1. ožujka 2009.
Pepelnica

Pjesma za ugođaj  Come rain or come shine

 

Dok sam se premišljala hoću li ili ne napisati par riječi na godišnjicu svoga braka, Pepelnica je došla i prošla. Inače, ne volim obljetničke postove, a pored toga me bilo strah da ne natipkam nešto saharinski zaslađeno, nešto što bi u boljem slučaju kod onih koji čitaju izazvalo karijes ili u gorem, sumnju u iskrenost napisanoga, s pitanjem "želi li ubijediti sebe ili nas?"

U malom mjestu gdje sam ja odrastala i gdje je nedjeljni odlazak na misu bila prilika za susrete i pokazivanje novih cipela ili garderobe, nije bilo vjenčanja u periodu korizme. Mjesno ludovanje završavalo je paljenjem Mesopusta i do Uskrsa trebalo je pričekati na prva proljetna vjenčanja i bombone koje su mladenci pred crkvom bacali gomili okupljene djece koja su išla vidjeti "nevesticu", pa ako je i koju curicu zanimala vjenčanica, većina je čekala na bombone i karamele. Vjenčanja smo uglavnom uspoređivali prema kvaliteti bombona koje su bacali na nas. Ne sjećam se da se itko vjenčavao u periodu korizme, osim naravno onih kojima se s vjenčanjem žurilo, prije nego se mladenka zaokruži i naravno, svi su s odobravanjem klimali glavama slušajući tumačenja zašto se vjenčanje organiziralo prije Uskrsa, a zapravo svi su znali da je mladenka u blaženom stanju.

Moja mama je nakon moje završene srednje škole postala poznata po svom lajtmotivu :"Samo da mi se ne zaljubi i ne uda". Mama je imala druge planove za mene, a udaje se najmanje trebala plašiti jer ionako nije bila u mom planu. Ne želim da ružno zvuči, ali uz moje roditelje teško je bilo maštati o vjenčanju u bijelom. Iskreno, o vjenčanju u bijelom nikada nisam ni maštala, možda nekada davno, dok su mi šivali haljinicu za prvu pričest. U to vrijeme stoički sam podnosila satove vjeronauka, dosadne do bola i još bolnije nerazumljive, znajući da će mi nagrada na kraju biti "vjenčanica s bijelim velom". Na prvu pričest sam konačno otišla obučena u bijelo, ali na užas moje mame oguljenog nosa i tamnoplave brade jer sam dva dana prije toga pala na asfaltu i pružila se koliko sam dugačka i široka bila. Do moje desete godine mama mi je bila u strahu da imam problema s ravnotežom, toliko sam padala i vječito sam imala oguljena koljena na kojima i danas nosim ožiljke kao posljedicu ondašnje nespretnosti. Na kraju više nisam ni plačući išla kući, bolila su me koljena i oguljene noge, ali sam sama ispirala krv i lijepila flastere, dok su moji ravnodušnog pogleda na krvava koljena komentirali: "Opet si pala?"

Kada sam došla u godine kada su se djevojke moje generacije počele udavati, užasavala sam se velikih vjenčanja s velikim brojem gostiju, nakon kojih je uvijek netko imao nešto za prigovoriti. Da ne bi sada ispalo kako samo kod nas uzvanici kritiziraju, u obitelji moga muža se i nakon 30 i nešto godina prepričava vjenčanje bratića Roberta, koji je i autobus iznajmio da preveze brojnu obitelj do gradića u kojem je živjela mladenka i gdje je bilo organizirano vjenčanje. Na vjenčanju na kojem je sve ponuđeno na stolu bilo savršeno pripremljeno, bogato i ukusno, nisu imali što prigovoriti, pa su na kraju zaključili da su "ciambelline" (keksi u obliku kolutića) bile prevelike! Uglavnom, dok sam s užasom gledala neke od drapiranih vjenčanica u kojima, uz najbolju volju, mladenku nisam mogla vidjeti drugačijom od prekuhane knedle, zamišljala sam kako bih ja organizirala svoje vjenčanje. Nakon same ceremonije, ponudili bi zakusku, nakon koje bi nas obitelj i prijatelji ispratili do aerodroma na medeni mjesec. Jednostavno da jednostavnije ne može biti. Stvarnost je po jednostavnosti nadmašila i moju maštu.

Samo netko tko je ikada imao posla s talijanskom birokracijom može u potpunosti razumjeti našu rezignaciju kada smo konačno bili u situaciji odabrati datum vjenčanja. More dokumenata koje je trebalo prevoditi, ovjeravati, dugotrajna čekanja na sasvim banalnu promjenu adrese - godinu dana je trajalo čekanje da jedna talijanska nazovimo općina, pošalje dopis drugoj da moj budući muž ne stanuje više na adresi 1, već je sada na adresi 2. Da smo poslali goluba pismonošu, već bi i djecu naučio da lete na toj relaciji. Svi šalterski službenici s kojima smo imali posla  su bili od reda ljubazni i uslužni, ali kod međunarodnih vjenčanja postoji određena procedura koju treba slijediti. Uz put, da nam ne bi bilo dosadno, uspjeli su mi i prezime pogrešno utipkati u jedan od kompjutera ... Najgore od svega je što smo naivno mislili kako ćemo si olakšati život ako se vjenčamo u Italiji, umjesto u Hrvatskoj. Uglavnom, kada smo već imali svu potrebnu dokumentaciju spremnu, krenuli smo odrediti datum našeg vjenčanja. Gospodin koji je zaprimao zahtjeve nasmiješeno nas je pitao koji datum imamo u planu, misleći valjda na neku od subota u daljnjoj budućnosti. Nakon što smo se pogledali, skoro u glas smo pitali:
"Koji je prvi termin slobodan?"
"Nećete subotu ili nedjelju?"
"Ne, nije nam važno"
"Onda je prvi slobodni dan srijeda. Hoćete srijedu, 25. veljače?"
Klimanjem smo potvrdili datum. Nakon toga ponovno se nasmiješio i pitao:
"U koliko sati se želite vjenčati?"
Ponovno smo se pogledali i ponovno u glas odgovorili:
"Koji je prvi termin slobodan?"
"U 10.30 vam odgovara?"
Nama je odgovaralo i tako smo konačno došli do svog termina, 25. veljače u 10.30. Tek kada smo tog dana došli kući bacila sam oko na kalendar i došla do zaključka da ću se udati na Pepelnicu, prvi korizmeni dan, dan posta i nemrsa!

Dan prije vjenčanja krenuli smo prošetati i vidjeti to mjesto gdje se sutra moramo pojaviti. Civilna vjenčanja u Rimu se obavljaju ili na Campidogliu ili u prostorima nekadašnje crkve (koja to više nije) Santa Maria in Tempulo, odmah pored Caracallinih termi, a iznutra izgleda ovako. Umjesto ugodne šetnje, sada mogu priznati da sam podsvjesno tražila izgovor za svađu. Dobar povod mi je dao moj budući muž kada je, tipično za njega (jer nema smisla za orijentaciju) pogriješio tramvajsku stanicu i kada smo nakon nekoliko stanica shvatili da idemo u pogrešnom smjeru. Nije mu se to desilo ni prvi ni zadnji put, ali mi je fantastično poslužilo kao izgovor za svađu. Srećom, koji puta me razumije i više nego zaslužujem, pa je na kraju zaustavio bujicu mojih riječi, kada je, položivši dlanove na moje obraze i gledajući me ravno u oči rekao :
"Uzalud se nastojiš posvaditi sa mnom. Bez obzira na sve, mi ćemo se sutra vjenčati!"
Nije da se ja nisam htjela udati za njega, mene jednostavno straše promjene, mi smo ionako bili dobro zajedno i valjda negdje u podsvjesti sam se bojala da će nam brak donijeti promjene, da će se nešto pokvariti, kao kada tražiš kruha preko pogače, umjesto da se zadovoljš s onim što već imaš. Pored toga, znala sam da ću biti sama; mislila sam i na Jackie koja se udala sama samcata u dalekoj Canadi, na Antoanetu koja se udala sama samcata u 22.30 u Guvernerovoj palači, na moje roditelje koji više nisu bili zajedno, na mamu koja je bila teško bolesna ...

Pepelnica je osvanula poluoblačna toga dana, krenuli smo prema Caracallinim termama, moj budući i ja s kumovima. Mariju, kojeg volim poput brata, nisam nikada rekla da sam umjesto njega htjela pronaći dvoje posve nepoznatih ljudi da mi budu kumovi, onako, doslovno s ceste pokupiti nekoga  da svjedoči ... Prije nas se vjenčavao jedan latinoamerički par i nekako nam je odahnulo s pogledom na njihovo veselje, nismo bili jedini koji se vjenčavaju na Pepelnicu, u srijedu prijepodne. Zatražili smo odmah da nam izdaju međunarodni obrazac vjenčanog lista i uspjeli su pronaći jedan jedini primjerak, poprilično zgužvan koji je poslije službenik rukom popunio. Ne znam što je više zgrozilo mog pedantnog, tada već muža, taj zgužvani obrazac ili to što je popunjavan rukom, ali znam da sam se ja zgrozila što je u rubrici prezime mladenke nakon vjenčanja, bilo upisano moje i njegovo! Mene nitko nije pitao želim li njegovo prezime uz svoje, ja sam imala namjeru ostati sa svojim prezimenom,  bez dodavanja njegovog prezimena. Nisam znala što napraviti, obrazac je bio jedan jedini, zgužvan kakav je bio, ali međunarodni obrazac, hoće li posumnjati u iskrenost našeg vjenčanja ako krenem praviti probleme? Dovoljno je bilo baciti pogled na nas dvoje vani nakon vjenčanja da izazovemo sumnju da smo se vjenčali samo pro forma, radi papira. Naime, naše vjenčano prstenje nije na virijeme stiglo za vjenčanje, pa nam je zlatar, inače prijatelj, posudio dva prstena, čisto da imamo za ceremoniju. Odmah po izlasku, mi smo to prstenje skinuli sa ruku i vratili u kutijicu da se ne oštete.
Odvezli smo se na ručak nakon vjenčanja u jedna restoran van grada, simpatičnog naziva "Hrastić". Na stranu što je bila Pepelnica, dan kada se ne jede meso, ali moj muž se u to vrijeme oporavljao nakon akutne upale gušterače  i malo je reći da je jeo vrlo dijetalno. Sve u svemu, ne znam da li je itko manje od nas potrošio za svadbeni ručak.

Kako je ove godine Pepelnica ponovno pala na dan 25. veljače i dugo vremena neće, ipak sam odlučila opisati dan kada sam se ja udavala. Nije mi žao što je ispalo tako kako je ispalo, ne žalim za velikim vjenčanjem, poklonima i možda pokojim zajedljivim komentarom menija ili vjenčanice ... nismo ništa manje bili sretni toga dana, ali iskreno rečeno, u našem životu vjenčanje nije ništa promijenilo. Ipak, to svoje, više nego skromno vjenčanje mislim ponoviti. Prvom prilikom kada odem u Ameriku, namjera mi je otići u Las Vegas i napraviti pravo kitsch vjenčanje, u ogromnoj posuđenoj bijeloj vjenčanici s kopijom Elvisa koji će nas vjenčati ...

 
napisala Roman Tales, 00:51 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker