22. siječnja 2010.
Jordanska izložba u Rimu

Danas sam konačno otišla pogledati izložbu koju će za koji dan zatvoriti, a posvećenu umjetnosti i kulturi Jordana od neolitskog razdoblja do otomanskog osvajanja. 60-tak izložaka koji su u Rim stigli iz Arheološkog muzeja Ammana i Petre, pokrivaju period od skoro 8000 godina. Iako nevelika, izložba je jako lijepo postavljena uz vrlo jasne i čitke didaskalije, koje su i nas koji nismo povjesničari i arheolozi vodili kroz jordansku povijest. U prvom dijelu postava centralno mjesto zauzimala je najstarija skulptura na svijetu, koju datiraju na 7500 g. pr. ne. e.  Pred njom sam se sjetila gospođe Medanić, profesorice povijesti staroga vijeka koja je s toliko entuzijazma nastojala kod nas pobuditi zanimanje za davno prošle događaje. Poželjela sam joj se pohvaliti."Znate li što sam danas vidjela?" Ona bi sigurno razumjela oduševljenje kada konačno vidiš nešto što si do tada mogao samo po enciklopedijama vidjeti. Unutar prostora izložbe bilo je zabranjeno fotografiranje, zato neke od izložaka možete vidjeti na stranicama Quirinala.


Otkako sam mužu otkrila na koju izložbu ga vodim, nije bilo kraja njegovom zadirkivanju. Davnih godina imala sam posla s Jordancima, koji su svi od reda njegovali imidž po kojem je bilo bitno što više nalikovati tadašnjem kralju Huseinu. Ne sjećam se da sam ikada vidjela Jordanca bez brkova, k tome su svi bili jednako crne kose i omanji rastom. Jedan od njih posebno me milo gledao i znao je stati pred mene i šuteći me gledati, smišljajući fraze na engleskom koji je poznavao na minimalnoj razini. Kada je konačno progovorio, u mom imenu nije bilo niti jednog jedinog samoglasnika, osim posljednjeg a, sve ih je progutao. Smiješeći se,  taj Jordanac crnih brkova i za glavu niži od mene, pitao me ne jednom: "Ju, (ubacujući i moje ime bez ijednog samoglasnika), veri bjutfl! Ju merid?!", pokazujući na vjenčani prsten na svojoj ruci. Kada sam odgovorila kako nisam u braku, čudio se:"No merid? No bebis?" I nastavljao:"Ju merid mi ... nau fajf bebis" I pri tome sa širokim osmijehom pokazivao raširenih prstiju broj djece koju bi sa mnom imao. Zadirkivao me moj zakoniti danas, sve dok mu se nisam priprijetila da ću mu od počupane kose napraviti brkove čujem li još jednom "ju veri bjutfl", "ju fajf bejbis".

Nakon izložbe krenuli smo prema Campo de' fiori, trgu na kojem je spaljen Giordano Bruno s namjerom da pojedemo prženi bakalar s nogu. Na moju žalost, lokal u Via dei Giubbonari bio je zatvoren, a mi previše gladni da bi čekali do večeri kada lokal otvaraju ... a baš sam se bila namjerila na prženi bakalar.

Po povratku kući u poštanskom sandučiću dočekala me Božićna čestitka koju mi je "Ema" poslala još polovinom prosinca i odavno već izgubila nadu da će čestitka stići. Znam da će se radovati što je čestitka stigla, jednako kao što sam se i ja radovala kada sam ugledala njen prekrasni rad, anđela vezenog pickpoint tehnikom kojom ona apsolutno majstorski vlada. Ne znam kako se dovoljno zahvaliti na prekrasnom radu i jednako lijepim riječima unutar čestitke, znam samo da sam bogatija za još jedno lijepo prijateljstvo zahvaljujući ovom  blogu.

 
napisala Roman Tales, 09:20 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker