17. rujna 2009.
Iritantna zvonjava

Ne znam zašto, ali ne volim telefonirati. Razgovor putem telefona vidim kao nužnost. Meni drage osobe su jako daleko, pisma i mailove nemamo vremena pisati i kao jedini vid direktne komunikacije ostaje nam telefon. Naši međunarodni razgovori pretvaraju se u sažetke života od proteklog razgovora - gdje smo bili, što smo radili, koje su novosti, a sve sa željom da nastavimo biti dijelom života onih koji su nam daleko. Taj vid telefoniranja vidim kao nužnost i to onu ugodnu. Suprotno tom telefoniranju, postoji i ono koje je jednako nužno, ali nije nimalo ugodno, recimo telefoniranje raznim službama kada odslušaš sve moguće džinglove na čekanju dok ti se operater ne javi.


Za vrijeme moga odrastanja nismo imali telefon u kući. Tokom sedamdesetih telefonski priključci su bili vrlo skupi, moji su ionako sve razgovore obavili na poslu, tako da smo telefon uveli tek za vrijeme one akcije "zvonko-telefonko" ili tako nekako. Prije toga telefonske razgovore obavljala sam iz govornica i sjećam se da smo tada vrlo pazili na privatnost, zatvarali smo se da nam drugi ne slušaju razgovore iako je unutar govornice bila neizdrživa vrućina i manjak zraka. Danas je potpuno drugačija situacija ... na žalost.


Može biti da je moj stav prema telefoniranju posljedica neimanja telefona u godinama kada obično svi uživaju satima ćaskati s vršnjacima, ali nije valjda da sam jedina koja je odrastala u takvim uvjetima? Nedavno sam pročitala u jednim hrvatskim dnevnim novinama rezultate ulične ankete, po kojoj jedan poduzetnik radi posla koristi mobilni telefon i troši 500 kuna, a odmah do njega slika gospođe u mirovini koja "ne može bez mobilnog putem kojeg je u kontaktu sa svima" i troši 400 kuna (!) svoje mirovine na račun mobilne telefonije.

Danas se od zvonjave mobilnih telefona ne može nigdje pobjeći! Ljetos, na plaži naslušala sam se telefonskih razgovora i redovno svaki put zaključivala da neki ljudi jednostavno nemaju pametnijeg posla (a i životi su im dosadni sudeći po razgovorima) ... razgovori bez konkretnog povoda, bez ijedne važne informacije za drugu stranu, razgovori tek toliko da vrijeme prođe, razgovori koji su toliko dosadni da nemaš volje niti slušati, kamoli prisluškivati!


Više od besmislenih i dosadnih razgovora koje sam prisiljena slušati, smetaju me načini na koje svi ti telefoni danas zvone. U privatnosti nečijeg doma mogu zvoniti kako im milo i drago, ali slušati recimo uvertiru Aide najjačeg volumena u liječničkoj ordinaciji, nečiju omiljenu pjesmu ili općenito iritantnu zvonjavu, je vrhunac današnje nekulture. Kad krene ta iritantna zvonjava, najrjeđa je situacija da će osoba čiji je telefon odmah odgovoriti na poziv. A, ne! Obično telefon treba iskopati iz džepa hlača ili osloboditi iz futrole pričvršćene za remen ili iskopati iz bespuća ogromne torbe ... i sve to dok ti ta zvonjava doslovno mlati slušne bubnjiće! Prije desetak dana u ordinaciji moje liječnice opće prakse, nakon svega pola sata čekanja već sam bila na rubu živaca od raznoraznih zvonjava. Na stranu što me ordinacije čine nervoznom, ali nije li elementarna kultura isključiti taj prokleti mobilni na pola sata ili barem staviti da telefon vibrira umjesto zvonjave? I naravno, nakon iritantne zvonjave, umjesto priče o hitnoći uslijede razgovori dosadni do bola, tek toliko da se nešto priča. Jučer u čekaonici ispred ulaza na odjel u jednoj velikoj i novoj rimskoj bolnici, unatoč upozorenju, nitko nije isključio mobilne telefone, zvonili su idalje. Iritantni pozivni signali i nova serija dosadnih razgovora prekidali su mi koncentraciju pri rješavanju sudokua. No, žaliti se na nekulturu u čekaonici je uistinu lajanje na mjesec, kada primitivizam najgore vrste moraju podnositi i oni koji nastoje doći k sebi nakon opće anestezije. Čemu se žaliti, kada niti činjenica da pored sebe imaju operiranu osobu, neke ne priječi da odgovaraju na krajnje iritantnu zvonjavu mobilnih telefona?


Italija je, mislim, zemlja s najviše brojeva telefona po glavi stanovnika. Mobilne telefone danas svi imaju, od djece u školi do penzića koji se ne miču iz kuće. Svatko će na svoj način opravdavati nužnost posjedovanja mobilnog telefona i potrebu da u svakom trenutku moraju odgovoriti na poziv. Pitam se samo, gdje je nestala ona nekadašnja želja za privatnosti razgovora? Zašto i ja moram slušati tuđe telefonske razgovore koji me ni minimalno ne zanimaju? I koji intelektualni defekt netko mora posjedovati da izabere iritantni pozivni signal, naravno najjačeg volumena? A kada ga već izabere, treba li za takve ljude organizirati posebni tečaj pristojnog ponašanja gdje će naučiti u kojim situacijama i na kojim mjestima uistinu nije primjereno ostaviti mobilni telefon uključenim?

 
napisala Roman Tales, 09:45 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker