30. ožujka 2009.
Genova

Jedno poslijepodne provedeno u Genovi prije 12 godina, ostavilo mi je u sjećanju pogled na otvoreno more obasjano suncem i okus rižota od morskih plodova iz jednog  restorana neuglednog vanjskog izgleda, ali fantastične kuhinje (sada znam da je riječ o Antica trattoria dei pescatori). Genovu nikako nisam zamišljala kao atraktivnu turističku destinaciju, na kraju krajeva to je najveća talijanska luka, a što jedan lučki grad može ponuditi, osim kratkotrajnog predaha pomorcima s raznih dijelova svijeta? S takvom predodžbom o Genovi, s pravom se netko može zapitati čemu sam onda uopće krenula na put?
Kada smo prije 5 godina promijenili auto (uz more mojih suza što se rastajemo od vjerne Theme koju smo ostavili ne zato što nije vrijedila, već jednostavno zato što su ju dostigle godine nakon 400.000 prijeđenih kilometara) trebalo se naviknuti na vozilo koje je u potpunosti kontrolirano uz pomoć ugrađenog kompjutera. Bilo je srećom ljeto kada su se svi prozori na vozilu spustili i nikako ih nismo uspjevali podići. U potrazi za rješenjem kako resetirati kompjuter i podići prozore, naišla sam na forum čiji su članovi samo oni koji posjeduju upravo takvo vozilo. Među postovima sam našla rješenje i kasnije je moj muž postao aktivni član toga foruma. Kako je prolazilo vrijeme, ne samo da su se razmjenjivale informacije o autima, stvorila su se prijateljstva, pomagalo se pronaći smještaj onima koji su htjeli ljetovati u Hrvatskoj, neki su nas i posjetili na otoku, a kada je organiziran zadnji forumaški susret na žalost nismo mogli sudjelovati jer smo bili u Hrvatskoj. Kada su Đenovežani počeli organizirati mini susret, na kojem su trebali sudjelovati članovi foruma iz Ligurije, ubrzo je postalo jasno da nije tlaka doći ni onima iz Udina, Modene, Milana, Novare, Parme, pa ni nama iz Rima i ono što je trebala biti večernja pizza za nekoliko članova foruma s obiteljima, pretvorio se u forumaški susret sa 17 auta. Krenuti iz Rima samo za jednu večeru ipak bi bilo previše naporno i zato smo odlučili posvetiti Genovi nekoliko dana i nismo požalili. Na stranu što je forumaški susret bio prekrasno iskustvo uz odličnu večeru u jednom restoranu uz samu obalu mora, ali Genova je premašila sva moja očekivanja.

U ponedjeljak poslijepodne, nakon što smo se smjestili u vrlo živopisnoj ulici San Vincenzo, u neposrednoj blizini centra, krenula sam u potragu za jednim od turističkih "info pointova". U blizini Duždeve palače opskrbili su me mapom grada, vodičima i prospektima i jedan od tih vodiča, pod nazivom "Genova u džepu (brzi vodič)", toliko je savršeno koncipiran da nisam trebala činiti ništa drugo nego slijediti njegove pisane upute. Pri povratku u hotel naišli smo i na Mercato orientale, za kojeg smo po nazivu mislili da se radi o sajmu robe istočnjačkog porijekla, a riječ je o najstarijoj tržnici u gradu otvorenoj 1899. godine u prostorima nekadašnjeg samostana. Netko će reći tržnica kao tržnica, ali ova je otvorena tokom cijelog dana, sve do večernjih sati, a talenat Đenovežana za njegovanje i aranžiranje cvijeća vidi se i u načinu kako prezentiraju salatu i povrće na svojim štandovima. Pogled na prekrasni izlog mesnice još jednom me ispunio pitanjima zašto i kod mog lokalnog barba Pere nije isto tako, a dok je mesar obrađivao juneće šnicle ostala sam kao očarana gledati kako skida višak masnoće i daje šniclama jednaku formu, bez da je gospođa to posebno tražila. Bez namjere da diskutiram kvalitetu mesa, činjenica je da ovdje mesari s mesom nekako elegantnije postupaju, nastoje zadovoljiti kupce koji su, za razliku od nas, totalno nevični obradi mesa kod kuće. Ovdje se niti jedna domaćica neće sama baviti rezanjem mesa za gulaš ili tranžiranjem pilića, dok je kod nas poznavanje anatomije domaćih životinja nekako dio opće kulture. Ako se nekome cijene čine previsokima, na samom ulazu na tržnicu, mala trgovinica koja nudi samo tripice, od onih finijih komada za ručak do lošijih komada za kućne ljubimce. O cijenama ribe bolje je ne govoriti, ali možda je jasnije zašto im kod nas niti najskuplji škampi nisu skupi.

Genova je grad u kojem ne treba ići na kardiofitnes, dovoljno je šetati gradom u kojem uličice u vidu uspona imaju domišljata imena kao npr. "Uličica kašlja", koji te sigurno dohvati kada se nakon, skoro pa vertikalnog uspona, kreneš boriti za zrak. Unatoč napornim usponima, na moje ogromno čuđenje, Đenovežanke ne samo da nisu imale problema s tim strmim usponima, već su iste savladavale nerijetko s cigaretom u ustima! Uske uličice Genove su identične  uskim uličicama naših primorskih gradića. Ne samo da se grad morao dizati u visinu jer  nije bilo prostora za širenje u zaleđu, već je to bio i način obrane grada od pomorskih napada kada je bilo dovoljno zatrpati uličice praveći barikade bacajući predmete s prozora ili preskakati od prozora do prozora bježeći pred najezdom. Tek početkom 19. stoljeća nastale su neke od današnjih ulica, dovoljno široke za promet, kao npr. XX settembre ili Via Garibaldi, s jednako raskošnim palačama gdje sunce  dopire i do najnižih katova.
Prije 40 godina puštena je u promet tzv. Sopraelevata, odnosno izdignuta brza cesta koja spaja zapadni i istočni dio grada i koja je u to vrijeme riješila problem prometa prema centru grada, ali je zauvijek narušila pogled prema staroj luci i karakterističnim zgradama, da ne govorimo da je tokom gradnje jedan dio građevina iz 17. stoljeća morao biti srušen. Danas se razmišlja o izgradnji mosta preko luke ili podmorskog tunela, a meni nije jasno kako nisu mogli napraviti obilaznicu kao npr. u Rijeci. Odmah uz tu cestu, bolje rečeno uz nosive stupove (crni trokut u gornjem desnom uglu), nalazi se palača San Giorgio, na kojoj je freska Svetog Jurja koji ubija zmaja i koja je bila sjedište prve banke u Italiji, neko vrijeme i sjedište gradske vlasti (nasuprot onoj crkvenoj koja je imala sjedište uz katedralu Sv. Lovre), a u zatvoru te palače bio je zatočen godinu dana i Marko Polo, nakon izgubljene pomorske bitke između  Republika Venecije i Genove 1298. godine u blizini naše Korčule.

Za mene je Genova bila isključivo lučki grad s glavnom atrakcijom u vidu, prije 10-tak godina otvorenog,  vrlo velikog akvarija, izletničke mete sjeverne Italije i obližnje Francuske. Sami Đenovežani akvarij doživljavaju kao najveću gradsku atrakciju i svima je prvo pitanje bilo jesmo li posjetili akvarij. Nisam imala srca reći im da sam akvarij ostavila kao posljednju etapu obilaska grada, pogotovo kada su me s entuzijazmom pitali za dojmove. Time nikako ne želim reći da akvarij ne vrijedi posjetiti, riječ je o tome da mene zatvorene životinje ne oduševljavaju. Još kao dijete nisam voljela cirkus niti predstave sa životinjama; ples male bijele pudlice u suknjici mene je nekako ispunjavao tugom, jednako kao i pogled na prekrasne velike slonove iza žičane mreže ili lavove i tigrove u kavezima, koji ne rade ništa drugo nego kruže u ograničenom prostoru. Ništa bolje se ne osjećam ni  pred bazenom u kojem plivaju dva delfina. Te prekrasne i inteligentne životinje ne zaslužuju sudbinu plivanja u ograničenom bazenu, jednako kao ni simpatični pingvini s kojima sam uspostavila kontakt preko stakla. Neki kažu da nam se tako približava svijet prirode, pogotovo djeci, ali pored svih mogućih dokumentaraca, ja ne vidim razlog držanja životinja u kavezima. U akvariju se mogu vidjeti gotovo sve vrste morskih organizama, vidjeti film u 3 D tehnici o morskim psima, gladiti raže, kažu i ponešto naučiti, ali sva ona djeca koja su bila u posjeti toga dana, baš mi i nisu izgledala željna znanja, dok su sa zvučnika neprestano (uzaludno) ponavljali upute voditeljima i nastavnicima da održavaju red u svojim grupama i ne uznemiravaju ribe i životinje s flashevima fotoaparata. Akvarij sa biosferom je konstruiran na prostoru stare luke i odmah pored njega su smjestili brod na kojem su snimali film "Pirati", a preko puta se nalazi palača San Giorgio. Obiteljima koje s djecom posjećuju akvarij, nezaobilazna etapa trebala bi biti i obližnji "dječji grad" (Città dei bambini), prostor namijenjen učenju kroz zabavu i igru, gdje će djeca moći svirati s vodom, posjetiti restoran za mrave, okušati se kao režiseri ili kamermani u pravom televizijskom studiju i još mnogo toga. Odmah pored akvarija nalazi se i mjesto s kojega polazi navetta-bus, odnosno brod koji povezuje Genovu i obližnji gradić Pegli, a cijena karte je ista kao i za ostali javni prijevoz, 1,20 euro i vrijedi 90 minuta. U luci su i brodovi koji nude turistima obilazak luke i u ljetnom periodu izlete do obližnjih lokacija, kao recimo Portofino, po cijeni daleko većoj od 1,20 euro. Đenovežani su Talijanima što Škoti Englezima ili nama Boduli u vicevima. Ne znam koliko ima istine u toj priči o škrtosti, ali činjenica je da mi je jedan od čuvara u muzeju Crvene palače dok smo gledali panoramu grada, prijateljski savjetovao da krenemo s tim navetta-busom "s kojim ćemo ionako vidjeti cijelu luku za samo 1,20, čak se možemo i vratiti s istom kartom". Kako je vremenska prognoza za vikend najavljivala loše vrijeme odlučili smo u četvrtak poslijepodne krenuti brodom za Pegli. Tek kada s morske strane imaš priliku baciti pogled na grad shvatiš koliko je ogromna ta luka, kao i molovi koji štite luku od nevremena. Odmah po izlasku iz luke nalazi se i đenoveška zračna luka, tik uz more, tako da lukobrani ne štite samo luku, već i aerodrom.

Kada sam prvu večer pregledavala prospekte i vodiče koje sam dobila u informativnom turističkom centru, odlučila sam razgledavanje grada podijeliti na dvije faze. U prvoj smo razgledavali  crkve i palače, odnosno sve ono za što nije bilo potrebno plaćati ulaz. U drugoj, kada smo već dovoljno upoznali grad da znamo gdje se što nalazi, uslijedio je obilazak muzeja za koji sam uzela kartu koja vrijedi 48 sati, košta 16 euro i s kojom se moglo posjetiti sve muzeje u gradu. Pokazalo se više nego dobrom investicijom jer sam s tom kartom uspjela posjetiti 10 muzeja i palača.

 

 
napisala Roman Tales, 00:45 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker