19. travnja 2009.
GEnova ponente

Početkom 19.stoljeća emigranti su kretali u Ameriku sa Stazione marittima, ostavljajući za sobom bijedu i glad, nartpani zavežljajima sa svom svojom imovinom i daleko većom nadom da ih s druge strane oceana čeka bolji život. S istog mjesta, krenuo je i Garibaldi sa svojih tisuću na osvajanje Sicilije 1860. godine. Danas sa toga mjesta polaze putnici na kružna putovanja luksuznim brodovima - hotelima. Veliki svjetionik gradsko je obilježje, ujedno i muzej koji je moguće posjetiti jedino subotom i nedjeljom ili uz prethodnu najavu, a kako je glavna atrakcija pogled sa svjetionika na luku i grad, odlučili smo ne gubiti vrijeme, pošto smo grad već nekoliko puta vidjeli s različitih krovova, kao i cijelu luku s morske strane.
Preko puta Stazione marittima nalazi se Palazzo del Principe, nekadašnja rezidencija Andrea Dorija. Uz muzejski pass card koji smo koristili dali su nam besplatni audio vodič (poput I-poda) koji nam je skretao pažnju na detalje koji bi inače sasvim sigurno prošli nezapaženi. Palača je tokom stoljeća mijenjala izgled, počevši od nasipanja terena za cestu koja je vodila prema luci i koja je tako odsjekla palaču od mora do kojeg se dolazilo iz uređenog vrta, do iskorištavanja dijela terena za izgradnju pruge prema Torinu, sve do bombardiranja 1944. godine kada je utjecaj kiše i vremenskih prilika uništio jedan dio freski. Vlasništvo obitelji Doria Pamphilj, zadnjih godina je obnovljena i obnova u nekim prostorijama još uvijek traje. U skladištima su pronađene i velike tapiserije koje je naručio u Belgiji (za poprilično veliku svotu novaca) nasljednik Andrea Dorija, Giovanni Andrea, koje prikazuju pomorsku bitku kod Lepanta u kojoj je sudjelovao. Obnovljene tapiserije stavljene su na zidove za koje su i bile naručene. Pored tapiserija i originalnog namještaja u palači, znamenitost palače su i freske, uglavnom rad Perina del Vaga. Pogled s terase na vrt i more sasvim sigurno je bio ljepši koje stoljeće unatrag dok nije bilo prometne ceste niti zgrada luke, ali i sada je oku bilo ugodan pogled na fontane Tritona, Neptuna i fontanu delfina, restaurirane s mramorom koji blješti svojom bjelinom na suncu. Palaču i sami možete razgledati na ovom linku ili ovom kratkom video zapisu.


Iza palače nalazi se zapadna željeznička stanica Principe (istočna je Brignole), a pred njom spomenik Cristoforu Colombu. Brzinska fotografija za uspomenu i već smo krenuli prema Palazzo Reale. Riječ je o palači koja je tokom povijesti bila rezidencija obitelji Balbi i kasnije Durazzo, a od 1824. godine je i službena rezidencija obitelji Savoia; posljednji stanovnik te palače bio je Vojvoda od Abruzza, Luigi Amedeo Savoia-Aosta. Unutar palače ne samo u potpunosti sačuvani namještaj i dekoracije već i preko 200 slika, uglavnom đenoveških autora (Bernardo Strozzi, il Grechetto, il Baciccio, Domenico Fiasella), ali i radovi Tintoretta, Bassana, van Dycka i Guercina. Moj muž je ostao razočaran posjetom torinskoj Reggia Venaria (video o obnovi), žaleći se kako nema ničeg originalnog unutra, goli zidovi po njemu i uzalud sam ja nastojala popraviti dojam podsjećajući ga da je ta palača do rata bila ništa više nego vojno skladište, opljačkana još za vrijeme Napoleona. Dojam mu nije popravila niti izložba portreta obitelja Savoia niti radovi u vrtu kojem su nastojali vratiti sjaj davnih vremena. Zato sam obilazeći đenoveške palače pored sebe imala oduševljenog posjetitelja koji je poput pokvarene ploče ponavljao kako je "to po njemu pojam palače", "tu se vidi kako su nekada u njima živjeli", a ne kao Venaria u kojoj su "goli zidovi s par posuđenih slika". Imate li na svojim kompjuterima instaliranu Java pogledajte kratki video zapis o Kraljevskoj palači. U Ulici Balbi gdje se nalazi palača je i sjedište sveučilišta. U neposrednoj blizini vrijedi pogledati i obnovljene javne fontane na kojima se nekada prao veš na malom Trgu trougoli di Santa Brigida.


Turistima koji se slučajno zateknu u Genovi i bez vodiča nije veliki problem kružiti uskim ulicama stare jezgre, pogotovo što su putokazi prema znamenitostima dobro postavljeni i vrlo vidljivi, prateći ih ne možete se izgubiti. Potraga za posljednjom palačom na mojoj listi, palazzo Spinola, sasvim neočekivano me doveo do uličica u kojima su, naslonjene na uglove kuća, mušterije čekale lokalne prostitutke. Samo na trenutak ostala sam zatečena, prventveno zato što su bili rani poslijepodnevni sati i što sam pomislila da smo zalutali u neku zabačenu ulicu, u koju će doći samo oni koji traže njihove usluge ili kriminalci, ali kada sam vidjela kako nam u susret dolazi par penzića s vrećicama iz trgovine, mama sa svojim školarcem, nastojala sam i ja ne primjećivati ih. Iako sam se trudila ne gledati, shvatila sam zašto se stanovnici povijesne jezgre žale kako im je prostitucija stigla pod kućne prozore i ne mogu ništa učiniti da spriječe propadanje svoga kvarta, a scene koje sam vidjela sasvim sigurno neće podići vrijednost njihovim nekretninama, dapače.
Palača Spinola postala je muzej 50-tih godina nakon što su braća markizi Spinola palaču i kompletnu kolekciju umjetnina poklonili gradu, pod uvjetom da zadrži originalni izgled koji je imala i obnove dva gornja kata uništena u ratu. Na samom ulazu u palaču nalazi se oslikano obiteljsko genealoško stablo obitelji koje pokazuje povezanost obitelji Spinola sa svim plemićkim obiteljima Genove, tako da se nije čuditi količini umjetnina koje su stoljećima sakupili. Na njihovim stranicama moguće je pogledati umjetnine i palaču u virtualnom touru, a među brojnim slikama talijanskih i flamanskih slikara nalazi se i Rubensov portret Giovannija Carla Dorija. Nakon nevjerojatne količine slika koju sam vidjela u 48 sati obilaska đenoveških muzeja i prije toga crkvi, pravo osvježenje mi je bilo razgledavati porculan. Izložba porculana u palači Spinola pokrila je gotovo sve proizvođače porculana u Europi, kao i uvozni kineski. O porculanu je pisao još Marco Polo opisujući svoje doživljaje u Kini, ali tajnu porculana Kinezi su ljubomorno čuvali, pogotovo kada su porculanom počeli opskrbljivati cijelu Europu. Nizozemci su imali monopol uvoza porculana i kasnije među prvima krenuli imitirati plavo obojeni kineski porculan, kojeg do danas proizvode u Delftu u jednako plavim tonovima. Kinezi su kasnije nastojali zadovoljiti europski ukus, pogotovo kada su i Europljani krenuli s proizvodnjom porculana, u početku mekanog, vrlo krhkog, a kasnije sve savršenijeg. Pored kineskog porculana, njemačkog iz Drezdena i Meissena, očuvali su se i cijeli servisi napravljeni u Capodimonte pored Napulja i oni s oznakom Ginori (kasnije Richard-Ginori) koji su danas na žalost poznatiji po proizvodnji porculanskih školjki, a manje šalica. Kineski stil, unatoč nastojanju da se cvjetnim motivima zadovolji europski ukus, ipak je poseban. Samo Kinezima koji nemaju problema s obrocima u kojima su sastojci i nama neobični organizmi, poput škorpiona ili zmija, može pasti na pamet ukrasiti tanjure kukcima i gusjenicama! Moj muž se rado šali na račun mog dekorativnog minimalizma. Kada vidi nešto za što je siguran da mi se ne bi dopalo kaže "da bi to njegovoj ženi sigurno ispalo iz ruku". Uopće nisam nespretna, ali istina je da mi iz ruku ispadaju predmeti i figure koje doživljavam udarcem u oko, dok sa njih skidam prašinu. Pred kolekcijom čajnika spontano je izvalio: "Vidi koliko bi ti tu stvari trebalo pasti iz ruku!" A meni su se ti čajnici koji su imali i prostor za svijeću koja je trebala napitak održavati toplim baš bili simpatični. U hladnim i dugim zimskim noćima kada nije bilo struje, ne samo da su svijeće održavale toplinu napitka, već su i blago osvjetljavale prostoriju u kojoj bi inače bio mrkli mrak. Netko je noću srkutao kamilicu ili majčinu dušicu za mirniji san, netko metvicu za bolju probavu, dok je nekome i noću najbolje prijao čaj s kojom kapi ruma. Bilo kako bilo, ove porculanske oslikane minijature oduševile su me brojem i različitošću.
Ne znam koliko je nekada vez bio iskreno omiljena ženska aktivnost, a koliko jednostavno dio školovanja ženske djece, kada su sve žene morale znati baratati iglom, što im je bilo dio opće kulture. Činjenica je da je jedan od tih davno napravljenih samplera, na kojem je jedna mlada Engleskinja Sarah Rowland 1839. učila vez, završio u muzeju i to s pravom ako smijem dodati. Nisam mogla ne uslikati i ovaj cvjetni motiv davno vezen goblenskim bodom.
I sa krova palače Spinola moguće je baciti pogled na krovove Genove i luku, ali unatoč tome što smo već na nekoliko lokacija pogledali kako izgleda Genova s krovova i uspinjača, ponovno bi se popeli na krov da vani već nije odavno pao mrak.

 
napisala Roman Tales, 00:37 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
14. travnja 2009.
Konverzijska lista Unitas - DMC

Bez obzira što kod nas ima malo blogova s temom veza i goblena, po ključnim riječima ukucanima u tražilice koje dovode i do mog bloga, dolazim do zaključka da klasični vez, kao i vez bodom križića ili goblena, još uvijek ima priličan broj poklonika. Pretraživanjem internetskih stranica, nije neki problem doći do velikog izbora "free" shema koje različiti dizajneri nude kao poklon svojim vjernim posjetiteljima. Najveća arhiva linkova za vez (uglavnom bodom križića) koja se redovno dopunjava, može se naći na forumu EMS. Uz malo truda, mogu se pronaći i sheme za klasični vez i goblene ili hardanger, recimo na internet stranicama Ricamo Italiano. Problem za one koji te sheme žele raditi u Hrvatskoj je i nemogućnost nabave DMC i Anchor konaca u lokalnim trgovinama, dok se u zadnje vrijeme može nabaviti Madeira. Iako je moj savjet svima kupovina konaca preko interneta, za sve one koji žele napraviti neku od shema pronađenu na mreži, a na raspolaganju imaju samo Unitasove Ljubica konce, jučer sam napravila konverzijsku listu, na osnovu koje mogu vidjeti koja boja Ljubice odgovara bojama DMC. Napraviti listu po kojoj bi se svaka pojedinačna nijansa DMC uparivala s Ljubicom jednostavno nije moguće jer DMC nijansi ima barem 3 puta više. Ispod svake boje Ljubice navela sam točnu ili najpribližniju moguću nijansu DMC, ponekad i dvije, dok je svega nekoliko brojeva Ljubice ostalo nespareno jer im jednostavno niti jedna nijansa niti približno ne odgovara.

 
napisala Roman Tales, 00:38 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
9. travnja 2009.
Vinitaly - sajam vina

Ovogodišnji sajam vina u Veroni, gdje je 4250 proizvođača izložilo svoje najbolje butelje i ponudilo na kušanje broju od 150.000 posjetitelja, posjetili smo i mi tokom subote. Cijena od 40 euro po ulaznici baš i nije u kategoriji jeftinih, ali vrijedilo je posjetiti najveći sajam vina u Italiji. Sajam je organiziran po regionalnom principu, tako da su u pojedinim paviljonima bili smješteni svi proizvođači iz pojedine regije. Regije među sobom vode rat svake godine za strateški najbolje položaje, a i proizvođači međusobno nastoje da njihov štand bude na privlačnom i pristupačnom mjestu. Na sajmu koji traje svega nekoliko dana i s tako velikim brojem proizvođača, ponekad je dobar strateški položaj ono što će donijeti nove narudžbe. Većina proizvođača bili su talijanski vinogradari, ali i nešto stranaca kojima je osvajanje neke od nagrada na ovom sajmu pitanje prestiža (internacionalni dio natecanja obavljen je prije otvaraja sajma za posjetitelje).
Za one koji razmišljaju koje hrvatsko vino kupiti i ponuditi na nekoj od svečanih večera, podatak o hrvatskim vinima koja su na sajmu dobila veliku pohvalu: Chardonnay Zlatna vala 2008.Marijana Armana, Riserva "Lučica" 2006. (vina Bibić Skradin), Badelova Graševina Daruvar (izborna berba prosušenih bobica 2007), koja je lani na istom ovom sajmu dobila zlatnu medalju i Traminac (ledeno vino 2007) od Kutjevo d.d. Nadala sam se lokalpatriotski da se i naša gospodarska komora potrudila značajnije prisustvovati ovom sajmu, ali na žalost od naših izlagača niti traga.


Na prostorima sajma bilo je moguće kušati sve vrste izloženih vina, neki su to činili vrlo profesionalno, imajući na umu eventualne ugovore i narudžbe, dok su neki imali namjeru samo povratiti uloženi novac za ulaznicu i u sebe su bez reda ulijevali sve što im se nudilo, srećom takvi nisu bili u većini. Pred svim štandovima koji su nudili nešto za jelo bila je neopisiva i nevjerojatna gužva, čak i za najobičniji sendvič trebalo je čekati predugački red, dok su restorani pod šatorima nudili menije po 30 euro, ali tek nakon što si otčekao barem pola sata red za mjesto za stolom. Iako je riječ o sajmu i restorani su bili pod šatorima, nije bilo drvenih klupa niti roštilja. Stolovi su bili postavljeni po propisu s platnenim salvetama i slijedom čaša za vino i vodu, kao i odgovarajući priborom za sva jela u ponudi, dok su jelo pripremali kuhari iz vrhunskih restorana pojedinih regija.

Prvi paviljon koji je bio meta našeg obilaska bio je paviljon regije Lazio, gdje smo išli dati moralnu podršku mladim proizvođačima cesanese vina, istog onog koje je i moj svekar proizvodio do prije 15 godina. Naravno, mladi to danas čine na suvremeni način, nastojeći dobiti kvalitetan grozd i žrtvujući količinu na račun veće kvalitete. Jedan od njih je zato prije 2 godine nagrađen za svoje vino koje je lani proglašeno najboljim vinom u Laziju.
Iako nisam mjerodavna za suditi o vinu, niti imam istančano nepce pravih znalaca, ipak i ja imam svoje favorite. Volim između ostalog i toskanski Chianti i sama imam nekoliko boca s oznakom crnog pijetla konzorcija, tako da je posjeta štandu Toscane uslijedila odmah nakon naše regije. Toscanci su u većini slučajeva imali malene hladnjake u kojima su na točno određenoj temperaturi držali svoja vina koja su nudili na kušanje. Na svim štandovima, pogotovo onima koje su držali manji proizvođači, svi su bili spremni ponuditi i informaciju viška o svojim proizvodima, ali kada nisi te struke, na kraju te svi ti okusi, mirisi i boje upakirani u priču o  "bouquetu" počnu zamarati. Dok boju uspijevam savladati, na diskusiji o mirisu i okusu definitivno padam i sve te voćne note, arome vanilije, cvijeća, trave i drva, kave i maslaca, ja jednostavno ne uspijevam pronaći u čaši vina ... ali zato kod maslinovog ulja znam o čemu se radi i bez problema prepoznajem koje je ulje fruttato i poprilično sam ih isprobala (iako ne volim vidjeti ulje u limenkama, to mi je nekako kao vino u tetrapaku), možda i zato što je to bio jedini način gricnuti nešto badave.

Prilično vremena proveli smo i s prijateljima koji proizvode biološko vino već više od 20 godina. Nedavno sam čitala kako je posljednji trend u proizvodnji vina upravo biološka proizvodnja i iako ponavljam kako moje nepce nije toliko delikatno da bi osjetilo razliku, radije ću dati novac za bocu vina koje je proizvedeno bez upotrebe umjetnih gnojiva i kemijske zaštite. Venditti proizvode i maslinovo ulje, izuzetno niskog postotka kiselosti i nešto ranije berbe, oko 15 dana prije nas. Na žalost nama je proizvodnja fruttato ulja nemoguća jer uljara otvara tek početkom studenog, a za nas jednostavno nije isplativo, obzirom na malu količinu, plaćati obradu negdje dalje.

Na ulazu u paviljon Campanije svakoj posjetiteljici poklonili su buketić s tri karanfila, a izuzetno su originalno uredili svoj paviljon. Na žalost, u centru paviljona su postavili ogromni kružni šank za degustaciju na kojem je bilo prilično veselog i bučnog svijeta, pa sam samo čekala da netko vikne kako plaća sljedeću rundu.

Pored vina koje je bio glavni proizvod sajma, nudili su se i pjenušci, žestice i likeri. Na štandu Bonollo nadali smo se iznenaditi jednog prijatelja, ali smo saznali da ove godine nije na sajmu. Zadnji puta u posjeti destileriji u dvorištu tvornice naišla sam na cisterne kruševačkog Rubina koji od Bonolla kupuje alkohol za vinjak (barem tako pretpostavljam). Iako skoro pa uopće ne pijem, bilo mi je zanimljivo vidjeti kako izgleda jedna destilerija iznutra, pogotovo što i sama volim praviti likere od oraha i limuna.

Lutanje ovim sajmom bilo je izuzetno zanimljivo, iako sam vrlo malo toga kušala, meni je jednostavno neugodno pljuvati, čak i kada se to od mene očekuje, a kako nisam u kategoriji onih koji su ispijanjem čaša htjeli do maksimuma iskoristiti plaćeni ulaz, jednostavno sam se zadovoljila razgledavanjem. Ponovila se priča sa sajmom nautike kada sam morala svaku barku i svaki brod pregledati, ali ovdje sam ipak preskočila paviljon s poljoprivrednom mehanizacijom.

 
napisala Roman Tales, 00:40 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
8. travnja 2009.
Heklala je!

Kao i uvijek nakon velikih tragedija, nada je posljednja koja umire. Na području pogođenom potresom nastavlja se s uklanjanjem ruševina s nadom da će se pored tijela koja nalaze, pronaći i netko, tko još uvijek živ čeka na spas i danje svjetlo. Suprotno junačkim naporima onih koji umorni i iscrpljeni ne odustaju od posla, žalosna je istina da je uhapšeno i nekoliko lešinara, kojima je tragedija omogućila da nesmetano ulaze u napuštene kuće i pljačkaju.


Dvije gospođe u poznim godinama, obje 98-godišnjakinje spašene su ispod ruševina. Gospođa Ines D’Alessandro kao dijete je preživjela potres koji je 1915. godine pogodio istočni dio regije Abruzzo. Tri godine kasnije, preživjela je i rušenje kuće koju su odmah nakon potresa procijenili stabilnom, dok su poginule njene dvije sestrice. Nakon ovog potresa gospođa Ines nije se slomila i pozvala je sve da "što prije pomognu onima koji pate", nastojeći utješiti one koji su sve izgubili riječima: "Cijeli život sam se borila, sada trebamo biti hrabri".

Gospođa Ines je definitivno hrabra žena iz koje govori skoro stoljetno iskustvo, ali priča o gospođi Mariji D’Antuono iz mjesta epicentra potresa Paganica, posebno me dirnula. Nakon 30 sati od potresa vatrogasci su ju pronašli živu u krevetu pod ruševinama.
"Što sam radila svo  to vrijeme", ponavljala je pitanje novinara koji su je saletjeli, "heklala sam!"

 
napisala Roman Tales, 00:40 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
7. travnja 2009.
Potres

Posljednji potres koji sam u Rimu osjetila bio je magnitude od 2,2 po skali Richter s epicentrom u zoni Castelli Romani. Potres koji je u 3.30 u ponedjeljak probudio Rimljane, od kojih su mnogi izašli na ulicu, u epicentru je bio jačine od 5,8 - 6,3 stupnjava po Richteru, dok se po Mercalijevoj skali procjenjuje na oko 8 stupnjava. Epicentar potresa je oko 85 kilometara zračne linije od Rima, za sada u gradu nema vidljivih oštećenja, osim izgleda u Karakalinim termama. Vijest o potresu u kratkom vremenu obišla je svijet, ali ne znam koliko je poznata priča koja je prethodila ovom potresu.

Gledajući unatrag, upravo kao jedna od onih holivudskih filmskih priča katastrofe, u kojima redovno jedan usamljeni znanstvenik najavljuje neki tip prirodne katastrofe, dok mu nitko ne vjeruje (pogotovo ne gramzivi gradonačelnik koji se brine za turističku sezonu ili neku drugu vrstu dobiti i koji će među prvima poginuti u katastrofi). Gioacchino Giuliani, tehničar u Nacionalnom laboratoriju Gran Sasso, najavljivao je prošlog mjeseca potres u skoro vrijeme (tada se govorilo u sljedećih 10-tak dana) i nakon toga zaradio krivičnu prijavu radi uznemiravanja javnosti. Osnovni prigovor je bio da se potresi ne mogu predvidjeti, da je znanstvenoj zajednici poznato prisutstvo radona pred velike potrese i uzalud je Giuliani navodio kako je njegova metoda eksperimentalna, ali ništa manje pouzdana radi toga. Nakon što je prošao krajnji datum najave potresa, svi su se redom obrušili na njega, a potres je samo zakasnio tjedan dana. Skepticizam prema mogućnosti predviđanja potresa idalje ostaje, skoro svaki znanstvenik koji drži do svog statusa opovrgava mogućnost precizna najave, a Giuliani ponavlja da uz njegovu metodu i pozorno praćenje signala u kritičnom periodu još uvijek ostaje dovoljno vremena da se da signal uzbune.
"Sve ovo nije prihvaćeno od znanosti", kaže Giuliani govoreći o svojoj metodi predviđanja potresa, "jer nitko nije vjerovao u ono što radimo, ali mi smo nastavljali dalje sami. Onima koji mi nisu vjerovali kažem samo da u rječniku jednog znanstvenika ne bi smjela postojati riječ nemoguće. Tome nas je povijest naučila. Ono što u prošlosti nije bilo moguće, s razvojem je mogućim postajalo".

Trenutačno je najveća briga smjestiti one koji su ostali bez krova nad glavom, pod ruševinama tražiti preživjele, ali već se postavljaju pitanja ... kako je moguće da se bolnica sagrađena 2003. godine sruši? Jednako kao i studentski dom? Italija je puna sizmičkih zona i po zakonu je obavezna antisizmička gradnja. Zar je uvijek korist ispred života? Nisu li ništa naučili nakon srušene škole u San Giulianu, kada je cijeli razred s učiteljicom našao smrt u školi?
Ono što meni sada nije jasno, vrlo moguće i zato što sam odgojena u vrijeme NNNI akcija, vrijeme kada su se učili predmeti ONO i DSZ, je sljedeće: zašto u vrijeme kada je svaka ruka potrebna za otkopavanje pod ruševinama, a u prvim satima ne koristi se teška mehanizacija jer se nadaju preživjelima ... dakle, zašto zdravi i pravi muškarci koji su srećom preživjeli, sjedaju u autobuse sa starcima i nejači? Jasno mi je da se starci i djeca s majkama moraju preseliti do sigurnog, da budu na toplom gdje će dobiti nešto za jelo i prespavati u suhom, ali mi nikako nije jasno kako te muškarce nije sramota sjediti u tim autobusima. Istovremeno, na vijestima govore kako se radi i otkopava bez prestanka ...

Hvala svima koji su mi slali mailove u brizi. Srećom, neugodno iskustvo ovog potresa smo izbjegli boraveći na sjeveru Italije. Ispunjava me tugom, što po povratku, umjesto opisivanja sajma vina u Veroni, kruženja Padovom i Venecijom, post posvećujem tragičnom potresu koji je skoro sravnio L'Aquilu sa zemljom.

Dodatak: Moja sreća što smo izbjegli neugodno iskustvo potresa bila je kratkoga vijeka. Večerašnji potres, nekih 10-tak minuta prije 20 sati, magnitude 5,6 stupnja Richtera u epicentru, ponovno se osjetio i u Rimu. U epicentru je ponovno izazvao rušenje zgrada.

 

 
napisala Roman Tales, 00:41 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
3. travnja 2009.
Opet o Genovi

Genova je nekada bila pomorska republika, baš kao i naš Dubrovnik, a glavni rival na Mediteranu joj je bila Mletačka republika. Sve tri pomorske republike imaju iza sebe dugačku povijest nezavisnosti, koju su nekako u isto vrijeme i izgubile s dolaskom Napoleonovih snaga.  Genova je postala pomorskom republikom u 11. stoljeću, a admiral Andrea Doria je u 16. stoljeću uspio objediniti 250 plemenitaških obitelji koje su trebale birati Veliki Savjet koji je dalje birao 2 dužda svake dvije godine sa zadatkom da predstavljaju Republiku. Admiral Doria je pokazao vrlo praktičan duh u organiziranju svakodnevnog života Genove, između ostalog osnažio je pomorske snage i umjesto da mu se brodovi usidreni ljuljaju u luci, ponudio ih je tržištu Mediterana, onaj koji je najbolje plaćao imao je uz sebe njihovu flotu. Iako danas pogled na povijest, pomorske bitke i osvajanje Novoga svijeta može romantično izgledati, surova je stvarnost bila drugačija. Galije Republike pokretala su vesla prikovanih robova i trgovina robovima bila je sasvim prihvatljiva i poželjna, pogotovo kada su nakon četvrte križarske vojne krenuli u pljačkanje istočnog Mediterana. Obzirom da je  Đenovežanima, kao i njihovim zakletim neprijateljima Mlečanima, bilo sasvim prihvatljivo prikivati ratne zarobljenike za vesla, onda naši Uskoci i Nertvanski gusari koji su im redovno kvarili račune i pljačkali brodove, nisu bili obični pirati, već osloboditelji.

Genova je 1992. godine slavila godinu "colombianu", slaveći najpoznatijeg Đenovežanina na svijetu, Cristofora Colomba. Ostaci njegove rodne kuće (kako kažu) pored ostataka samostana S. Andrea nalazi se na par koraka od Porta Soprana, gradskih vrata koje čine dio obrambenog zida širokog 5 metara i visokog oko 9, sagrađenih 1155. godine kada je gradu prijetio Barbarossa. Dotični je tražio vjernost i porez od Đenovežana, koji nisu imali ništa protiv odanosti, ali im se ideja o plaćanju danka nikako nije dopala, pa su krenuli u izgradnju obrambenog zida. Pored tih vrata, gradska znamenitost su i Porta dei Vacca, sagrađena u istom periodu, a dugo godina su tornjevi korišteni kao zatvor i mjesto izvršavanja smrtnih kazni.
Praktični duh Đenovežana vidi se i u obližnjoj crkvi San Pietro in Banchi, gdje su u prizemlju građevine trgovine, a na katu crkva! Na mjestu te crkve izgorjela je crkva San Pietro della Porta, sagrađena financiranjem Republike. Kada je narod želio ispuniti zavjet i zahvaliti Bezgrešnoj Djevici što je završila epidemija kuge, te ponovno sagraditi crkvu, gradske vlasti baš i nisu bile spremne trošiti novac na još jednu crkvu, već su htjeli iskoristiti prostor za trgovine. Na kraju su došli do kompromisnog rješenja i crkva je sagrađena na katu iznad trgovina, upravo je dovršena novcem od najma i prodaje nekoliko trgovina u prizemlju.  Zanimljivo je da je u Genovi već u ranom srednjem vijeku strogo bila odvojena svjetovna vlast od crkvene, svećenici nisu mogli sudjelovati u donošenju državnih odluka i sjedište crkvene vlasti bilo je uz katedralu Sv. Lovre. Gotička katedrala Sv.Lovre (San Lorenzo) preuzela je ulogu prvostolnice od crkve San Siro, koja je trenutačno u fazi obnove. No, odvojenost crkvene od svjetovne vlasti ne znači da po Genovi nisu gradili crkve ili išli u križarske vojne (iako kada je riječ o križarskim vojnama nekako sumnjam da su Đenovežani krenuli u rat s mislima o slobodi Svete zemlje).
Uz katedralu je vezana i jedna urbana legenda, po kojoj je jedan od kipara koji je radio na katedrali izgubio svog vjernog psa i radi toga bio nesretan. Da bi se utješio, pored desnih vratiju isklesao je psetance koje spava. Unutar katedrale ostaci su i bombe ispaljene 1941. s engleskog broda na grad, koja je probila zid katedrale na tom mjestu, ali nije eksplodirala. Iz katedrale se ulazi u muzejski prostor gdje se može razgledati blago Sv. Lovre, među kojim je na prvom mjestu "santo cantino", za kojeg se veže vjerovanje da je sveti gral, da je upravo iz njega Isus pojeo svoju posljednju večeru. Među ostalim izlošcima, izuzetni su radovi majstora i đenoveških zlatara.

Iza katedrale Sv. Lovre, nalazi se Palazzo Ducale, a prije njega svakako vrijedi ući u manju crkvu posvećenu Isusu (Chiesa del Gesu) u kojoj se nalaze vrijedna umjetnička djela, među kojima dvije slike Rubensa, iza oltara je "Obrezivanje Isusa", dok je s lijeve strane od ulaza "Sv. Ignjac koji liječi opsjednutu". U tri navrata sam ulazila u tu crkvu s nadom da ću poslikati unutrašnjost i sva tri puta je bila misa u toku. Crkva posvećena Sv. Mateju izgrađena je kao kapela obitelji Doria, a današnji izgled dobila je u vrijeme admirala Doria koji je u njenoj kripti i sahranjen. Ispred crkve omanji trg s ugođajem Genove iz srednjega vijeka. Uskom uličicom izlazi se na glavni gradski Trg De Ferrari sa fontanom na kojem je pored zgrade sjedišta Ligurije (nekadašnji Palazzo della Navigazione Italiana), Palazzo Ducale (od 1339.postaje sjedište vlasti prvog dužda Simona Boccanegra)  i kazalište Carlo Felice sa spomenikom Garibaldiju. S tog trga izlaze ulice XX settembre, elegantna ulica s arkadama i izlozima trgovina, Via Roma s palačama u liberty stilu iz 19. stoljeća koja vodi do spomenika Vittoriju Emanuelu II i vrlo luksuznim trgovinama, dok je paralelna s njom galerija Mazzini. Oni koje zanima umjetnost istoka u Villi Negri doći će na svoje razgledajući brojne eksponate koje je sakupio svjetski putnik i kolekcionar Edoardo Chiossone. Od Trga Ferrari, put vodi prema Via Garibaldi, koju su nekada zvali Nova ulica, jedna od rijetkih širokih ulica u samom centru grada. U toj ulici nalaze se prekrasne palače tzv. "Rolli", privatne rezidencije plemenitaških i bogatih obitelji koje su bili dužni staviti na raspolaganje Republici za  vrijeme posjeta važnih osoba i okrunjenih glava. Od 2006. godine "Rolli" su uvršteni na listu UNESCO-ve svjetske baštine i zato su obavezna etapa u obilasku Genove. Za mene su bili nezaobilazna etapa i radi muzejskog postava u 3 palače, Tursi, Palazzo Rosso i Palazzo Bianco, koji se danas jednim imenom zovu Muzejima Nove ulice, a palača Tursi i Bianca su međusobno povezane i čine jedinstvenu postavu. Unutar Crvene palače, u potpunosti sačuvanog unutarnjeg dekora i opreme, izložena je umjetnička kolekcija obitelji Brignole-Sale koja između ostalog uključuje i radove Van Dycka, Dürera, Guercina, Strozzija,Wildensa, a potkrovlje palače bilo je uređeno 50-tih godina kao stan za direktoricu muzeja - prekrasan ambijent s predivnim pogledom! Obilazak Crvene palače svakako treba završiti penjanjem na krov iste (liftom), odakle se pruža predivan panoramski pogled na krovove Genove i luku. Preko puta Crvene palače, Bijela palača nudi jednako bogati ambijent i jednako vrijednu zbirku slika, pogotovo đenoveških slikara, ali i talijanskih, poput Caravaggia i Lippija, sve do vrlo bogate zbirke flamanskih autora, Van Dycka i Rubensa. Pored izložbe slika i obilaska palače, unutar Bijele se može vidjeti i  tekstilna kolekcija s izložbom posvećenom "blue jeansu", plavom platnu iz Genove od kojeg je kasnije nastao traper. Palača Tursi posjetiteljima između ostalog nudi i pogled na Paganinijeve violine uz brojne dekorativne i uporabne predmete, od tapiserija i namještaja do zbirke porculana korištenog u apotekama i bolnicama. Posebno lijepo je uređena izložba kovanica, koja prati kovanje novca od rimskog doba do zadnjih dana Republike Genova.

Nakon Muzeja Nove ulice, najlogičnije je nastaviti šetnju preko Trga Meridijane (palača je u fazi obnove), Ulicom Cairoli, nekadašnjom Najnovijom ulicom, do Largo della Zecca. Prije Larga moguće je posjetiti i rodnu kuću Mazzinija koju sam izvana i ja išla pogledati i u kojoj je danas Museo del Risorgimento, kojeg sam propustila posjetiti jer me tema talijanskog "buđenja" ne zanima posebno. Za cijenu od 1,20 euro koliko košta javni prijevoz, moguće je uspinjačom od Larga otići do lokaliteta Righi. Na kraju vrlo strmog uspona uspinjačom, koja je meni bila doživljaj, a Đenovežanima ništa više od javnog prijevoza, nalaze se panoramske terase s pogledom prema gradu i luci, a u pozadini prema obrambenim kulama i zidinama. Na žalost užasno jaki vjetar učinio je da se odmah spustimo istom kabinom s kojom smo i stigli na vrh.
Na Trgu Nunziate nalazi se istoimena crkva SS Annunziate del Vastato, pored koje su sahranjivani galioti koji su preminuli na kopnu, a posjetu sam smatrala obavezom nakon što sam našla podatak da ju je Montesquieu definirao kao "najljepšu crkvu Genove"; ja se ne bih složila, ali samo zato što su meni romaničke crkve nekako najdraže. Jedna od romaničkih crkvi u Genovi je crkva San Stefano iz 11 st. koja mi je na prvi pogled djelovala osakaćeno i nesimetrično, tek kasnije sam doznala da je takvom postala u periodu gradnje XX settembre ulice. U toj crkvi sakrament krštenja primio je i najpoznatiji Đenovežanin Cristoforo Colombo, čija rodna kuća nije daleko od same crkve.

Genova je grad vrlo strmih uspona jer se širiti mogla jedino po obroncima brdovitog zaleđa, ali srećom danas nije neophodno gubiti dah da bi se pješice došlo do viših dijelova grada. Jedan od vrlo originalnih uspona je onaj do dvorca kapetana D'Albertisa u kojem se danas nalazi Muzej svjetskih kultura. Kabina lifta izgleda poput nešto manje kabine žičare i kada se pokrene dojam je da se radi o još jednoj žičari. No, nakon nekih 150 metara, kabina ulazi u krivinu na kraju koje se zaustavlja i uz manje manevre blokira u vodilicama i postaje lift! Neogotički dvorac koji je kapetan renovirao kao svoju rezidenciju je smješten na prekrasnom mjestu s predivnim pogledom (kada je izgrađen luka nije bila velika kao ova današnja), okružen njegovanim zelenilom od kojeg su brojne biljke porijeklom iz dalekih krajeva, a unutrašnjost je ispunjena predmetima koje je kapetan donosio kući sa svojih putovanja, od oružja do ukrasnih predmeta, čak je i cijelu jednu sobu uredio u orijentalnom stilu. Kao i svaki amater toga doba, baš se i nije pristojno odnosio prema spomenicima na koje je u novom svijetu nailazio, pa je tako pokoji komad odvalio od cjeline u Gvatemali. Prostorije dvorca, pogotovo kapetanova radna soba ispunila me zavišću ... ne znam što bih dala za takav prostor u kojem od jutra do večeri ne nedostaje dnevnog svjetla i iz kojega sa sve tri strane imaš predivan pogled na more. Izuzetno me veselilo vidjeti eksponate kultura predkolumbijske Amerike, Australije i Oceanije, pogotovo što su takvi eksponati rijetkost u muzejskim postavama.

S obilaskom Genove još uvijek nisam završila, ujedno, pokušavam pronaći najbolji način kojim prikazati Genovu u slikama (snimili smo preko 300 fotografija), ali sve to neki drugi put ... za par sati krećem na najveći i najvažniji talijanski sajam vina u Veronu. Živjeli!

 
napisala Roman Tales, 00:42 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
1. travnja 2009.
Galata - muzej mora u Genovi

 Antico porto (ili stara luka) je danas mjesto susreta i radi akvarija sasvim sigurno najposjećeniji dio grada. Na svega nekoliko minuta udaljenosti nalazi se muzej mora Galata (Museo del mare). Cijenu ulaznice pokrivala je već spomenuta ulaznica za sve muzeje u trajanju od 48 sati.
Prva sala muzeja posvećena je, a i kome drugom bi, nego Cristoforu Colombu, Đenovežanu koji je u službi španjolske kraljice Isabele s tri broda (Santa Marijom, Ninom i Pintom) otplovio do obala Novog svijeta, nakon čega slijedi postavka kronološkim slijedom od galija do modernih brodova.


Prizemlje muzeja posvećeno je galijama, od jedne galije u prirodnoj veličini, do obrade svih momenata života na jednom takvom brodu. Republika Genova svoju slavu stekla je upravo u vrijeme kada su Mediteranom plovile galije i bez mnogo moralnih dilema, za vesla su prikivali ratne zarobljenike i robove, uglavnom s područja današnje Turske. Pogled na vesla spontano je dozvao u sjećanje Nazorovu Galiotovu pesen. Jadnici koji su smrt dočekali uz teška vesla završili su kao hrana ribama, a oni sretniji (?) koje je smrt dohvatila na kopnu bili su sahranjivani pored crkve SS Anunziate del Vestato, a ako je bila riječ o Turcima, van zapadnih zidina. Povijesna šetnje periodom kada su galije Genove plovile Mediteranom, pogled na svakodnevni vrlo jadni život galiota, izmučenih naporom, parazitima, hladnoćom ili vrućinom, lošom hranom i nedostatkom vode, umanjili su ljepotu galije koju su u punoj veličini rekonstruirali. Istovremeno s nama u muzej je ušla i jedna mlada obitelj s dječakom od nekih 6-7 godina. Upravo za djecu su postavili scene i vodiče, gdje su mogli vidjeti kako se punio top, kako se veslalo i kako su određivali položaj broda na otvorenom moru. Mališan se jako zabavljao dok mu je mama čitala što mora raditi. Voštane lutke u prirodnoj veličini pokazale su kako su izgledali vojnici koje su galije prevozile.


Drugi kat u potpunosti je posvećen jedrenjacima i geografskim otkrićima s brojnim maketama brodova i geografskim kartama. U jednoj od sala vrlo zorno su predočili kako izgleda plovidba u lošim vremenskim uvjetima, posjetitelji se mogu popeti na brodicu i čak "kormilariti" dok je pred njima projekcija različitih vremenskih prilika, od mirnog mora do orkanskog nevremena. U punoj veličini su predstavili jedan brigantin namijenjen prijevozu robe, koji se moglo u cjelosti razgledati, toliko vjerno napravljen da u potpunosti zaboraviš da nisi na pučini već u muzeju. Pored brigantina, predstavljeni su i svi zanati u brodogradnji od onih koji su velikim ručnim pilama sjekli debla, do kalafata koji su ispunjavali prostor među daskama vrućom smolom, a jedan mali prostor su uredili i za one koji se žele baviti brodomodelarstvom kao hobbyjem. Period jedrenjaka, okrivanja Novog svijeta i kasnije trgovine s Indijom, pogotovo u Nizozemskoj bio je obilježen i u umjetnosti, kada su kompanije i brodovlasnici naručivali i slike svojih brodova, trend koji su i u Genovi slijedili, tako da je pored velikog broja maketa brodova u muzeju izložen i priličan broj slika s pomorskom tematikom. Vrlo mali dio muzeja je bio posvećen tzv. ekološkom ribolovu, onome, koji je odavno nepoznanica na ovoj strani Jadrana i koji se odavno pretvorio u industrijski izlov, ne toliko više u Mediteranu koliko brodovi EU mrežare na obalama zapadne Afrike ... no to nije bila tema ove postave.


Do rujna ove godine otvorena je i izložba unutar muzeja pod nazivom "La Merika - od Genove do Ellis Islanda", interaktivna izložba koja teško nekoga može ostaviti ravnodušnim, a koja je toliko savršeno napravljena da uključuje posjetitelje u priču o emigraciji. Umjesto posjetitelja muzeja, postaješ emigrant koji se ukrcava na parobrod prema obećanoj zemlji. Na ulazu, svaki posjetitelj dobiva putovnicu i brodsku kartu s kojom se "ukrcava" na brod. Prije ukrcaja vrši se kontrola dokumenata, na svakoj putovnici bio je kod koji umetanjem u za to predviđeni prostor pokreće snimku i tako sam ja postala emigrantica s troje djece, dva boležljiva dječaka i s kćeri od 12 godina, kartu mi je platio muž koji je već bio u Americi i koji će nas čekati u New Yorku. Službenik mi je savjetovao da pazim na djecu jer slabašno izgledaju, k tome i jako kašlju. Sve je toliko dobro napravljeno, da su mi posjetitelji iza mene zaželjeli sve najbolje i sretan put kad mi je službenik "vratio" dokumente, a ja sam im zahvalila na dobrim željama, obzirom da su mi Domenico (6 god) i Giovanni (3) boležljivi. Na "brod" smo se ukrcali prolazeći kroz hodnik pun kufera, torbi i zavežljaja koji su tu ostavili putnici treće kategorijei provlačeći se kroz uske hodnike došli smo do spavaonica s krevetima na kat koje su morale biti pretrpane. Sjedanjem na jedan od tih kreveta započinjala je priča mojih suputnica (snimka iz zvučnika), a isto se dešavalo i u muškoj spavaonici gdje smo mogli čuti razne životne priče onih koji su odlučili zauvijek otići. Kružili smo tako hodnicima, vidjeli i kabine druge klase, liječničku ordinaciju, bacili pogled i na strojarnicu (kabine treće klase su obično bile u utrobi broda gdje je bilo vrlo tešo doći do svježeg zraka), kabinu u kojoj su bili predstavnici vlasti koji su pratili brod, a sala u kojoj se služilo jelo, koliko oskudno bilo, loše ili sumnnjive kvalitete, sirotinji koja je putovala u trećoj klasi bilo je naznaka boljeg života koji ih čeka u Americi, jer uglavnom su od gladi bježali. Parobrod nije prevozio samo treću klasu, kabine prve klase i sale u kojima su boravili bogati, nisu ništa zaostajale za današnjim brodovima-hotelima na kružnim putovanjima. U plesnoj sali prve klase plesao se charleston, pio pjenušac, jelo se služilo na finom porculanu, a na menu listama problem je bio što izabrati iz bogate ponude.  Na kraju obilaska, pročitala sam kako je prošlo "moje" putovanje na kojem su se oba dječaka teško razboljela i cijela obitelj je po dolasku u Ameriku završila u karanteni. Dok se majka sa kćeri uspjela izliječiti, oba dječaka su preminula. Pročitala sam sudbine tih anonimnih emigranata i nitko od njih nije završio u posebnom uspjehu ili bogatstvu ... obični siroti emigranti koji su bježali od gladi i o kojima nitko neće pisati romane jer ništa značajno nisu uspjeli ostvariti, osim možda pobjeći od gladi. Jedna od tih životnih priča imala je ipak, po mom mišljenju, sretan kraj. Jedan od tih emigranata, ostavio je kod kuće ženu učiteljicu i dijete, iako je radio i hranio obitelj kao zemljoradnik, nije imao vlastite zemlje. Otputovao je u Ameriku, zaradio novce i vratio se kući gdje je kupio zemlju i nastavio se baviti zemljoradnjom. Cijeli život proveo je na svojoj zemlji u svojim vinogradima, doživio je duboku starost i preminuo s preko 90 godina.


Postoji i sasvim osobni razlog zašto me ova izložba posebno taknula. Moj pradjed, djed po očevoj strani moga oca, 3 puta je preplovio Atlantik u vrijeme kada američki zakon nije predviđao karantenu na Ellis Islandu, tako da njegov ulazak nije bio zabilježen u knjigama Ellisa. Moj otac se prisjećao priča o toj Americi, koja krajem 19. stoljeća nije bila daleko od divljeg zapada, ali ipak je jednom sirotom Hercegovcu omogućila da se vrati s nešto novaca i kupi komad hercegovačke zemlje u svom selu. Moj pape je koji puta s ironijom znao reći da mu djed nije imao pameti, "s tim novcima je mogao kupiti kuću na Pilama, a on kupio zemlju u Ravnom, da je barem zemlja, nego kamen". Znala sam ga tada tješiti da ionako od te kuće ništa ne bi imao, sigurno bi mu je komunisti poslije rata oduzeli, pa bi mu bilo još teže, jer nije li gore imati, pa nemati? "A, i to što kažeš", znao mi je reći, ali svaki puta kada je tema bila emigracija ili neki kaubojski film, obavezno je slijedilo prisjećanje na djeda koji je išao 3 puta u Ameriku da kupi hrpu kamenja. Iako o putovanjima moga pradjeda nema podataka, jedan član obitelji koji nosi jednako ime kao moj najstariji stric, možda brat moga djeda, nemam više koga pitati, ušao je u Ameriku preko Ellis Islanda, 9. svibnja 1911. na brodu La Bretagne koji je krenuo iz Havrea. Taj Mato istog mog prezimena, imao je 17 godina i u službenim dokumentima koji su danas dio arhiva Ellis Islanda stoji da je došao iz Austrije, a nacionalnost mu je Herzegovinian. Radi mog pradjeda i toga Mate za kojeg ne znam gdje je završio, da li se vratio ili pronašao svoju sreću u obećanoj zemlji, nekako mi se stezalo grlo dok sam gledala snimke jednake sirotinje, samo ovaj puta talijanske. Mislila sam kako je tim ljudima bilo emigrirati, nepismenima, bez znanja jezika, koji nisu vidjeli ništa ili malo van svoga sela, kako su se uopće snalazili ... iako mi je odgovore na ta pitanja davno  ponudila knjiga talijanskog novinara i autora Gian Antonija Stelle "Horda - kada smo Albanci bili mi", priča o talijanskim emigrantima u Ameriku i druge europske zemlje. Knjiga koja te nikako ne može ostaviti ravnodušnim, pogotovo otkako je Italija postala meta ekonomskih imigranata.

Za slučaj da u obitelji imate nekoga tko je početkom prošlog stoljeća emigrirao u Ameriku, na stranicama Ellis Islanda možete pogledati da li je ulazak ostao zabilježen u arhivi; za provjeru detaljnih podataka potrebna je registracija (brza i besplatna).

S krova muzejske zgrade pruža se prekrasan pogled na grad i dok sam tako sjedila na klupi s pogledom prema gradu i pučini, daleko od gradske buke i prometa "sopraelevate". poželjela sam ostati do zalaska sunca, ali preda mnom je bio nedovršeni obilazak i toliko toga je trebalo još posjetiti ...

 
napisala Roman Tales, 00:44 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker