1. prosinca 2009.
Nosit ću ljubičasto!


Nedavno su se moje talijanske prijateljice uvrijedile, do te mjere da su pokrenule ideju slanja protestnih pisama svakoj tv postaji ili redakciji novina koja ubuduće objavi nešto slično na temu pletenja. Tako žučnu reakciju izazvala je izjava jedne profesorice na strojarskom (ili sličnom tehničkom) fakultetu, koja je isticala sve veću prisutnost i uspjehe žena na tom, uobičajeno muškom fakultetu, dodavši kako je to dokaz da ženama nije u DNA kodu pletenje čarapa. Problem je nastao što je ona u kontekstu izrečenog dala negativni predznak omiljenom hobbyju brojne ženske populacije. Svakako je pozitivno istaknuti prisutnost žena u tehničkim znanostima i profesionalni napredak na svakom polju, ali čemu obezvređivati pletenje, svrstavati ga u kategoriju aktivnosti za koje nije potreban intelektualni napor?


Daleko od toga da želim bilo koju verziju ručnog rada svrstati u rang znanosti, ali činjenica ostaje da većina onih koji se ne bave  ručnim radom ili nekim vidom stvaralaštva, s visoka, skoro pa podcjenjivački, gledaju na te tradicionalno ženske aktivnosti, iako je pletenje sve popularniji hobby i među muškom populacijom. Osobno, doživjela sam  pejorativni komentar upravo na račun svoje zanimacije, iako je osobi koja ga je izrekla bila namjera prvenstveno mene uvrijediti riječima:"Idi pleti", želeći mi zapravo poručiti kako ionako nemam ništa pametno za reći ili kako ne drži do moga mišljenja. Duboko sam svjesna da su stereotipi o ručnim radovima takvi da se po njima pletenjem, heklanjem ili goblenima bave starije žene, seoska populacija vezana uz folklorne sekcije ili po najčešćem stereotipu, one koje imaju viška slobodnog vremena i ne znaju što bi s njim. Komentar kojim se proziva slobodno vrijeme je upravo onaj koji mi  najviše diže tlak. Uglavnom najprije iznesu povoljan sud o mome radu, da bi odmah nakon toga dodale kako one za to nemaju vremena. Kada mi tako nešto kaže neudata žena, koja ne radi i živi u stanu s vrtom, vodeći brigu o staroj, ali još uvijek pokretnoj mami, a vrt ne samo da djeluje, već i  jeste mjesecima zapušten, komentar je toliko apsurdan da mi ubija svaku želju za polemikom. Istovremeno, zaposlene mame s djecom i obavezama koje nosi jedno kućanstvo, bez problema kradu trenutke za još jedan red pletiva ili još koji ubod iglom na platnu. Napišite par redaka o posljednjoj knjizi koju ste pročitali i niti jedan komentator ispod teksta neće se pohvaliti "nevjerojatnom zauzetosti" koja im priječi uzeti knjigu u ruke, iako, u najboljem slučaju, nešto pročitaju tek tokom godišnjeg odmora. Naprotiv, pokažete li svoj rad ili na mreži objavite sliku nekog svog rada, nečega što ste možda tjednima ili mjesecima radili, bez problema si svatko dozvoljava obezvrijediti vaš rad riječima kako oni nemaju vremena za tako nešto.


Feministkinje koje su se 60-tih godina borile za ženska prava (i hvala im) , na žalost su pletenje i ostale, uvjetno rečeno, ženske hobbyje, doživjele kao simbol opresije, način da se žene izoliraju, zatvore u 4 kućna zida, totalno suprotnima ekonomskoj neovisnosti zaposlene žene. Današnja generacija mladih feministkinja pletenje doživljava kao vlastiti izbor, način da se kreativno izraze, a u nekim slučajevima na taj način šalju i svoju političku poruku, birajući određene materijale koji su izvan uobičajenih lanaca prodaje i kojima potpomažu ekonomski napredak žena u Latinskoj Americi npr. Bilo kakav negativan komentar o pletenju, upravo onakav kakav je izrekla citirana profesorica ili kakav su izricale njihove prethodnice 30-tak i više godina prije, danas će biti dočekan s bujicom negodovanja. Danas je ručni rad pitanje osobnog izbora, izraz slobodne kreativne volje, a mlade djevojke koje danas počinju plesti čine to vani, u kafićima, trgovinama vunom, na otvorenom i vrlo rado u društvu drugih. Činjenica je da je nekada ručni rad bio potreba; moja baka je tkala laneno i pamučno platno i to od pređe koju je sama isprela, šivala je odjeću od toga platna, jednako kao i posteljinu i ručnike. Unatoč izradi radi potrebe, svaki ručnik je ukrasila vezom ili heklanom čipkom, a time nikako nije promijenila funkciju ručnika, niti se njime bolje brisalo zato što je izvezen. Ukrašavala je te uporabne predmete uz svjetlost petrolejske lampe, zato što je znala i zato što je voljela to raditi. Činjenica je i to neosporna, potvrdit će vam ju svatko tko se bavi nekim ručnim radom, da sami čin izrade pruža zadovoljstvo i trenutačnu gratifikaciju, zadovoljstvo učinjenim i zadovoljstvo samim sobom radi učinjenoga. Kako inače objasniti želju za ručnim radom moje bake koja je dan provodila u polju s motikom u ruci, koja je dan započinjala skupljajući grane u šumi da bi skuhala žgance za doručak i koja je pored svega morala veš u jarku oprati, djecu nahraniti i nerijetko ići kopati polja za nadnicu? Navečer je trebala biti slomljena od umora, zaspati već pri pogledu na jastuk, a ona je svejedno pikala iglom uz petrolejku.
Neke žene vrlo nespretno tumače ljubav prema ručnom radu kao načinu  da "si smire živce". Takvo tumačenje mi je krajnje antipatično jer kod drugih stvara još jednu vrlo prisutnu stereotipnu sliku da se ručnim radovima bave neurotične, živčane, skoro pa histerične žene, jer i po psihijatrijskim bolnicama rade tapiserije kao terapiju, ne? No, koliko god mi takvo vulgaris tumačenje terapijskog učinka ručnog rada bilo antipatično, činjenica je da ručni rad ima vrlo povoljan učinak na psihu. Ne samo radi zadovoljstva izradom nečega što je bilo amorfna masa prediva, a vlastitom intervencijom se pretvorilo u aran džemper, brišku (pašku, lepoglavsku, heklanu ili necanu) čipku ili je bila hrpa vune koja se predenjem pretvorila u najfinije vlakno ... bez imalo pretjerivanja ručni rad ima jednako blagotvorno djelovanje kao i meditacija!


Prije nekoliko mjeseci dok sam tokom kišnog dana u Hrvatskoj pikala goblen, nisam pretjerano obraćala pažnju na televizijski program, sve dok jedna tv - voditeljica nije počela tumačiti kako se izradom nakita počela baviti u trenucima bolesti svoga oca. Tuga i bol bili su toliko jaki da je rastavila nekoliko ogrlica koje je imala i počela sastavljati novu. Izradom nakita danas se i profesionalno bavi, a zahvaljujući tome uspjela je lakše podnijeti trenutke očeve bolesti i kasnije njegove smrti. Njena priča slična je mojoj u danima kada je moja mama bolovala. Moja susjeda, gospođa Pierina, isheklala je tri pokrivača za bračni krevet oplakujući smrt 27-godišnjeg sina. Na stranicama Lion Branda brojne su takve životne priče, priče u kojima meni nepoznate žene opisuju kako im je ručni rad promijenio život na bolje i u kojima vrlo lako prepoznajem i dio vlastitog životnog iskustva. Neke su vrlo potresne, kao priča jedne mame autistične djevojčice s kojom nikako nije bilo moguće stupiti u kontakt. Očaj roditelja koji ne može niti zagrliti svoje dijete, s kojim je komunikacija vrlo ograničena nestao je onoga dana kada je uzela pletaće igle u ruke. Njena djevojčica promatrala je što mama radi i na kraju i sama uzela igle u ruke i počela plesti i to vrlo uspješno. Danas njih dvije imaju nešto zajedničko, uspjele su ostvariti kontakt  zahvaljujući pletenju. Brojne su priče onih koji su se ručnim radom počeli baviti kada im se netko u obitelji razbolio. I ne, nisu se počeli time baviti jer nisu imali pametnijeg posla, već zato što su intuitivno pronašli način da si pomognu srediti misli i osjećaje uz pomoć pletaćih igala ili kukica. Dok brojite redove ili očice, bodove na shemi ili lančiće, čak i ako ne razmišljate posebno o tome, u vama se stvara svijest da je život samo tu i sada, samo ovaj sadašnji trenutak. Prošlost je iza vas i ne možete ništa učiniti da ju promijenite, budućnost je pred vama i ne znate što vam nosi, ne vrijedi se uzrujavati niti radi prošlosti niti radi budućnosti, jedino što možete činiti je živjeti ovaj sadašnji trenutak. Koliko god nekome banalno zvučalo, pogotovo ako o ručnim radovima pojma nema, proces izrade daje vam osjećaj kontrole, čak i ako ništa drugo u svome životu ne možete kontrolirati. Osjećaj kontrole u trenutku dok nešto pletete, heklate ili vezete, dovoljan je za pozitivan učinak na vašu psihu. Koliko god to smiješno bilo onima koji će vas s visoka gledati jer imaju negativan stav prema ručnom radu, izrada vas čini boljim osobama. Dok prevrćete očice ili bodete iglom u platno, imate dovoljno vremena i za introspekciju, intimne trenutke sa vlastitim mislima, nešto što ćete teško postići u društvu drugih ljudi ili dok rastreseno gledate televiziju.


Povremeni trenuci samoće su svakome potrebni, ali nikada se ne treba samoizolirati. Upravo to vidim kao jedinu negativnu posljedicu bavljenja ručnim radovima. Srećom, današnji trend je druženje uz ručne radove, iako je to zapravo otkrivanje tople vode. Nekada su se duge zimske večeri kratile u društvu na sijelima, čak se i ja sjećam čihanja perja s bakom po selu. Moja svekrva je prije 50 godina sa svojim susjedama redovno plela pred kućom hvatajući popodnevne zrake sunca, jer kuće se nisu grijale kao danas i tek predvečer se palila vatra u pećima. Danas činimo isto, ali kako živimo po gradovima tražimo ugodne lokale za čašicu razgovora i razmjenu uzoraka. Ručni rad ponovno okuplja žene i daje mogućnost sklapanja novih poznanstava i prijateljstava u vrijeme kada je teško i s najbližim susjedima razmijeniti par ljubaznih riječi u liftu.
Sutra nosim novi komplet igala na poklon bakici u obližnjem domu umirovljenika. Jednu mlađu gospođu koja bi mi po godinama mogla biti mama, prošle sam srijede počela učiti plesti na kružnim iglama i dok sam tako sat vremena s njima, ne jednom mi padne na pamet stereotip o bakicama koje pletu. No, kada bolje razmislim, ima li nešto ljepše u životu nego doživjeti duboku starost zdrave pameti uz pletaće igle? Jedino sam obećala sama sebi da si u tim godinama neću plesti sive veste ... nosit ću ljubičasto!

 
napisala Roman Tales, 09:32 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker