31. siječnja 2010.
Zašto volim Ravelry?

U zadnje vrijeme, kad god se upoznajem s nekim tko plete ili hekla, obavezno je i pitanje: "Jesi na Ravelryju?" Ako je odgovor pozitivan, razmijenimo nickove, ukoliko nije, slijedi tumačenje što je Ravelry i kako se učlaniti u tu beta globalnu zajednicu onih koji pletu, heklaju, predu ili se općenito bave nekim tekstilnim hobbyjem.

Nakon učlanjenja neki ostaju razočarani, uvjereni da se radi samo o još jednom u nizu foruma koji se bave vunom i iglama, ali Ravelry je daleko više od običnog foruma. Unutar Ravelryja veliki je broj grupa organiziranih po temama, od kojih neke blage veze nemaju s pletenjem ili heklanjem.  Regionalne grupe povezuju članove iz pojedinih zemalja (i velikih svjetskih gradova) s brojnim korisnim lokalnim informacijama o trgovinama, rasprodajama, sajmovima i susretima, uz mnogo praktičnih savjeta za one koji se ne snalaze s engleskim. Tematske grupe su jako brojne, a neke od njih najmanje imaju veze s pletenjem, dapače, obrađuju teme na kojima su nerijetko vrlo podijeljena mišljenja. Najbrojnije su ipak grupe koje imaju veze s ručnim radom, pa je svakom članu od volje hoće li se pridružiti onima koji pletu samo džempere, čarape, onima koji sami predu vunu, onima koji pletu baš određenim brandom vune, yarn snobovima koji pletu samo predivom vrhunske kvalitete ili grupi upravo suprotnih koji pletu isključivo jeftinom sintetikom, grupi onih koji pletu ili heklaju čipke, ljubiteljima pletenica, onima koji pletu modele iz Vogue ili nekog drugog časopisa ... u skoro 10000 grupa baš svatko može pronaći i neku grupu za sebe, a ako ju i ne pronađe uvijek može osnovati novu.


U osobnom panelu na Ravelryju svaki član može napraviti upload slika vlastitih projekata s pojedinostima od vrste i imena vune, broja igala i modela po kojem je radio, procesa rada i komentara, eventualnih preinaka i napomena, do popisa literature koju posjeduje, slika zaliha vune (kod mene je ta rubrika uvijek prazna, nemam baš ništa u vidu zaliha), spiska radova koje ima namjeru napraviti i onih koji su mu favoriti među tuđim radovima ili uzorcima koji su u arhivi. Neki članovi ovaj vid organizacije vide vrlo korisnim, ali meni osobno, najkorisnija je opcija favorita. Svaki put kada vidim nešto što mi se posebno dopada, bilo u arhivi uzoraka, bilo među tuđim radovima, dodajem u svoj spisak favorita, što mi kasnije olakšava potragu za uzorcima i inspiracijom.
Ravelry nevjerojatno olakšava potragu za free uzorcima. Dok je prije Ravelryja trebalo pretraživati more stranica i blogova, danas je dovoljan jedan click na tag ili ukucati u tražilicu što se želi plesti i dobiti izlistane free uzorke ili uzorke ponuđene na prodaju. Kada sam nedavno trebala odlučiti kakvu kapicu želim plesti mužu, Ravelryjeva baza podataka bila je nepresušni izvor, barem još tri kapice čekaju na svoj red za pletenje.


No, od svega su, po mom mišljenju, najkorisnija iskustva drugih vezana uz određeni uzorak ili određeno predivo. Gotovo svaki prikazani projekt nosi sa sobom i recenziju vune i modela. Kada poželim kupiti neku novu vunu, vrlo je korisno pročitati što drugi imaju o njoj za reći, pogledati kako izgleda opleteni odjevni predmet, kako "nosi" uzorak određena vuna. Nedavno sam poželjela kupiti jednu šatiranu viskozu (Azzurri od Jarola), koja je u štrenici prekrasno djelovala; brzinsko pretraživanje Ravelry projekata rađenih upravo tom bojom, odgovorila me od kupovine, nimalo mi se nije dopadalo kako izgleda opletena. Neke od vrlo modernih vuna su poprilično skupe, pa prije nego se odlučim za kupovinu vune koja košta 7-8 euro po 50 gr, dobro je znati što drugi misle o njoj i kako uopće opletena izgleda. Izuzetno su korisne i preinake ili opaske vezane uz određeni model, pogotovo kad se otkrivaju greške u uzorku. Izuzetno vješte pletilje (i pletači jer postoje i grupe muškaraca na Ravelryju) modificiraju original čineći ga ili boljim, ljepšim ili jednostavnijim za pletenje i onda nesebično dijele svoje iskustvo s pletačkom zajednicom u vidu opaski uz svoje projekte.
Ponekad u nekom od časopisa naiđem na model koji mi se toliko dopadne da već istog trenutka poželim kupiti vunu i nametnuti očice. Kao što je svima poznato, manekenke koje te modele u časopisima nose su izuzetno vitke, tako da im svi modeli više nego dobro pristaju, čak i kada se radi o džemperima pletenima od izuzetno debelih vlakana iglama br 8. Jednako im dobro stoje i svi krojevi, bez obzira na širinu i dužinu, spuštenih rukava ili ranglan, strukirana ili vrećasta pletiva ... ali što je sa nama koje nismo manekenke i koje nemamo standardne mjere? Što sa ženama koje su recimo velikog poprsja i uskih ramena ili s onima, koje poput mene, imaju široka ramena i mala prsa? S onima koje imaju trbuščić ili široke bokove? S onima koje imaju i koji kilogram viška? Ravelry je upravo za, nazovimo,  normalne žene (što ne znači da modele u časopisima smatram nenormalnima), idealno mjesto provjere kako modeli iz časopisa zapravo pristaju uz različite tipove tijela. Nevjerojatna je razlika vidjeti isti model na različitim tijelima, u različitim veličinama i opleten različitim predivima, od slike u časopisu. Koji puta izgleda kao da se radi o različitim uzorcima koliko su razlike gotovog pletiva velike. Koliko god bio savršeno opleten nečiji džemper, na kraju, pri pogledu na sliku, bez imalo zlobe, zaključak je da jednostavno ne pristaje onome tko ga nosi i nemam razloga vjerovati da bi meni bolje pristajao ako se radi o ženi koja je građena slično meni. Moram priznati da mi je pretraživanje gotovih tuđih projekata na Ravelryju otvorilo oči na određeni način. Nije najvažnije opletenim džemperom pokazati vlastitu vještinu, koliko je važno da opleteni džemper savršeno pristaje! Uzalud sva vještina ako u opletenom na kraju loše izgledaš, ako pletivo potencira vlastite slabe točke, umjesto da ih vješto prikriva. Upravo ta mogućnost provjere kako neki model iz knjige ili časopisa izgleda na stvarnim ženskim tijelima mi je najmilija na Ravelryju.


Obzirom koje su cijene knjiga i časopisa, prije svake kupnje dobro je provjeriti i što u nekoj knjizi uopće ima i kako ju drugi ocjenjuju, koliko im je uopće bila korisna kao izvor ideja ili pomoć u usavršavanju tehnike. Ne nude sve online trgovine mogućnost da se pogleda u unutrašnjost knjige (niti amazon nema tu mogućnost za sve knjige), pa prije troška od 20-tak euro nije na odmet pogledati kupuješ li mačka u vreći. Naslovnica ponekad obećava jedno, a u unutrašnjosti nađeš nešto posve drugo. Obzirom koliko dugo pletem, nemam volje trošiti novac na knjigu sa pletenim šalovima ili jastucima, jednako kao što ne volim knjige s pisanim uputstvima, gdje za jedan džemper trebam čitati 4-5 stranica uputstava ili za jedan heklani cvijet trošiti najprije par sati vremena da shvatim sve kratice. Za one koji se izgube u tumačenjima ili shemi, Ravelry je i mjesto gdje će sasvim sigurno dobiti pomoć iskusnijih od sebe, bez obzira radi li se o tehničkom pitanju ili savjetu o izboru vune, radi li se o uzorku iz japanskog časopisa ili nepoznatom simbolu na shemi.

Moj posljednji projekt koji sam pokazala na Ravelryju je jedna torba ukrašena heklanim cvjetovima, a ideja je pronađena u jednom od japanskih časopisa. Mislila sam najprije ukrasiti torbu vezom, ali ovo sintetičko platno je takvo da jako otežava rad iglom. Upravo zato je  jako dobro i izdržljivo za čuvanje vune, igala i kukica i ostalog potrebnog za rad, kada moja prijateljica krene na pletačke susrete u svom gradu. Boja na slici nije u potpunosti vjerna originalu, ali ne znam kako gore ispada, uz flash ili uz dnevnu svjetlost oblačnog dana (kakvi su svi zadnjih mjesec dana).
 

 
napisala Roman Tales, 09:17 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
22. siječnja 2010.
Jordanska izložba u Rimu

Danas sam konačno otišla pogledati izložbu koju će za koji dan zatvoriti, a posvećenu umjetnosti i kulturi Jordana od neolitskog razdoblja do otomanskog osvajanja. 60-tak izložaka koji su u Rim stigli iz Arheološkog muzeja Ammana i Petre, pokrivaju period od skoro 8000 godina. Iako nevelika, izložba je jako lijepo postavljena uz vrlo jasne i čitke didaskalije, koje su i nas koji nismo povjesničari i arheolozi vodili kroz jordansku povijest. U prvom dijelu postava centralno mjesto zauzimala je najstarija skulptura na svijetu, koju datiraju na 7500 g. pr. ne. e.  Pred njom sam se sjetila gospođe Medanić, profesorice povijesti staroga vijeka koja je s toliko entuzijazma nastojala kod nas pobuditi zanimanje za davno prošle događaje. Poželjela sam joj se pohvaliti."Znate li što sam danas vidjela?" Ona bi sigurno razumjela oduševljenje kada konačno vidiš nešto što si do tada mogao samo po enciklopedijama vidjeti. Unutar prostora izložbe bilo je zabranjeno fotografiranje, zato neke od izložaka možete vidjeti na stranicama Quirinala.


Otkako sam mužu otkrila na koju izložbu ga vodim, nije bilo kraja njegovom zadirkivanju. Davnih godina imala sam posla s Jordancima, koji su svi od reda njegovali imidž po kojem je bilo bitno što više nalikovati tadašnjem kralju Huseinu. Ne sjećam se da sam ikada vidjela Jordanca bez brkova, k tome su svi bili jednako crne kose i omanji rastom. Jedan od njih posebno me milo gledao i znao je stati pred mene i šuteći me gledati, smišljajući fraze na engleskom koji je poznavao na minimalnoj razini. Kada je konačno progovorio, u mom imenu nije bilo niti jednog jedinog samoglasnika, osim posljednjeg a, sve ih je progutao. Smiješeći se,  taj Jordanac crnih brkova i za glavu niži od mene, pitao me ne jednom: "Ju, (ubacujući i moje ime bez ijednog samoglasnika), veri bjutfl! Ju merid?!", pokazujući na vjenčani prsten na svojoj ruci. Kada sam odgovorila kako nisam u braku, čudio se:"No merid? No bebis?" I nastavljao:"Ju merid mi ... nau fajf bebis" I pri tome sa širokim osmijehom pokazivao raširenih prstiju broj djece koju bi sa mnom imao. Zadirkivao me moj zakoniti danas, sve dok mu se nisam priprijetila da ću mu od počupane kose napraviti brkove čujem li još jednom "ju veri bjutfl", "ju fajf bejbis".

Nakon izložbe krenuli smo prema Campo de' fiori, trgu na kojem je spaljen Giordano Bruno s namjerom da pojedemo prženi bakalar s nogu. Na moju žalost, lokal u Via dei Giubbonari bio je zatvoren, a mi previše gladni da bi čekali do večeri kada lokal otvaraju ... a baš sam se bila namjerila na prženi bakalar.

Po povratku kući u poštanskom sandučiću dočekala me Božićna čestitka koju mi je "Ema" poslala još polovinom prosinca i odavno već izgubila nadu da će čestitka stići. Znam da će se radovati što je čestitka stigla, jednako kao što sam se i ja radovala kada sam ugledala njen prekrasni rad, anđela vezenog pickpoint tehnikom kojom ona apsolutno majstorski vlada. Ne znam kako se dovoljno zahvaliti na prekrasnom radu i jednako lijepim riječima unutar čestitke, znam samo da sam bogatija za još jedno lijepo prijateljstvo zahvaljujući ovom  blogu.

 
napisala Roman Tales, 09:20 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
20. siječnja 2010.
Naranče

Moja baka cijeli je svoj život i radni vijek provela na selu. Ne znam da li je točnije reći da se naradila ili da se napatila, obzirom da je njen radni dan uključivao i mužnju krava, brigu o živadi i svinjama, kopanje u polju, okopavanje vinograda, odlazak u šumu po suho lišće za štalu, a sve to uz one redovne kućanske poslove, poput kuhanja i pečenja kruha. Mislim da se jedino zimi uspjela malo odmoriti, ako ništa drugo nije bilo kopanja u poljima zimi kada je snijeg napadao. Nekada je takav život žena na selu bio uobičajen, čak su i mlađe susjede moje bake, koje su na taj brijeg došle kao "snehe" i po godinama joj mogle biti kćeri, jednako brinule o svojim imanjima i djeci, dok su im muževi radili negdje u Zagrebu na građevini i dolazili kući samo za vikende. Najmlađa snaha na tom brijegu sa 5 kuća, rodila je petero djece i iako je s mužem ambiciozno započela gradnju nove kuće, kuća je do danas ostala nedovršena, a njih dvoje već odavno nema među živima. I njezin muž je radio negdje izvan Zagorja, mislim u Sloveniji, a umjesto predane brige o imanju i djeci, ona se sirota odala piću, koje joj je uništilo zdravlje i obitelj, a djecu je na kraju socijalna služba dala u hraniteljske obitelji. Dok je imala novaca kupovala je nešto za hranu, iako je njenim susjedama, uključujući i moju baku, bilo neviđeno razbacivanje novaca kupovanje mrkve ili kupusa pored zemlje odmah iza kuće. Vikendi su se na kraju pretvorili u zajedničke pijanke, a kada je novaca ponestalo, djeci je svejedno nešto morala dati za jelo. Susjede su se ljutile na nju, pod okriljem mraka vadila im je krumpir iz zemlje, obirala mahune posađene među kukuruzom, iščupala koju glavicu kupusa, a kažu da se koji puta nije isti broj kokoši i purana vraćao kući. Unatoč ljutnji, unatoč tome što im je uzimala bez pitanja ono što su s mukom skrbile, znale su da je ipak nešto djeci priredila za jelo, pa iako im nije bilo pravo, šutjele su. Pored pijane majke, nebrojeno puta su moja baka i njene mlađe susjede nahranile tu djecu privučenu mirisom svježe pečenog kruha, znale su da su gladni i vidjele su da je djecu sram. Uvijek pred kraj mjeseca, kada novaca više nije bilo, priča se ponavljala. Žene, koje su radile od jutra do sutra, su se ljutile što im se samo tako krade njihova muka, ali pogled na tu musavu djecu je činio da sve njihove prijetnje uvijek ostanu samo na riječima.


Sjetila sam se te bakine susjede neki dan kada smo pobrali naše naranče. Lani nam je stablo jako dobro rodilo, ali uslijed velike ljetne suše, naranče su ostale malene poput mandarina. Po povratku s mora, pokušali smo spasiti urod redovnim zalijevanjem i na kraju smo obrali 4 kašete naranči, malenih, ali vrlo sočnih i slatkih. Ove godine, prije nego smo krenuli na more, moj muž je montirao navodnjavanje kap po kap, tako da je cijelo ljeto stablo imalo dovoljno tekućine. Dočekali su nas prekrasni veliki plodovi, tako velike naranče na ovom stablu nikada još nisam vidjela. Unaprijed smo se veselili berbi, toliko da namjerno nisam često kupovala naranče ove zime, znajući da ćemo u kratkom roku morati potrošiti veću količinu naše berbe. Nismo ih imali namjeru još uvijek pobrati, htjeli smo pričekati do veljače, kada budu savršeno slatke, jer naranče jednom ubrane više ne dozrijevaju, pobereš li ih kisele, kisele će i ostati. No, kada smo se našli pred stablom koje je već netko dobrano obrao, nije nam preostalo drugo nego pobrati ono što je preostalo. Upravo tada sam se sjetila moje bake i njene mlade i pijane susjede. Na tom brijegu gdje je naš maslinik, nema sirotinje! Tko god obrao tu naranču, nije slučajni prolaznik, jer niti je stablo vidljivo sa ceste, niti netko tuda slučajno prolazi, recimo u šetnji. Ono što me ljuti je upravo činjenica da stablo nije obrao netko tko nema i tko si ne može priuštiti kilo naranči (koje, usput budi rečeno, ovdje prodaju najskuplje za jedan euro, a za istu cijenu malo manji kalibar se prodaje u vrećicama od 2 kg), već netko tko si je prepotentno dozvolio slobodu da se posluži, samo zato što nismo bili prisutni. Unatoč činjenici da smo rjeđe tamo od onoga tko se poslužio našim narančama, a prije toga i kakijem, ipak o tim voćkama vodimo brigu i nikako mi nije jasno zašto i ta prepotentna ljenčina ne posadi koju voćku, kad je ionako svaki vikend tamo?

Zadnjih dana uspjela sam oplesti još jednu kapicu koju sam zaboravila uslikati prije nego sam ju poslala u Canadu. Poslije kapica, krenula sam izrađivati stitch markere ili označivače pri pletenju, nakon što sam vidjela Lantern Moon ručno heklane markere. Iako su mi njihovi markeri bili inspiracija, moji su ipak nešto drugačiji:

 
napisala Roman Tales, 09:21 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
14. siječnja 2010.
Pletena moda za muškarce

Jučer je u talijanskim novinama "Corriere della sera" izašao članak na 33. stranici, koji je kao temu imao povratak kardigana u modne kolekcije za muškarce. Povod je bio prije dva dana otvoreni fashion show "Pitti uomo" u Firenci. U članku se govori o novim stilovima muških kardigana koji su danas suvremenog kroja i za razliku od nekadašnjih pletenih vesti bez neke forme, današnji se odlikuju i kompliciranim krojevima, zahtjevnom izradom, kombinacijom materijala i najavljuju povratak sive boje na modne piste (isto sam vidjela i u najnovijem broju Vogue international knitting, winter 2009/10). Tekst bi vjerojatno ostao nezamijećen i zanimljiv samo onima koji su poslovno vezani uz taj sektor ili ih zanimaju tekstovi o modi, da članak nije bio popraćen crno-bijelom slikom na kojoj Steve McQueen  nosi jednostavni kardigan, po ničemu poseban, uobičajen za 70-te godine prošlog stoljeća. Nije posve jasno kako je ta slika otišla u tisak i kako nitko nije primijetio što zapravo nekada slavni glumac drži u ruci, ali glavni urednik se danas ispričao čitateljima radi nevjerojatnog propusta.Sada si nešto mislim da bih jako rado voljela vidjeti Colina Firtha ili Ruperta Penry-Jonesa u kardiganu, pa ako netko naleti na slike, bilježim se sa štovanjem.

U međuvremenu, moj muškarac je dobio novu kapicu i šal, a kada sam ga zamolila da pozira kako bih uslikala rad, više nego ljubazno se ponudio da i on pozira poput Steve McQueena. Ponuda je odbijena i slike su uobičajeno, dosadno čedne. Kapicu sam plela s dvije niti prediva na iglama br 4.5, dok je šal pleten jednom niti na iglama br 3.75. U stvarnosti, a i na slici, ta razlika u broju igala uopće se ne vidi radi boda kojim je pleten šal. Upute za kapicu mogu se naći na ovoj stranici.

 

 

 
napisala Roman Tales, 09:22 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker