8. prosinca 2009.
Pisa

Na stranu mediteranska kuhinja i muzika, Talijani su nam vrlo bliski i mentalitetom. Kada se radi o mogućnosti povećavanja broja blagdanskih dana i oni su pravi majstori "mostogradnje" s kalendarom u ruci. Za vrijeme moga školovanja, kada je Božić bio najobičniji radni dan, početkom svake školske godine najprije nam je kalendar bio u ruci, morali smo provjeriti kako nam pada Dan Republike, Nova godina i 1.maj, tri državna praznika na koja smo dobivali 2 slobodna dana, s pravilom da se slobodni dan prenosi na ponedjeljak ako jedan od ta 2 dana pada na nedjelju. Tu smo odmah krenuli praviti planove za mostove i najsetniji smo bili ako su praznici padali u utorak i srijedu ili srijedu i četvrtak, znali smo unaprijed da će se premošćivati ponedjeljak ili petak, tome su se dodavali dani vikenda i eto ti praznika od barem tjedan dana.
Danas je u Italiji neradni dan, koji je vrlo zgodno sjeo na utorak i većina je jučerašnji dan premostila, tako da je još u petak poslijepodne započeo egzodus iz grada. Mi smo nedjelju proveli u Frosinoneu, na još jednom obiteljskom okupljanju obitelji braće moje svekrve, koje je organizirao moj suprug sa sestričnom. Od zadnjeg okupljanja nema nam više ujaka Pippija koji je krajem siječnja ove godine preminuo u 87 godini. Kada gledam roditelje, ujake i ujne moga muža, bez imalo zavisti, ali s trunčicom sjete, svaki puta pomislim da je rijetka sreća i malobrojne obitelji u kojoj su braća u tim časnim godinama još uvijek na životu i relativno dobrog zdravlja. Najstariji ujak u siječnju puni 90 godina, sljedeći ima 85, moja svekrva 82 i najmlađi ujak 78 godina.


Prije tri godine, današnji praznik proveli smo u Pisi. Iako nas je pratilo loše i kišovito vrijeme te godine po Toscani, dan koji smo posvetili obilasku Pise osvanuo je sunčan, ali vjetrovit. Krenuli smo vlakom punim Španjolaca od Firenze prema Pisi, te godine Ryan Air je ponudio let do Pise po bagatelnoj cijeni, tako da smo na sve strane čuli samo španjolski. Od željezničke stanice laganom šetnjom smo prolazili pod arkadama, toliko tipičnima za sve srednjevjekovne gradove Toscane, a lijepo vrijeme i blagdan ispunilo je ulice šetačima, ne samo turistima. U Pisi, sve vrijedno obilaska nalazi se na Piazza dei Miracoli, a ulaznice se kupuju na jednom prodajnom mjestu. Malo me preplašio red onih koji su čekali, ali uz nekoliko otvorenih šaltera nisam dugo morala čekati. Na žalost, odmah na početku sam znala da se na toranj neću popeti, ne zato što ne bih htjela, već je jednostavno toga dana priliv turista bio toliki da su mi u 10 ujutro nudili termin za penjanje na toranj u 4 sata poslijepodne. Pored velikog broja turista, veliki broj je bio i onih koji su u Duomo toga dana došli radi mise koja se služi na blagdan Bezgrešnog začeća, tako da je i za obilazak katedrale trebalo čekati da se završi s liturgijom.
Vjetar koji je tog dana rastjerao oblake i kiša koja je oprala mramor prethodnih dana, učinili su da sve građevine na trgu izgledaju još sjajnije i monumentalnije, pogotovo u kontrastu sa zelenilom travnjaka i plavetnilom neba. Na svim prilazima tornju nezaobilazne su bile scene gdje se turisti namiještaju u poze u kojima kao pridržavaju toranj da ne padne. Naravno da smo svi znali da je riječ o kosom tornju, ali da je baš toliko nakrivljen ipak nisam očekivala. Njegova gradnja započeta 1173. godine potrajala je kroz dva stoljeća i od samog početka počeo se nagibati radi morfoloških karakteristika terena. Danas, na njegovoj ukupnoj visini od 56 metara nagib je punih 5 metara s tendencijom povećavanja za milimetar godišnje. Do vrha se može doći penjanjem po 293 stepenice, a kakav je pogled odozgo možda budem imala prilike provjeriti sljedeće godine u lipnju. Koliko god mi je bilo žao propustiti penjanje na toranj, nisam imala namjeru čekati do kasnog popodneva. Ovaj toranj nije jedini kosi toranj u Italiji, ali je daleko najpoznatiji, prepoznatljiv do te mjere da je postao simbolom Italije, jednako kao i Kolosej. Da je uspio ostati uspravan, bio bi jednako lijepi toranj, ali anoniman u svojoj ljepoti, tek mu je defekt u gradnji priskrbio svjetsku slavu.
Kažu da je na današnjem trgu nekada bila palača imperatora Adrijana, a danas njime dominira Duomo posvećen Svetoj Mariji (Santa Maria Assunta). Na mjestu nekadašnje bizantijske bazilike niknula je katedrala 1064. godine, u vrijeme najveće trgovačke i političke moći grada. Kažu da je upravo u unutrašnjosti ove katedrale Galileo, promatrajući njihanje jedne svjetiljke, dobio inspiraciju za proučavanje oscilacije njihanja i njihovog trajanja obzirom na amplitude. Preko puta Duoma nalazi se Battistero, krstionica, najveća građevina tog tipa u Italiji. Građen je od 1152. godine do kraja 14. stoljeća i nikada nije u potpunosti dovršen (freske nisu oslikane kako je bilo predviđeno) najvjerojatnije radi nedostatka novaca, radi kojeg su i kupolu s jedne strane pokrili crvenim crijepom, a s druge olovnim pločama. Ovaj gotički battistero iznutra se može obići u dva nivoa, penjanjem uskim stepenicama dolazi se do unutrašnje terase koja kruži uz kupolu. Pogled na battistero izvana, s udaljenosti od nekih 50-tak metara otkriva da je i ta građevina malo nakrivljena. U prvi trenutak sam mislila da se radi o optičkoj varci, radi predugog gledanja u kosi toranj, ali nije, battistero je stvarno nakrivljen!
Ulaznica koju sam kupila  toga jutra pokrivala mi je svojom cijenom i obilazak monumentalnog groblja (camposanto monumentale). Njegova gradnja započeta je 1277. godine na mjestu gdje su se već vršili ukopi i dovršeno je tek polovinom 15. stoljeća, pa iako je započet u romaničkom stilu, dovršen je u gotičkom radi dugotrajnosti gradnje. Od samih početaka pod arkadama su sakupili sarkofage iz antičkog perioda, kao i kipove i općenito nadgrobne natpise. Pod arkadama zidovi su ukrašeni freskama koje su na žalost oštećene u ratu. Ispod oštećenja vidi se osnova na koju se nanosila žbuka i na koje je kasnije oslikavana freska. Trska koja je pričvršćena na zidove poput mreže,  trebala je držati žbuku.
Pored Piazze dei Miracoli, u Pisi svakako vrijedi pogledati i malu gotičku crkvu, Santa Maria della Spina, odmah uz obale rijeke Arno. Crkva je od 1230. bila posvećena Mariji od Novog mosta (pontenuovo) kojeg danas više nema, a kasnije su, 1333. godine, u nju donesene relikvije trnja s Kristove krune, po kojoj je i prozvana "della Spina". Radi blizine rijeke crkva je stoljećima stradala, unatoč brojnim restauratorskim zahvatima, sve dok ju 1871. nisu kompletno demontirali i sagradili poviše rijeke. Na žalost, njena unutrašnjost nikako ne odgovara njenoj vanjštini. Relikvije su prenijeli u crkvu Sv. Chiare, a umjetnička djela u muzej, tako da je unutrašnjost zapravo vrlo prazna.
Za obilazak Pise, nekoliko sati je sasvim dovoljno, neke od Španjolaca iz vlaka (zapamtila sam jednog radi njegove visine) )kasnije sam vidjela kako se odmaraju na trgu ispred tornja, brojna djeca su se u igri naganjala po trgu, oni s umjetničkom crtom u svoje blokove su skicirali toranj i katedralu, neki su na štandovima kupovali suvenire i minijaturne kopije tornja, a mi smo se šetnjom zaputili prema željezničkoj stanici u smjeru suprotnom rijeci šetača, koja je nakon ručka i popodnevnog odmora dolazila na trg.

 

 
napisala Roman Tales, 09:29 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker