je slučaj Englaro zanimao, već su mogli doznati sve važnije detalje slučaja, bilo putem tiska, bilo na internetu. Ne želim ponavljati već poznate činjenice, ali čitajući neke od komentara, moram se zapitati jesu li ti ljudi uopće upoznati sa slučajem o kojem imaju vrlo čvrste stavove. Prije bilo kakve diskusije potrebno je razlikovati stanje moždane smrti i stanje trajne vegetativne kome. U stanju moždane smrti, obično si nitko ne postavlja pitanja treba li ili ne unesrećena osoba nastaviti sa životom. Teške saobraćajne nesreće uglavnom kao posljedicu imaju unesrećene u stanju moždane smrti. Veliki broj nesebičnih roditelja u tom slučaju potpisuju pristanak i doniraju organe unesrećenih koji se do tog trenutka održavaju na životu uz pomoć respiratora ili kako se uobičajeno kaže "aparata". Eluana je bila jedna od tih unesrećenih s teškim povredama glave i drugog kralješka i uz pomoć moderne medicine sačuvan joj je život i početak njene kalvarije je u trenutku kada počinje samostalno disati. Dvije godine nakon nesreće preseljena je u kliniku u gradu Lecco gdje su sljedećih 14 godina svakodnevno o njoj brigu vodile časne sestre. Eluana je samostalno disala, ali njeno stanje je bilo daleko od stanja uspavane ljepotice kako su ju prikazivali na svim stranicama novina i interneta. Nikada nisu prikazali Eluanu u stanju u kojem se nalazila, kao što su učinili u sličnom slučaju Terry Schiavo i gdje je bila vidljiva fizička promjena koju je ta žena doživjela nakon 7 godina vegetativne kome. U kolektivnoj svijesti Italije Eluana je ona nasmijana djevojka u skijaškoj opremi i onima koji nemaju nikakvog iskustva s pacijentima u komi, ona leži i spava, ne zamišljaju ju s grčevima, trajnim trzajima na licu, praznog pogleda otvorenih očiju i skvrčenih nogu ili u ranama od ležanja.
Svakom roditelju koji izgubi dijete najteže je dati smisao toj smrti. Mislim da je njen otac upravo u borbi za promjene zakona i traženju legalnog prava na smrt svoje kćeri našao smisao, inače besmislenog gubitka mladog života u saobraćajnoj nesreći. Eluana je imala prijatelje koji su završili na takav način i više nego jednom je izjavila kako nkako ne bi željela završiti na taj način, barem su tako svjedočile njene 3 najbolje prijateljice iz tih dana. Neosporna je hrabrost tog oca da se suprotstavi javnom mišljenju, poziciji Katoličke crkve, osudi onih koji ne misle poput njega i da pokrene pravnu bitku u zemlji u kojoj nema prava na eutanaziju niti postoji zakonska regulativa. Englaro je svoju bitku dobio i njegova kćer je dobila pravo na smrt. Nakon odluke ustavnog suda kada je postalo jasno da će se prestati sa hranjenjem Eluane, pokušalo se na brzinu donijeti zakonski dekret koji bi to spriječio. Talijanski parlament imao je vremena 14 godina donijeti zakon o biološkom testamentu i to nije učinjeno, nije bilo pošteno niti da se učini u dva dana. Nakon ovog slučaja ostaje nada da će se konačno zakonski urediti to pitanje biološkog testamenta, jer na žalost, Eluana nije jedina u stanju vegetativne kome.
U brojnim komentarima čitala sam osudu Vatikana koji se kao petlja u nešto što se ne tiče Crkve, kao i osudu stava koji je u osnovi "pro life" koji daje prednost životu, bez obzira koja je kvaliteta tog života. Čuditi se kao patka velikom jezeru takvom stavu je samo bespotrebno gubljenje vremena. Što je po njihovom mišljenju trebao izreći Vatikan? I čemu toliki negativizam, kada su upravo časne sestre 14 godina vodile brigu o pokojnici? Može li itko konačno nešto izreći na račun stava Crkve, a da nema veze s povijesnim krivicama i pedofilijom?

Prema ocu pokojnice nekima je uistinu bilo teško pokazati razumijevanje. Iskreno vjerujem da je pokrenuo ovu bitku vjerujući da njegova kćer ne bi nikada željela život u tim uvjetima. Mislim da je osjećao kao da mora ispuniti dug prema svom djetetu, ostvariti neizrečeno obećanje. Nije imao niti jedan drugi razlog, njegova kćer nije bila na njegovoj brizi, nitko ne može reći da se umorio od svakodnevne brige za nepokretno tijelo i izgubio nadu u poboljšanje. K tome, njegova supruga, Eluanina mama je teško bolesna i treba njegovu pomoć. Njemu je kćer umrla prije 16 godina i on je samo tražio način da ju konačno sahrani. Može biti da ja jedina vidim nesebičnost u njegovom činu, ali potrebna je velika količina ljubavi da bi konačno nekome dozvolio da zauvijek ode. Kada pored sebe imaš nekoga u stanju vegetativne kome jednostavno se navikneš na to stanje, činiš ono što moraš, dani postaju vrlo rutiniski, ali taj netko u komi je još uvijek tu, možeš ga dotaknuti, pomilovati, poljubiti i nadati se ... i nadaš se, sve do posljednjeg treutka da će taj netko otvoriti oči i pogledati te. I ja sam se nadala, iako je sve racionalno u meni znalo da nade nema i kada otkucaja više nije bilo plakala sam i tugovala kao da kome uopće nije bilo. Krenule su mi suze i na vijest o Eluaninoj smrti, radi nje, radi njenih roditelja, radi mojih bolnih sjećanja i s nadom da će konačno pronaći svoj mir.

Nemam mnogo nade da će donijeti dobar zakon o biološkom testamentu. Neki će reći radi pritisaka Vatikana, ali je riječ o tome da se nepoštena politička kasta želi napraviti većim katolicima od pape. Iako sam posve uvjerena da je Eluana imala pravo na smrt, ne mogu se oteti dojmu da nije preminula na humani način. Njeno tijelo se predalo nakon samo 3 dana bez tekućine, a agonija je mogla potrajati danima. Ne želim povrijediti ničije osjećaje, ali kada je moja prijateljica morala usmrtiti svoje bolesne i napaćene pse, veterinar je najprije inekcijom uspavao životinju, a tek nakon toga dao inekciju kojom je usmrćena. Nikome nije padalo na pamet ostaviti bolesnu životinju bez hrane i vode do prirodnog kraja. Pa, ako smo toliko humani da olakšavamo smrt životinjama, zašto moramo biti licemjerni i dozvoljavati patnju ljudima u njihovim posljednjim trenucima?  Ako pacijentu koji je u komi poput Eluane (poštujući volju izrečenu biološkim testamentom ili volju  zakonskih skrbnika) damo inekciju, koja će kraj učiniti bezbolnim i brzim, onda nismo humani, ali ako ga ostavimo da se pati bez hrane i vode, ostavljamo da priroda ide svojim tokom?

 
napisala Roman Tales, 00:54 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker