16. studenoga 2009.
Lukovi

Žalim što moje znanje nije takvo da biranim riječima opišem ljepotu luka u arhitekturi i objasnim njegov razvoj kroz povijesne epohe. Mislim da bih čak i mogla uz pomoć informacija sakupljenih na mreži, ali suhoparne informacije svatko je sposoban i sam pronaći. Ipak i unatoč, o lukovima jednostavno moram pisati jer oni me dočekuju i ispraćaju i kojoj god kući krenula, onoj hrvatskoj ili onoj talijanskoj, lukovi mi prvi daju do znanja da sam blizu doma.

Kada je iza mene skoro 800 prijeđenih kilometara, umor i nešto tuge radi odlaska, dočekaju me lukovi najmlađeg rimskog akvadukta kojeg je dao podići car Aleksandar Sever, posljednji iz dinastije Severa, 226.godine. Akvadukt je nekada dovodio vodu s lokaliteta Pantano Borghese za Neronove terme koje je Aleksandar obnovio i koje su po njemu zvali terme Alessandrine. Upravo na mjestu gdje prolazim ispod akvadukta na povratku kući, lukovi su najviši (15 m) i najbolje očuvani. U srednjevjekovnom razdoblju akvadukt je srećom bio dovoljno daleko od gradskog centra da bi mogao poslužiti kao izvor građevinskog materijala. Kažu da se ovaj akvadukt dugačak 22 km koristio sve negdje do V stoljeća. Svaki put kad prolazim pod tim akvaduktom ili šećem u njegovoj blizini, drago mi je što je baš jedan car poput Aleksandra zaslužan za njegovo podizanje. Naravno da nema mnogo veze s građevinom i njenom ljepotom kakav je on čovjek bio, ali nekako mi je draže da nije bio neki egomanijak opsjednut veličinom i ubojica (a takvih u povijesti carstva nikada nije nedostajalo). Aleksandar Sever postao je carem u dobi od 14 godina zahvaljujući ambicioznoj majci i baki, koje su se potrudile da mu osiguraju naobrazbu dostojnu budućeg cara, ali i uspješno uklonile političke protivnike. Kada je konačno postao carem, jedan od prvih njegovih naloga bilo je osnivanje konzilija sastavljenog od 16 najutjecajnijih senatora s kojima se savjetovao prilikom donošenja odluka. Povjesna svjedočenja (Erodiano) navode da se ne pamti za vrijeme njegove vladavine da je netko bio osuđen na smrt bez procesa, a dok je on predsjedavao sudom redovno je dijelio pomilovanja neželeći donositi smrtne presude. Njegova vladavina uklonila je nepotrebni luksuz i ekstravagancije vlasti, smanjio je poreze, povećao broj terena za dodjelu veteranima, očvrsnuo valutu, osnovao urede za dodjelu kredita s niskom kamatom (4%) i čak pet puta na vlastiti trošak kupio žito i podijelio narodu. Period njegove vladavine bio je blagonaklonjen i Židovima, kojima je vratio nekadašnje privilegije, ali i kršćanima koje nije proganjao. Svojim motom učinio je izreku "ne čini drugima što ne želiš da čine tebi". Na kraju, glave mu je došao Massimino Trace, jedan od njegovih generala, iskoristivši negodovanje vojske, koja je caru prigovarala utjecaj majke, a zapravo nisu odobravali njegove pregovore s germanskim plemenima protiv kojih su krenuli u rat. Za razliku od Aleksandra Severa, cara kojeg se pamti po poštivanju Senata, umjerenosti i ljubavi prema umjetnosti, Massimino Trace vladao je svega tri godine, kao prvi imperator barbarin, rođen bez rimskog državljanstva i nikada nogom nije u Rim kročio, sve dok glasnici nisu donijeli u grad njegovu glavu nabijenu na kolac. Ubili su ga vlastiti vojnici, kao i njegovog sina i ministre, a raskomadanim tijelom cara i njegovog sina nahranili su pse.

Negdje oko Trsta, na povratku prema Hrvatskoj, osjećam da sam skoro kod kuće ... pogotovo ako puše bura koja pravi krijeste po morskoj površini i savija ono malo stabala prema sivom vapnencu. Teško je nekome naviklom na zelenilo ili ravnicu objasniti ljepotu golog kamena. Tu ljepotu, sasvim sigurno je uspio shvatiti Ilija Stojadinović, arhitekt, upravo onaj koji je projektirao most, dva prekrasna betonska luka, koja me dočekuju na par kilometara od doma. Most su nazvali Titovim, ali u to vrijeme, neposredno poslije njegove smrti, parole su bile "i poslije Tita Tito" ili "Tito, to smo mi", pa bi čudo bilo da ga nisu tako nazvali. Od 1980. godine do danas ne znam koliko puta sam prošla tim mostom, u početku sam čak i bilježila broj prijelaza, poslije je postalo tako normalno prelaziti preko njega da sam zaboravila brojeve. Sjećam se pogleda s trajekta na lukove u nastajanju, dana otvorenja kada su moji roditelji i teta otišli popiti kavu u Crikvenicu i najdramatičnijeg prelaska zadnjom večernjom autobusnom linijom iz Rijeke, kada nas je dočekao zatvoreni most radi prejakih naleta bure i vozača koji je mrtav-hladan rekao da nema volje čekati "aš ga čeka žena doma za vičeru, pa ćemo poć ko reful pasa", a sve to dok se autobus ugašenog motora na ulazu tresao pod naletima vjetra ... i prešli smo preko mosta, nas nekoliko putnika u tom zadnjem autobusu iz Rijeke, blijedi poput kreča i vozač koji nam je govorio "još malo i ćemo pasat". Sjećam se i mnogih drugih, bezbrojnih odlazaka s pogledom na osunčanu pučinu kada požališ što se ne možeš na trenutak zaustaviti ili zaustaviti trenutak i jednako brojnih povrataka kada je sunce već odavno zašlo za Učku i sada još samo treba preći preko mosta ...

Ne znam kojim lukovima se više veslim, onima Aleksandrovog akvadukta ili mostu; pogled na njih za mene znači da sam kod kuće. Pada mi na pamet izreka koju sam nedavno pročitala,  "kada ne znaš kamo ideš, sjeti se odakle si krenuo". Nikada ne zaboravljam odakle sam krenula, iako se sve rjeđe vraćam. Možda se baš zato posebno obradujem kad pronađem par lijepih riječi o Hrvatskoj. Ovaj put, u izdanju "Milano sette", lokalnog lista koji se besplatno dijeli po milanskim kvartovima, pronašla sam jako pozitivan članak o ljepotama kontinentalne Hrvatske ... još da sve to  opisano naučimo i unovčiti na najbolji način i dobrobit sviju ...

 

 
napisala Roman Tales, 09:34 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker