25. listopada 2009.
Novara

Provela sam nekoliko dana na sjeveru Italije i jedva sam dočakala povratak kući. Ne zato što mi nije bilo zanimljivo ili lijepo, već zato što mi je bilo hladno, užasno hladno. Na put sam krenula upravo pred dolazak zadnjeg hladnog vala i dok sam dan prije nosila kratke rukave i sandale, na sjeveru me dočekala hladnoća, sasvim normalna i prirodna za ovo doba godine, od koje sam se izgleda u potpunosti odvikla. Nije bilo dovoljno to što sam, poput mimoze, postala osjetljiva na hladnoću bure, vjetra kojega sam nekada obožavala zaogrnuta tek nekom malo debljom jaknicom, sada više ne podnosim niti kontinentalnu hladnoću koja je daleko od nule, ali je ipak ispod 15°C. Ponijela sam sa sobom jaknu, ali jutarnja svježina Novare tražila je po mom zimogroznom sudu čizme, kaput, šal i rukavice. Moj muž nije mogao vjerovati i neprekidno me podsjećao na našu zajedničku zagrebačku zimu od minus 17, dok sam ga ja ljutito pitala sjeća li se onih visokih crnih čizama podstavljenih krznom i crnih vunenih štrampli? Hladnoća na stranu, ponovno sam prošetala Milanom i upoznala Novaru, grad u kojem se proizvodi meni najdraži sir, kraljica svih pljesnivih sireva, gorgonzola.

Milanska katedrala, za razliku od zadnje posjete, kada je pročelje bilo zaklonjeno skelama, dočekala me na izlazu iz podzemne u svom punom sjaju, prelijepim ružičastim i svim linijama na mramoru koji tako novo i svježe djeluje nakon nedavnog čišćenja. Pred katedralom bila je uobičajena gužva, a umjesto odlaska na krov katedrale, krenula sam obilaziti njenu unutrašnjost. Zadnji put, nakon što sam provela nekoliko sati na krovu katedrale, unutrašnjost mi se činila pustom i manje impozantnom u usporedbi s ljepotom i doživljajem na krovu. Ovoga puta, dojam o unutrašnjosti sam popravila i sada mi nije jasno zašto sam u prvoj posjeti ostala razočarana. Na žalost, kao i uvijek kada se radi o emotivnom doživljaju nekog prostora, teško je pronaći prave riječi, zato svima onima koje zanima pogled u unutrašnjost Duoma, a nemaju mogućnost posjetiti Milano, preporučam virtualni tour.
U kripti Duoma sahranjen je i Sv.Carlo Borromeo, rođen u gradiću Aroni na obali jezera Maggiore. Iznad Arone na temeljima kuće u kojoj je rođen kasnije je niknula crkva, a preko puta nje podigli su mu spomenik od 35 metara u granitu i bronci, unutar kojega se može kružnim stepenicama doći do vrha i kroz njegovo oko pogledati van.
Jezero Maggiore uistinu je veliko kako mu ime govori. Nedjeljno zubato sunce izvuklo je na njegove obale brojne šetače, jedriličare i na moje ogromno čuđenje kupače, koje sam onako smrznuta proglasila manijacima, a kasnije u novinama pročitala da su to bili ronioci koji su čistili dno jezera. Pogled na kuće s uređenim okućnicama, mirnu površinu jezera i labudove koji su se uređivali u plićaku, djelovao je vrlo idilično i nimalo rimski bučno i kaotično. Spontano mi je izletjelo pitanje:"Jel' se i tebi čini kao da smo u Švicarskoj?"

Pred polazak nisam imala vremena pripremiti posebni itinerar za obilazak Novare, ali srećom, grad nije posebno velik i vrlo je ugodan za šetnju. Sve znamenitosti su smještene u samom povijesnom centru, ako se izuzmu ostaci rimskih zidina koje su nekada štitile grad. Naš prijatelj, koji je većinu života proveo u Trstu, a prije godinu dana se preselio u svoj rodni grad Novaru, inzistirao je da nam predstavi svoju zaručnicu, tako da smo nedjelju proveli s njima u šetnji Novarom. O svom rodnom gradu malo toga nam je znao reći, njegova zaručnica, koja je prije tri godine stigla iz Maroka još manje, tako da je sretna okolnost bila keltski sajam u centru. Razne udruge koje se bave proučavanjem keltske kulture i njenim tragovima na talijanskim prostorima, dale su si truda dočarati svakodnevni život u jednom keltskom selu i zanate kojima su se Kelti bavili. Meni je posebno zanimljivo bilo gledati tkanje uz pomoć kvadratnih pločica, ali nakon desetak minuta gledanja, zaključila sam da je to previše spora i monotona aktivnost za mene. Ipak, ako nekoga zanima kako izgleda taj oblik tkanja, ovdje može vidjeti izradu jednog uzorka, a ovdje demonstraciju kako se započinje s montiranjem pločica.
Kao na svakom sajmu i ovdje su bili brojni štandovi, na kojima je ponuda bila od reprodukcija mačeva i štitova koje je nudio vrlo originalni talijanski Rob Roy, igračaka i opreme za vile i vilenjake, ručno rađenog nakita, sve do dekorativnih elemenata više ili manje uporabne namjene, originalne jabučnice, medovače i lokalnih sireva. Najoriginalniji štand mi se učinio onaj gdje su od granja i krpa kreirali mitske gnomove. Sajam smo srećom obišli u vrijeme dok još nije bilo velike gužve, a kada su se ulice napunile šetačima utočište smo pronašli u vrlo zgodnoj slastičarnici/kavani, gdje smo uz poslijepodnevnu kavicu iskušavali različite mignon kolače. Meni se ponuda mignon kolača jako dopada, s jedne strane ti daje mogućnost isporbati više različitih kolača, a s druge, nema opasnosti kalorijskog pretjerivanja.


Novaru sam ipak najbolje upoznala tek sljedećeg dana, kada sam u obilazak krenula sama. U uredu za turističke informacije ljubazno su me opskrbili prospektima i kartama, sa žaljenjem naglasivši kako su neki od objekata u fazi restauriranja, te ih nije moguće obići. Glavno obilježje grada Novare vidi se i prije samoga ulaza u grad. Riječ je o Antonellijevoj kupoli, istog onog arhitekta koji je u Torinu postavio Mole Antonellianu. Ova kupola sagrađena je 1888. godine i na vrhu je postavljena pozlaćena skulptura Spasitelja. Sa svojih 121 m najviša je građevina na svijetu od cigle. Ispod nje je Bazilika Sv. Gaudenzija, sagrađena u 17. stoljeću, unutar koje se čuva i urna tog sveca, prvog biskupa i zaštitnika grada Novare.
Antonelli je projektirao i Duomo neoklasičnog stila posvećen Sv. Mariji, unutar kojega je uklopio i dijelove porušene romaničke katedrale koja je stoljećima okupljala vjernike Novare. Iz tog najstarijeg perioda (5. st.) ostao je samo battistero preko puta Duoma unutar kojega je jedna od najvažnijih freski predromanike sa scenama Apokalipse i iz kasnijeg perioda sudnjeg dana.

Dvorac Visconti-Sforza je u postupku obnove i nije ga bilo moguće posjetiti, jednako kao i toranj i kupola Sv.Gaudenzija, posjeta nije bila moguća niti teatru i zato sam se bacila u potragu za jednim trokutastim kamenom na Piazza delle Erbe. U vodiču sam pročitala da se na tom trgu, popločanom kamenim kockama, nalazi i jedna trokutastog oblika od sivog granita. Neki joj daju ezoterično tumačenje, drugi pak tumače da je upravo taj trokut "srce" grada, a stati na njega donosi sreću ... ako ga pronađeš! God. 1992. taj kamen je pred novu godinu bio ukraden, ali ubrzo nakon toga jedan svećenik ga je pronašao unutar ispovjedaonice. Oni skloni vjerovanju u magiju i ezoterične moći tog kamena vele da je od tada trg izgubio svoju teluričku (?) energiju. Što god to značilo i kakva god ta energija bila, činjenica je da sam taj trg prošla uzduž i poprijeko, najprije smo Gianni i ja svatko sa svoje strane tražili, onda smo zamijenili strane, nakon toga smo  držeći se za ruke korak po korak, isključivo gledajući pod noge prošli cijelim trgom (vjerojatno zabavljajući domaće koji su gledali još dvoje blesavih turista koji su nasjeli na priču i traže kamen), ali tog kamena nismo našli.
Prije odlaska svratili smo i u  tradicionalnu pekarnicu Camporelli gdje prave tipične "biscottini di Novara", vrlo slične savojardima, a čiji originalni recept su osmislile časne oko 1500. godine. Vrlo su lagani jer ne sadrže nikakve masnoće, teže svega 7 grama i najbolje se uživaju uz čašu vina ili neki liker. Što se pak gorgonzole tiče, nisam ju kupila, ionako se ne bih mogla odlučiti koju kupiti, piccante intentivnog okusa s tamnozelenom plijesni i čvrste strukture ili onu dolce, kremastu i mekanu s blijedozelenim naznakama plijesni ... a koliko god volim taj sir, baš nam i ne bi zamirišala auto od Novare do Rima. Na moju veliku radost u Rimu nas je dočekala daleko ugodnija temperatura tako da masline beremo u kratkim rukavima.

Nema veze s Novarom, ali ima veze s mojom simpatijom za Missonijeve kreacije, pa sam uslikala u jednom izlogu vrlo jednostavni pončo rađen paunovim bodom, tipično missonijevskih kombinacija boja i cijene koja je bila začudno ispod 200 euro, točnije 190.

 
napisala Roman Tales, 09:39 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
4. listopada 2009.
Kraj svijeta

Ima dana kada iskreno poželim da nas onaj asteroid Apophis zvekne punom snagom, jer bolje kao vrsta nismo ni zaslužili. Obično me takve misli opsjednu kada pročitam nešto što me duboko uznemiri, a zadnjih dana ispada da samo ružne vijesti dolaze do mene, od hapšenja pedofilskog trojca u Engleskoj do dokumentarca o trgovanju bijelim robljem iz istočne Europe. Ne vrijedi radi loših ljudi uništiti život na cijeloj planeti, ali spontano odmah dozovem tog Apophisa.


Prije nekoliko dana prikazana je emisija "Voyager" na drugom programu talijanske državne televizije, koju sam odbila gledati, ne samo radi bombastičnih najava, već i radi antipatije prema tom stilu emisija kada nastoje sasvim "ozbiljno" tretirati teme koje imaju malo veze sa znanošću, a kao odgovaraju na važna pitanja, razotkrivaju tajne i misterije ... ovaj put zakvačili su se kraja svijeta koji će nastupiti 21.12.2012. godine. Uopće ne bih trošila riječi na tu temu da me moja susjeda, inače žena s diplomom biologa sa sveučilišta "La sapienza", koja je k tome i nekoliko godina radila u laboratoriju sveučilišta "Cattolica" u Rimu, mrtva ozbiljna nije obavijestila kako će se upravo toga dana promijeniti Zemljini magnetski polovi i tko zna što će se sve desiti(!?). Nije ona jedina koja je pokazala zabrinutost oko tog datuma. Iz drugih izvora doznala sam kako nas upravo tog dana očekuje opasno poravnavanje planeta s centrom galaksije, na kraju kojega je crna rupa koja bi mogla progutati cijelu galaksiju. Kada sam izrazila nevjericu i sumnju u takvu vrstu scenarija (na kraju krajeva, sve ako se planete i poravnaju sa Suncem i centrom galaksije, opet svaka planeta ostaje u svojoj orbiti, tako da ne vidim u čemu je problem), izvučen je ključni argument - kalendar Maya završava upravo tim datumom! Neka mi Maye oproste, ali narod koji je manje-više umro od gladi jer nisu bili svjesni da čišćenjem terena i kasnijom poljoprivredom iscrpljuju plodno tlo i radi toga moraju seliti ili ići sve dalje saditi nasade rajčica i paprike, možda je ipak trebao manje gledati u zvijezde i hvatati djevice za žrtvu,a više razmišljati kako se prehraniti ...


Kada sam krenula tražiti otkuda sva ta crna predviđanja, iznenadilo me koliko je internet pun i pretrpan (polu)informacijama, predviđanjima i dokazima o kraju svijeta na dan 21.12.2012. godine. Na svu sreću, dovoljno je dokaza i za tezu da tog dana neće biti kraja svijeta, pa kako sam ja oduvijek bila štreber, potrudila sam se odraditi svoju domaću zadaću i ponuditi materijal za čitanje onima koji vjeruju kako su Maye bile narod superiornih postignuća i znanja, te su napravili kalendar upravo do sudnjeg dana, kao i onima koji su uvjereni da će nas promjena magnetskih polova dokrajčiti, da ne zaboravim i one koji očekuju misteriozni planet Nibiru koji će se baš tada pojaviti, ako nas prije toga ne proguta ona crna rupa na kraju lanca planetarnog poravnavanja. Krenimo redom, najprije Mayanski kalendar.

Datum 21.12.2012. nije izmišljotina, uistinu se kalendar završava tim datumom. No, zaboravlja se jedna važna činjenica - Maye su valjda jedina stara civilizacija koja je imala ciklički kalendar, po kojem se ciklus od 400 godina ponavlja 13 puta, nakon čega se ne dešava ništa drastično, nego jednostavno počinje ciklus ispočetka. Kao što navodi Guido Magli, arheoastronom sa sveučilišta u Milanu, da su još uvijek živi, Maye bi vjerojatno napravile veliku feštu, nešto kao svi mi na novu godinu 2000. Sve da toga dana uistinu i treba doći kraja svijeta, Maye nisu ostavile nikakvog zapisa kako i zašto bi do kraja trebalo doći. Ostavili su nam samo kalendar, možda im se nije dalo klesati kamenje za još jedan ciklus, možda su mislili da im je do 2012. više nego dovoljno i ostavili da sljedeći kalendar u kamenu klešu potomci, tamo negdje 1990., recimo. Sasvim sigurno nisu računali s činjenicom da će sami nestati davno prije 2012. godine.

Priča o planeti Nibiru toliko je blesava da ne vrijedi trošiti riječi. Mislim, montiraju se teleskopi na satelitima, šalju se sonde prema kraju galaksije, a taj planet bi trebao baš 2012. izletjeti iz svog skrovišta, pokazati se u punoj veličini, materijalizirati iz ničega? Zeccharia Sitchin ga opisuje kao crvenog diva, tek nešto manjeg od našeg Sunca, a obzirom da se definira kao alternativni astronom, uopće me ne čudi što u jedan pasus uspijeva strpati sljedeća pitanja: Jesu li stari bogovi još uvijek ovdje ili su otišli? Hoće li se vratiti? Što će se tada desiti? Hoće li se dogoditi sljedeći Deluge ili Apokalipsa kad Nibiru sretne Zemlju? Što sa planetom X i mayanskim kalendarom 2012? Što sa Isusom? 

Što se pak, magnetskog polja tiče, geolozi, geofizičari i slične struke, znaju i imaju dokaze da se magnetsko polje zemlje već promijenilo u povijesti i to ne jednom. Čovjek kao vrsta je preživio. Magnetsko polje našeg planeta se smanjuje, proces je vjerojatno već započeo, ali nitko  sa sigurnošću ne može reći kojeg dana će se ta promjena dogoditi, pogotovo što se ne radi o promjeni koja se dešava u 24 sata. Za pretpostaviti je da će Zemlja u  tom procesu biti izloženija zračenjima iz svemira, ali nama običnim smrtnicima veći problem bi trebala biti elektromagnetska zračenja kojima se sami svakodnevno dobrovoljno izlažemo.

U potrazi za informacijama koje će pobiti sva ta očekivanja kraja svijeta, sa zadovoljstvom sam odslušala predavanja američkog astrofizičara Neil deGrasse Tysona, onima koji razumiju engleski od sveg srca preporučam da odgledaju video snimke na FORA.tv. Ovdje govori o asteroidu Apophisu, a ovdje o planeti x i kraju svijeta 21.12.2012.

Nakon svega, ostavljam onima koji žele vjerovati u katastrofična predviđanja da idalje vjeruju, iako najveće katastrofe uzrokujemo sami kao vrsta. Klimatske promjene svake godine odnose sve više žrtava, efekt staklenika se izgleda više ne može zaustaviti, razine mora nam se podižu, umire nam drveće, po Pacifiku pluta ogromna količina plastičnog otpada ... a mi poput Maya gledamo prema svemiru ...

 
napisala Roman Tales, 09:42 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker