1. travnja 2009.
Galata - muzej mora u Genovi

 Antico porto (ili stara luka) je danas mjesto susreta i radi akvarija sasvim sigurno najposjećeniji dio grada. Na svega nekoliko minuta udaljenosti nalazi se muzej mora Galata (Museo del mare). Cijenu ulaznice pokrivala je već spomenuta ulaznica za sve muzeje u trajanju od 48 sati.
Prva sala muzeja posvećena je, a i kome drugom bi, nego Cristoforu Colombu, Đenovežanu koji je u službi španjolske kraljice Isabele s tri broda (Santa Marijom, Ninom i Pintom) otplovio do obala Novog svijeta, nakon čega slijedi postavka kronološkim slijedom od galija do modernih brodova.


Prizemlje muzeja posvećeno je galijama, od jedne galije u prirodnoj veličini, do obrade svih momenata života na jednom takvom brodu. Republika Genova svoju slavu stekla je upravo u vrijeme kada su Mediteranom plovile galije i bez mnogo moralnih dilema, za vesla su prikivali ratne zarobljenike i robove, uglavnom s područja današnje Turske. Pogled na vesla spontano je dozvao u sjećanje Nazorovu Galiotovu pesen. Jadnici koji su smrt dočekali uz teška vesla završili su kao hrana ribama, a oni sretniji (?) koje je smrt dohvatila na kopnu bili su sahranjivani pored crkve SS Anunziate del Vestato, a ako je bila riječ o Turcima, van zapadnih zidina. Povijesna šetnje periodom kada su galije Genove plovile Mediteranom, pogled na svakodnevni vrlo jadni život galiota, izmučenih naporom, parazitima, hladnoćom ili vrućinom, lošom hranom i nedostatkom vode, umanjili su ljepotu galije koju su u punoj veličini rekonstruirali. Istovremeno s nama u muzej je ušla i jedna mlada obitelj s dječakom od nekih 6-7 godina. Upravo za djecu su postavili scene i vodiče, gdje su mogli vidjeti kako se punio top, kako se veslalo i kako su određivali položaj broda na otvorenom moru. Mališan se jako zabavljao dok mu je mama čitala što mora raditi. Voštane lutke u prirodnoj veličini pokazale su kako su izgledali vojnici koje su galije prevozile.


Drugi kat u potpunosti je posvećen jedrenjacima i geografskim otkrićima s brojnim maketama brodova i geografskim kartama. U jednoj od sala vrlo zorno su predočili kako izgleda plovidba u lošim vremenskim uvjetima, posjetitelji se mogu popeti na brodicu i čak "kormilariti" dok je pred njima projekcija različitih vremenskih prilika, od mirnog mora do orkanskog nevremena. U punoj veličini su predstavili jedan brigantin namijenjen prijevozu robe, koji se moglo u cjelosti razgledati, toliko vjerno napravljen da u potpunosti zaboraviš da nisi na pučini već u muzeju. Pored brigantina, predstavljeni su i svi zanati u brodogradnji od onih koji su velikim ručnim pilama sjekli debla, do kalafata koji su ispunjavali prostor među daskama vrućom smolom, a jedan mali prostor su uredili i za one koji se žele baviti brodomodelarstvom kao hobbyjem. Period jedrenjaka, okrivanja Novog svijeta i kasnije trgovine s Indijom, pogotovo u Nizozemskoj bio je obilježen i u umjetnosti, kada su kompanije i brodovlasnici naručivali i slike svojih brodova, trend koji su i u Genovi slijedili, tako da je pored velikog broja maketa brodova u muzeju izložen i priličan broj slika s pomorskom tematikom. Vrlo mali dio muzeja je bio posvećen tzv. ekološkom ribolovu, onome, koji je odavno nepoznanica na ovoj strani Jadrana i koji se odavno pretvorio u industrijski izlov, ne toliko više u Mediteranu koliko brodovi EU mrežare na obalama zapadne Afrike ... no to nije bila tema ove postave.


Do rujna ove godine otvorena je i izložba unutar muzeja pod nazivom "La Merika - od Genove do Ellis Islanda", interaktivna izložba koja teško nekoga može ostaviti ravnodušnim, a koja je toliko savršeno napravljena da uključuje posjetitelje u priču o emigraciji. Umjesto posjetitelja muzeja, postaješ emigrant koji se ukrcava na parobrod prema obećanoj zemlji. Na ulazu, svaki posjetitelj dobiva putovnicu i brodsku kartu s kojom se "ukrcava" na brod. Prije ukrcaja vrši se kontrola dokumenata, na svakoj putovnici bio je kod koji umetanjem u za to predviđeni prostor pokreće snimku i tako sam ja postala emigrantica s troje djece, dva boležljiva dječaka i s kćeri od 12 godina, kartu mi je platio muž koji je već bio u Americi i koji će nas čekati u New Yorku. Službenik mi je savjetovao da pazim na djecu jer slabašno izgledaju, k tome i jako kašlju. Sve je toliko dobro napravljeno, da su mi posjetitelji iza mene zaželjeli sve najbolje i sretan put kad mi je službenik "vratio" dokumente, a ja sam im zahvalila na dobrim željama, obzirom da su mi Domenico (6 god) i Giovanni (3) boležljivi. Na "brod" smo se ukrcali prolazeći kroz hodnik pun kufera, torbi i zavežljaja koji su tu ostavili putnici treće kategorijei provlačeći se kroz uske hodnike došli smo do spavaonica s krevetima na kat koje su morale biti pretrpane. Sjedanjem na jedan od tih kreveta započinjala je priča mojih suputnica (snimka iz zvučnika), a isto se dešavalo i u muškoj spavaonici gdje smo mogli čuti razne životne priče onih koji su odlučili zauvijek otići. Kružili smo tako hodnicima, vidjeli i kabine druge klase, liječničku ordinaciju, bacili pogled i na strojarnicu (kabine treće klase su obično bile u utrobi broda gdje je bilo vrlo tešo doći do svježeg zraka), kabinu u kojoj su bili predstavnici vlasti koji su pratili brod, a sala u kojoj se služilo jelo, koliko oskudno bilo, loše ili sumnnjive kvalitete, sirotinji koja je putovala u trećoj klasi bilo je naznaka boljeg života koji ih čeka u Americi, jer uglavnom su od gladi bježali. Parobrod nije prevozio samo treću klasu, kabine prve klase i sale u kojima su boravili bogati, nisu ništa zaostajale za današnjim brodovima-hotelima na kružnim putovanjima. U plesnoj sali prve klase plesao se charleston, pio pjenušac, jelo se služilo na finom porculanu, a na menu listama problem je bio što izabrati iz bogate ponude.  Na kraju obilaska, pročitala sam kako je prošlo "moje" putovanje na kojem su se oba dječaka teško razboljela i cijela obitelj je po dolasku u Ameriku završila u karanteni. Dok se majka sa kćeri uspjela izliječiti, oba dječaka su preminula. Pročitala sam sudbine tih anonimnih emigranata i nitko od njih nije završio u posebnom uspjehu ili bogatstvu ... obični siroti emigranti koji su bježali od gladi i o kojima nitko neće pisati romane jer ništa značajno nisu uspjeli ostvariti, osim možda pobjeći od gladi. Jedna od tih životnih priča imala je ipak, po mom mišljenju, sretan kraj. Jedan od tih emigranata, ostavio je kod kuće ženu učiteljicu i dijete, iako je radio i hranio obitelj kao zemljoradnik, nije imao vlastite zemlje. Otputovao je u Ameriku, zaradio novce i vratio se kući gdje je kupio zemlju i nastavio se baviti zemljoradnjom. Cijeli život proveo je na svojoj zemlji u svojim vinogradima, doživio je duboku starost i preminuo s preko 90 godina.


Postoji i sasvim osobni razlog zašto me ova izložba posebno taknula. Moj pradjed, djed po očevoj strani moga oca, 3 puta je preplovio Atlantik u vrijeme kada američki zakon nije predviđao karantenu na Ellis Islandu, tako da njegov ulazak nije bio zabilježen u knjigama Ellisa. Moj otac se prisjećao priča o toj Americi, koja krajem 19. stoljeća nije bila daleko od divljeg zapada, ali ipak je jednom sirotom Hercegovcu omogućila da se vrati s nešto novaca i kupi komad hercegovačke zemlje u svom selu. Moj pape je koji puta s ironijom znao reći da mu djed nije imao pameti, "s tim novcima je mogao kupiti kuću na Pilama, a on kupio zemlju u Ravnom, da je barem zemlja, nego kamen". Znala sam ga tada tješiti da ionako od te kuće ništa ne bi imao, sigurno bi mu je komunisti poslije rata oduzeli, pa bi mu bilo još teže, jer nije li gore imati, pa nemati? "A, i to što kažeš", znao mi je reći, ali svaki puta kada je tema bila emigracija ili neki kaubojski film, obavezno je slijedilo prisjećanje na djeda koji je išao 3 puta u Ameriku da kupi hrpu kamenja. Iako o putovanjima moga pradjeda nema podataka, jedan član obitelji koji nosi jednako ime kao moj najstariji stric, možda brat moga djeda, nemam više koga pitati, ušao je u Ameriku preko Ellis Islanda, 9. svibnja 1911. na brodu La Bretagne koji je krenuo iz Havrea. Taj Mato istog mog prezimena, imao je 17 godina i u službenim dokumentima koji su danas dio arhiva Ellis Islanda stoji da je došao iz Austrije, a nacionalnost mu je Herzegovinian. Radi mog pradjeda i toga Mate za kojeg ne znam gdje je završio, da li se vratio ili pronašao svoju sreću u obećanoj zemlji, nekako mi se stezalo grlo dok sam gledala snimke jednake sirotinje, samo ovaj puta talijanske. Mislila sam kako je tim ljudima bilo emigrirati, nepismenima, bez znanja jezika, koji nisu vidjeli ništa ili malo van svoga sela, kako su se uopće snalazili ... iako mi je odgovore na ta pitanja davno  ponudila knjiga talijanskog novinara i autora Gian Antonija Stelle "Horda - kada smo Albanci bili mi", priča o talijanskim emigrantima u Ameriku i druge europske zemlje. Knjiga koja te nikako ne može ostaviti ravnodušnim, pogotovo otkako je Italija postala meta ekonomskih imigranata.

Za slučaj da u obitelji imate nekoga tko je početkom prošlog stoljeća emigrirao u Ameriku, na stranicama Ellis Islanda možete pogledati da li je ulazak ostao zabilježen u arhivi; za provjeru detaljnih podataka potrebna je registracija (brza i besplatna).

S krova muzejske zgrade pruža se prekrasan pogled na grad i dok sam tako sjedila na klupi s pogledom prema gradu i pučini, daleko od gradske buke i prometa "sopraelevate". poželjela sam ostati do zalaska sunca, ali preda mnom je bio nedovršeni obilazak i toliko toga je trebalo još posjetiti ...

 
napisala Roman Tales, 00:44 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker