21. ožujka 2009.
Generacijski jaz

Prije nekoliko mjeseci, na dvorišnim vratima obližnje evangelističke crkve, ugledala sam plakat s pozivom, svima onima koji znaju neku od tehnika ručnih radova, na tjedne susrete srijedom. Početnice će, pisalo je, moći naučiti neku od novih tehnika, dok sve ostale mogu razmjenjivati iskustva i konzultirati časopise. Kako sudjelovanje nije bilo uvjetovano pripadanjem dotičnoj crkvi, odlučila sam jedne srijede pogledati kako ti susreti izgledaju. Nakon lutanja dvorištem i potragom za prostorijom u kojoj se održavaju sastanci, našla sam 5 žena, od kojih je najmlađa među njima po godinama mogla biti moja majka. Ona se ujedno i najviše obradovala kada me ugledala na vratima, ne zato što me poznaje, već zato što nitko iz moje dobne skupine (da ne govorimo o mlađima) još nije došao na te susrete. Dvije bakice koje su u toj prostoriji plele, borave u domu pri evangelističkoj crkvi; jedna je plela dječje papučice po narudžbi, dok je druga plela prekrivač za krevet, pravo-krivo, izmjenjujući pruge sive i bijele boje (dosadni uzorak u depresivnim tonovima). Plele su entuzijazmom nekoga tko jednostavno ubija vrijeme, a sam pogled na njih dvije izazvao mi je nelagodu. Moja hiperaktivna mašta već me teleportirala u budućnost (nadam se što dalju) u kojoj sam i ja tako sjedeći bezvoljno  prevrtala pletivo po rukama, dok su mi se na brkovima svjetlucale kapljice čaja ... Najmlađa gospođa među njima, nastrojala me nagovoriti da ostanem, a kada sam rekla da sam ovaj puta samo navratila da vidim kako susreti izgledaju, nagovarala me je da ponovno dođem sljedeće srijede.
Ne znam zašto me se toliko negativno dojmio taj susret. Nemam ništa protiv starijih gospođa, dapače, uvijek sam sa starijima od sebe imala vrlo lijepi odnos, počevši od tete Jelene koja me naučila heklati, pa sve do moje sadašnje susjede, gospođe Pierine. Pogled na one dvije gospođe, prekomjerne težine, zapuštenog izgleda, odjevene u sve nijanse sivoga, koje pletu tek toliko da ubiju vrijeme do obroka, daleko je od slike svih onih dotjeranih gospođa njihovih godina koje sam do sada na različitim susretima imala priliku upoznati i koje su plele s entuzijazmom kojeg te srijede nisam niti u tragovima vidjela.
Moja susjeda Pierina je živahna udovica od pune 83 godine. Onako sitna i malena, kada me nakon dužeg izbivanja sretne, obavezno me pozdravlja riječima "daj da se i poljubimo". Moj muž ju u šali zove "bersagliera" (prema bersaglierima, dijelu talijanske pješadije koja trči i svira trube istovremeno i nose smiješne šljemove s perjem), najviše zato što je vječito u pokretu. Kako ona kaže, kada je u kući sama uhvati ju tuga i depresija, zato ona ide van čim joj to vremenske prilike dozvoljavaju. Sin i kćer joj s obiteljima stanuju u blizini, ali uz svakodnevne obaveze nemaju previše vremena, niti im ona voli smetati. Gospođa Pierina voli plesti i heklati, a u trenucima najveće životne tuge, kada joj je poginuo sin u saobraćajnoj nesreći, veli da je isheklala 3 prekrivača za bračni krevet jer noćima nije spavala niti je mogla misliti od tuge. Iako mi je gospođa Pierina jako draga i simpatična, ponekad izbjegavam zaustaviti se kad ju sretnem, s isprikom da sam u žurbi, inače se pokreće razgovor kojem nema kraja. Znam da joj nedostaje društvo i čašica razgovora, ali ponekad jednostavno nemam vremena za prisjećanja na kvart kakav je bio 1953. kada su se ona i muž ovdje doselili ... Prije nekog vremena, kada smo se vani srele, već sam imala pripremljenu ispriku o žurbi, kada mi je Pierina rekla kako me ne želi zadržavati, već me samo moli da joj započnem jedan heklani rad i  navratim do nje kad budem imala vremena. Pristala sam trenutačno, jer već je nastavljala: "Moram nešto heklati jer su mi večeri dugačke, a otkako sam sama mrzim biti bez zabave navečer; danju je drugačije jer izađem van, malo u kupovinu, malo na tržnicu, naravno ne prije nego malo pospremim po kući, ali nije da imam nešto posebno za čistiti ionako sam sama, ali kada sve obavim najviše volim izaći do ručka ... ali, navečer, kada je mrak tako rano ... dobro, znam da žuriš i navrati kad možeš, znaš da ja ne volim smetati ..." Nisam zaboravila na obećanje da ću joj započeti s tim radom i kad sam sljedeće subote krenula na tržnicu, vidjela sam ju kako uz otvorena vrata mašinom lašti mramor. U nastojanju da izbjegnem još jednu epizodu prisjećanja na stanje mramornog poda 1953. godine i tehnike održavanja do današnjih dana, brzinski sam ju pozdravila s najavom da navečer dolazim započeti hekleraj. Pierina me jedva dočekala, s radošću koja mi je izazvala tešku grižnju savjesti što ju rijetko ponudim kavicom u svojoj kući, već joj samo pozvonim s tanjurom kolača ili svježe pečenih palačinki. Tog predvečerja, uz najbolju volju nisam joj odmah mogla započeti rad, nije imala odgovarajuću kukicu, a i sin joj je pogrešno fotokopirao shemu, povećavši samo završni dio rada. Još iste večeri krenula sam u obližnju trgovinu, kupila joj odgovarajuću kukicu za konac kojim je htjela raditi, povećala shemu i započela joj tabletić u filet tehnici. Nije prošlo niti nekoliko dana kada smo se srele na ulici i kada mi je rekla da je morala ostaviti tabletić jer je prijateljica njene kćeri zatražila da joj napravi čipku za oltar obiteljske grobnice, istu onakvu koju je vidjela na njenim ručnicima. Sljedeće jutro, ugledavši ju pred vratima, nepočešljanu i u šlafroku, pomislila sam da joj se nešto dogodilo, a ona me s očajnim izrazom lica molila za pomoć ispričavajući se što smeta, držeći u rukama ručnik ukrašen čipkom: "Noćas sam do tri sata bila budna, heklam, heklam i ne ide mi. Ne znam kako napraviti prijelaz u sljedeći red, a ja sam ovu čipku napravila, samo se ne sjećam kako ide. Onda sam se ustala i išla oporiti dio ove čipke da se prisjetim kako se radi ... i opet mi ne ide ..."
Onako malena, srebrnosive kose na rubu plača radi te nesretne čipke koju mora napraviti jer su ju tražili uslugu, a ona se ne sjeća kako, stajala je pred vratima moleći da joj riješim problem od "životne važnosti". Poslije, kada sam joj pokazivala kako prijeći u sljedeće redove i dok me ona svako malo hvalila "ah, koja sreća da ima nekoga tko joj zna pomoći", palo mi je na pamet da su tjedni susreti možda pravo rješenje za nju. Pierina voli heklati, plesti, više od svega voli čašicu razgovora i tako sam joj ponudila da ju povedem na susrete srijedom, odmah iza kuće. Bez obzira što te gospođe nisu pravo društvo za mene, možda Pierina pronađe zajednički jezik s njima, ako ništa drugo po godinama su si bliske. Kada sam ju uvjerila da susreti nemaju veze s molitvama ("znaš" rekla mi je, "ja sam probala ići na te molitvene susrete u parohiju, ali to ti nije za mene"), s oduševljenjem je prihvatila ideju. Unaprijed sam joj najavila da ne mogu ostati, a ona može malo posjediti bez ikakvih obaveza da redovno ide ako ne želi. I tako smo Pierina, u svojoj novoj vesti koju si je nedavno oplela, i ja, krenule na pletački susret. Jedna od one dvije bakice je idalje plela sivo-bijeli prekrivač za krevet, dok je druga plela nove papučice, a najmlađa gospođa, odnedavno u mirovini, se obradovala što me ponovno vidi. Predstavila sam im svoju susjedu, pomogla joj da se raskomoti i pokaže svoj rad, a sve s riječima kako ne mogu dugo ostati. Razmjenila sam par riječi sa svima i na kraju ih pozdravila, iskreno se nadajući da će Pierina naći društvo za čašicu razgovora.
Kasnije tog poslijepodneva,  Pierina me dočekala na stepeništu, mislim da je čekala na moj povratak. Na moja pitanja o susretu i kako joj se dopalo, odgovorila je pozitivno, kao svidjelo joj se, zgodno je tako malo posjediti i popričati uz ručni rad, ali nije to isto kao sa mnom.
"Ali, važno je da vam se dopalo Pierina, nitko ne veli da morate svake srijede tamo. Kada budete imali volje i vremena, znate da možete otići, popričati,  malo prolistati žurnale ..." nagovarala sam ju.
"Dušo, iskreno da ti velim, dobra je ideja i mogla bih otići, nije da nemam vremena i nije daleko, ali znaš, mene ti te stare užasno deprimiraju! Što ja od njih mogu naučiti? Meni treba netko poput tebe, tko mi zna pomoći  i pokazati kad zapnem, one znaju manje nego ja."
Na to sam se krenula smijati, zagrlila sam ju onako malenu s riječima: "Daj Bože da doživite stotu!"

 
napisala Roman Tales, 00:47 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker