30. ožujka 2009.
Genova

Jedno poslijepodne provedeno u Genovi prije 12 godina, ostavilo mi je u sjećanju pogled na otvoreno more obasjano suncem i okus rižota od morskih plodova iz jednog  restorana neuglednog vanjskog izgleda, ali fantastične kuhinje (sada znam da je riječ o Antica trattoria dei pescatori). Genovu nikako nisam zamišljala kao atraktivnu turističku destinaciju, na kraju krajeva to je najveća talijanska luka, a što jedan lučki grad može ponuditi, osim kratkotrajnog predaha pomorcima s raznih dijelova svijeta? S takvom predodžbom o Genovi, s pravom se netko može zapitati čemu sam onda uopće krenula na put?
Kada smo prije 5 godina promijenili auto (uz more mojih suza što se rastajemo od vjerne Theme koju smo ostavili ne zato što nije vrijedila, već jednostavno zato što su ju dostigle godine nakon 400.000 prijeđenih kilometara) trebalo se naviknuti na vozilo koje je u potpunosti kontrolirano uz pomoć ugrađenog kompjutera. Bilo je srećom ljeto kada su se svi prozori na vozilu spustili i nikako ih nismo uspjevali podići. U potrazi za rješenjem kako resetirati kompjuter i podići prozore, naišla sam na forum čiji su članovi samo oni koji posjeduju upravo takvo vozilo. Među postovima sam našla rješenje i kasnije je moj muž postao aktivni član toga foruma. Kako je prolazilo vrijeme, ne samo da su se razmjenjivale informacije o autima, stvorila su se prijateljstva, pomagalo se pronaći smještaj onima koji su htjeli ljetovati u Hrvatskoj, neki su nas i posjetili na otoku, a kada je organiziran zadnji forumaški susret na žalost nismo mogli sudjelovati jer smo bili u Hrvatskoj. Kada su Đenovežani počeli organizirati mini susret, na kojem su trebali sudjelovati članovi foruma iz Ligurije, ubrzo je postalo jasno da nije tlaka doći ni onima iz Udina, Modene, Milana, Novare, Parme, pa ni nama iz Rima i ono što je trebala biti večernja pizza za nekoliko članova foruma s obiteljima, pretvorio se u forumaški susret sa 17 auta. Krenuti iz Rima samo za jednu večeru ipak bi bilo previše naporno i zato smo odlučili posvetiti Genovi nekoliko dana i nismo požalili. Na stranu što je forumaški susret bio prekrasno iskustvo uz odličnu večeru u jednom restoranu uz samu obalu mora, ali Genova je premašila sva moja očekivanja.

U ponedjeljak poslijepodne, nakon što smo se smjestili u vrlo živopisnoj ulici San Vincenzo, u neposrednoj blizini centra, krenula sam u potragu za jednim od turističkih "info pointova". U blizini Duždeve palače opskrbili su me mapom grada, vodičima i prospektima i jedan od tih vodiča, pod nazivom "Genova u džepu (brzi vodič)", toliko je savršeno koncipiran da nisam trebala činiti ništa drugo nego slijediti njegove pisane upute. Pri povratku u hotel naišli smo i na Mercato orientale, za kojeg smo po nazivu mislili da se radi o sajmu robe istočnjačkog porijekla, a riječ je o najstarijoj tržnici u gradu otvorenoj 1899. godine u prostorima nekadašnjeg samostana. Netko će reći tržnica kao tržnica, ali ova je otvorena tokom cijelog dana, sve do večernjih sati, a talenat Đenovežana za njegovanje i aranžiranje cvijeća vidi se i u načinu kako prezentiraju salatu i povrće na svojim štandovima. Pogled na prekrasni izlog mesnice još jednom me ispunio pitanjima zašto i kod mog lokalnog barba Pere nije isto tako, a dok je mesar obrađivao juneće šnicle ostala sam kao očarana gledati kako skida višak masnoće i daje šniclama jednaku formu, bez da je gospođa to posebno tražila. Bez namjere da diskutiram kvalitetu mesa, činjenica je da ovdje mesari s mesom nekako elegantnije postupaju, nastoje zadovoljiti kupce koji su, za razliku od nas, totalno nevični obradi mesa kod kuće. Ovdje se niti jedna domaćica neće sama baviti rezanjem mesa za gulaš ili tranžiranjem pilića, dok je kod nas poznavanje anatomije domaćih životinja nekako dio opće kulture. Ako se nekome cijene čine previsokima, na samom ulazu na tržnicu, mala trgovinica koja nudi samo tripice, od onih finijih komada za ručak do lošijih komada za kućne ljubimce. O cijenama ribe bolje je ne govoriti, ali možda je jasnije zašto im kod nas niti najskuplji škampi nisu skupi.

Genova je grad u kojem ne treba ići na kardiofitnes, dovoljno je šetati gradom u kojem uličice u vidu uspona imaju domišljata imena kao npr. "Uličica kašlja", koji te sigurno dohvati kada se nakon, skoro pa vertikalnog uspona, kreneš boriti za zrak. Unatoč napornim usponima, na moje ogromno čuđenje, Đenovežanke ne samo da nisu imale problema s tim strmim usponima, već su iste savladavale nerijetko s cigaretom u ustima! Uske uličice Genove su identične  uskim uličicama naših primorskih gradića. Ne samo da se grad morao dizati u visinu jer  nije bilo prostora za širenje u zaleđu, već je to bio i način obrane grada od pomorskih napada kada je bilo dovoljno zatrpati uličice praveći barikade bacajući predmete s prozora ili preskakati od prozora do prozora bježeći pred najezdom. Tek početkom 19. stoljeća nastale su neke od današnjih ulica, dovoljno široke za promet, kao npr. XX settembre ili Via Garibaldi, s jednako raskošnim palačama gdje sunce  dopire i do najnižih katova.
Prije 40 godina puštena je u promet tzv. Sopraelevata, odnosno izdignuta brza cesta koja spaja zapadni i istočni dio grada i koja je u to vrijeme riješila problem prometa prema centru grada, ali je zauvijek narušila pogled prema staroj luci i karakterističnim zgradama, da ne govorimo da je tokom gradnje jedan dio građevina iz 17. stoljeća morao biti srušen. Danas se razmišlja o izgradnji mosta preko luke ili podmorskog tunela, a meni nije jasno kako nisu mogli napraviti obilaznicu kao npr. u Rijeci. Odmah uz tu cestu, bolje rečeno uz nosive stupove (crni trokut u gornjem desnom uglu), nalazi se palača San Giorgio, na kojoj je freska Svetog Jurja koji ubija zmaja i koja je bila sjedište prve banke u Italiji, neko vrijeme i sjedište gradske vlasti (nasuprot onoj crkvenoj koja je imala sjedište uz katedralu Sv. Lovre), a u zatvoru te palače bio je zatočen godinu dana i Marko Polo, nakon izgubljene pomorske bitke između  Republika Venecije i Genove 1298. godine u blizini naše Korčule.

Za mene je Genova bila isključivo lučki grad s glavnom atrakcijom u vidu, prije 10-tak godina otvorenog,  vrlo velikog akvarija, izletničke mete sjeverne Italije i obližnje Francuske. Sami Đenovežani akvarij doživljavaju kao najveću gradsku atrakciju i svima je prvo pitanje bilo jesmo li posjetili akvarij. Nisam imala srca reći im da sam akvarij ostavila kao posljednju etapu obilaska grada, pogotovo kada su me s entuzijazmom pitali za dojmove. Time nikako ne želim reći da akvarij ne vrijedi posjetiti, riječ je o tome da mene zatvorene životinje ne oduševljavaju. Još kao dijete nisam voljela cirkus niti predstave sa životinjama; ples male bijele pudlice u suknjici mene je nekako ispunjavao tugom, jednako kao i pogled na prekrasne velike slonove iza žičane mreže ili lavove i tigrove u kavezima, koji ne rade ništa drugo nego kruže u ograničenom prostoru. Ništa bolje se ne osjećam ni  pred bazenom u kojem plivaju dva delfina. Te prekrasne i inteligentne životinje ne zaslužuju sudbinu plivanja u ograničenom bazenu, jednako kao ni simpatični pingvini s kojima sam uspostavila kontakt preko stakla. Neki kažu da nam se tako približava svijet prirode, pogotovo djeci, ali pored svih mogućih dokumentaraca, ja ne vidim razlog držanja životinja u kavezima. U akvariju se mogu vidjeti gotovo sve vrste morskih organizama, vidjeti film u 3 D tehnici o morskim psima, gladiti raže, kažu i ponešto naučiti, ali sva ona djeca koja su bila u posjeti toga dana, baš mi i nisu izgledala željna znanja, dok su sa zvučnika neprestano (uzaludno) ponavljali upute voditeljima i nastavnicima da održavaju red u svojim grupama i ne uznemiravaju ribe i životinje s flashevima fotoaparata. Akvarij sa biosferom je konstruiran na prostoru stare luke i odmah pored njega su smjestili brod na kojem su snimali film "Pirati", a preko puta se nalazi palača San Giorgio. Obiteljima koje s djecom posjećuju akvarij, nezaobilazna etapa trebala bi biti i obližnji "dječji grad" (Città dei bambini), prostor namijenjen učenju kroz zabavu i igru, gdje će djeca moći svirati s vodom, posjetiti restoran za mrave, okušati se kao režiseri ili kamermani u pravom televizijskom studiju i još mnogo toga. Odmah pored akvarija nalazi se i mjesto s kojega polazi navetta-bus, odnosno brod koji povezuje Genovu i obližnji gradić Pegli, a cijena karte je ista kao i za ostali javni prijevoz, 1,20 euro i vrijedi 90 minuta. U luci su i brodovi koji nude turistima obilazak luke i u ljetnom periodu izlete do obližnjih lokacija, kao recimo Portofino, po cijeni daleko većoj od 1,20 euro. Đenovežani su Talijanima što Škoti Englezima ili nama Boduli u vicevima. Ne znam koliko ima istine u toj priči o škrtosti, ali činjenica je da mi je jedan od čuvara u muzeju Crvene palače dok smo gledali panoramu grada, prijateljski savjetovao da krenemo s tim navetta-busom "s kojim ćemo ionako vidjeti cijelu luku za samo 1,20, čak se možemo i vratiti s istom kartom". Kako je vremenska prognoza za vikend najavljivala loše vrijeme odlučili smo u četvrtak poslijepodne krenuti brodom za Pegli. Tek kada s morske strane imaš priliku baciti pogled na grad shvatiš koliko je ogromna ta luka, kao i molovi koji štite luku od nevremena. Odmah po izlasku iz luke nalazi se i đenoveška zračna luka, tik uz more, tako da lukobrani ne štite samo luku, već i aerodrom.

Kada sam prvu večer pregledavala prospekte i vodiče koje sam dobila u informativnom turističkom centru, odlučila sam razgledavanje grada podijeliti na dvije faze. U prvoj smo razgledavali  crkve i palače, odnosno sve ono za što nije bilo potrebno plaćati ulaz. U drugoj, kada smo već dovoljno upoznali grad da znamo gdje se što nalazi, uslijedio je obilazak muzeja za koji sam uzela kartu koja vrijedi 48 sati, košta 16 euro i s kojom se moglo posjetiti sve muzeje u gradu. Pokazalo se više nego dobrom investicijom jer sam s tom kartom uspjela posjetiti 10 muzeja i palača.

 

 
napisala Roman Tales, 00:45 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
23. ožujka 2009.
Marmelada od naranči

Kada se Vanchy ponudila da me "usvoji" i šalje mi konce kao "floss mom", nisam očekivala u omotnicama ništa više od konaca. Za mene je više nego velika usluga koju mi čini nabavljajući konce po daleko povoljnijoj cijeni od ove koju u Italiji plaćam. Ne znam čime sam zaslužila ovako lijep i krasno izvezeni biskornu, ali sam istovremeno beskrajno zahvalana na tako krasnom poklonu! Vanchy je ovaj biskornu izvezla na svijetloplavom aida platnu 14 ct i sada moram smisliti najbolji način kako ga stalno imati pred očima, nikako ne mogu zamisliti ovaj delikatni rad izboden iglama ili pribadačama.

Kažu da je proljeće stiglo još 19. ožujka, baš kada nas je zahvatio novi hladni val. U tjednu prije, uspjeli smo obrati naše stablo naranče, koje smo u zadnji trenutak jesenas uspjeli spasiti od suše, tako da nas je obdarilo sa 6 kašeta sočnih i slatkih, iako malenih naranči. Uz tako rodnu berbu, odlučila sam napraviti koju teglicu marmelade, po receptu koji mi je poslala poznanica sa Sicilije, a uz hladni vjetar koji je vani brijao, nije bilo tako teško stajati uz lonac marmelade koju treba miješati. Mermelade i općenito recepti koji traže i koricu naranče mogu se praviti jedino i isključivo od naranči iz nečijeg vrta. Kora kupovnih naranči nije za upotrebu niti nakon pranja. Naranče koje se šalju u prodaju zaštićuju se slojem voska (zato se onako lijepo sjaji kora) i sredstvima koja sprečavaju plijesan. Pogrešno je misliti da nešpricana naranča (ili limun) znači da voćka nije špricana tokom cvatnje i periodu dozrijevanja ploda, ne radi se o tom tipu "špricanja". Svi citrusi se zaštićuju nakon berbe, kada plodove treba pakirati u kašete i slati u prodaju i na većini tih pakiranja dovoljno su jasno napisana upozorenja da kora nije za upotrebu, dapače, vrlo je štetna po zdravlje.
Za početak sam napravila marmeladu od 1,5 kg naranči. S jednog kilograma sam oštrim nožem skinula samo narančasti dio kore i narezala na vrlo tanke rezance. Sa naranči sam skinula i sav bijeli sloj koji se nalazi ispod kore, tako da ostane samo sočni dio ploda. Naranče treba narezati na manje komade, a ja sam se riješila sjeckanja uz pomoć miksera. Kore treba prokuhati oko 5 minuta u vrućoj vodi, a naranče najprije 10-tak minuta prokuhati i onda dodati 800 gr šećera, prohukane korice i sok od jednog limuna. Marmeladu kuhati na laganoj teperaturi dok se ne zgusne (raditi probu s hladnim tanjurićem). Nakon punjenja teglica ja sam ih još dodatno sterilizirala u pećnici, iako neki vele da je dovoljno puniti vrućom mameladom i zatvoriti. Naranči mi je još uvijek ostalo toliko, da unatoč svakodnevnom cijeđenju soka, mogu napraviti marmelade u industrijskim količinama, pa ću u sljedećem pokušaju napraviti marmeladu s manje narančine korice koja se, po mom mišljenju, previše intenzivno osjeća.

 

 
napisala Roman Tales, 00:46 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
21. ožujka 2009.
Generacijski jaz

Prije nekoliko mjeseci, na dvorišnim vratima obližnje evangelističke crkve, ugledala sam plakat s pozivom, svima onima koji znaju neku od tehnika ručnih radova, na tjedne susrete srijedom. Početnice će, pisalo je, moći naučiti neku od novih tehnika, dok sve ostale mogu razmjenjivati iskustva i konzultirati časopise. Kako sudjelovanje nije bilo uvjetovano pripadanjem dotičnoj crkvi, odlučila sam jedne srijede pogledati kako ti susreti izgledaju. Nakon lutanja dvorištem i potragom za prostorijom u kojoj se održavaju sastanci, našla sam 5 žena, od kojih je najmlađa među njima po godinama mogla biti moja majka. Ona se ujedno i najviše obradovala kada me ugledala na vratima, ne zato što me poznaje, već zato što nitko iz moje dobne skupine (da ne govorimo o mlađima) još nije došao na te susrete. Dvije bakice koje su u toj prostoriji plele, borave u domu pri evangelističkoj crkvi; jedna je plela dječje papučice po narudžbi, dok je druga plela prekrivač za krevet, pravo-krivo, izmjenjujući pruge sive i bijele boje (dosadni uzorak u depresivnim tonovima). Plele su entuzijazmom nekoga tko jednostavno ubija vrijeme, a sam pogled na njih dvije izazvao mi je nelagodu. Moja hiperaktivna mašta već me teleportirala u budućnost (nadam se što dalju) u kojoj sam i ja tako sjedeći bezvoljno  prevrtala pletivo po rukama, dok su mi se na brkovima svjetlucale kapljice čaja ... Najmlađa gospođa među njima, nastrojala me nagovoriti da ostanem, a kada sam rekla da sam ovaj puta samo navratila da vidim kako susreti izgledaju, nagovarala me je da ponovno dođem sljedeće srijede.
Ne znam zašto me se toliko negativno dojmio taj susret. Nemam ništa protiv starijih gospođa, dapače, uvijek sam sa starijima od sebe imala vrlo lijepi odnos, počevši od tete Jelene koja me naučila heklati, pa sve do moje sadašnje susjede, gospođe Pierine. Pogled na one dvije gospođe, prekomjerne težine, zapuštenog izgleda, odjevene u sve nijanse sivoga, koje pletu tek toliko da ubiju vrijeme do obroka, daleko je od slike svih onih dotjeranih gospođa njihovih godina koje sam do sada na različitim susretima imala priliku upoznati i koje su plele s entuzijazmom kojeg te srijede nisam niti u tragovima vidjela.
Moja susjeda Pierina je živahna udovica od pune 83 godine. Onako sitna i malena, kada me nakon dužeg izbivanja sretne, obavezno me pozdravlja riječima "daj da se i poljubimo". Moj muž ju u šali zove "bersagliera" (prema bersaglierima, dijelu talijanske pješadije koja trči i svira trube istovremeno i nose smiješne šljemove s perjem), najviše zato što je vječito u pokretu. Kako ona kaže, kada je u kući sama uhvati ju tuga i depresija, zato ona ide van čim joj to vremenske prilike dozvoljavaju. Sin i kćer joj s obiteljima stanuju u blizini, ali uz svakodnevne obaveze nemaju previše vremena, niti im ona voli smetati. Gospođa Pierina voli plesti i heklati, a u trenucima najveće životne tuge, kada joj je poginuo sin u saobraćajnoj nesreći, veli da je isheklala 3 prekrivača za bračni krevet jer noćima nije spavala niti je mogla misliti od tuge. Iako mi je gospođa Pierina jako draga i simpatična, ponekad izbjegavam zaustaviti se kad ju sretnem, s isprikom da sam u žurbi, inače se pokreće razgovor kojem nema kraja. Znam da joj nedostaje društvo i čašica razgovora, ali ponekad jednostavno nemam vremena za prisjećanja na kvart kakav je bio 1953. kada su se ona i muž ovdje doselili ... Prije nekog vremena, kada smo se vani srele, već sam imala pripremljenu ispriku o žurbi, kada mi je Pierina rekla kako me ne želi zadržavati, već me samo moli da joj započnem jedan heklani rad i  navratim do nje kad budem imala vremena. Pristala sam trenutačno, jer već je nastavljala: "Moram nešto heklati jer su mi večeri dugačke, a otkako sam sama mrzim biti bez zabave navečer; danju je drugačije jer izađem van, malo u kupovinu, malo na tržnicu, naravno ne prije nego malo pospremim po kući, ali nije da imam nešto posebno za čistiti ionako sam sama, ali kada sve obavim najviše volim izaći do ručka ... ali, navečer, kada je mrak tako rano ... dobro, znam da žuriš i navrati kad možeš, znaš da ja ne volim smetati ..." Nisam zaboravila na obećanje da ću joj započeti s tim radom i kad sam sljedeće subote krenula na tržnicu, vidjela sam ju kako uz otvorena vrata mašinom lašti mramor. U nastojanju da izbjegnem još jednu epizodu prisjećanja na stanje mramornog poda 1953. godine i tehnike održavanja do današnjih dana, brzinski sam ju pozdravila s najavom da navečer dolazim započeti hekleraj. Pierina me jedva dočekala, s radošću koja mi je izazvala tešku grižnju savjesti što ju rijetko ponudim kavicom u svojoj kući, već joj samo pozvonim s tanjurom kolača ili svježe pečenih palačinki. Tog predvečerja, uz najbolju volju nisam joj odmah mogla započeti rad, nije imala odgovarajuću kukicu, a i sin joj je pogrešno fotokopirao shemu, povećavši samo završni dio rada. Još iste večeri krenula sam u obližnju trgovinu, kupila joj odgovarajuću kukicu za konac kojim je htjela raditi, povećala shemu i započela joj tabletić u filet tehnici. Nije prošlo niti nekoliko dana kada smo se srele na ulici i kada mi je rekla da je morala ostaviti tabletić jer je prijateljica njene kćeri zatražila da joj napravi čipku za oltar obiteljske grobnice, istu onakvu koju je vidjela na njenim ručnicima. Sljedeće jutro, ugledavši ju pred vratima, nepočešljanu i u šlafroku, pomislila sam da joj se nešto dogodilo, a ona me s očajnim izrazom lica molila za pomoć ispričavajući se što smeta, držeći u rukama ručnik ukrašen čipkom: "Noćas sam do tri sata bila budna, heklam, heklam i ne ide mi. Ne znam kako napraviti prijelaz u sljedeći red, a ja sam ovu čipku napravila, samo se ne sjećam kako ide. Onda sam se ustala i išla oporiti dio ove čipke da se prisjetim kako se radi ... i opet mi ne ide ..."
Onako malena, srebrnosive kose na rubu plača radi te nesretne čipke koju mora napraviti jer su ju tražili uslugu, a ona se ne sjeća kako, stajala je pred vratima moleći da joj riješim problem od "životne važnosti". Poslije, kada sam joj pokazivala kako prijeći u sljedeće redove i dok me ona svako malo hvalila "ah, koja sreća da ima nekoga tko joj zna pomoći", palo mi je na pamet da su tjedni susreti možda pravo rješenje za nju. Pierina voli heklati, plesti, više od svega voli čašicu razgovora i tako sam joj ponudila da ju povedem na susrete srijedom, odmah iza kuće. Bez obzira što te gospođe nisu pravo društvo za mene, možda Pierina pronađe zajednički jezik s njima, ako ništa drugo po godinama su si bliske. Kada sam ju uvjerila da susreti nemaju veze s molitvama ("znaš" rekla mi je, "ja sam probala ići na te molitvene susrete u parohiju, ali to ti nije za mene"), s oduševljenjem je prihvatila ideju. Unaprijed sam joj najavila da ne mogu ostati, a ona može malo posjediti bez ikakvih obaveza da redovno ide ako ne želi. I tako smo Pierina, u svojoj novoj vesti koju si je nedavno oplela, i ja, krenule na pletački susret. Jedna od one dvije bakice je idalje plela sivo-bijeli prekrivač za krevet, dok je druga plela nove papučice, a najmlađa gospođa, odnedavno u mirovini, se obradovala što me ponovno vidi. Predstavila sam im svoju susjedu, pomogla joj da se raskomoti i pokaže svoj rad, a sve s riječima kako ne mogu dugo ostati. Razmjenila sam par riječi sa svima i na kraju ih pozdravila, iskreno se nadajući da će Pierina naći društvo za čašicu razgovora.
Kasnije tog poslijepodneva,  Pierina me dočekala na stepeništu, mislim da je čekala na moj povratak. Na moja pitanja o susretu i kako joj se dopalo, odgovorila je pozitivno, kao svidjelo joj se, zgodno je tako malo posjediti i popričati uz ručni rad, ali nije to isto kao sa mnom.
"Ali, važno je da vam se dopalo Pierina, nitko ne veli da morate svake srijede tamo. Kada budete imali volje i vremena, znate da možete otići, popričati,  malo prolistati žurnale ..." nagovarala sam ju.
"Dušo, iskreno da ti velim, dobra je ideja i mogla bih otići, nije da nemam vremena i nije daleko, ali znaš, mene ti te stare užasno deprimiraju! Što ja od njih mogu naučiti? Meni treba netko poput tebe, tko mi zna pomoći  i pokazati kad zapnem, one znaju manje nego ja."
Na to sam se krenula smijati, zagrlila sam ju onako malenu s riječima: "Daj Bože da doživite stotu!"

 
napisala Roman Tales, 00:47 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
16. ožujka 2009.
Stari Egipat u Torinu

Otkako sam naučila čitati davnih godina, najdraže su mi štivo bile povijesne teme, pogotovo one o starim civilizacijama, iako sam uz priče iz Politikinog zabavnika zavoljela i srednjovjekovnu povijest s prostora bivše države. Još uvijek se živo sjećam priče sa slikama rekonstrukcije hrama o egipatskoj kraljici Hatšepsut(prije godinu dana identificirali su njenu mumiju) za koju su tražili dokaze nije li zapravo ona biblijska kraljica od Sabe i brojnih drugih priča , od otkrivanja Tutankamonove grobnice, iskapanja u Dolini kraljeva do preseljenja nalazišta u Abu-Simbelu prije poplavljivanja doline nakon gradnje velike Asuanske brane i nastanka Naserovog jezera ... Pored pisanih tekstova, nikada nisam propuštala dokumentarce koji su za temu imali stare civilizacije; prvi kojih se sjećam su bili oni s Thorom Heyerdahlom, koji je preplovio Pacifik na Kon-Tikiju i kasnije rekonstruriao jedan od egipatskih brodova od trske, Ra. Filmove s temom starog Egipta sam pratila bez daha, a najdraži mi je bio onaj o gradnji velike piramide, kada Joan Collins razbija ćupove s pijeskom koji pokreću mehanizam zatvaranja piramide ("Zemlja faraona" iz 1955.godine). 2002. i ja sam bez daha čekala što će nam pokazati mali robot upuaut kojeg su poslali u sjeverni kanal iz kraljičine grobnice unutar Keopsove piramide i još uvijek čekam nastavak, s nadom da ćemo konačno vidjeti ima li ičega iza tih blokova kamena. Nakon rastanka s predmetima povijesti i povijesti civilizacije koje smo učili u srednjoj školi i maturalne radnje s temom staroga Rima, ljubav prema povijesnim temama je ostala. Kada bih trebala nekako definirati tu svoju sklonost prema povijesnim temama, jednostavno bih rekla da volim povijest, pogotovo onu staroga vijeka, no u očima drugih izgleda da je riječ o nečemu većem od obične sklonosti. Jednom prilikom dobila sam, izgleda ne bez razloga, zlatni privjesak s mojim imenom ispisanim u hijeroglifima, dok mi je muž kao prvu knjigu na poklon kupio "Tajne Oriona". Upravo zahvaljujući toj knjizi, da bih bolje razumjela o čemu govori, krenula sam u proučavanje sazvježđa i uvijek me razveseli kada ujesen ponovno vidim Orion sa Siriusom kako se podiže na nebo.

Naše slike iz muzeja
Prije polaska u Torino znala sam da ću prije svega krenuti u obilazak Muzeja Egipta, najvećeg po broju izložaka nakon muzeja u Kairu. Ponedjeljak je dan kada su muzeji zatvoreni, ali već u utorak ujutro, odmah nakon otvaranja, kupovala sam ulaznice. Dočekala nas je neopisiva buka koju su stvarala 3-4 razreda osnovnoškolaca i dok je moj muž prevrnuo očima na graju tolike djece, ja sam bila oduševljena. Uz toliku djecu sigurno će biti i stručno vodstvo, prilika da badave slušam vodiče i dobijem dodatne informacije, detaljnije od onih na šturim vodičima ili natpisima. Na kraju krajeva, djeca u muzeju znaju da moraju biti tiha i mirna i tako sam krenula s prvom grupom djece u muzej. Nabrajati sve što sam vidjela nema smisla, a osjećaje bi mogao razumjeti samo netko tko poput mene dijeli strast prema starim civilizacijama. Srećom, našla sam slike virtualnog toura po muzeju, pa svakako pogledajte salu sa skulpturama, koja je upravo takva i uživo. U tamnom prostoru osvijetljene su samo skulpture i iako znam da se eksponati ne smiju dodirivati cijelo vrijeme sam se borila sa željom da ih pomilujem, samo na par trenutaka položim dlanove na te prekrasne skulpture i sarkofage od crnog granita, zamišljajući kako ih je i nepoznati umjetnik tisućama godina prije dodirivao, rukama ih milujući otklanjao sa njih krhotine kamena dok je klesao tu ljepotu. Kao i uvijek kada se nađeš pred nečim što te se posebno dojmilo teško je pronaći prave riječi koje će to opisati. Stajati pred statuom Ramzesa II, faraona 19. dinastije, poznatog po dugovječnosti i vremenu provedenom na tronu, je sasvim sigurno bio doživljaj za mene, ali ništa manje je doživljaj  razgledati sve ono pronađeno  grobnici Merit i Kha (arhitekta iz 18.dinastije), od njihovih mumija do svaga potrebnog u zagrobnom životu. Sve ono što je pronađeno u toj grobnici već bi bilo dovoljno za jednu muzejsku postavu, a vidjeti njihove krevete, stolice, odjeću, kozmetičke sitnice, perike i mnogo toga drugog čini da ih ne gledaš samo kao mumije, već kao ljude koji su se nekada davno, prije skoro 4000 godina voljeli ... Dok tako hodaš među svim tim eksponatima, skoro pa zaboraviš da je to rad nekih davnih obrtnika, umjetnika, čak i mumije ne doživljavaš kao nekadašnje ljude, previše si zabavljen razgledavanjem ornamenata, očuvanosti sarkofaga i onda negdje u pozadini čuješ glas kustosa koji objašnjava djeci da je ta mala mumija devetogodišnji dječak koji je umro od upale pluća i da su one tri mumije zapravo tri sestre sahranjene zajedno ... Sve mumije u muzeju su ispitane magnetskom rezonancom da bi se vidjelo stanje u kojem se nalaze i eventualno otkrio uzrok smrti. Ne znam koliko je one mališane toga dana zanimao postav muzeja, ja sam uživala u svakom trenutku i nekako imam dojam da sam platila dug onom djetetu koje prije 30 i više godina ni izdaleka nije imalo priliku vidjeti stare Egipćane ovako "oči u oči". Znam samo da bih sada satima mogla o Egiptu, obredima balzamacije, ritualima sahrane, gradnji piramida, pljačkanju grobnica, o piramidama Gize i kopiji sazvježđa Oriona na pijesku pustinje ... ali za kraj, u duhu ovog bloga kojem je glavna tema ručni rad, pred sam kraj postava raznježili su me krhki i delikatni ostaci vezenog platna - tko zna koja je žena gubila vid nad tim vezom prije više od 2000 godina?

Za vrijeme posjete Louvreu, moj muž je ostao iznenađen, unatoč tome što je znao za moju opsesiju starim Egiptom, kada sam mu na samom ulazu u jednu od prostorija rekla:" Gledaj, ono je Amenofis IV!" Kada me pogledao s nevjericom, krenula sam mu pričati o tom heretičkom faraonu iz 18.dinastije od kojega je mnogima poznatiji njegov nasljednik (za kojega znaju i oni koje uopće nije briga za stari Egipat) Tutankamon. I dok sam ja tako oduševljeno prepričavala povijest 18. dinastije, njegov komentar je bio:"Napušta li išta tvoju glavu kad jednom u nju uđe?" U svoju obranu mogu reći da je priča o Amnofisu IV ili  Akhenatonu kako si je promijenio ime nakon što je postao faraon, previše upečatljiva, jednako upečatljiva kao i njegovo izduženo lice, da bi se samo tako mogla zaboraviti. Ukratko, taj faraon je preselio svoju prijestolnicu u današnju Amarnu, napustivši Tebu i proveo vrlo radikalnu religijsku reformu, skoro pa revoluciju, kada je progalsio Atona vrhovnim božanstvom (prikazan u vidu diska sunca sa zrakastim rukama) i tako napustio politeističku religiju, najvjerojatnije u želji da smanji moć svećenstva, proces koji su već njegovi prethodnici započeli, a on radikalno dovršio. Njegova reforma trajala je koliko i njegova vladavina, već nakon njegove smrti svećenstvo vraća prijestolnicu, zajedno s mladim faraonom Tutankamonom (jeste li znali da je umro razbijene glave?) u Tebu, a heretičkom faraonu nastoje izbrisati svaki trag i spomen, od razbijanja kartuša s njegovim imenom, do razbijanja kipova i reljefa. Srećom, dovoljno toga se sačuvalo da znamo kako je Amenofis IV izgledao, a njegova žena je i danas pojam ljepote. Kada sam lutajući gradom u ponedjeljak vidjela na plakatima to poznato izduženo lice koje najavljuje izložbu posvećenu upravo njemu s predmetima iz raznih svjetskih muzeja, znala sam da za mene počinju dani Egipta u Torinu. Ova izložba osvježila mi je sjećanje na vrlo zanimljivi period starog Egipta, kada je blagostanje i bogatstvo nakon ratova s Hiksima, zasjenjeno borbom za prevlast između svećeničke kaste s vrhovnim svećenikom hrama u Karnaku posvećenog bogu Amon-Ra i faraona 18.dinastije koji su još od Tutmosisa III htjeli svećenike udaljiti od vlasti. Jedino razočaranje bilo je posljedica moga očekivanja da su za izložbu iz Berlina posudili i bistu Amenofisove žene, Nefertiti, jednako nerealno kao i očekivati da posude Tutankamonovu pogrebnu masku. Zahvaljujući tzv. Amarna stilu u umjetnosti toga perioda, figure faraona i njegove obitelji su mnogo prirodnije i daleko manje ukočene nego do tada, a zahvaljujući većoj prirodnosti neki naučnici su došli do zaključka da Amenofis nije bolovao samo od ginekomastije, već je njegova dijagnoza mnogo složenija. Na osnovi izgleda, došli su do zaključka da je vrlo vjerojatno bolovao od Steinertovog sindroma (jedan vid mišićne distrofije).

Nakon utorka posvećenog u potpunosti starom Egiptu, ostalo nam je još u srijedu pogledati izložbu u prostorima Venaria Reale, koja već nekoliko godina putuje Europom, o ostacima starog Egipta nađenom u podmorju delte Nila. Još 2007. smo se susreli s tom izložbom koja je netom bila otvorena u Parizu i tada nas je gužva pred ulazom odvratila od posjeta i preusmjerila na izložbu portreta u Grand Palaisu. Ovaj puta gužvi pred ulazom nije bilo, ako se izuzme nekoliko školskih ekskurzija (na moje veselje, radi besplatnih vodiča). Pošto je tema izložbe sve ono što su arheolozi pronašli u podmorju Sredozemlja, ispred Aleksandrije i nekadašnjih gradova Canopo (po Homeru, grad je osnovao Menelaj po povratku nakon trojanskog rata na mjestu gdje je preminuo njegov kormilar tog imena nakon ugriza zmije) i Heraclion-Thonis (nekada glavna luka starog Egipta), izložba je postavljena tako da se stvori dojam morskoga dna. Prekrasno su uklopili osvjetljenje s pozadinskim zvukovima morskih valova i šumova, pa je šetnja među ogromnim kipovima bila poput hodanja morskim dnom, ujedno i mogućnost direktnog uspoređivanja s veličinom tih kipova. Neki posjetitleji su se žalili na manjak osvjetljenja (za cijelu postavku zaslužan je Robert Wilson), ali dojam koji je stvoren na izložbi po meni je bio jednostavno savršen. Jedina zamjerka je na dio izložbe gdje su na policama poput velikh akvarija na tri nivoa postavljeni predmeti iz svakodnevne upotrebe, pa oni na najvišem akvariju baš i nisu bili jako vidljivi. Ne spadam među niske žene, ali morala sam se poprilično udaljiti od predmeta da bih vidjela što je na najvišoj polici. Gradovi koji su završili ispod razine mora, najvjerojtanije su napušteni nakon potresa (ruševine su sve bile u istom smjeru, što sugerira prirodnu katastrofu, a ne namjerno rušenje) i tsunamija koji je uslijedio nakon potresa. Još u vrijeme starog Egipta razina mora se počela podizati i delta Nila širiti, tako da su gradovi u potpunosti napušteni i s vremenom je zaboravljeno njihovo postojanje. Od 1992. godine Franck Goddio, poznati francuski podmorski arheolog radi na izranjanju predmeta i skulptura s morskog dna koji će na kraju završiti u Aleksandrijskom muzeju. Posljednji eksponat izložbe je prekrasni kip (na žalost bez glave) ženske figure koja izlazi iz vode, za koju se pretpostavlja da je Arsenoe II poznata po udaji za vlastitog brata Ptolomeja II, nakon čega su oboje bili poznati kao Philadelphoi (braća-ljubavnici), a nakon njene smrti Ptolomej je nastavljao kovati novac s njenim likom, održavajući i na taj način uspomenu na nju. Skulptura je nastala pod helenističkim utjecajem, sa ženskim oblinama koje se naziru pod namočenim platnom platnom i vrlo je moguće da se radi o Afroditi ili Isidi, a ne kraljici.

Nakon ove tri izložbe, moglo bi se pomisliti da mi je dovoljno starog Egipta za neko vrijeme, ali nije tako. Stari Egipat je nešto što mi nikada ne može dosaditi, jednako kao ni stari Rim.

 
napisala Roman Tales, 00:48 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
12. ožujka 2009.
Torino - grad Savoia

Obilazak torinskih znamenitosti započeli smo u magleno jutro prošlog ponedjeljka. Ispijajući jutarnji cappuccino u kavani Avogadro, razmišljali smo od čega početi i na kraju odlučili krenuti prema bazilici Superga koja se nalazi u blizini grada. Odluka je najviše bila motivirana činjenicom da su muzeji ponedjeljkom u Italiji zatvoreni, a i vrijeme, koje baš nije obećavalo sunce, nije pozivalo na šetnju nama nepoznatim gradom. Ponedjeljkom ujutro nismo naišli na gužvu ispred bazilike, ali magla nam je uskratila doživljaj pogleda na Torino, tako da uz vidljivost od nekih 20 metara nije bilo mogućnosti provjeriti panoramu što je izazvala oduševljenje Jean-Jacques Rousseaua. Ova bazilika nastala je kao zavjetna bazilika, ispunjenje obećanje vojvode Vittorija Amedea Il Majci Božjoj ako mu pomogne u nadolazećoj bitci protiv Francuza. Bitku je dobio, nakon nje postao kraljem Sicilije i ispunio je zavjet sagradivši baziliku na vrhu brda kojeg je trebalo izravnati (snizili su ga za nekih 10 metara) da bi uopće jednu takvu građevinu mogli podići. Unutar bazilike nalazi se kip kojem se vojvoda zavjetovao, dok je freska koja prikazuje scenu zavjeta iz crkve Sv. Kristine.


Bez želje za umanjivanjem vojnog uspjeha Vittorija Amedea II, koji je uistinu s daleko malobrojnijom vojskom uspio odbraniti Torino i Piemonte i poraziti francuske osvajače, zabavilo me talijansko tumačenje koje sam pronašla na stranicama wikipedije : 1706. godine Torino je pod francuskom opsadom. Luj XIV, u svojoj velikoj ambiciji, namjerava pretvoriti Piemonte u jednu od francuskih provincija, ali nailazi na željezni otpor vojvode Vittorija Amedea II od Savoja.  Ispada kao da je Vittorio Amedeo mirno živio i vladao svojim Piemontom, sve dok ga okupatorski Luj XIV nije došao uznemiravati, nakon čega je pokazao briljantni smisao za strategiju i pobijedio, pravedno, nadmoćnog neprijatelja ... hm, da ... zločesto ili ne, ali činjenica je da je Vittorio Amedeo promijenio stranu usred rata za španjolsko nasljeđe, okrenuo Francuzima leđa i na kraju, nakon mira u Utrechtu dobio za nagradu teritorij Sicilije  čijim je kraljem postao (ponašanje koje su Talijani još koji puta kasnije u povijesti ponovili).
Rat za španjolsko nasljeđe započeo je 1700. godine nakon smrti boležljivog španjolskog kralja Karla II (Habsburškog) koji je umro bez nasljednika i testamentom prijestolje ostavio vojvodi Filipu Anžuvinskom (na prijestolje je došao kao Filip V), nećaku kralja Luja XIV, čija je supruga Marija Tereza bila Karlova sestra. Španjolska sa svojim teritorijima i trgovačkim putevima, bila je zanimljiva svim europskim monarhijama toga doba, pa je bilo i viška pretendenata na prijestolje, između ostalih i austrijski Habsburgovci su imali svog kandidata. U strahu da će Španjolska u potpunosti pasti pod francusku sferu utjecaja započeo je rat u Europi, na početku kojega je vojvodstvo Piemonte bilo vjerni saveznik Francuske, vezano sa susjedima i brojnim obiteljskim vezama, zajedno sa Milanom, Napuljem, Bavarskom i Španjolskom, dok su veliki savez činili Austrija, Engleska, Nizozemska, Prusija, Hannover i Portugal. 1703. godine vojvoda od Savoje mijenja stranu u strahu od francuske dominacije, ne želeći biti u poziciji vazala francuskog kralja i pristupa velikom savezu koji obećava i vojnu pomoć u slučaju napada. Kada je započela opsada Torina  Austrija je poslala vojnu pomoć i bitku su dobili, stručnjaci kažu najviše zahvaljujući nevjerojatnim francuskim propustima, tako da je bitka započeta u jutarnjim satima već u rano poslijepodne bila dobivena.
Ispod bazilike nalaze se kraljevske grobnice Savoja, u centralnoj je ostao Carlo Alberto, otac prvog talijanskog kralja Vitorrija Emanuela II, iako je namjera bila da uvijek posljednji kralj tu bude sahranjen, ali nakon ujedinjenja Italije mjesto sahrane je postao Pantheon. Za neke članove obitelji koji su sahranjeni na drugim mjestima postavili su samo ploče u spomen, kao npr. Jeleni Petrović, kćeri crnogorskog kralja Nikole I, koja je ostala poznata u povijesti kao regina Elena nakon udaje za Vittorija Emanuela III.

Nakon bazilike Superga posjetili smo još jednu crkvu toga dana. Unutar torinske katedrale posvećene Sv. Ivanu Krstitelju čuva se "sacra sindone" ili torinsko platno u koje je, vjeruje se, bilo umotano tijelo Isusa prije uskrsnuća. Platno se čuva u posebno napravljenom spremniku, vezenim pokrovom je zaštićeno od pogleda i mislim da sam negdje pročitala da će ga ponovno prikazati tek sljedeće godine. Upravo je obitelj Savoja zaslužna za očuvanje toga platna, koje su otkupili 1453. godine, a kada Emanuele Filiberto proglašava Torino glavnim gradom vojvodstva, sa sobom donosi i sveto platno. O samom platnu, koje je dva puta spašeno od požara, teško je nešto izreći bez upetljavanja u rasprave o autentičnosti. Odgledala sam ni sama ne znam koliko dokumentaraca na tu temu, pokušaje rekonstrukcije više ili manje uspješne, ali pred tim licem ne razmišljaš o vrsti lana, testu ugljika, tragovima peludi ... jednostavno ili vjeruješ ili ne vjeruješ.

Povijest Torina je ujedno i povijest obitelji Savoja. Njihova uloga u modernoj talijanskoj povijesti zasjenila je činjenicu da se radi o jednoj od najstarijih europskih plemenitaških obitelji s prvim podacima iz 1003. godine, starijoj od Habsburgovaca (1082. god.). Kralj Vittorio Emanuele III umro je u egzilu u Egiptu, a zamjera mu se što je napustio grad i zemlju nakon pada Mussolinija i njemačke okupacije, dok je njegov nasljednik Umberto II bio predmet ogovaranja kojima se aludiralo na njegovu homoseksualnost. Torino je svoj procvat doživio upravo kao glavni grad vojvodstva Piemonte i u samom centru grada kraljevska je palača uz koju se odmah nalazi i palača Madama. U kraljevskoj palači je boravio i upravo vjenčani budući posljednji talijanski kralj Umberto II sa suprugom Marijom Jose. Palazzo Reale je jedino mjesto koje me ostavilo donekle razočaranom, ali nije kriva palača sama po sebi koju je zanimljivo vidjeti i razgledati, već loša organizacija koja nas je malo iznenadila, pogotov nakon svih onih savršeno organiziranih postavki koje smo do tada vidjeli. U obilazak se može ići jedino uz pratnju, a nas je dopala krupna omanja gospođa koja se prema nama ponašala kao prema djeci na školskom izletu. Dok je već na prvom katu jedva došla do zraka, odredila na je ritam obilaska u usporedbi s kojim i pogrebna povorka djeluje poput marša. U svakoj prostoriji se postavila pred vrata i dok ona nije odlučila da se može dalje morali smo čekati. Obilazak je moguć jedino prateći tok crvenog tepiha, a  taj su postavili u većini slučajeva od vrata do vrata, tako da je razgledavanje bilo kojeg objekta na suprotnoj strani prostorije ili detaljnije razgledavanje slika bilo jednostavno nemoguće. Na plastificiranom vodiču kojeg su nam dali na početku obilaska informacije su bile vrlo šture, a gospođa koja nas je pratila ni riječ nije prozborila tokom obilaska. Stvarno mi nije jasno zašto nisu obučili te osobe da kažu nekoliko minimalnih informacija o pojedinoj prostoriji kada već individualni obilazak nije moguć. Uglavnom, palača je puna kraljevskih portreta, ukrašenih zidova i stropova, a meni su se od svega najviše dopali drveni parketi u nekima od prostorija.

U cijeloj palači zabranjeno je fotografiranje, pa ako nekoga zanima i ako ima dovoljno brzu vezu evo kako izgleda rezidencija kraljevske kuće Savoja izvana, plesna dvorana, sala za bankete i salon švicarske straže.

Kraljevska palača Venaria koja se nalazi na istoimenoj lokaciji van grada, sagrađena je kao rezidencija za lov i odmor. Njenu gradnju započeo je Carlo Emanuele I oko 1650. godine i godinama kasnije je dograđivana i preuređivana sve dok 1798. godine nisu stigle francuske trupe Napoleona. Venaria nije ušla u krug Nepoleonovih kraljevskih rezidencija, ali je zato poslužila kao mjesto za opskrbu namještajem, slikama, statuama i svim onim čime su inače kraljevske palače opremljene. Već 1804. godine palaču opisuju kao ruiniranu. Do 1945. godine služila je u vojne svrhe, a kada nakon rata niti artiljeriji više nije trebala rezidencija je prepuštena na milost i nemilost vandalima i vremenu. Od 1961. godine počelo se sa obnovom koja je nakon pomoći europskih fondova 1998. dovršena 2007. godine. Nakon dugih godina napuštenosti u palači Venaria ništa nije ostalo, tako da je danas to prostor za izložbu portreta Savoja i radova iz drugih Savoja palača. Prisjećajući se kako je izgledala posjeta dvorcu Chenonceau, s očuvanim prostorijama od kuhinje do spavaćih soba, moj muž je ostao nemalo razočaran jer je naišao na praznu kuhinju u kojoj niti stola nije bilo, a da smo u kuhinji znali smo po natpisu, dok se meni dopala izložba portreta i nastojanje da se dvorac uredi i vrati nekadašnjem sjaju. S vremenom možda uspiju rekonstruirati i izgled nekadašnje kuhinje, možda i koje spavaće sobe, dok su vani u vrtovima radovi bili u punom jeku, unatoč kiši i magli. Na žalost fotografiranje nije bilo dozvoljeno, tako da nisam bila u prilici uslikati nekoliko fotelja u prilično jadnom stanju, ali sa zanimljivim motivima vezenima kombinacijom goblenskog i petit pointa. Mlađahni čuvar bio je neumoljiv i nije mi dozvolio slikati niti bez upotrebe flasha, kao iz sigurnosnih razloga ne dozvoljavaju slikanje. Uspjeli smo "ukrasti" jedino sliku plesne dvorane:

Lutanje torinskim ulicama prije ili kasnije vas dovedu do nekoga od Savoja, bilo u vidu spomenika na konju, bilo u imenu ulice ili trga, a ni oni koje povijest ni najmanje ne zanima, opet ne mogu od njih pobjeći. Unuk Umberta II upravo subotom pleše sa zvijezdama i povremeno reklamira ukiseljeno povrće.
 

 
napisala Roman Tales, 00:49 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
9. ožujka 2009.
Madama knit u Torinu

Iz Torina smo se planirali vratiti još u četvrtak, tako da smo kišno poslijepodne u srijedu odlučili posvetiti posjeti kraljevskoj palači (Palazzo Reale) i palači Madama (Palazzo Madama). Krenuli smo autom do parkirališta uz rijeku Po (najjeftinije koje smo našli za 0,65 euro/sat, dok su ostala od 1,50 do 2 euro po satu) i na posljednjem raskrižju prema parkiralištu, naš auto je odlučio stati, bolje rečeno, kada smo trebali na naše zeleno svjetlo skrenuti s Corso Vittorio Emanuele II prema Corso Cairoli, papučica kvačila je jednostavno sjela, ostali smo bez mogućnosti ubacivanja u brzinu! Sve to i ne bi bilo tako strašno da nije padala kiša, da  nije bilo upravo  16 sati kada dobar dio zaposlenih završava s poslom i da raskršće nije bilo vrlo veliko i prometno sa dvije tramvajske pruge (čisto za usporedbu, veće od onoga na kojem se križa Držićeva s Avenijom Vukovar u Zagrebu). Nije nam preostalo drugo nego postaviti trokut i čekati da stigne pomoć. U roku od sat vremena organizirali smo prijevoz auta u servis, a za tih sat vremena nitko nam nije niti jedan jedini put zasvirao sirenom! Pokušavali smo zamisliti istu situaciju ovdje u Rimu, trubljenje i psovke koje bismo pokupili čekajući na pomoć (kako kaže Gianni, trubili bi dok nas na kraju ne bi odgurali do Tibera). Uglavnom, pretpostavljali smo da će se morati mijenjati kvačilo i kada su nam sljedeći dan iz servisa to i potvrdili, morali smo organizirati produženje boravka u Torinu na nekoj novoj lokaciji. Tokom četvrtka preselili smo iz centra, ulice Avogadro, u zonu oko torinskog sajma Lingotto i nastavili obilazak grada koji nas je, unatoč nepredviđenom kvaru, u potpunosti oduševio.

Prva tri dana žurili smo obilazeći što više toga, tako da smo do kraja tjedna uglavnom uživali u šetnjama gradom, kada je konačno i sunce granulo. U petak, 6.3. na velikom trgu Vittorija Veneta otvoren je ovogodišnji sajam čokolade. Opisivati štandove sa čokoladom mi se čini nemoguća misija, kako opisivati mirise i okuse? Oblici su već druga priča, ali i tu je bilo svega. Od uskršnjih čokoladnih jaja do čokoladnih puzzlea, čokoladnih autića, igrački i likova iz crtanih filmova, čokolade u boji, sve do maštovitog čokoladnog kebaba i imitacija druge hrane. Što se okusa tiče, od čokolada s velikim postotkom kakaa do mlječnih čokolada, pralina svih mogućih vrsta, od onih velikih i poznatih proizvođača do onih koje proizvode male obiteljske firme ... jednom rječju, čokolada na sve strane i na sve strane redovi onih, koji poput djece mljackaju musavi od čokolade. Čokolada ima stvarno nevjerojatno pozitivan učinak na ljude, unatoč redovima, nitko nije bio nervozan, unatoč cijenama svi su nasmijano plaćali. Moj muž i ja smo poput pravih ovisnika odmah krenuli na štand Lindta po praline od bijele čokolade, odmah nakon toga kupili smo vrećicu originalnih torinskih pralina Caffarel (kasnije sam doznala da su postali dio grupe Lindt & Sprüngli), čokoladu s ljutim feferonom, a pred kraj smo odlučili na licu mjesta pojesti i po komad torte; za mene saher koji su dodatno zalili topljenom čokoladom, a za njega torta od lješnjaka. Dok smo tako jeli naše torte približio nam se i anketar torinske turističke zajednice s nekoliko pitanja o našm dojmovima. Što smo mu trebali reći nakon sve te čokolade? Naravno da smo mu pohvalilli grad na sva usta. No, dok smo tako šetali među štandovima čuli smo domaće kako se žale kako  "ove godine ni mrvice ne daju besplatno".

Obilježje grada Torina je Mole Antonelliana u kojem je sada smješten Nacionalni muzej kinematografije s trenutačnim postavom posvećenim Rudolfu Valentinu. Taj toranj koji je arhitekt Antonelli počeo graditi po narudžbi kao sinagogu, od koje su naručitelji na kraju odustali radi radova koji nikako nisu privođeni kraju, dugo je vremena svojom visinom od 167 metara bio najviša građevina na svijetu, značajna  po gradnji bez armiranog betona. Jako nevrijeme je srušilo anđela koji je prvotno postavljen i kasnije zamijenjen zvijezdom, a 1953. godine, uprvo radi nedostatka armature, tornado je srušio više od 40 metara tornja nakon kojeg su rekonstrukcijom ojačali strukturu građevine. Iako je toranj simbol grada, meni osobno djeluje kao rad ili neodlučnog ili ekscentričnog arhitekta.Građevina je jednostavno ružna u svojoj slojevitosti u kojoj sloj sa slojem veze nema (ili moje nevično oko tu vezu ne vidi). Na 85 metara visine može se doći liftom i uživati u panoramskom pogledu na grad i obližnje Alpe pod snijegom, dok pogled na rijeku Po i ravne ulice, pravilne kvartove snažno podsjeća na pogled s Eiffelovog tornja. Općenito, u Torinu je vrlo prisutan francuski ugođaj, od kavana sa stolovima i izlozima s tortama i kolačima, do širokih ulica s drvoredima koji dijele tzv. viale i controviale. Torino je i grad u kojem je zanimljivo promatrati gradske fasade. Nakon međunarodne izložbe 1902. godine posvećene dekorativnoj umjetnosti, posebno je zaživio art nouveau ili liberty stil, a na nekim zgradama još uvijek su sačuvani (ne znam da li originalni ili rekonstruirani) dekorativni prozori u Tiffany tehnici.

U centru Torina ugodno je šetati čak i kada pada kiša jer su kuće i palače sagrađene s arkadama (portico), tipičnima za srednjevjekovne gradove kao što su Pisa, Bologna ili Firenza. Centar grada ima čak 18 km takvih arkada od kojih je 12 međusobno povezano, a konstruirane su uglavnom nakon 17. stoljeća. Arkade koje polaze od Piazze Castello (gdje je smještena kraljevska palača) duž današnje ulice Po, omogućavale su kralju da stigne do obale rijeke po suhom čak i u slučaju kiše. U većini tih arkada danas su smještene razne trgovine, (u samom centru one najskuplje, pa sam se pred izlogom Hermesa zabavljala kombinirajući si outfit za "samo" 8000 euro -bluza, suknja, remen i sandale), ali i prekrasna slastičarnica i kavana Baratti e Milano, u kojoj kolačiće naplaćuju po cijeni od 40 euro/kg,  u atmosferi iz nekog drugog vremena (izbor minjon kolača i kavica je svega 7 euro po osobi, jeftinije nego u nekim anonimnim lokalima). Za razliku od Rima u Torinu nema barova na svakom uglu, već su to kavane i vrlo često istovremeno i slastičarnice, tako da je najmanji problem pronaći ugodno mjesto za popodnevnu kavu i kolač. Moram priznati da je i jutarnji cappuccino u kavani Avogadro u istoimenoj ulici gdje smo bili smješteni, bio daleko ukusniji popijen sjedeći na miru, uz prelistavanje novina koje su na raspolaganju gostima. Činjenica da nam je poslužen za stolom nije povećavala cijenu, kao što u Rimu ponekad skuplje naplaćuju samo zato što poželiš popiti kavu sjedeći, umjesto s nogu za šankom.

Dok sam tako u petak ujutro prolistavala lokalno izdanje novina "Torino sette", zaokupio mi je pažnju članak koji je najavljivao susret torinskih pletilja Knit Cafè, po prvi puta u prostorima Palače Madama, na Dan žena, 8. ožujka od 10-12 sati! Palazzo Madama je inače prekrasan prostor, palača kojoj je prvotna namjena bila rezidencija za ženske članove obitelji Savoja, počevši s Francuskinjom Maria Cristinom, Madama Cristina kako je ostala u povijesti, a danas je muzej. Samo za primjer, evo kako izgleda jedna od sala u toj palači.
Kada sam pročitala tu najavu u novinama i poslije vidjela plakat na ulazu u muzej, nije bilo govora da krenemo na put prije nego moj štrikeraj (jedna crna vesta koju od milja zovem "bolnički džemper") i ja posjetimo taj muzej. Trebam li uopće opisivati doživljaj? Možete li uopće zamisliti koje je zadovoljstvo sjediti u jednom takvom ambijentu, prebacivati očice s jedne na drugu iglu i ne samo osjećati povezanost sa svim tim ženama u Torinu, već i s generacijama davno prije nas koje su u toj palači kratile duge i hladne zimske dane i večeri uz vatru iz kamina, stvarajući u rukama nove čipke, vezove ... Konačno sam uživo upoznala jednu od članica Ravelryja za koju nisam znala da će tamo biti, ponovno sam odgovarala na brojna pitanja onih koje fascinira continental stitch za razliku od talijanskog stila pletenja, dvije sam naučila raditi na taj način na kružnim iglama i sat vremena je proletio poput trena, kada sam konačno morala krenuti prema Rimu. Sljedeći torinski pletački susret bit će na istom mjestu u Sala del Senato na prvom katu palače, prvu nedjelju svakog mjeseca do lipnja, a ja ne mogu dočekati subotu da se požalim mojim pletačicama koliko smo jadne i nevoljne u potrazi za nekim lokalom u kojem ćemo biti dobrodošle, dok grad Torino svojima nudi cijelu jednu salu unutar palače muzeja, u samom centru grada. Možda bih trebala poslati dopis gradonačelniku?

 
napisala Roman Tales, 00:50 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
1. ožujka 2009.
Pepelnica

Pjesma za ugođaj  Come rain or come shine

 

Dok sam se premišljala hoću li ili ne napisati par riječi na godišnjicu svoga braka, Pepelnica je došla i prošla. Inače, ne volim obljetničke postove, a pored toga me bilo strah da ne natipkam nešto saharinski zaslađeno, nešto što bi u boljem slučaju kod onih koji čitaju izazvalo karijes ili u gorem, sumnju u iskrenost napisanoga, s pitanjem "želi li ubijediti sebe ili nas?"

U malom mjestu gdje sam ja odrastala i gdje je nedjeljni odlazak na misu bila prilika za susrete i pokazivanje novih cipela ili garderobe, nije bilo vjenčanja u periodu korizme. Mjesno ludovanje završavalo je paljenjem Mesopusta i do Uskrsa trebalo je pričekati na prva proljetna vjenčanja i bombone koje su mladenci pred crkvom bacali gomili okupljene djece koja su išla vidjeti "nevesticu", pa ako je i koju curicu zanimala vjenčanica, većina je čekala na bombone i karamele. Vjenčanja smo uglavnom uspoređivali prema kvaliteti bombona koje su bacali na nas. Ne sjećam se da se itko vjenčavao u periodu korizme, osim naravno onih kojima se s vjenčanjem žurilo, prije nego se mladenka zaokruži i naravno, svi su s odobravanjem klimali glavama slušajući tumačenja zašto se vjenčanje organiziralo prije Uskrsa, a zapravo svi su znali da je mladenka u blaženom stanju.

Moja mama je nakon moje završene srednje škole postala poznata po svom lajtmotivu :"Samo da mi se ne zaljubi i ne uda". Mama je imala druge planove za mene, a udaje se najmanje trebala plašiti jer ionako nije bila u mom planu. Ne želim da ružno zvuči, ali uz moje roditelje teško je bilo maštati o vjenčanju u bijelom. Iskreno, o vjenčanju u bijelom nikada nisam ni maštala, možda nekada davno, dok su mi šivali haljinicu za prvu pričest. U to vrijeme stoički sam podnosila satove vjeronauka, dosadne do bola i još bolnije nerazumljive, znajući da će mi nagrada na kraju biti "vjenčanica s bijelim velom". Na prvu pričest sam konačno otišla obučena u bijelo, ali na užas moje mame oguljenog nosa i tamnoplave brade jer sam dva dana prije toga pala na asfaltu i pružila se koliko sam dugačka i široka bila. Do moje desete godine mama mi je bila u strahu da imam problema s ravnotežom, toliko sam padala i vječito sam imala oguljena koljena na kojima i danas nosim ožiljke kao posljedicu ondašnje nespretnosti. Na kraju više nisam ni plačući išla kući, bolila su me koljena i oguljene noge, ali sam sama ispirala krv i lijepila flastere, dok su moji ravnodušnog pogleda na krvava koljena komentirali: "Opet si pala?"

Kada sam došla u godine kada su se djevojke moje generacije počele udavati, užasavala sam se velikih vjenčanja s velikim brojem gostiju, nakon kojih je uvijek netko imao nešto za prigovoriti. Da ne bi sada ispalo kako samo kod nas uzvanici kritiziraju, u obitelji moga muža se i nakon 30 i nešto godina prepričava vjenčanje bratića Roberta, koji je i autobus iznajmio da preveze brojnu obitelj do gradića u kojem je živjela mladenka i gdje je bilo organizirano vjenčanje. Na vjenčanju na kojem je sve ponuđeno na stolu bilo savršeno pripremljeno, bogato i ukusno, nisu imali što prigovoriti, pa su na kraju zaključili da su "ciambelline" (keksi u obliku kolutića) bile prevelike! Uglavnom, dok sam s užasom gledala neke od drapiranih vjenčanica u kojima, uz najbolju volju, mladenku nisam mogla vidjeti drugačijom od prekuhane knedle, zamišljala sam kako bih ja organizirala svoje vjenčanje. Nakon same ceremonije, ponudili bi zakusku, nakon koje bi nas obitelj i prijatelji ispratili do aerodroma na medeni mjesec. Jednostavno da jednostavnije ne može biti. Stvarnost je po jednostavnosti nadmašila i moju maštu.

Samo netko tko je ikada imao posla s talijanskom birokracijom može u potpunosti razumjeti našu rezignaciju kada smo konačno bili u situaciji odabrati datum vjenčanja. More dokumenata koje je trebalo prevoditi, ovjeravati, dugotrajna čekanja na sasvim banalnu promjenu adrese - godinu dana je trajalo čekanje da jedna talijanska nazovimo općina, pošalje dopis drugoj da moj budući muž ne stanuje više na adresi 1, već je sada na adresi 2. Da smo poslali goluba pismonošu, već bi i djecu naučio da lete na toj relaciji. Svi šalterski službenici s kojima smo imali posla  su bili od reda ljubazni i uslužni, ali kod međunarodnih vjenčanja postoji određena procedura koju treba slijediti. Uz put, da nam ne bi bilo dosadno, uspjeli su mi i prezime pogrešno utipkati u jedan od kompjutera ... Najgore od svega je što smo naivno mislili kako ćemo si olakšati život ako se vjenčamo u Italiji, umjesto u Hrvatskoj. Uglavnom, kada smo već imali svu potrebnu dokumentaciju spremnu, krenuli smo odrediti datum našeg vjenčanja. Gospodin koji je zaprimao zahtjeve nasmiješeno nas je pitao koji datum imamo u planu, misleći valjda na neku od subota u daljnjoj budućnosti. Nakon što smo se pogledali, skoro u glas smo pitali:
"Koji je prvi termin slobodan?"
"Nećete subotu ili nedjelju?"
"Ne, nije nam važno"
"Onda je prvi slobodni dan srijeda. Hoćete srijedu, 25. veljače?"
Klimanjem smo potvrdili datum. Nakon toga ponovno se nasmiješio i pitao:
"U koliko sati se želite vjenčati?"
Ponovno smo se pogledali i ponovno u glas odgovorili:
"Koji je prvi termin slobodan?"
"U 10.30 vam odgovara?"
Nama je odgovaralo i tako smo konačno došli do svog termina, 25. veljače u 10.30. Tek kada smo tog dana došli kući bacila sam oko na kalendar i došla do zaključka da ću se udati na Pepelnicu, prvi korizmeni dan, dan posta i nemrsa!

Dan prije vjenčanja krenuli smo prošetati i vidjeti to mjesto gdje se sutra moramo pojaviti. Civilna vjenčanja u Rimu se obavljaju ili na Campidogliu ili u prostorima nekadašnje crkve (koja to više nije) Santa Maria in Tempulo, odmah pored Caracallinih termi, a iznutra izgleda ovako. Umjesto ugodne šetnje, sada mogu priznati da sam podsvjesno tražila izgovor za svađu. Dobar povod mi je dao moj budući muž kada je, tipično za njega (jer nema smisla za orijentaciju) pogriješio tramvajsku stanicu i kada smo nakon nekoliko stanica shvatili da idemo u pogrešnom smjeru. Nije mu se to desilo ni prvi ni zadnji put, ali mi je fantastično poslužilo kao izgovor za svađu. Srećom, koji puta me razumije i više nego zaslužujem, pa je na kraju zaustavio bujicu mojih riječi, kada je, položivši dlanove na moje obraze i gledajući me ravno u oči rekao :
"Uzalud se nastojiš posvaditi sa mnom. Bez obzira na sve, mi ćemo se sutra vjenčati!"
Nije da se ja nisam htjela udati za njega, mene jednostavno straše promjene, mi smo ionako bili dobro zajedno i valjda negdje u podsvjesti sam se bojala da će nam brak donijeti promjene, da će se nešto pokvariti, kao kada tražiš kruha preko pogače, umjesto da se zadovoljš s onim što već imaš. Pored toga, znala sam da ću biti sama; mislila sam i na Jackie koja se udala sama samcata u dalekoj Canadi, na Antoanetu koja se udala sama samcata u 22.30 u Guvernerovoj palači, na moje roditelje koji više nisu bili zajedno, na mamu koja je bila teško bolesna ...

Pepelnica je osvanula poluoblačna toga dana, krenuli smo prema Caracallinim termama, moj budući i ja s kumovima. Mariju, kojeg volim poput brata, nisam nikada rekla da sam umjesto njega htjela pronaći dvoje posve nepoznatih ljudi da mi budu kumovi, onako, doslovno s ceste pokupiti nekoga  da svjedoči ... Prije nas se vjenčavao jedan latinoamerički par i nekako nam je odahnulo s pogledom na njihovo veselje, nismo bili jedini koji se vjenčavaju na Pepelnicu, u srijedu prijepodne. Zatražili smo odmah da nam izdaju međunarodni obrazac vjenčanog lista i uspjeli su pronaći jedan jedini primjerak, poprilično zgužvan koji je poslije službenik rukom popunio. Ne znam što je više zgrozilo mog pedantnog, tada već muža, taj zgužvani obrazac ili to što je popunjavan rukom, ali znam da sam se ja zgrozila što je u rubrici prezime mladenke nakon vjenčanja, bilo upisano moje i njegovo! Mene nitko nije pitao želim li njegovo prezime uz svoje, ja sam imala namjeru ostati sa svojim prezimenom,  bez dodavanja njegovog prezimena. Nisam znala što napraviti, obrazac je bio jedan jedini, zgužvan kakav je bio, ali međunarodni obrazac, hoće li posumnjati u iskrenost našeg vjenčanja ako krenem praviti probleme? Dovoljno je bilo baciti pogled na nas dvoje vani nakon vjenčanja da izazovemo sumnju da smo se vjenčali samo pro forma, radi papira. Naime, naše vjenčano prstenje nije na virijeme stiglo za vjenčanje, pa nam je zlatar, inače prijatelj, posudio dva prstena, čisto da imamo za ceremoniju. Odmah po izlasku, mi smo to prstenje skinuli sa ruku i vratili u kutijicu da se ne oštete.
Odvezli smo se na ručak nakon vjenčanja u jedna restoran van grada, simpatičnog naziva "Hrastić". Na stranu što je bila Pepelnica, dan kada se ne jede meso, ali moj muž se u to vrijeme oporavljao nakon akutne upale gušterače  i malo je reći da je jeo vrlo dijetalno. Sve u svemu, ne znam da li je itko manje od nas potrošio za svadbeni ručak.

Kako je ove godine Pepelnica ponovno pala na dan 25. veljače i dugo vremena neće, ipak sam odlučila opisati dan kada sam se ja udavala. Nije mi žao što je ispalo tako kako je ispalo, ne žalim za velikim vjenčanjem, poklonima i možda pokojim zajedljivim komentarom menija ili vjenčanice ... nismo ništa manje bili sretni toga dana, ali iskreno rečeno, u našem životu vjenčanje nije ništa promijenilo. Ipak, to svoje, više nego skromno vjenčanje mislim ponoviti. Prvom prilikom kada odem u Ameriku, namjera mi je otići u Las Vegas i napraviti pravo kitsch vjenčanje, u ogromnoj posuđenoj bijeloj vjenčanici s kopijom Elvisa koji će nas vjenčati ...

 
napisala Roman Tales, 00:51 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker