24. prosinca 2009.
Firenze

Prošlog tjedna provela sam 4 dana u Firenzi. Dok sam tokom prvog boravka prije 3 godine bila više nego puna pozitivnih dojmova, ovaj puta nije bilo tako. Može biti i da su moja očekivanja bila nešto veća, upravo radi prethodnih pozitivnih dojmova. Bilo kako bilo, Firenze je ovoga puta bila nekako sablasno pusta, turisti tek u tragovima, smeće na ulicama, nevjerojatan broj prosjaka na svakom koraku pred izlozima luksuznih trgovina, u kojima su prodavači vrtjeli palčeve. Jedan od naših prijatelja, koji je između ostaloga radio i kao savjetnik kod Guccija, rekao nam je da je među firentinskim trgovcima zavladala panika. Amerikanci i Japanci, koji su oduvijek bili najbolja klijentela restorana i luksuznih trgovina, ne dolaze otkako je zavladala globalna kriza, a turisti poput mene  sigrno neće u Firenzi ići u kupovinu. Zlatarne na Pontevecchio koje su imale po 4 prodavačice danas zapošljavaju samo jednu, restorani su bili sablasno pusti, čak je i na trgu, gdje je jednako kao i prije tri godine postavljen okićeni bor i vrtuljak, bilo pusto i nikako hladnoća nije opravdanje za tu pustoš. Netko bi mogao posmisliti da nedostatak turista znači bolji tretman onih koji su ipak došli, ali i o tome se može diskutirati. Oduvijek mi je bilo antipatično guljenje turista, kada se tako nešto desi u Hrvatskoj uvijek mi je žao, jer se danas ne radi o samo jednom nezadovoljnom koji se neće vratiti - obično si taj nezadovoljan daje truda obavijestiti sve poznate i nepoznate o svom nezadovoljstvu, a internet daje mogućnost vrlo brze i široko dostupne informacije. Pa, kada me smeta ponašanje nekih neposlovnih ugostitelja u Hrvatskoj, koji su spremni bez imalo obzira oguliti turiste u toku prekratke turističke sezone (bez obzira radi li se o lošoj ili preskupoj usluzi), ne znam zašto bih trebala na jednako guljenje u Italiji zažmiriti. U baru-slastičarnici, na trgu ispred Duoma, sjeli smo popiti popodevni cappuccino jer smo dan ranije kupili u istoj dva kolača, koja su nam uredno stavili na kartonski tanjurić presvučen aluminijskom folijom, zamotali i spakirali u vrećicu i naplatili 2,20 euro. Nije da nisam znala za, po meni neopravdano, podizanje cijene u nekim lokalima ako kavu popiješ za stolom umjesto za šankom, ali da će mi cappuccino umjesto 1,50 euro naplatiti 5 i kolač umjesto 1,10 euro podići na cijenu od 3,50 euro, stvarno nisam očekivala. Zadovoljstvo što sam sjela na 15 minuta umjesto naguravanja za šankom platila sam preko 200% više! To mi se do sada nigdje nije dogodilo i nije riječ toliko o novcu, neću propasti radi te kave, ali radi se o principu i vrlo neugodnom osjećaju da te netko besramno pljačka. Nisam se zato pretjerano čudila kada sam (prvi put uopće) u Firenzi vidjela jedan japanski par kako pred hladnjakom u supermarketu biraju od čega napraviti sendviče.
Razočaranje sam doživjela i u arheološkom muzeju. Taj muzej posjeduje drugu po veličini zbirku staroegipatskih eksponata izloženu na prastari način, u prostoriji natrpanoj kao da si u nekom magazinu, ne u muzeju, loše osvijetljenih eksponata s vrlo rijetkim didaskalijama, a činjenica da je u posjedu ovog muzeja poveća etruščanska zbirka prolazi apsoulutno nezapaženo. Jedan dio muzeja je u procesu obnove, barem tako pretpostavljam, ali egipatska kolekcija vapi za modernizacijom. Odmah po ulazu, jedina svijetla točka cijele ove posjete, bila je izložba radova suvremene umjetnice Paole Crema.
Na nekoliko mjesta u gradu vidjela sam reklame za muzej Stefana Bardinija. Nakon krakte posjete kući-muzeju Siviero krenuli smo prema tom muzeju. U propagandnom materijalu nisam uspjela ništa pronaći o tom muzeju i po meni, sasvim je logično bilo pitanje upućeno djelatnici koja nas je dočekala iza ovećeg polukružnog pulta:"Što je tema postave muzeja?". Odgovor je bio: "Privatna zbirka Stefana Bardinija". Ako sada dodam da si je gospodična pri tome u odrazu staklenih vratiju iza mene istovremeno popravljala frizuru, hoće li moje opaske biti shvaćene kao osobna netrpeljivost prema njoj? Bardini je mogao sakupljati salvete što se mene tiče, niti je zakonom obavezno poznavati postavu muzeja prije nego platiš ulaznicu, pa sam inzistirala na detaljnijem odgovoru:"A tema njegove zbirke je ...?" "On je bio kolekcionista i bavio se antikvarijatom", dobila sam kao odgovor. Zaustila sam postaviti još jedno pitanje, dok se ona idalje bavila svojom frizurom i onda sam se ipak predomislila i izašla - dio od cijene te ulaznice ide i za njenu plaću, što se mene tiče nije zaslužila moj prilog!


No, daleko od toga da mi je radi tih nekoliko sitnica posjeta ostala u ružnoj uspomeni. Ovaj put na ulazu u Galleria dell'Accademia gdje je izložen originalni David, nije bilo niti najmanje gužve. Na miru i vlastitim ritmom šetali smo među skulpturama, a posebno su me se dojmili nedovršeni Michelangelovi radovi, tijela koja se kao u grču nastoje osloboditi zagrljaja mramora. U prostorima galerije bilo je moguće posjetiti i izložbu posvećenu američkom fotografu  Robertu Mepplethorpeu s njegovim radovima, povodom 20-godišnjice njegove smrti.
U prostoru palače Strozzi izložili su radove raznih autora i epoha pod nazivom "Umjetnost i iluzije - remekdjela trompe l'œil od antike do danas". Unutar izložbe nije bilo moguće fotografirati, ali na službenim stranicama je moguće napraviti virtualni tour Ne samo da su uz izložena djela organizatori izložbe dali i kratka objašnjenja ili uvode, jednostavno i razumljivo pisana, tako da je svatko mogao shvatiti razliku između mrtve prirode i trompe l'œil, kao i najvažnije informacije o autorima, već su izložbu dopunili primjerima optičkih iluzija, uključujući Amesovu sobu. Na prospektu izložbe i prva izložena slika bila je "Bijeg od kritičara" katalanskog slikara Pere Borrell del Caso, a nakon nekoliko sati koje smo proveli u razgledavanju izložbe, oboje smo bili vrlo zadovoljni, baš kao kada završiš s nekom jako dobrom knjigom ili odgledaš film koji te se dojmio. Sljedećeg dana vratili smo se pogledati i izložbu pod naslovom "Manipuliranje stvarnošću" i za razliku od prethodne izašli smo zbunjeni ... objašnjenja uz pojedine radove slobodno bi se mogla svrstati u kategoriju intelektualnog pres ... ipanja iz šupljeg u prazno.

Jedina crkva koju sam ovaj puta posjetila, je Orsanmichele sa potkrovlja koje se pruža prekrasan pogled na krovove Firenze, uz posjetu crkvi Sv.Marka na istoimenom trgu. Upravo tih dana Italiju je zahvatio zadnji hladni val, tako da šetnja ulicama dok nas je šibao hladni vjetar baš i nije bila najugodnija; upravo radi toga radije smo kružili muzejskim prostorima, koje sam ionako imala u planu posjetiti. Jedna od postava koja me se ovaj puta najviše dojmila je ona u palači Davanzati koja na prvom katu u staklenim ormarima i ladicama čuva čipke rađene iglom i batićima, porijeklom iz različitih europskih zemalja, od 17.  do 19. stoljeća.  Slike starih samplera rađenih križićima nisu mi uspjele bez fleša, ali sam zato uspjela uslikati nekoliko izloženih čipki. Sve i jednu ladicu sam otvorila i svaku čipku pregledala do detalja, iako niti znam raditi čipku iglom, niti znam raditi s batićima. Nakon palače Davanzati ostala mi je za obići palača Pitti. Kustosi su nam ljubazno izašli u susret i omogućili nam da napravimo pauzu za ručak, iako nije uobičajeno obilaziti muzej na rate. Opisati postav palače Pitti jednostavno je nemoguće, nije čak moguće niti nabrajati slike i autore, toliko ih ima. Jedna od najpoznatijih slika unutar muzeja je Raffaellova "Madonna della seggiola" a pored nevjerojatne količine umjetničkih djela na zidovima, tu je i originalni namještaj, oslikani stropovi i zidovi, prekrasan pogled na vrtove ... Daleko od toga da smo uspjeli razgledati sve što Firenze nudi, ali sljedeće godine u lipnju imat ćemo priliku nadoknaditi propušteno.

 
napisala Roman Tales, 09:25 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
20. prosinca 2009.
Vikend izleti

Jučerašnje poslijepodne provela sam na rimskom sajmu koji je kao temu imao "Umjetnost i zanate" (arte e mestieri), na kojem je sudjelovala i moja vrlo kreativna susjeda koja održava tečajeve i bavi se izradom tiffany stakla. Ove godine nije bilo radionica kao prije, osim nešto malo tkanja i čipke na batiće, jednako tako nije bilo niti prodaje materijala za hobiste, pa me to donekle razočaralo, očekivala sam barem jedan štand s vunom i koncem. S druge strane, moj muž je bio oduševljen i na kraju sam mu se pridružila u štenji pred štandovima s ponudom svih onih delicija koje proizvode male tvrtke i poljoprivredna dobra. Kad već nije bilo vune u ponudi, posvetila sam se kušanju ovčjih sireva, meda,maslina, pršuta i salama, keksa i kolača, namaza od povrća, francuskih pašteta, španjolskog hamona ...Na kraju nismo otišli kući praznih ruku, u vrlo primamljivoj ponudi, nešto novaca ostavili smo Francuzima koji su u pravo vrijeme predstavili ponudu svojih pašteta, zatim salamu začinjenu mirtom sa Sardinije, slane kekse iz Apulije s komoračem, tanke pizze poput krekera s rajčicom i s ružmarinom iz Lazija i namaz od sušenih ciliegino rajčica sa Sicilije.
 

Tjedan dana prije moj suprug je organizirao izlet na jezero Bracciano, gdje nas je dočekao poprilično jaki vjetar i zubato sunce, ali unatoč hladnoći bilo je tako osvježavajuće disati punim plućima, daleko od gradskog smoga. Pogled na  galebove koji su se ljuljali na valovima, kormorane koji su se nastojali ugrijati pod suncem i labudove u plićaku jezera, prizivao je romantični ugođaj, sve dok se u šetnji uz jezero preda mnom nije stvorio ovaj mali tenk, hrđavi ostatak iz ratnih dana. Teško da bi se posjet muzeju avijacije mogao nazvati romantičnim, ali smješten je na uistinu lijepom mjestu, s krasnim pogledom na jezero, a valjda ima i nešto romantičnog u želji da provedeš dan na način kako to on želi. Nikako ne bi bilo fer odbiti kada me moj muž rado prati u trgovine s vunom i koncima, na izložbe ručnih radova i odgađa polazak da bih ja mogla na pletački susret u Torinu. Ovoj posjeti moj muž se veselio,dok sam se ja nadala da mi neće biti pretjerano dosadno, a na kraju, zabavila sam se daleko iznad svojih (i njegovih) očekivanja.
Postava ovog muzeja obuhvaća povijest avijacije od samih početaka, od letova balonom i dirižablom, prve letjelice braće Wright koju su replicirali u prirodnoj veličini do modernih aviona. U prvom dijelu muzeja izložene su prekrasne letjelice, s drvenim elisama, skoro u cjelosti drvene,iz prvih dana avijacije i na žalost iz prvog svjetskog rata. Od mita o Ikaru u čovjeku je izgleda postojala želja da poleti, a jednom kad se konačno ostvarila, te prekrasne letjelice odmah su iskorištene u ratne svrhe o čemu je svjedočio i ovaj zahrđali mitraljez iz tog vremena. S jedne strane modernizacija ratne opreme je potpomogla i razvoj civilnog avio prijevoza, ali slaba je to utjeha kad se zbroje sve one bombe bačene u ratovima do sada. Pored svakog izloženog aviona nalazi se i pano sa pričom o toj letjelici i njenim tehničkim detaljima, kao i povijesnim činjenicama, uključujući bitke i pilote. Na brojnim umjetničkim slikama prikazani su potreti nekadašnjih pilota ili scene iz bitaka, a pilotima koji su stekli slavu bilo obaranjem rekorda, bilo sudjelovanjem u bitkama posvećeno je više prostora, tako da se u muzeju našlo mjesta i za njihove dokumente, pisma, osobne predmete (na žalost neki od njih su sakupljeni po rušenju aviona i smrti pilota). Nakon tog prvog  muzejskog prostora uslijedila su tri hangara s avionima iz perioda pred drugi svjetski rat i vojnih aviona iz rata, uglavnom s omraženim obilježjem fašističke Italije. U tom prostoru najzanimljiviji su mi bili hidroavioni kojima su između dva rata Talijani obarali rekorde i sudjelovali na međunarodnim kupovima poput Schneiderovog, kada su 1934. godine ostvarili brzinski rekord do danas neoboren u toj kategoriji letjelica. Avion je u potpunosti realiziran u Italiji, od nacrta letjelice do motora izrađenog u FIATu. Najljepše u tom dijelu izložbenog prostora bilo je čitati o grupnim letovima između dva rata, kada su se obarali rekordi u brzini i udaljenosti, kada je uspješnost leta u potpunosti ovisila o pilotu, mehaničaru i navigatoru, kada nije bilo kompjutera koji su kontrolirali svaki aspekt leta. Brojne fotografije iz toga razdoblja, dijelovi opreme, putni kovčezi, karte, makete letjelica, uniforme i priče o pojedinačnim uspjesima zaokružile su sliku tog romantičnog perioda prije izbijanja drugog svjetskog rata.
Pored aviona konačno sam vidjela i kako izgleda enigma, mašina za šifriranje poruka iz drugog svjetskog rata i koju su spominjali u nebrojenim ratnim filmovima i romanima. Upravo činjenica da sam odgledala ni sama ne znam koliko ratnih filmova i pročitala romana sa ratnom i špijunskom tematikom, vrlo lako te odvede u svijet mašte, udalji od realnosti u kojoj su svi ti avioni imali stvarnu ulogu, nisu bili filmski rekviziti, jednako kao što su piloti na slikama  bili stvarni ljudi, ne holivudski glumci. Dok smo tako kružili među svim tim avionima i eksponatima zaista je bilo lako zaboraviti koja je stvarna namjena tih aviona bila, neki su uistinu poput igračaka u usporedbi s današnjim avionima, sve dok se nismo našli pred jednim avio kosturom koji nas je podsjetio da "unuci i praunuci" ovih izloženih aviona još uvijek iz istog razloga, čak i na istom mjestu, kruže nebom. Pripadnici misije u Afganistanu 2006. godine pronašli su negdje pored Kabula ostatke aviona Ro 37 bis koji je 1938. Italija prodala Afganistanu i taj relikt sada čeka restauraciju, pošto niti jedan nije čitav preostao nakon drugog svjetskog rata.
Kao što sam već u nekoliko navrata rekla, svaki posjet muzeju ili izložbi je vrlo osobni doživljaj, a ovaj put, koliko god me postava oduševila i koliko god sam se stvarno zabavila, toliko su mi osjećaji na kraju ostali podijeljeni. S jedne strane, moraš se diviti upornosti i želji čovjeka da poleti, s druge strane oduševljenje splašnjava kad shvatiš da su svi ti avioni imali ratnu namjenu, čak i kada izgledaju poput malo većih igračaka. Za one koji žele vidjeti koju sliku više iz muzeja LINK za web album.

 

 
napisala Roman Tales, 09:27 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
8. prosinca 2009.
Pisa

Na stranu mediteranska kuhinja i muzika, Talijani su nam vrlo bliski i mentalitetom. Kada se radi o mogućnosti povećavanja broja blagdanskih dana i oni su pravi majstori "mostogradnje" s kalendarom u ruci. Za vrijeme moga školovanja, kada je Božić bio najobičniji radni dan, početkom svake školske godine najprije nam je kalendar bio u ruci, morali smo provjeriti kako nam pada Dan Republike, Nova godina i 1.maj, tri državna praznika na koja smo dobivali 2 slobodna dana, s pravilom da se slobodni dan prenosi na ponedjeljak ako jedan od ta 2 dana pada na nedjelju. Tu smo odmah krenuli praviti planove za mostove i najsetniji smo bili ako su praznici padali u utorak i srijedu ili srijedu i četvrtak, znali smo unaprijed da će se premošćivati ponedjeljak ili petak, tome su se dodavali dani vikenda i eto ti praznika od barem tjedan dana.
Danas je u Italiji neradni dan, koji je vrlo zgodno sjeo na utorak i većina je jučerašnji dan premostila, tako da je još u petak poslijepodne započeo egzodus iz grada. Mi smo nedjelju proveli u Frosinoneu, na još jednom obiteljskom okupljanju obitelji braće moje svekrve, koje je organizirao moj suprug sa sestričnom. Od zadnjeg okupljanja nema nam više ujaka Pippija koji je krajem siječnja ove godine preminuo u 87 godini. Kada gledam roditelje, ujake i ujne moga muža, bez imalo zavisti, ali s trunčicom sjete, svaki puta pomislim da je rijetka sreća i malobrojne obitelji u kojoj su braća u tim časnim godinama još uvijek na životu i relativno dobrog zdravlja. Najstariji ujak u siječnju puni 90 godina, sljedeći ima 85, moja svekrva 82 i najmlađi ujak 78 godina.


Prije tri godine, današnji praznik proveli smo u Pisi. Iako nas je pratilo loše i kišovito vrijeme te godine po Toscani, dan koji smo posvetili obilasku Pise osvanuo je sunčan, ali vjetrovit. Krenuli smo vlakom punim Španjolaca od Firenze prema Pisi, te godine Ryan Air je ponudio let do Pise po bagatelnoj cijeni, tako da smo na sve strane čuli samo španjolski. Od željezničke stanice laganom šetnjom smo prolazili pod arkadama, toliko tipičnima za sve srednjevjekovne gradove Toscane, a lijepo vrijeme i blagdan ispunilo je ulice šetačima, ne samo turistima. U Pisi, sve vrijedno obilaska nalazi se na Piazza dei Miracoli, a ulaznice se kupuju na jednom prodajnom mjestu. Malo me preplašio red onih koji su čekali, ali uz nekoliko otvorenih šaltera nisam dugo morala čekati. Na žalost, odmah na početku sam znala da se na toranj neću popeti, ne zato što ne bih htjela, već je jednostavno toga dana priliv turista bio toliki da su mi u 10 ujutro nudili termin za penjanje na toranj u 4 sata poslijepodne. Pored velikog broja turista, veliki broj je bio i onih koji su u Duomo toga dana došli radi mise koja se služi na blagdan Bezgrešnog začeća, tako da je i za obilazak katedrale trebalo čekati da se završi s liturgijom.
Vjetar koji je tog dana rastjerao oblake i kiša koja je oprala mramor prethodnih dana, učinili su da sve građevine na trgu izgledaju još sjajnije i monumentalnije, pogotovo u kontrastu sa zelenilom travnjaka i plavetnilom neba. Na svim prilazima tornju nezaobilazne su bile scene gdje se turisti namiještaju u poze u kojima kao pridržavaju toranj da ne padne. Naravno da smo svi znali da je riječ o kosom tornju, ali da je baš toliko nakrivljen ipak nisam očekivala. Njegova gradnja započeta 1173. godine potrajala je kroz dva stoljeća i od samog početka počeo se nagibati radi morfoloških karakteristika terena. Danas, na njegovoj ukupnoj visini od 56 metara nagib je punih 5 metara s tendencijom povećavanja za milimetar godišnje. Do vrha se može doći penjanjem po 293 stepenice, a kakav je pogled odozgo možda budem imala prilike provjeriti sljedeće godine u lipnju. Koliko god mi je bilo žao propustiti penjanje na toranj, nisam imala namjeru čekati do kasnog popodneva. Ovaj toranj nije jedini kosi toranj u Italiji, ali je daleko najpoznatiji, prepoznatljiv do te mjere da je postao simbolom Italije, jednako kao i Kolosej. Da je uspio ostati uspravan, bio bi jednako lijepi toranj, ali anoniman u svojoj ljepoti, tek mu je defekt u gradnji priskrbio svjetsku slavu.
Kažu da je na današnjem trgu nekada bila palača imperatora Adrijana, a danas njime dominira Duomo posvećen Svetoj Mariji (Santa Maria Assunta). Na mjestu nekadašnje bizantijske bazilike niknula je katedrala 1064. godine, u vrijeme najveće trgovačke i političke moći grada. Kažu da je upravo u unutrašnjosti ove katedrale Galileo, promatrajući njihanje jedne svjetiljke, dobio inspiraciju za proučavanje oscilacije njihanja i njihovog trajanja obzirom na amplitude. Preko puta Duoma nalazi se Battistero, krstionica, najveća građevina tog tipa u Italiji. Građen je od 1152. godine do kraja 14. stoljeća i nikada nije u potpunosti dovršen (freske nisu oslikane kako je bilo predviđeno) najvjerojatnije radi nedostatka novaca, radi kojeg su i kupolu s jedne strane pokrili crvenim crijepom, a s druge olovnim pločama. Ovaj gotički battistero iznutra se može obići u dva nivoa, penjanjem uskim stepenicama dolazi se do unutrašnje terase koja kruži uz kupolu. Pogled na battistero izvana, s udaljenosti od nekih 50-tak metara otkriva da je i ta građevina malo nakrivljena. U prvi trenutak sam mislila da se radi o optičkoj varci, radi predugog gledanja u kosi toranj, ali nije, battistero je stvarno nakrivljen!
Ulaznica koju sam kupila  toga jutra pokrivala mi je svojom cijenom i obilazak monumentalnog groblja (camposanto monumentale). Njegova gradnja započeta je 1277. godine na mjestu gdje su se već vršili ukopi i dovršeno je tek polovinom 15. stoljeća, pa iako je započet u romaničkom stilu, dovršen je u gotičkom radi dugotrajnosti gradnje. Od samih početaka pod arkadama su sakupili sarkofage iz antičkog perioda, kao i kipove i općenito nadgrobne natpise. Pod arkadama zidovi su ukrašeni freskama koje su na žalost oštećene u ratu. Ispod oštećenja vidi se osnova na koju se nanosila žbuka i na koje je kasnije oslikavana freska. Trska koja je pričvršćena na zidove poput mreže,  trebala je držati žbuku.
Pored Piazze dei Miracoli, u Pisi svakako vrijedi pogledati i malu gotičku crkvu, Santa Maria della Spina, odmah uz obale rijeke Arno. Crkva je od 1230. bila posvećena Mariji od Novog mosta (pontenuovo) kojeg danas više nema, a kasnije su, 1333. godine, u nju donesene relikvije trnja s Kristove krune, po kojoj je i prozvana "della Spina". Radi blizine rijeke crkva je stoljećima stradala, unatoč brojnim restauratorskim zahvatima, sve dok ju 1871. nisu kompletno demontirali i sagradili poviše rijeke. Na žalost, njena unutrašnjost nikako ne odgovara njenoj vanjštini. Relikvije su prenijeli u crkvu Sv. Chiare, a umjetnička djela u muzej, tako da je unutrašnjost zapravo vrlo prazna.
Za obilazak Pise, nekoliko sati je sasvim dovoljno, neke od Španjolaca iz vlaka (zapamtila sam jednog radi njegove visine) )kasnije sam vidjela kako se odmaraju na trgu ispred tornja, brojna djeca su se u igri naganjala po trgu, oni s umjetničkom crtom u svoje blokove su skicirali toranj i katedralu, neki su na štandovima kupovali suvenire i minijaturne kopije tornja, a mi smo se šetnjom zaputili prema željezničkoj stanici u smjeru suprotnom rijeci šetača, koja je nakon ručka i popodnevnog odmora dolazila na trg.

 

 
napisala Roman Tales, 09:29 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
1. prosinca 2009.
Nosit ću ljubičasto!


Nedavno su se moje talijanske prijateljice uvrijedile, do te mjere da su pokrenule ideju slanja protestnih pisama svakoj tv postaji ili redakciji novina koja ubuduće objavi nešto slično na temu pletenja. Tako žučnu reakciju izazvala je izjava jedne profesorice na strojarskom (ili sličnom tehničkom) fakultetu, koja je isticala sve veću prisutnost i uspjehe žena na tom, uobičajeno muškom fakultetu, dodavši kako je to dokaz da ženama nije u DNA kodu pletenje čarapa. Problem je nastao što je ona u kontekstu izrečenog dala negativni predznak omiljenom hobbyju brojne ženske populacije. Svakako je pozitivno istaknuti prisutnost žena u tehničkim znanostima i profesionalni napredak na svakom polju, ali čemu obezvređivati pletenje, svrstavati ga u kategoriju aktivnosti za koje nije potreban intelektualni napor?


Daleko od toga da želim bilo koju verziju ručnog rada svrstati u rang znanosti, ali činjenica ostaje da većina onih koji se ne bave  ručnim radom ili nekim vidom stvaralaštva, s visoka, skoro pa podcjenjivački, gledaju na te tradicionalno ženske aktivnosti, iako je pletenje sve popularniji hobby i među muškom populacijom. Osobno, doživjela sam  pejorativni komentar upravo na račun svoje zanimacije, iako je osobi koja ga je izrekla bila namjera prvenstveno mene uvrijediti riječima:"Idi pleti", želeći mi zapravo poručiti kako ionako nemam ništa pametno za reći ili kako ne drži do moga mišljenja. Duboko sam svjesna da su stereotipi o ručnim radovima takvi da se po njima pletenjem, heklanjem ili goblenima bave starije žene, seoska populacija vezana uz folklorne sekcije ili po najčešćem stereotipu, one koje imaju viška slobodnog vremena i ne znaju što bi s njim. Komentar kojim se proziva slobodno vrijeme je upravo onaj koji mi  najviše diže tlak. Uglavnom najprije iznesu povoljan sud o mome radu, da bi odmah nakon toga dodale kako one za to nemaju vremena. Kada mi tako nešto kaže neudata žena, koja ne radi i živi u stanu s vrtom, vodeći brigu o staroj, ali još uvijek pokretnoj mami, a vrt ne samo da djeluje, već i  jeste mjesecima zapušten, komentar je toliko apsurdan da mi ubija svaku želju za polemikom. Istovremeno, zaposlene mame s djecom i obavezama koje nosi jedno kućanstvo, bez problema kradu trenutke za još jedan red pletiva ili još koji ubod iglom na platnu. Napišite par redaka o posljednjoj knjizi koju ste pročitali i niti jedan komentator ispod teksta neće se pohvaliti "nevjerojatnom zauzetosti" koja im priječi uzeti knjigu u ruke, iako, u najboljem slučaju, nešto pročitaju tek tokom godišnjeg odmora. Naprotiv, pokažete li svoj rad ili na mreži objavite sliku nekog svog rada, nečega što ste možda tjednima ili mjesecima radili, bez problema si svatko dozvoljava obezvrijediti vaš rad riječima kako oni nemaju vremena za tako nešto.


Feministkinje koje su se 60-tih godina borile za ženska prava (i hvala im) , na žalost su pletenje i ostale, uvjetno rečeno, ženske hobbyje, doživjele kao simbol opresije, način da se žene izoliraju, zatvore u 4 kućna zida, totalno suprotnima ekonomskoj neovisnosti zaposlene žene. Današnja generacija mladih feministkinja pletenje doživljava kao vlastiti izbor, način da se kreativno izraze, a u nekim slučajevima na taj način šalju i svoju političku poruku, birajući određene materijale koji su izvan uobičajenih lanaca prodaje i kojima potpomažu ekonomski napredak žena u Latinskoj Americi npr. Bilo kakav negativan komentar o pletenju, upravo onakav kakav je izrekla citirana profesorica ili kakav su izricale njihove prethodnice 30-tak i više godina prije, danas će biti dočekan s bujicom negodovanja. Danas je ručni rad pitanje osobnog izbora, izraz slobodne kreativne volje, a mlade djevojke koje danas počinju plesti čine to vani, u kafićima, trgovinama vunom, na otvorenom i vrlo rado u društvu drugih. Činjenica je da je nekada ručni rad bio potreba; moja baka je tkala laneno i pamučno platno i to od pređe koju je sama isprela, šivala je odjeću od toga platna, jednako kao i posteljinu i ručnike. Unatoč izradi radi potrebe, svaki ručnik je ukrasila vezom ili heklanom čipkom, a time nikako nije promijenila funkciju ručnika, niti se njime bolje brisalo zato što je izvezen. Ukrašavala je te uporabne predmete uz svjetlost petrolejske lampe, zato što je znala i zato što je voljela to raditi. Činjenica je i to neosporna, potvrdit će vam ju svatko tko se bavi nekim ručnim radom, da sami čin izrade pruža zadovoljstvo i trenutačnu gratifikaciju, zadovoljstvo učinjenim i zadovoljstvo samim sobom radi učinjenoga. Kako inače objasniti želju za ručnim radom moje bake koja je dan provodila u polju s motikom u ruci, koja je dan započinjala skupljajući grane u šumi da bi skuhala žgance za doručak i koja je pored svega morala veš u jarku oprati, djecu nahraniti i nerijetko ići kopati polja za nadnicu? Navečer je trebala biti slomljena od umora, zaspati već pri pogledu na jastuk, a ona je svejedno pikala iglom uz petrolejku.
Neke žene vrlo nespretno tumače ljubav prema ručnom radu kao načinu  da "si smire živce". Takvo tumačenje mi je krajnje antipatično jer kod drugih stvara još jednu vrlo prisutnu stereotipnu sliku da se ručnim radovima bave neurotične, živčane, skoro pa histerične žene, jer i po psihijatrijskim bolnicama rade tapiserije kao terapiju, ne? No, koliko god mi takvo vulgaris tumačenje terapijskog učinka ručnog rada bilo antipatično, činjenica je da ručni rad ima vrlo povoljan učinak na psihu. Ne samo radi zadovoljstva izradom nečega što je bilo amorfna masa prediva, a vlastitom intervencijom se pretvorilo u aran džemper, brišku (pašku, lepoglavsku, heklanu ili necanu) čipku ili je bila hrpa vune koja se predenjem pretvorila u najfinije vlakno ... bez imalo pretjerivanja ručni rad ima jednako blagotvorno djelovanje kao i meditacija!


Prije nekoliko mjeseci dok sam tokom kišnog dana u Hrvatskoj pikala goblen, nisam pretjerano obraćala pažnju na televizijski program, sve dok jedna tv - voditeljica nije počela tumačiti kako se izradom nakita počela baviti u trenucima bolesti svoga oca. Tuga i bol bili su toliko jaki da je rastavila nekoliko ogrlica koje je imala i počela sastavljati novu. Izradom nakita danas se i profesionalno bavi, a zahvaljujući tome uspjela je lakše podnijeti trenutke očeve bolesti i kasnije njegove smrti. Njena priča slična je mojoj u danima kada je moja mama bolovala. Moja susjeda, gospođa Pierina, isheklala je tri pokrivača za bračni krevet oplakujući smrt 27-godišnjeg sina. Na stranicama Lion Branda brojne su takve životne priče, priče u kojima meni nepoznate žene opisuju kako im je ručni rad promijenio život na bolje i u kojima vrlo lako prepoznajem i dio vlastitog životnog iskustva. Neke su vrlo potresne, kao priča jedne mame autistične djevojčice s kojom nikako nije bilo moguće stupiti u kontakt. Očaj roditelja koji ne može niti zagrliti svoje dijete, s kojim je komunikacija vrlo ograničena nestao je onoga dana kada je uzela pletaće igle u ruke. Njena djevojčica promatrala je što mama radi i na kraju i sama uzela igle u ruke i počela plesti i to vrlo uspješno. Danas njih dvije imaju nešto zajedničko, uspjele su ostvariti kontakt  zahvaljujući pletenju. Brojne su priče onih koji su se ručnim radom počeli baviti kada im se netko u obitelji razbolio. I ne, nisu se počeli time baviti jer nisu imali pametnijeg posla, već zato što su intuitivno pronašli način da si pomognu srediti misli i osjećaje uz pomoć pletaćih igala ili kukica. Dok brojite redove ili očice, bodove na shemi ili lančiće, čak i ako ne razmišljate posebno o tome, u vama se stvara svijest da je život samo tu i sada, samo ovaj sadašnji trenutak. Prošlost je iza vas i ne možete ništa učiniti da ju promijenite, budućnost je pred vama i ne znate što vam nosi, ne vrijedi se uzrujavati niti radi prošlosti niti radi budućnosti, jedino što možete činiti je živjeti ovaj sadašnji trenutak. Koliko god nekome banalno zvučalo, pogotovo ako o ručnim radovima pojma nema, proces izrade daje vam osjećaj kontrole, čak i ako ništa drugo u svome životu ne možete kontrolirati. Osjećaj kontrole u trenutku dok nešto pletete, heklate ili vezete, dovoljan je za pozitivan učinak na vašu psihu. Koliko god to smiješno bilo onima koji će vas s visoka gledati jer imaju negativan stav prema ručnom radu, izrada vas čini boljim osobama. Dok prevrćete očice ili bodete iglom u platno, imate dovoljno vremena i za introspekciju, intimne trenutke sa vlastitim mislima, nešto što ćete teško postići u društvu drugih ljudi ili dok rastreseno gledate televiziju.


Povremeni trenuci samoće su svakome potrebni, ali nikada se ne treba samoizolirati. Upravo to vidim kao jedinu negativnu posljedicu bavljenja ručnim radovima. Srećom, današnji trend je druženje uz ručne radove, iako je to zapravo otkrivanje tople vode. Nekada su se duge zimske večeri kratile u društvu na sijelima, čak se i ja sjećam čihanja perja s bakom po selu. Moja svekrva je prije 50 godina sa svojim susjedama redovno plela pred kućom hvatajući popodnevne zrake sunca, jer kuće se nisu grijale kao danas i tek predvečer se palila vatra u pećima. Danas činimo isto, ali kako živimo po gradovima tražimo ugodne lokale za čašicu razgovora i razmjenu uzoraka. Ručni rad ponovno okuplja žene i daje mogućnost sklapanja novih poznanstava i prijateljstava u vrijeme kada je teško i s najbližim susjedima razmijeniti par ljubaznih riječi u liftu.
Sutra nosim novi komplet igala na poklon bakici u obližnjem domu umirovljenika. Jednu mlađu gospođu koja bi mi po godinama mogla biti mama, prošle sam srijede počela učiti plesti na kružnim iglama i dok sam tako sat vremena s njima, ne jednom mi padne na pamet stereotip o bakicama koje pletu. No, kada bolje razmislim, ima li nešto ljepše u životu nego doživjeti duboku starost zdrave pameti uz pletaće igle? Jedino sam obećala sama sebi da si u tim godinama neću plesti sive veste ... nosit ću ljubičasto!

 
napisala Roman Tales, 09:32 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker