12. ožujka 2009.
Torino - grad Savoia

Obilazak torinskih znamenitosti započeli smo u magleno jutro prošlog ponedjeljka. Ispijajući jutarnji cappuccino u kavani Avogadro, razmišljali smo od čega početi i na kraju odlučili krenuti prema bazilici Superga koja se nalazi u blizini grada. Odluka je najviše bila motivirana činjenicom da su muzeji ponedjeljkom u Italiji zatvoreni, a i vrijeme, koje baš nije obećavalo sunce, nije pozivalo na šetnju nama nepoznatim gradom. Ponedjeljkom ujutro nismo naišli na gužvu ispred bazilike, ali magla nam je uskratila doživljaj pogleda na Torino, tako da uz vidljivost od nekih 20 metara nije bilo mogućnosti provjeriti panoramu što je izazvala oduševljenje Jean-Jacques Rousseaua. Ova bazilika nastala je kao zavjetna bazilika, ispunjenje obećanje vojvode Vittorija Amedea Il Majci Božjoj ako mu pomogne u nadolazećoj bitci protiv Francuza. Bitku je dobio, nakon nje postao kraljem Sicilije i ispunio je zavjet sagradivši baziliku na vrhu brda kojeg je trebalo izravnati (snizili su ga za nekih 10 metara) da bi uopće jednu takvu građevinu mogli podići. Unutar bazilike nalazi se kip kojem se vojvoda zavjetovao, dok je freska koja prikazuje scenu zavjeta iz crkve Sv. Kristine.


Bez želje za umanjivanjem vojnog uspjeha Vittorija Amedea II, koji je uistinu s daleko malobrojnijom vojskom uspio odbraniti Torino i Piemonte i poraziti francuske osvajače, zabavilo me talijansko tumačenje koje sam pronašla na stranicama wikipedije : 1706. godine Torino je pod francuskom opsadom. Luj XIV, u svojoj velikoj ambiciji, namjerava pretvoriti Piemonte u jednu od francuskih provincija, ali nailazi na željezni otpor vojvode Vittorija Amedea II od Savoja.  Ispada kao da je Vittorio Amedeo mirno živio i vladao svojim Piemontom, sve dok ga okupatorski Luj XIV nije došao uznemiravati, nakon čega je pokazao briljantni smisao za strategiju i pobijedio, pravedno, nadmoćnog neprijatelja ... hm, da ... zločesto ili ne, ali činjenica je da je Vittorio Amedeo promijenio stranu usred rata za španjolsko nasljeđe, okrenuo Francuzima leđa i na kraju, nakon mira u Utrechtu dobio za nagradu teritorij Sicilije  čijim je kraljem postao (ponašanje koje su Talijani još koji puta kasnije u povijesti ponovili).
Rat za španjolsko nasljeđe započeo je 1700. godine nakon smrti boležljivog španjolskog kralja Karla II (Habsburškog) koji je umro bez nasljednika i testamentom prijestolje ostavio vojvodi Filipu Anžuvinskom (na prijestolje je došao kao Filip V), nećaku kralja Luja XIV, čija je supruga Marija Tereza bila Karlova sestra. Španjolska sa svojim teritorijima i trgovačkim putevima, bila je zanimljiva svim europskim monarhijama toga doba, pa je bilo i viška pretendenata na prijestolje, između ostalih i austrijski Habsburgovci su imali svog kandidata. U strahu da će Španjolska u potpunosti pasti pod francusku sferu utjecaja započeo je rat u Europi, na početku kojega je vojvodstvo Piemonte bilo vjerni saveznik Francuske, vezano sa susjedima i brojnim obiteljskim vezama, zajedno sa Milanom, Napuljem, Bavarskom i Španjolskom, dok su veliki savez činili Austrija, Engleska, Nizozemska, Prusija, Hannover i Portugal. 1703. godine vojvoda od Savoje mijenja stranu u strahu od francuske dominacije, ne želeći biti u poziciji vazala francuskog kralja i pristupa velikom savezu koji obećava i vojnu pomoć u slučaju napada. Kada je započela opsada Torina  Austrija je poslala vojnu pomoć i bitku su dobili, stručnjaci kažu najviše zahvaljujući nevjerojatnim francuskim propustima, tako da je bitka započeta u jutarnjim satima već u rano poslijepodne bila dobivena.
Ispod bazilike nalaze se kraljevske grobnice Savoja, u centralnoj je ostao Carlo Alberto, otac prvog talijanskog kralja Vitorrija Emanuela II, iako je namjera bila da uvijek posljednji kralj tu bude sahranjen, ali nakon ujedinjenja Italije mjesto sahrane je postao Pantheon. Za neke članove obitelji koji su sahranjeni na drugim mjestima postavili su samo ploče u spomen, kao npr. Jeleni Petrović, kćeri crnogorskog kralja Nikole I, koja je ostala poznata u povijesti kao regina Elena nakon udaje za Vittorija Emanuela III.

Nakon bazilike Superga posjetili smo još jednu crkvu toga dana. Unutar torinske katedrale posvećene Sv. Ivanu Krstitelju čuva se "sacra sindone" ili torinsko platno u koje je, vjeruje se, bilo umotano tijelo Isusa prije uskrsnuća. Platno se čuva u posebno napravljenom spremniku, vezenim pokrovom je zaštićeno od pogleda i mislim da sam negdje pročitala da će ga ponovno prikazati tek sljedeće godine. Upravo je obitelj Savoja zaslužna za očuvanje toga platna, koje su otkupili 1453. godine, a kada Emanuele Filiberto proglašava Torino glavnim gradom vojvodstva, sa sobom donosi i sveto platno. O samom platnu, koje je dva puta spašeno od požara, teško je nešto izreći bez upetljavanja u rasprave o autentičnosti. Odgledala sam ni sama ne znam koliko dokumentaraca na tu temu, pokušaje rekonstrukcije više ili manje uspješne, ali pred tim licem ne razmišljaš o vrsti lana, testu ugljika, tragovima peludi ... jednostavno ili vjeruješ ili ne vjeruješ.

Povijest Torina je ujedno i povijest obitelji Savoja. Njihova uloga u modernoj talijanskoj povijesti zasjenila je činjenicu da se radi o jednoj od najstarijih europskih plemenitaških obitelji s prvim podacima iz 1003. godine, starijoj od Habsburgovaca (1082. god.). Kralj Vittorio Emanuele III umro je u egzilu u Egiptu, a zamjera mu se što je napustio grad i zemlju nakon pada Mussolinija i njemačke okupacije, dok je njegov nasljednik Umberto II bio predmet ogovaranja kojima se aludiralo na njegovu homoseksualnost. Torino je svoj procvat doživio upravo kao glavni grad vojvodstva Piemonte i u samom centru grada kraljevska je palača uz koju se odmah nalazi i palača Madama. U kraljevskoj palači je boravio i upravo vjenčani budući posljednji talijanski kralj Umberto II sa suprugom Marijom Jose. Palazzo Reale je jedino mjesto koje me ostavilo donekle razočaranom, ali nije kriva palača sama po sebi koju je zanimljivo vidjeti i razgledati, već loša organizacija koja nas je malo iznenadila, pogotov nakon svih onih savršeno organiziranih postavki koje smo do tada vidjeli. U obilazak se može ići jedino uz pratnju, a nas je dopala krupna omanja gospođa koja se prema nama ponašala kao prema djeci na školskom izletu. Dok je već na prvom katu jedva došla do zraka, odredila na je ritam obilaska u usporedbi s kojim i pogrebna povorka djeluje poput marša. U svakoj prostoriji se postavila pred vrata i dok ona nije odlučila da se može dalje morali smo čekati. Obilazak je moguć jedino prateći tok crvenog tepiha, a  taj su postavili u većini slučajeva od vrata do vrata, tako da je razgledavanje bilo kojeg objekta na suprotnoj strani prostorije ili detaljnije razgledavanje slika bilo jednostavno nemoguće. Na plastificiranom vodiču kojeg su nam dali na početku obilaska informacije su bile vrlo šture, a gospođa koja nas je pratila ni riječ nije prozborila tokom obilaska. Stvarno mi nije jasno zašto nisu obučili te osobe da kažu nekoliko minimalnih informacija o pojedinoj prostoriji kada već individualni obilazak nije moguć. Uglavnom, palača je puna kraljevskih portreta, ukrašenih zidova i stropova, a meni su se od svega najviše dopali drveni parketi u nekima od prostorija.

U cijeloj palači zabranjeno je fotografiranje, pa ako nekoga zanima i ako ima dovoljno brzu vezu evo kako izgleda rezidencija kraljevske kuće Savoja izvana, plesna dvorana, sala za bankete i salon švicarske straže.

Kraljevska palača Venaria koja se nalazi na istoimenoj lokaciji van grada, sagrađena je kao rezidencija za lov i odmor. Njenu gradnju započeo je Carlo Emanuele I oko 1650. godine i godinama kasnije je dograđivana i preuređivana sve dok 1798. godine nisu stigle francuske trupe Napoleona. Venaria nije ušla u krug Nepoleonovih kraljevskih rezidencija, ali je zato poslužila kao mjesto za opskrbu namještajem, slikama, statuama i svim onim čime su inače kraljevske palače opremljene. Već 1804. godine palaču opisuju kao ruiniranu. Do 1945. godine služila je u vojne svrhe, a kada nakon rata niti artiljeriji više nije trebala rezidencija je prepuštena na milost i nemilost vandalima i vremenu. Od 1961. godine počelo se sa obnovom koja je nakon pomoći europskih fondova 1998. dovršena 2007. godine. Nakon dugih godina napuštenosti u palači Venaria ništa nije ostalo, tako da je danas to prostor za izložbu portreta Savoja i radova iz drugih Savoja palača. Prisjećajući se kako je izgledala posjeta dvorcu Chenonceau, s očuvanim prostorijama od kuhinje do spavaćih soba, moj muž je ostao nemalo razočaran jer je naišao na praznu kuhinju u kojoj niti stola nije bilo, a da smo u kuhinji znali smo po natpisu, dok se meni dopala izložba portreta i nastojanje da se dvorac uredi i vrati nekadašnjem sjaju. S vremenom možda uspiju rekonstruirati i izgled nekadašnje kuhinje, možda i koje spavaće sobe, dok su vani u vrtovima radovi bili u punom jeku, unatoč kiši i magli. Na žalost fotografiranje nije bilo dozvoljeno, tako da nisam bila u prilici uslikati nekoliko fotelja u prilično jadnom stanju, ali sa zanimljivim motivima vezenima kombinacijom goblenskog i petit pointa. Mlađahni čuvar bio je neumoljiv i nije mi dozvolio slikati niti bez upotrebe flasha, kao iz sigurnosnih razloga ne dozvoljavaju slikanje. Uspjeli smo "ukrasti" jedino sliku plesne dvorane:

Lutanje torinskim ulicama prije ili kasnije vas dovedu do nekoga od Savoja, bilo u vidu spomenika na konju, bilo u imenu ulice ili trga, a ni oni koje povijest ni najmanje ne zanima, opet ne mogu od njih pobjeći. Unuk Umberta II upravo subotom pleše sa zvijezdama i povremeno reklamira ukiseljeno povrće.
 

 
napisala Roman Tales, 00:49 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker