25. listopada 2009.
Novara

Provela sam nekoliko dana na sjeveru Italije i jedva sam dočakala povratak kući. Ne zato što mi nije bilo zanimljivo ili lijepo, već zato što mi je bilo hladno, užasno hladno. Na put sam krenula upravo pred dolazak zadnjeg hladnog vala i dok sam dan prije nosila kratke rukave i sandale, na sjeveru me dočekala hladnoća, sasvim normalna i prirodna za ovo doba godine, od koje sam se izgleda u potpunosti odvikla. Nije bilo dovoljno to što sam, poput mimoze, postala osjetljiva na hladnoću bure, vjetra kojega sam nekada obožavala zaogrnuta tek nekom malo debljom jaknicom, sada više ne podnosim niti kontinentalnu hladnoću koja je daleko od nule, ali je ipak ispod 15°C. Ponijela sam sa sobom jaknu, ali jutarnja svježina Novare tražila je po mom zimogroznom sudu čizme, kaput, šal i rukavice. Moj muž nije mogao vjerovati i neprekidno me podsjećao na našu zajedničku zagrebačku zimu od minus 17, dok sam ga ja ljutito pitala sjeća li se onih visokih crnih čizama podstavljenih krznom i crnih vunenih štrampli? Hladnoća na stranu, ponovno sam prošetala Milanom i upoznala Novaru, grad u kojem se proizvodi meni najdraži sir, kraljica svih pljesnivih sireva, gorgonzola.

Milanska katedrala, za razliku od zadnje posjete, kada je pročelje bilo zaklonjeno skelama, dočekala me na izlazu iz podzemne u svom punom sjaju, prelijepim ružičastim i svim linijama na mramoru koji tako novo i svježe djeluje nakon nedavnog čišćenja. Pred katedralom bila je uobičajena gužva, a umjesto odlaska na krov katedrale, krenula sam obilaziti njenu unutrašnjost. Zadnji put, nakon što sam provela nekoliko sati na krovu katedrale, unutrašnjost mi se činila pustom i manje impozantnom u usporedbi s ljepotom i doživljajem na krovu. Ovoga puta, dojam o unutrašnjosti sam popravila i sada mi nije jasno zašto sam u prvoj posjeti ostala razočarana. Na žalost, kao i uvijek kada se radi o emotivnom doživljaju nekog prostora, teško je pronaći prave riječi, zato svima onima koje zanima pogled u unutrašnjost Duoma, a nemaju mogućnost posjetiti Milano, preporučam virtualni tour.
U kripti Duoma sahranjen je i Sv.Carlo Borromeo, rođen u gradiću Aroni na obali jezera Maggiore. Iznad Arone na temeljima kuće u kojoj je rođen kasnije je niknula crkva, a preko puta nje podigli su mu spomenik od 35 metara u granitu i bronci, unutar kojega se može kružnim stepenicama doći do vrha i kroz njegovo oko pogledati van.
Jezero Maggiore uistinu je veliko kako mu ime govori. Nedjeljno zubato sunce izvuklo je na njegove obale brojne šetače, jedriličare i na moje ogromno čuđenje kupače, koje sam onako smrznuta proglasila manijacima, a kasnije u novinama pročitala da su to bili ronioci koji su čistili dno jezera. Pogled na kuće s uređenim okućnicama, mirnu površinu jezera i labudove koji su se uređivali u plićaku, djelovao je vrlo idilično i nimalo rimski bučno i kaotično. Spontano mi je izletjelo pitanje:"Jel' se i tebi čini kao da smo u Švicarskoj?"

Pred polazak nisam imala vremena pripremiti posebni itinerar za obilazak Novare, ali srećom, grad nije posebno velik i vrlo je ugodan za šetnju. Sve znamenitosti su smještene u samom povijesnom centru, ako se izuzmu ostaci rimskih zidina koje su nekada štitile grad. Naš prijatelj, koji je većinu života proveo u Trstu, a prije godinu dana se preselio u svoj rodni grad Novaru, inzistirao je da nam predstavi svoju zaručnicu, tako da smo nedjelju proveli s njima u šetnji Novarom. O svom rodnom gradu malo toga nam je znao reći, njegova zaručnica, koja je prije tri godine stigla iz Maroka još manje, tako da je sretna okolnost bila keltski sajam u centru. Razne udruge koje se bave proučavanjem keltske kulture i njenim tragovima na talijanskim prostorima, dale su si truda dočarati svakodnevni život u jednom keltskom selu i zanate kojima su se Kelti bavili. Meni je posebno zanimljivo bilo gledati tkanje uz pomoć kvadratnih pločica, ali nakon desetak minuta gledanja, zaključila sam da je to previše spora i monotona aktivnost za mene. Ipak, ako nekoga zanima kako izgleda taj oblik tkanja, ovdje može vidjeti izradu jednog uzorka, a ovdje demonstraciju kako se započinje s montiranjem pločica.
Kao na svakom sajmu i ovdje su bili brojni štandovi, na kojima je ponuda bila od reprodukcija mačeva i štitova koje je nudio vrlo originalni talijanski Rob Roy, igračaka i opreme za vile i vilenjake, ručno rađenog nakita, sve do dekorativnih elemenata više ili manje uporabne namjene, originalne jabučnice, medovače i lokalnih sireva. Najoriginalniji štand mi se učinio onaj gdje su od granja i krpa kreirali mitske gnomove. Sajam smo srećom obišli u vrijeme dok još nije bilo velike gužve, a kada su se ulice napunile šetačima utočište smo pronašli u vrlo zgodnoj slastičarnici/kavani, gdje smo uz poslijepodnevnu kavicu iskušavali različite mignon kolače. Meni se ponuda mignon kolača jako dopada, s jedne strane ti daje mogućnost isporbati više različitih kolača, a s druge, nema opasnosti kalorijskog pretjerivanja.


Novaru sam ipak najbolje upoznala tek sljedećeg dana, kada sam u obilazak krenula sama. U uredu za turističke informacije ljubazno su me opskrbili prospektima i kartama, sa žaljenjem naglasivši kako su neki od objekata u fazi restauriranja, te ih nije moguće obići. Glavno obilježje grada Novare vidi se i prije samoga ulaza u grad. Riječ je o Antonellijevoj kupoli, istog onog arhitekta koji je u Torinu postavio Mole Antonellianu. Ova kupola sagrađena je 1888. godine i na vrhu je postavljena pozlaćena skulptura Spasitelja. Sa svojih 121 m najviša je građevina na svijetu od cigle. Ispod nje je Bazilika Sv. Gaudenzija, sagrađena u 17. stoljeću, unutar koje se čuva i urna tog sveca, prvog biskupa i zaštitnika grada Novare.
Antonelli je projektirao i Duomo neoklasičnog stila posvećen Sv. Mariji, unutar kojega je uklopio i dijelove porušene romaničke katedrale koja je stoljećima okupljala vjernike Novare. Iz tog najstarijeg perioda (5. st.) ostao je samo battistero preko puta Duoma unutar kojega je jedna od najvažnijih freski predromanike sa scenama Apokalipse i iz kasnijeg perioda sudnjeg dana.

Dvorac Visconti-Sforza je u postupku obnove i nije ga bilo moguće posjetiti, jednako kao i toranj i kupola Sv.Gaudenzija, posjeta nije bila moguća niti teatru i zato sam se bacila u potragu za jednim trokutastim kamenom na Piazza delle Erbe. U vodiču sam pročitala da se na tom trgu, popločanom kamenim kockama, nalazi i jedna trokutastog oblika od sivog granita. Neki joj daju ezoterično tumačenje, drugi pak tumače da je upravo taj trokut "srce" grada, a stati na njega donosi sreću ... ako ga pronađeš! God. 1992. taj kamen je pred novu godinu bio ukraden, ali ubrzo nakon toga jedan svećenik ga je pronašao unutar ispovjedaonice. Oni skloni vjerovanju u magiju i ezoterične moći tog kamena vele da je od tada trg izgubio svoju teluričku (?) energiju. Što god to značilo i kakva god ta energija bila, činjenica je da sam taj trg prošla uzduž i poprijeko, najprije smo Gianni i ja svatko sa svoje strane tražili, onda smo zamijenili strane, nakon toga smo  držeći se za ruke korak po korak, isključivo gledajući pod noge prošli cijelim trgom (vjerojatno zabavljajući domaće koji su gledali još dvoje blesavih turista koji su nasjeli na priču i traže kamen), ali tog kamena nismo našli.
Prije odlaska svratili smo i u  tradicionalnu pekarnicu Camporelli gdje prave tipične "biscottini di Novara", vrlo slične savojardima, a čiji originalni recept su osmislile časne oko 1500. godine. Vrlo su lagani jer ne sadrže nikakve masnoće, teže svega 7 grama i najbolje se uživaju uz čašu vina ili neki liker. Što se pak gorgonzole tiče, nisam ju kupila, ionako se ne bih mogla odlučiti koju kupiti, piccante intentivnog okusa s tamnozelenom plijesni i čvrste strukture ili onu dolce, kremastu i mekanu s blijedozelenim naznakama plijesni ... a koliko god volim taj sir, baš nam i ne bi zamirišala auto od Novare do Rima. Na moju veliku radost u Rimu nas je dočekala daleko ugodnija temperatura tako da masline beremo u kratkim rukavima.

Nema veze s Novarom, ali ima veze s mojom simpatijom za Missonijeve kreacije, pa sam uslikala u jednom izlogu vrlo jednostavni pončo rađen paunovim bodom, tipično missonijevskih kombinacija boja i cijene koja je bila začudno ispod 200 euro, točnije 190.

 
napisala Roman Tales, 09:39 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker