16. ožujka 2009.
Stari Egipat u Torinu

Otkako sam naučila čitati davnih godina, najdraže su mi štivo bile povijesne teme, pogotovo one o starim civilizacijama, iako sam uz priče iz Politikinog zabavnika zavoljela i srednjovjekovnu povijest s prostora bivše države. Još uvijek se živo sjećam priče sa slikama rekonstrukcije hrama o egipatskoj kraljici Hatšepsut(prije godinu dana identificirali su njenu mumiju) za koju su tražili dokaze nije li zapravo ona biblijska kraljica od Sabe i brojnih drugih priča , od otkrivanja Tutankamonove grobnice, iskapanja u Dolini kraljeva do preseljenja nalazišta u Abu-Simbelu prije poplavljivanja doline nakon gradnje velike Asuanske brane i nastanka Naserovog jezera ... Pored pisanih tekstova, nikada nisam propuštala dokumentarce koji su za temu imali stare civilizacije; prvi kojih se sjećam su bili oni s Thorom Heyerdahlom, koji je preplovio Pacifik na Kon-Tikiju i kasnije rekonstruriao jedan od egipatskih brodova od trske, Ra. Filmove s temom starog Egipta sam pratila bez daha, a najdraži mi je bio onaj o gradnji velike piramide, kada Joan Collins razbija ćupove s pijeskom koji pokreću mehanizam zatvaranja piramide ("Zemlja faraona" iz 1955.godine). 2002. i ja sam bez daha čekala što će nam pokazati mali robot upuaut kojeg su poslali u sjeverni kanal iz kraljičine grobnice unutar Keopsove piramide i još uvijek čekam nastavak, s nadom da ćemo konačno vidjeti ima li ičega iza tih blokova kamena. Nakon rastanka s predmetima povijesti i povijesti civilizacije koje smo učili u srednjoj školi i maturalne radnje s temom staroga Rima, ljubav prema povijesnim temama je ostala. Kada bih trebala nekako definirati tu svoju sklonost prema povijesnim temama, jednostavno bih rekla da volim povijest, pogotovo onu staroga vijeka, no u očima drugih izgleda da je riječ o nečemu većem od obične sklonosti. Jednom prilikom dobila sam, izgleda ne bez razloga, zlatni privjesak s mojim imenom ispisanim u hijeroglifima, dok mi je muž kao prvu knjigu na poklon kupio "Tajne Oriona". Upravo zahvaljujući toj knjizi, da bih bolje razumjela o čemu govori, krenula sam u proučavanje sazvježđa i uvijek me razveseli kada ujesen ponovno vidim Orion sa Siriusom kako se podiže na nebo.

Naše slike iz muzeja
Prije polaska u Torino znala sam da ću prije svega krenuti u obilazak Muzeja Egipta, najvećeg po broju izložaka nakon muzeja u Kairu. Ponedjeljak je dan kada su muzeji zatvoreni, ali već u utorak ujutro, odmah nakon otvaranja, kupovala sam ulaznice. Dočekala nas je neopisiva buka koju su stvarala 3-4 razreda osnovnoškolaca i dok je moj muž prevrnuo očima na graju tolike djece, ja sam bila oduševljena. Uz toliku djecu sigurno će biti i stručno vodstvo, prilika da badave slušam vodiče i dobijem dodatne informacije, detaljnije od onih na šturim vodičima ili natpisima. Na kraju krajeva, djeca u muzeju znaju da moraju biti tiha i mirna i tako sam krenula s prvom grupom djece u muzej. Nabrajati sve što sam vidjela nema smisla, a osjećaje bi mogao razumjeti samo netko tko poput mene dijeli strast prema starim civilizacijama. Srećom, našla sam slike virtualnog toura po muzeju, pa svakako pogledajte salu sa skulpturama, koja je upravo takva i uživo. U tamnom prostoru osvijetljene su samo skulpture i iako znam da se eksponati ne smiju dodirivati cijelo vrijeme sam se borila sa željom da ih pomilujem, samo na par trenutaka položim dlanove na te prekrasne skulpture i sarkofage od crnog granita, zamišljajući kako ih je i nepoznati umjetnik tisućama godina prije dodirivao, rukama ih milujući otklanjao sa njih krhotine kamena dok je klesao tu ljepotu. Kao i uvijek kada se nađeš pred nečim što te se posebno dojmilo teško je pronaći prave riječi koje će to opisati. Stajati pred statuom Ramzesa II, faraona 19. dinastije, poznatog po dugovječnosti i vremenu provedenom na tronu, je sasvim sigurno bio doživljaj za mene, ali ništa manje je doživljaj  razgledati sve ono pronađeno  grobnici Merit i Kha (arhitekta iz 18.dinastije), od njihovih mumija do svaga potrebnog u zagrobnom životu. Sve ono što je pronađeno u toj grobnici već bi bilo dovoljno za jednu muzejsku postavu, a vidjeti njihove krevete, stolice, odjeću, kozmetičke sitnice, perike i mnogo toga drugog čini da ih ne gledaš samo kao mumije, već kao ljude koji su se nekada davno, prije skoro 4000 godina voljeli ... Dok tako hodaš među svim tim eksponatima, skoro pa zaboraviš da je to rad nekih davnih obrtnika, umjetnika, čak i mumije ne doživljavaš kao nekadašnje ljude, previše si zabavljen razgledavanjem ornamenata, očuvanosti sarkofaga i onda negdje u pozadini čuješ glas kustosa koji objašnjava djeci da je ta mala mumija devetogodišnji dječak koji je umro od upale pluća i da su one tri mumije zapravo tri sestre sahranjene zajedno ... Sve mumije u muzeju su ispitane magnetskom rezonancom da bi se vidjelo stanje u kojem se nalaze i eventualno otkrio uzrok smrti. Ne znam koliko je one mališane toga dana zanimao postav muzeja, ja sam uživala u svakom trenutku i nekako imam dojam da sam platila dug onom djetetu koje prije 30 i više godina ni izdaleka nije imalo priliku vidjeti stare Egipćane ovako "oči u oči". Znam samo da bih sada satima mogla o Egiptu, obredima balzamacije, ritualima sahrane, gradnji piramida, pljačkanju grobnica, o piramidama Gize i kopiji sazvježđa Oriona na pijesku pustinje ... ali za kraj, u duhu ovog bloga kojem je glavna tema ručni rad, pred sam kraj postava raznježili su me krhki i delikatni ostaci vezenog platna - tko zna koja je žena gubila vid nad tim vezom prije više od 2000 godina?

Za vrijeme posjete Louvreu, moj muž je ostao iznenađen, unatoč tome što je znao za moju opsesiju starim Egiptom, kada sam mu na samom ulazu u jednu od prostorija rekla:" Gledaj, ono je Amenofis IV!" Kada me pogledao s nevjericom, krenula sam mu pričati o tom heretičkom faraonu iz 18.dinastije od kojega je mnogima poznatiji njegov nasljednik (za kojega znaju i oni koje uopće nije briga za stari Egipat) Tutankamon. I dok sam ja tako oduševljeno prepričavala povijest 18. dinastije, njegov komentar je bio:"Napušta li išta tvoju glavu kad jednom u nju uđe?" U svoju obranu mogu reći da je priča o Amnofisu IV ili  Akhenatonu kako si je promijenio ime nakon što je postao faraon, previše upečatljiva, jednako upečatljiva kao i njegovo izduženo lice, da bi se samo tako mogla zaboraviti. Ukratko, taj faraon je preselio svoju prijestolnicu u današnju Amarnu, napustivši Tebu i proveo vrlo radikalnu religijsku reformu, skoro pa revoluciju, kada je progalsio Atona vrhovnim božanstvom (prikazan u vidu diska sunca sa zrakastim rukama) i tako napustio politeističku religiju, najvjerojatnije u želji da smanji moć svećenstva, proces koji su već njegovi prethodnici započeli, a on radikalno dovršio. Njegova reforma trajala je koliko i njegova vladavina, već nakon njegove smrti svećenstvo vraća prijestolnicu, zajedno s mladim faraonom Tutankamonom (jeste li znali da je umro razbijene glave?) u Tebu, a heretičkom faraonu nastoje izbrisati svaki trag i spomen, od razbijanja kartuša s njegovim imenom, do razbijanja kipova i reljefa. Srećom, dovoljno toga se sačuvalo da znamo kako je Amenofis IV izgledao, a njegova žena je i danas pojam ljepote. Kada sam lutajući gradom u ponedjeljak vidjela na plakatima to poznato izduženo lice koje najavljuje izložbu posvećenu upravo njemu s predmetima iz raznih svjetskih muzeja, znala sam da za mene počinju dani Egipta u Torinu. Ova izložba osvježila mi je sjećanje na vrlo zanimljivi period starog Egipta, kada je blagostanje i bogatstvo nakon ratova s Hiksima, zasjenjeno borbom za prevlast između svećeničke kaste s vrhovnim svećenikom hrama u Karnaku posvećenog bogu Amon-Ra i faraona 18.dinastije koji su još od Tutmosisa III htjeli svećenike udaljiti od vlasti. Jedino razočaranje bilo je posljedica moga očekivanja da su za izložbu iz Berlina posudili i bistu Amenofisove žene, Nefertiti, jednako nerealno kao i očekivati da posude Tutankamonovu pogrebnu masku. Zahvaljujući tzv. Amarna stilu u umjetnosti toga perioda, figure faraona i njegove obitelji su mnogo prirodnije i daleko manje ukočene nego do tada, a zahvaljujući većoj prirodnosti neki naučnici su došli do zaključka da Amenofis nije bolovao samo od ginekomastije, već je njegova dijagnoza mnogo složenija. Na osnovi izgleda, došli su do zaključka da je vrlo vjerojatno bolovao od Steinertovog sindroma (jedan vid mišićne distrofije).

Nakon utorka posvećenog u potpunosti starom Egiptu, ostalo nam je još u srijedu pogledati izložbu u prostorima Venaria Reale, koja već nekoliko godina putuje Europom, o ostacima starog Egipta nađenom u podmorju delte Nila. Još 2007. smo se susreli s tom izložbom koja je netom bila otvorena u Parizu i tada nas je gužva pred ulazom odvratila od posjeta i preusmjerila na izložbu portreta u Grand Palaisu. Ovaj puta gužvi pred ulazom nije bilo, ako se izuzme nekoliko školskih ekskurzija (na moje veselje, radi besplatnih vodiča). Pošto je tema izložbe sve ono što su arheolozi pronašli u podmorju Sredozemlja, ispred Aleksandrije i nekadašnjih gradova Canopo (po Homeru, grad je osnovao Menelaj po povratku nakon trojanskog rata na mjestu gdje je preminuo njegov kormilar tog imena nakon ugriza zmije) i Heraclion-Thonis (nekada glavna luka starog Egipta), izložba je postavljena tako da se stvori dojam morskoga dna. Prekrasno su uklopili osvjetljenje s pozadinskim zvukovima morskih valova i šumova, pa je šetnja među ogromnim kipovima bila poput hodanja morskim dnom, ujedno i mogućnost direktnog uspoređivanja s veličinom tih kipova. Neki posjetitleji su se žalili na manjak osvjetljenja (za cijelu postavku zaslužan je Robert Wilson), ali dojam koji je stvoren na izložbi po meni je bio jednostavno savršen. Jedina zamjerka je na dio izložbe gdje su na policama poput velikh akvarija na tri nivoa postavljeni predmeti iz svakodnevne upotrebe, pa oni na najvišem akvariju baš i nisu bili jako vidljivi. Ne spadam među niske žene, ali morala sam se poprilično udaljiti od predmeta da bih vidjela što je na najvišoj polici. Gradovi koji su završili ispod razine mora, najvjerojtanije su napušteni nakon potresa (ruševine su sve bile u istom smjeru, što sugerira prirodnu katastrofu, a ne namjerno rušenje) i tsunamija koji je uslijedio nakon potresa. Još u vrijeme starog Egipta razina mora se počela podizati i delta Nila širiti, tako da su gradovi u potpunosti napušteni i s vremenom je zaboravljeno njihovo postojanje. Od 1992. godine Franck Goddio, poznati francuski podmorski arheolog radi na izranjanju predmeta i skulptura s morskog dna koji će na kraju završiti u Aleksandrijskom muzeju. Posljednji eksponat izložbe je prekrasni kip (na žalost bez glave) ženske figure koja izlazi iz vode, za koju se pretpostavlja da je Arsenoe II poznata po udaji za vlastitog brata Ptolomeja II, nakon čega su oboje bili poznati kao Philadelphoi (braća-ljubavnici), a nakon njene smrti Ptolomej je nastavljao kovati novac s njenim likom, održavajući i na taj način uspomenu na nju. Skulptura je nastala pod helenističkim utjecajem, sa ženskim oblinama koje se naziru pod namočenim platnom platnom i vrlo je moguće da se radi o Afroditi ili Isidi, a ne kraljici.

Nakon ove tri izložbe, moglo bi se pomisliti da mi je dovoljno starog Egipta za neko vrijeme, ali nije tako. Stari Egipat je nešto što mi nikada ne može dosaditi, jednako kao ni stari Rim.

 
napisala Roman Tales, 00:48 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker