2. veljače 2009.
Siječanjski blues

 

Pjesma za ugođaj Stormy weather

 

Probudila sam se s nadom da će me dočekati sunce ovoga jutra. Danas je Svijećnica, po vjerovaju, sunčani dan bi najavio kraj zime. No, iskreno rečeno, nije zima ni loše vrijeme odgovorno za moj siječanjski blues. To moje melankonično raspoloženje u siječnju počinje se iz godine u godinu ponavljati, bez obzira kakvo je vani vrijeme, samo kada je vrijeme lijepo lakše i s više volje bježim van. Ovogodišnji siječanj bio je neuobičajeno kišovit, a po hladnoj kiši gradom lutaju samo oni koji su platitli nekoliko dana boravka u gradu i oni koji su ovisni o rasprodajama (upravo je počeo drugi ciklus sa 50 i više %-tnim sniženjima). Iako je vrijeme cijeloga siječnja bilo takvo da je većini najdraže bilo gledati kišu iz toplote vlastitoga doma, ja sam poput zarobljenika pogledom po nebu tražila naznake kidanja oblaka.

Od predviđenih izložbi uspjela sam pogledati samo izložbu u Museo del Corso nizozemskih slikara pod naslovom "Od Rembrandta do Vermeera". Kompletni postav izložbe stigao je iz Berlin Gemäldegalerie. Dojmovi sa svake izložbe su vrlo individualni, ovisno o tome što se kome dopada, osobnim interesima i iskustvima, ali na ovoj izložbi teško da bi itko ostao nazadovoljan. Portreti izrađeni do minimalnih detalja, prizori iz krčmi, kuhinja i seoskih kuća, pejzaži, kistom zabilježeni intimni trenuci jutarnjeg oblačenja, mrtve prirode ... Pred slikama scena u kuhinji, malo je važno što ne predstavljaju stvarne kuhinje tog vremena, već su plod mašte autora, svaki motiv je do savršenstva bio obrađen i ponovljeno razgledavanje otkrivalo je nove detalje koji su prvi put ostali nezapaženi. Pred portretima oduševljenje su izazvale nijanse crnoga s prekrasnim oslikanim čipkama, lica koja su toliko živo djelovala ... Cijeli postav izložbe obišla sam tri puta, nisam se htjela vratiti na bučne rimske ulice nakon druženja s nepoznatim portretiranim Holanđanima i tako poznatim pejzažima njihove ravnice.

Srećom, unatoč blues raspoloženju ili možda upravo radi njega, rado sam se nalazila s pletačicama. Jučer smo se po prvi put nedjeljom našle u gradu, dok sam prošli tjedan završila u Anguillari, nekih 50-tak kilometara sjeverno od grada na jezeru Bracciano. Consuelo uspješno organizira susrete svaka dva tjedna i razmjenjujući informacije preko Raverlyja, stigle smo u posjetu i nas tri iz Rima. Izuzetno ugodno provedeno poslijepodne najvjerojatnije će imati za posljedicu još jedan susret sljedeće subote na istom mjestu. Po odlasku iz Rima pratio nas je pljusak koji je vidljivost smanjio na par metara, a u Anguillari se stidljivo pokazalo i sunce. Na žalost, prohladno vrijeme uz hladni vjetar nije ostavljalo mnogo mogućnsti za šetnju uz jezero, nikoga nisam uspjela vidjeti na ulicama i pitati za porijeklo ovih krasnih mozaika, a kako sam kasnije doznala, naziv mjesta nema nikakve veze s jeguljama (anguilla) iako su na mjesnoj fontani jegulje i brojni restorani nude jegulje na meniju.

Prisilni boravak u zatvorenom kratila sam izradom "Klasične iluzije", bijeg od vlatitih misli je lakši uz brojenje bodova, ali na kraju siječnja napredak mi se čini neznatan. Pored iluzije, započela sam i sa izradom samplera Ise Vautier, odmah sljedećeg dana nakon što su mi stigla naručena platna i konci iz Engleske. Platno od lana i pamuka boje pijeska (Quacker cloth 28 ct) na kojem sam radila DMC koncem 919, nije se pokazalo kao pravi izbor. Problem nije u kvaliteti platna koja je vrhunska, već u countu 28, po kojem mi križići rađeni preko dvije niti u konačnom rezultatu daju preveliku sliku. Nemam nikakvu namjeru raditi plahtu od slike, tako da sam sve ostavila po strani dok ne odlučim koji materijal nabaviti; najvjerojatnije će to biti 22 ct rađen na jednoj niti tkanja. Ne znam niti hoću li uopće napraviti taj uzornik jer izgleda da se mom mužu takvi radovi ne dopadaju, nije pokazao niti minimalni entuzijazam kada je vidio što sam započela. Mislim da je komentar bio:"A, što ćeš s tim?"

                I walk around,
                Heavy-hearted and sad
                Night comes around
                And I’m still feeling bad
                Rain pourin’ down
                Blinding every hope I had ....


...i kiša opet pada, poslijepodnevni blues liječit ću pečenjem palačinki!

 
napisala Roman Tales, 00:54 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker