11. svibnja 2009.
Format C:

Odavno sam već trebala opisati boravak u Padovi početkom travnja, a kada sam konačno imala najbolju namjeru i zadnju nedjelju u travnju sjela za kompjuter s čašom svježe iscijeđenog soka od naranči, dočakao me crni ekran s onom bijelom crticom što ritmično blinka u gornjem lijevom uglu. Kad sam kompjuter odnijela na popravak, nije me toliko zabrinjavala mogućnost formatiranja koliko me brinulo hoće li se uspjeti spasiti podaci s harda od 150 GB, među kojima su i digitalne fotografije snimljene zadnjih 5 godina. Nakon nekih 10 dana bez kompjutera u kući, kada sam se već počela pretvarati u lošu verziju Marthe Stewart, odlučila sam se suočiti sa svojim strahovima, poslala sam muža po kompjuter u garažu i odlučila sama formatirati preostali hard od 80 GB. Znam da onima koji su odrasli s kompjuterima format C: nije nikakav bauk, ali ja sam generacija onih koji su tek nešto malo pisali programe u BASIC-u za vrijeme studija. Sjećam se vlastite sumnjičavosti dok sam utipkavala taj program koji sam na ispitu pisala (nema šanse da to ikada išta izračuna) i još se više čudila kad je taj programić za izračunavanje standardne devijacije  uistinu i radio! No, pisanje programa sam savladala samo da položim taj ispit i na tome je ostalo, kompjuter me tek kasnije počeo zanimati isključivo s pozicije internet korisnika. Ukratko, da spas svijeta ovisi o mojim sposobnostima pronalaženja passworda u zadnjoj minuti prije finalne eksplozije ili da samo moje sposobnosti pred kompjuterom trebaju zaustaviti rat svjetskih razmjera, valjda je svima jasno da bismo odavno odletjeli u zrak.


Kada je moj pape konačno kupio televizor u boji i zamijenio naš crno-bijeli RIZ  kupljen iste godine kada sam i ja rođena, došao je doma, uključio ga u struju i onda u očaju gledao u ekran pun snijega. Mama mi je pričala ( ja sam bila u gradu u školi) da je skoro plakao od muke i nemoći, ponavljajući da je u trgovini radio i nije valjda da su ga u Trstu prevarili i podvalili mu pokvareni aparat. Programirati taj novi televizor njemu je bila totalna nepoznanica nakon starog RIZ-a kojem je programe mijenjao papagajkama jer se odavno slomio pretraživač kanala. Uzalud sam mu kasnije pokazivala koliko je jednostavno programirati taj televizor, pomalo rezignirano je govorio kako je njegova tehnička kultura na nuli i što je najgore, odbijao je podići ju s te točke. Kada je shvatio da su satovi tehničkog odgoja imali za posljedicu da se petljam oko struje i sitnih popravaka u kući, konačno je dobio pravi argument za svoju nezainteresiranost oko sitnih popravaka - on to nije učio u školi! Sitnim popravcima po kući bavile smo se mama i ja i iskreno, dugo vremena mi je trebalo da se naviknem reći mužu da nešto u kući traži popravak. Mislim da je i njemu jednako dugo trebalo da se navikne da ima ženu koja se razumije u strujne krugove i crta raspored vodovodnih cijevi za kupaonicu. Uče li još to srednjoškolci ili je to bio nauk samo u Šuvaricama?
Dok sam se ja petljala s primary i secundary masterom i slaveom, koje opcije aktivirati, muž mi je tek povremeno virio iza leđa i sasvim sigurno nije razumio što si mrmljam u bradu i koja to tehnička kultura meni neće biti na nuli. Teško da netko od ove djece, kojima je kompjuter u kući jednako običan aparat kao što je meni bio televizor, može razumjeti moju radost kada sam ponovno uspjela spojiti svoj kompjuter na mrežu.


Srećom, prije nego je počela prisilna internet apstinencija, uspjela sam si zapisati jedan recept s bloga Vali koja voli torte. Moj muž jako voli šumsko voće, svježe i u obliku sokova ili đemova i otkako je u trgovni našao smrznuto šumsko voće u vrećici od jednog kilograma, gnjavi me da mu ispečem nekakav kolač s tim. Kod Vali sam našla recept za pitu s borovnicama i uz manje modifikacije ispao je kolač kojeg moj muž naprosto obožava, toliko, da sam mu danas ponovno isti ispekla.
Za razliku od Vali u prhko tijesto sam dodala ribanu limunovu koricu jer imam domaće limune, malu žličicu  Cointreaua i prsohvat soli (koju nikad ne treba zaboraviti u tijestu za kolače) i ispekla ga na 180° C 15 minuta u ventiliranoj pećnici i ostavila da se ohladi. Ohlađeno tijesto premazala sam jednim razmućenim žumanjkom, mali trik uz pomoć kojeg će prhko tijesto ostati zaštićeno od vlage voća, te tako ostati lijepo prhko, a ne razmočeno. Oko 350 gr šumskog voća sam posula s dvije žlice voćnog šećera i malo cimeta, rasporedila po tijestu i zalila smjesom od jaja i slatkog vrhnja. Recept sam poštivala što se tiče količine navedenih sastojaka, ali jaja sam miksala sa šećerom, uz dodatak vanilije, dok nisu udvostručila volumen, tek tada sam dodala ostale sastojke. Liker koji sam i u nadjevu koristila je Cointreau. Kolač sam pekla oko 30 minuta na 180° C. Konačni rezultat je vrlo ukusan i lagan dezert, kojem punjenje u mojoj verziji djeluje poput slastičarske kreme sa šumskim voćem. Na žalost još uvijek nisam u potpunosti savladala fotografiranje hrane, pa slika i nije nešto.

 
napisala Roman Tales, 00:34 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
7. svibnja 2009.
Rim u 3 dana

Nikada mi nisu bili jasni turisti koji poput vreća krumpira krenu prema nekoj destinaciji. Ne kažem da netko mora unaprijed sve znati o zemlji ili gradu koji ima namjeru posjetiti, ali ipak mora imati neku ideju vodilju radi čega uopće ide u obilazak. Kada sam davnih godina radila za "Atlas" susretala sam se s turistima različitih profila i od prve su mi simpatičniji bili oni koji su pokazivali interes za zemlju u koju su došli ljetovati, iako je to značilo odgovarati na pitanja i tražiti nemoguća rješenja za kombinacije prijevoza i organiziranje itinerara. Ne želim reći da su mi turisti kojima je jedini cilj bio odmor uz more i sunce bili antipatični. Naša reklama je uvijek inzistirala na suncu i moru, na ljetnom odmoru, tako da su i turistički prospekti uglavnom bili promotivni materijali za hotele, hotelske komplekse i pokoju turističku zajednicu, s vrlo malo ili tek nešto šturih informacija o lokalitetima koje svakako vrijedi posjetiti.  Ono malo hrvatskog promotivnog materijala što sam imala priliku vidjeti na rimskom sajmu nautike, nije se značajno popravilo u odnosu na materijale iz 80-tih. Jedini ozbiljniji materijal bio je u vidu žurnala formata A4 koji je predstavljao kulturne znamenitosti Hrvatske (čak i kontinentalne, što je za svaku pohvalu), ali i u njemu, pored prekrasnih slika, ima vrlo malo konkretnih informacija. Ne znam zašto je tako problematično i teško napraviti turističke vodiče u vidu džepnih izdanja od desetak stranica u kojima će biti sakupljene sve korisne informacije o pojedinoj lokaciji - recimo Rijeka, Split ili Dubrovnik u 24 sata sa svim značajnim informacijama, od spiska muzeja s radnim vremenom i cijenom ulaznice, do popisa crkvi sa znamenitostima koje se unutar njih trebaju vidjeti i predloženog itinerara kojim se niti jedna gradska znamenitost neće propustiti. Zar je to toliko problematično napraviti? Vidjela sam kako izgleda turistički vodič po Jadranu u vidu knjige od 392 stranice, ali baš i nije praktično nositi ga u razgledavanje. Istina je da će dobronamjerni i znatiželjni turist svejedno doći do svog cilja, ali zašto mu ne olakšati potragu za onim što svakako vrijedi vidjeti?


Prije nekoliko dana prisjetila sam se nekih prigovora stranim turistima koji kao dolaze u Hrvatsku i pojma nemaju o zemlji u koju dolaze ljetovati. Za utjehu svima koji tuguju što nas upravo takvi turisti dopadaju, prošli tjedan sam pravila itinerar za obitelj iz Milana koja po prvi put dolazi u Rim. Iako sam im tu uslugu rado učinila, stavili su me na sto muka svojim pristupom, koji je ključni dokaz da se turisti koji pojma nemaju kreću svuda po svijetu, ne idu samo put Hrvatske. Kao što sam već rekla, nije za očekivati da turisti unaprijed sve znaju o destinaciji koju misle posjetiti, ali kada Talijani trebaju posjetiti, u ovom slučaju Rim, za očekivati je da imaju minimalnu predodžbu o gradu, ipak im je glavni grad i ako ništa drugo kroz osnovnu školu su učili povijest vlastite zemlje u kojoj povijest Rima zauzima poprilični dio. Opet, nekoga više zanima antička povijest, netko će u Rim radi kolijevke kršćanstva, netko više voli muzeje, drugi pak šetnje na otvorenom ... upravo radi toga krenula sam ih nazvati da im napravim itinerar po mjeri, a s druge strane telefonske žice muk! Oni ne znaju što bi htjeli vidjeti! Na moje inzistiranje i nabrajanje, ipak smo došli do zaključka da ih muzeji i crkve ne zanimaju, da za razgledavanje imaju tri dana i žele vidjeti najvažnije gradske znamenitosti. Na turističkom info pointu unaprijed sam im nabavila vodiče za 10 gradskih itinerara, jako dobro koncipiranih i uz najvažnije povijesne činjenice (izdanja se mogu pronaći besplatno i na stranim jezicima), vodič po gradskim muzejima, ako ipak požele ući u neki i mape grada za lakše orijentiranje.


Za kraj, evo kako izgleda predloženi itinerar za turiste koji ne znaju što bi htjeli vidjeti i ništa ih posebno ne zanima, a hotel im je u blizini stanice Termini:
1. dan - Dioklecijanove  terme, crkva Santa Maria degli Angeli, krenuti Ulicom Torino do  bazilike Santa Maria Maggiore, spustiti se ulicom Cavour do bazilike San Pietro in Vincoli gdje obavezno treba posjetiti mauzolej Giuliju II, proći pored Titovih termi do Koloseja i Konstantinovog slavoluka, ući u Ulicu Gregorio VII do ulaza za Palatin, obići Palatin i Foro Romano, izaći s foruma, obići Imperijalne forume i stići do Oltara domovine na Piazza Venezia, slijedi obilazak Campidoglia (za one koji vole umjetnost, nezaobilazna je etapa i obilazak muzeja), spuštanje prema Tiberu gdje je Ponte rotto i Isola Tiberina, šetnja do Bocca della verita i Circo Massimo.
2. dan - Vatikan, uključujući penjanje na kupolu, razgledavanje Bazilike i papskih grobnica, vatikanske muzeje, Castel Sant'Angelo, metro linijom A otići do San Giovanni in Laterano (iako ih crkve nisu posebno zanimale ne možeš u Rimu ne obići barem one najznačajnije) i nakon toga linijom 218 do Appia Antica u razgledavanje katakombi
3. dan - razgledavanje centra - piazza di Spagna, fontana di Trevi, Pantheon, piazza Navona, Campo de' fiori, Largo Argentina - nešto kraća dionica obilaska jer su već u poslijepodnevnim satima kretali za Milano.
Naravno da ovaj itinerar nije obuhvatio sve znamenitosti, neke sam namjerno izostavila jer bez vodiča dojam nije potpun. Npr. Caracalline terme ili Domus Aurea, ogoljene od nekadašnjih ukrasa, poprilično devastirane jer su korištene kao izvor građevinskog materijala stoljećima nakon propasti carstva, nisu ništa drugo nego stare ruševine, ako uz vas nije vodič koji će vam objasniti što zapravo razgledavate.

 
napisala Roman Tales, 00:36 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker