20. siječnja 2010.
Naranče

Moja baka cijeli je svoj život i radni vijek provela na selu. Ne znam da li je točnije reći da se naradila ili da se napatila, obzirom da je njen radni dan uključivao i mužnju krava, brigu o živadi i svinjama, kopanje u polju, okopavanje vinograda, odlazak u šumu po suho lišće za štalu, a sve to uz one redovne kućanske poslove, poput kuhanja i pečenja kruha. Mislim da se jedino zimi uspjela malo odmoriti, ako ništa drugo nije bilo kopanja u poljima zimi kada je snijeg napadao. Nekada je takav život žena na selu bio uobičajen, čak su i mlađe susjede moje bake, koje su na taj brijeg došle kao "snehe" i po godinama joj mogle biti kćeri, jednako brinule o svojim imanjima i djeci, dok su im muževi radili negdje u Zagrebu na građevini i dolazili kući samo za vikende. Najmlađa snaha na tom brijegu sa 5 kuća, rodila je petero djece i iako je s mužem ambiciozno započela gradnju nove kuće, kuća je do danas ostala nedovršena, a njih dvoje već odavno nema među živima. I njezin muž je radio negdje izvan Zagorja, mislim u Sloveniji, a umjesto predane brige o imanju i djeci, ona se sirota odala piću, koje joj je uništilo zdravlje i obitelj, a djecu je na kraju socijalna služba dala u hraniteljske obitelji. Dok je imala novaca kupovala je nešto za hranu, iako je njenim susjedama, uključujući i moju baku, bilo neviđeno razbacivanje novaca kupovanje mrkve ili kupusa pored zemlje odmah iza kuće. Vikendi su se na kraju pretvorili u zajedničke pijanke, a kada je novaca ponestalo, djeci je svejedno nešto morala dati za jelo. Susjede su se ljutile na nju, pod okriljem mraka vadila im je krumpir iz zemlje, obirala mahune posađene među kukuruzom, iščupala koju glavicu kupusa, a kažu da se koji puta nije isti broj kokoši i purana vraćao kući. Unatoč ljutnji, unatoč tome što im je uzimala bez pitanja ono što su s mukom skrbile, znale su da je ipak nešto djeci priredila za jelo, pa iako im nije bilo pravo, šutjele su. Pored pijane majke, nebrojeno puta su moja baka i njene mlađe susjede nahranile tu djecu privučenu mirisom svježe pečenog kruha, znale su da su gladni i vidjele su da je djecu sram. Uvijek pred kraj mjeseca, kada novaca više nije bilo, priča se ponavljala. Žene, koje su radile od jutra do sutra, su se ljutile što im se samo tako krade njihova muka, ali pogled na tu musavu djecu je činio da sve njihove prijetnje uvijek ostanu samo na riječima.


Sjetila sam se te bakine susjede neki dan kada smo pobrali naše naranče. Lani nam je stablo jako dobro rodilo, ali uslijed velike ljetne suše, naranče su ostale malene poput mandarina. Po povratku s mora, pokušali smo spasiti urod redovnim zalijevanjem i na kraju smo obrali 4 kašete naranči, malenih, ali vrlo sočnih i slatkih. Ove godine, prije nego smo krenuli na more, moj muž je montirao navodnjavanje kap po kap, tako da je cijelo ljeto stablo imalo dovoljno tekućine. Dočekali su nas prekrasni veliki plodovi, tako velike naranče na ovom stablu nikada još nisam vidjela. Unaprijed smo se veselili berbi, toliko da namjerno nisam često kupovala naranče ove zime, znajući da ćemo u kratkom roku morati potrošiti veću količinu naše berbe. Nismo ih imali namjeru još uvijek pobrati, htjeli smo pričekati do veljače, kada budu savršeno slatke, jer naranče jednom ubrane više ne dozrijevaju, pobereš li ih kisele, kisele će i ostati. No, kada smo se našli pred stablom koje je već netko dobrano obrao, nije nam preostalo drugo nego pobrati ono što je preostalo. Upravo tada sam se sjetila moje bake i njene mlade i pijane susjede. Na tom brijegu gdje je naš maslinik, nema sirotinje! Tko god obrao tu naranču, nije slučajni prolaznik, jer niti je stablo vidljivo sa ceste, niti netko tuda slučajno prolazi, recimo u šetnji. Ono što me ljuti je upravo činjenica da stablo nije obrao netko tko nema i tko si ne može priuštiti kilo naranči (koje, usput budi rečeno, ovdje prodaju najskuplje za jedan euro, a za istu cijenu malo manji kalibar se prodaje u vrećicama od 2 kg), već netko tko si je prepotentno dozvolio slobodu da se posluži, samo zato što nismo bili prisutni. Unatoč činjenici da smo rjeđe tamo od onoga tko se poslužio našim narančama, a prije toga i kakijem, ipak o tim voćkama vodimo brigu i nikako mi nije jasno zašto i ta prepotentna ljenčina ne posadi koju voćku, kad je ionako svaki vikend tamo?

Zadnjih dana uspjela sam oplesti još jednu kapicu koju sam zaboravila uslikati prije nego sam ju poslala u Canadu. Poslije kapica, krenula sam izrađivati stitch markere ili označivače pri pletenju, nakon što sam vidjela Lantern Moon ručno heklane markere. Iako su mi njihovi markeri bili inspiracija, moji su ipak nešto drugačiji:

 
napisala Roman Tales, 09:21 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker